Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Od svih radnih soba pokraj moje, morao si danas ušetati baš u tu radnu sobu – do moje. Najavile su te neke ptičice… zvonili su telefoni: "ne idi, tu je, sad je bio kod mene, mota se po prizemlju",… "ne izlazi iz sobe, ide na 1. kat… polako, samo onako kako on to zna",  "ne otvaraj vrata, evo ga penje se na 3. kat…" i tako pozivi su stizali i terete oko vrata mi nizali.  Osjetila sam glad tvojih prepona još na 1. katu…stvarnost je kucala na vrata… mene je bilo sve manje. Od svih radnih soba u cijeloj jebenoj firmi morao si ući baš u tu radnu sobu do moje i morala je kolegica baš tad izlaziti iz sobe, da me vidiš kako nosim čašu vode i da nam se pogledu – ubiju. Zagrljaj ledenog zraka što se spušta na –400C nije ništa prema ubojstvu naših pogleda…jutarnje zmije su zaplesale svoj crni ples, a u odmaku od te stvarnosti ožiljci su se ponovo otvarali, izlazila je plazma ispod kože i formirala na bedru tvoje ime. I tako ...na tržnici zmijskih osjećaja nije bilo ni taštine ni mističnih pustinjaka. Bili smo samo ja i ti – dvije ubojice jedne ljubavi… od neke šeste godine do ovog dana, u nekom osmom trenutku postojanja bjesnilo je to bolesno Sunce iznad tog komadića globusa na kojem se odvijala krvava bitka. Vidno polje se suzilo, prodefilirali su i početak i rastanak, a izmrcvareno truplo naše ljubavi zauzelo je počasno mjesto na tronu ubojstva, zločina. Zmije su se sjetile tvoje zakletve mojoj majci, da ćeš uvijek biti uz mene. Zakleo si se još jednoj umirućoj majci…. i otišao elegantno. Ovdje si ostao… zločinac ti,  zločinka ja. U našim tamnicama odslužujemo naše kazne i baš si morao  baš na ovaj datum ući ponovno u moj svijet i srušiti tu staklenu šaradu života jednim svojim plavim pogledom. Znam da će noćas Mjesec bolesno zasjati iza ovih sivih oblaka, znam da ću ubiti još ovaj komadić srca koje kuca normalnim ritmom i znam da ću opet prokleti sve tvoje zakletve nečijim umirućim majkama, tim smrtnim ženama, što su donijele na svijet neka bedra, koja si bjesomučno hvatao u tamnim haustorima Gornjeg grada, kao opsjenar ljubio u skupim hotelskim sobama i vodio u neke visoke trave  kišnih noći, šapćući uzaludno: "bez tebe neću moći"…. A ja bih grijala svoje ruke u nečijem džepu na trećem peronu drugog kolosijeka mog života nekog dana na kraju svibnja, a ja bih za svilen dodir tog oka možda poželjela drugo suđenje za ubojstvo neke ljubavi,  ja bih možda željela konačno pogledati u svjetlost bez straha – zaboljet će me te osjetljive oči.

ajd dobro, odoh ja da vas ne ometam:))

možda neki vampirski savjet... :)))))

''Dva zidara - Prvi zidar:

Po cijele dane samo slažem cigle jednu na drugu. Dolazim ujutro na posao i slažem sve do odmora za ručak. Nakon ručka opet slažem cigle do kraja radnog vremena. Jedino zadovoljstvo na poslu je petkom popodne kada dobijem plaću za taj tjedan.


---- Drugi zidar:


Ja gradim kuće. Svaki dan mislim na ljude koji će u njima stanovati. Mislim kako će biti radosni kad prvi put ugledaju svoj novi dom. Mislim o djeci koja će u njima rasti. Mislim o generacijama koje će ih uređivati i smatrati svojim domom. Ja ne gradim kuću, ja gradim nekome dom.''

Dolazim k tebi :)))))))))))))))))

"Blackie...", "profila" bila i otišla :) i donijela je zrno soli u moje ljubičaste boje, tako da me osjetljive oči malo manje bole od gledanja u svjetlost :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr