Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U ovom predvečerju ...nedjelje tužne kao sam život što je tužan… ne dopiru mirisi lipa…dobila sam čašu vremena koju ispijam polako, žedno, ali polako…između nas oduzimaju nam nas, naše srce bi sklopilo oči na trenutak da se odmori… Opet su mi pitanja teška kao ovaj globus što se tako neumorno vrti sam oko sebe, da je već i mene umorio. Volim kad tvoj dlan zaluta kroz moju kosu i opet uzimaš moju ruku kao mladu pticu, odnosiš je prema svojim usnama… ostavljaš neki trag, prelaziš preko praga površnog dodira i zaranjaš dublje od bilo kakvih slatkih riječi… tek kasnije dolaze mi slike nekih događaja... te prve dvije riječi izrečene u zanosu zanosa. Sudbina zna jako dobro koga je spojila, koga je razdvojila. Nakon ove noći, miris lipa više nije tako intenzivan. Najjače su mirisale jučer i protekla dva dana, jer su znale da im je to zadnji miris, kojeg mi daruju. Znale su i pjevale su mirisima opojnosti, zaludile su mi život tim mirisom poput predivne glazbe i izvele su me do nas dvoje. U dnu čaše ostali su naši izdisaji, zapisani, ne sjećam ih se više. Doplivat ću do neke obale. Hoću li umrijeti na mekanom pijesku, nanesena poput neke zalutale naplavljene grane drveta, koja se slučajno našla baš na tom mjestu?

Kao ogoljena krošnja dišem,
sasušenim lišćem
i starošću opletenog korijenja
pridajem žrtvu,
pod bosim ti nogama na ugašenom pepelu...

Jeseni se zanesena podajem,
iskidanim granjem
i zasljepljena savršenstvom
padam na koljena,
pred bistom ti najhladnijeg mramora...

Kao dah tišine,
što ti zavija lice u kip lutalice,
oblikujem kamen
što mi na grudima plače,
pod savijenim mostom ispijene samoće...

U mojim vrtovima,zbog tebe - nedozrelo voće!

zvijeri su slobodne... gledam ih bez staklenog zida, a slobodna sam
i ja skupa s njima.
Ne uživam u slobodi;
radije grlim te zvijeri, nego
vlastiti ponos...
zvijeri su slobodne:
samo tiho...
volja mi spava:
nek potraje još malo...

Ne brini, ima još godina, a lipe uvijek cvatu...Samo možda neke druge godine nećeš više zvati njegovo ime, nego biti sretna uz neko drugo :)

zaustaaaaaaaaaaaaaaaviteeeeeeeeeeeee zeeeeemljuuuuuuuuuu silaaaaaaaazim :))

O mirisu lipa pišeš.

Ponekad se čini da je pretežak križ što svatko od nas ga nosi... i gle!, poput Cirenca Šimuna, kad najmanje se nadaš, netko nepoznat ti u pomoć pritekne.

Pomogne.


U ime novih svitanja, što tek doći će,
želim podariti osmijeh svim dušama što na moru života svjetionika ne vide.

kako su tanki titraji kojima nam naša duša poručuje zlatne poruke... pretanki ... nekad jedva čujni....

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr