Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Kao da sam bez tijela... raščlanjena na neke uzorke mašte, koja po slabašnom tlu stvarnosti ostavlja svoje tragove... pritječu mi nepoznate podzemne misli, pokreću se sjene u dubinama duše, jer ih izmamljuju tvoje riječi iz ljuštura. Ukrast ću vatru iz plavog oka i zapaliti je na nebu, umjesto sjajne zvijezde i neka tim hladnim plavim sjajem zagrije moju smrznutu kožu, što se cijedi niz svjetlost i nestaje u tami. Žuti disk je danas jako vidljiv, ali prehladan za mene. Predaleko je od ovog globusa, koji se stalno i stalno neumorno vrti sam oko sebe. Ledom okovano jezero šuti. Nema ga više. Novi život polako struji ispod te prozirnosti i nastaje novo doba.

obecanja, obecanja. sto volim obecanja. :))))) (ili je to islo sa 'zeleno'? ma svejedno, nakraju je stimung isti.)

ma na kraju ti je uvijek neko novo doba :) bez obzira na boje :)

khm. mislim da nova doba dolaze aposteriori... tocnije, kad ih prepoznas da su dosla, ona su vec tu... najavljivat ih mislim da je (jao i) naopako.

Optimizam? Pesimizam? O čemu je, zapravo, riječ? Život teče ne pitajući se gdje ni kako ni zašto, ide naprijed trgajući, lomeći, premetajući brane što ih mi nastojimo izgraditi s pomoću naših svjetonazora, našega dobra i zla, naših konvencija i našeg sitnog koristoljublja. Divan je i zastrašujući to dar, čiji – ne znamo, i – kako bi rekli Francuzi – na nama je da ga uzmemo ili ostavimo.

kako rekoh, najavljivat je suvishno. iako poeziji milo... ;)

zvukovi i boje u sjećanjima ne podnose led i bjelinu...., da! sve je u poeziji :)

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr