Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Iz hladnoće i siline vjetra, kao stupovi nekih stegnutih okova stojimo i nježno se gledamo. Dok se zaljev neke predskazane ljubavi proteže daleko ispred nas, u trenu si bio iza mojih golih ramena, neodlučan i zbunjen. U toj tamnoj prohladnoj noći dodirnuo si mi usne i prisjetio me lakoće pokreta, a ja sam grlila tvoja široka ramena. Misli su mi vezane za tebe, dok osjetljive oči duše polako ispituju predskazanu ljubav. Sneno lutam ovim svijetom, a krv se ledi u tijelu, jer ne znam za kraj.

Neizvjesnost je srećno neznanje sa kojim se liježe po mraku i ustaje uz sunčevu svjetlost.
Za razumne i ponosne ljude,neizvjesnost je isto što i baba-gatara za slabiće....negovještava dobro i loše...pogađa rijetko...ALI ZATO SVE DOPUŠTA...

Oko mog vrata je ogrlica nanizanih plavozelenih snova…. dovoljno za ostatak nebitnog hodočašća po ovim tako varljivim stranicama virtualnog svijeta koji zavodi bolje od bilo kakve zavodnice…tamo putujem… tom bijelomliječnom svjetlu... sa dlanovima na očima… da bih ipak malo preživjela tu bol, koja presijeca te osjetljive… oči duše.

ni svjesni nismo ali trenutkom kad otvorimo oči otvara se i duša i u svim pravcima mogućnost lutanja; taj izbor nije naš; ponekad je sneno lutanje odmor od neizvjsnosti koja to ipak nije..negdje u nama znamo put, tu nepreglednu stazu kojo ponekad ne vidimo kraj a kad se čini da se bližimo kraju na horiznosntu je novi put i nutarnje "bilo" traži da se krene...ne, ne treba željeti znati kraj...možda imamo moć da ga sami izaberemo...priznajem, vrlo, vrlo rijetko!

Trak svjetla na mom tijelu obasjale su oči polumjeseca i dovele ga u čulnost iz koje se nečiji pogled probija točno do mene. Ne postoji ništa. Samo iluzija u koju vjeruje izgubljena duša.

lijepo kao i uvjek

"Vandice..", srce malo i lijepo :) hvala ti - kao i uvijek.... ružice koja miriši iz dalekih krajeva :)

i mi sami smo nekada nekome bili iluzija...bez nje se ne može, a biti svjestan nje, ma koliko bila teška ta činjenica, znači "vidjeti" "iza" nje...iluzija ne mora nužno biti varka! noć, mila. Usni mirne snove!

Konačno su bistre oči jedne duše pogledale u bistre oči druge duše i pronašle se. Nebo je danas promijenilo svoju odoru, dok su dvije mjerice svjetlosti polako tonule jedna u drugu i sa ledenih obala nepovjerenja i sumnji, lutanja i skitanja pronašle jedna drugu. Te dvije mjerice svjetlosti smo ti i ja….Kako su zablude laka meta, kako je nepovjerenje moćno i lako zavlada plahovitim srcem!! Plaštem sreće dodirnuti smo i pušteni u taj prvi raj kako bismo u stihiji života izbalansirali ovaj globus, jer na njemu zauzimamo naša mjesta. Pod tamnim nebom shvaćamo jedno: najprije se mora dati da bi se moglo primiti. Odustali smo od primanja, počeli smo davati…. I onda se dogodilo – čudo!

moj posljednji komenentar je bio jedan od blogova - ah, nisam mogla odoljeti, da to ne stavim kao - komentar! - jer dogodilo se čulod... počeo je .... davati :)

Ljubavi moja. Tražim te ponovo
tamo gdje sve prestaje: u jednom trenu
između snijega što pada i vatre umirućeg
na tvome licu, ispod tvoje haljine,
u zraku koji izgovaraš.

Amor mio. Nema imena koje ti ne pripada:
tu je kišno ljeto, godina, grana trešnje,
tu je tvoje tijelo od voska na kome je more
ostavilo svoj sjenoviti križ. Gorčina,

prazno nebo, tjeskoba, lude riječi
na koje ne pristajem dok silazim
između tvojih ruku i tražim
nagi plač što ispunjava moja usta.

Ljubavi moja, uzdrhtala na kiši, ona
koja spava na mojoj postelji, prekrivena
mojom rukom, ona koja ne razlikuje više
to što sam stvorio i to što me napušta.

I moju žeđ sa tragovima bezumne soli.

"loth....", a da nisi moćda fulal weblog? :)

Shadow malo sam se zanio - nekim ljubavnim mirisima ovog opojnog proljeća.

anyway, lijepo je i bez tvog zanošenja :)

Da bih rekao to što želim

Da bih rekao što želim dosta je jedna riječ,
ali tu su i ostale da bi nastanile tišinu.

Da bih rekao što želim dosta je jedna ruža,
jedan plamen za moje vlažne prste.

Nedostaju mi ruke, nedostaje mi žito i zubi
da bih te primio i da bih te zaboravio.

Vjetar podiže iz pijeska moje ime
i ono kaplje na mene poput žedne kiše.

postoje dani u kojima je sve zapisano,
postoje godine i prazno lišće jeseni.

O tebi znam samo da si bila, samo da živiš,
i pamtim samo ono čega se ti ne sjećaš.

Naga, ti se stidiš svoje sanjive nježnosti
kao stablo koje vjetar pokriva lišćem.

Daleko je djetinjstvo koje zaboravljam
ti ostavljaš svoj život kao da ti ne pripada.

I sada sniježi po njemu gusta kiša i ja koji stojim
kraj prozora nekog vlaka koji bez mene odlazi.

Da bih rekao što mi nedostaje, izmišljam riječi
kao što su: nekad, i zauvijek, i nikada više.

yes, "loth...", but my heart belongs to Davor, your friend! Remember? :) ali da mi je znati koja ti je to uzdrmala srce :)

Dušo draga, jedna koja nije iz naše županije - čak niti iz naše države!!!!! Kako sam jadan!

hajde, daj! :) pa čitam te kao otvorenu knjgu, i ja i Davor :) no, sve ovisi o vama - ako ste "za" - keep going :)

Da. Davor je nabacio neke misli. Ti si to nekako postavila u neke konture. SVe osvii o meni i - njoj.

Ti si me ostavila, bože,
kako je to smiješno.
Šta ćeš sada bez mene tako sama?
Svi idu u dvoje, ali ti i ja,
svako svojim putem.

Nježnosti moja, koliko je godina
bez tebe prošlo
i jedva da te prepoznajem.
Ptica koju još pamtim
ponovo maše krilima
silazeći s davnog neba,
nekadašnje zvijezde
opet će progristi
tamnu ponjavu neba
i zaslijepljen gledam
njegovo staro lice.
Ako sam kralj
ja sam i prosjak
koji okreće tebi
svoje gladne oči.
Naslanjam usne
na zamagljeno staklo
i slušam riječi
koje jedna duša
govori drugoj.

Prijeđi,
izdigni se
iznad nadanja.
Prijeđi,
nadmaši sebe,
poleti,
makar samo jedanput.
Uberi ružičasti cvijet,
prijeđi u
kraljevstvo
skrivenih ti želja.
Okreni se,
samo jedan korak učini
za sebe,
ljubavi moja.

I pronađo to jutro boje ruže - a Davor je to tvoje jutro.

Zelena subota;-)

Svake noći po mom tijelu prošetaš mjesečinom,

ostaviš mirise na mojoj koži i ponovno nestaneš.

Tamo gdje zasjaš, tamo se pore rašire i uzdahnu,

a gdje ne stigneš, tijelo i dalje spokojno drijema.

Slatke se kapi nemira tako šire mojim snovima,

da se svako jutro od toga pijan u krevetu budim.



Svaki dan mojim čelom prođeš sjenom oblaka,

zastaneš u pogledu i zasladiš me svojom tišinom.

Mjestom koje prekriješ rastapaju se naborani sati,

a ja popustim i s njihovim otkucajima zaplešem.

Nježnim osjećajima poput izvora natočiš moje vene

i čitavu vječnost, u mene uliješ da me namiriš.



Koliko se samo puta pokreneš i staneš pored mene,

utihneš i silinu osjećaja probudiš radi moga mira.

Pomakneš me dubinom svoje duše i cijelog uzmeš,

tiho zagrliš i moje nestrpljive misli srcem poljubiš.

Takvog prisloniš na grudi, ponudiš njihovu bjelinu

i dodiruješ prekrasnim buketom crvenih bradavica.



Osjećam svu snagu tvog stomaka dok vodimo ljubav

i kako teku strasti bedrima koja podamnom otvaraš.

Ne sklapam oči već upijam božanstveni pejsaž tijela

i tvom reljefu dodajem vlažnost mojih mekih usana.

Pod prstima izvlačim oblike prekrasnih horizonata

i između koljena smještam proplanke blaženstva.



Tu se sladim sa beskonačnošću tvojih rajskih vrtova,

muški berem slatke plodove netaknute ženstvenosti.

Ulazim i zanosno obilazim svaki kutak tvog svemira,

pronalazim neviđena sazvježđa vječnog zadovoljstva.

Milujem te i tako bez prestanka vodim pokretima,

upijam tvoje uzdahe i u svojem tijelu plodim ljubav.

Gledam te kako niz zelenu padinu rasipaš korake,

zavidim svoj toj travi po kojoj gaziš i po njoj hodaš,

promatram te oblake dok ih osmjesima posjećuješ

i krivo mi je što se u tvom pogledu izvijaju i maze.





Ovo je tek dio jednostavnih misli koje kroz mene teku,

između sna i jave ćutim kako ljepotom sladiš svijet

i zamišljam koliko se more trudi uljepšati svoje blago,

što ravnica čini da se suncokreti stalno tebi okreću.





Otvaram svoje srce ptici što na nebu nepomično stoji,

pomjeram njen red iz očiju i nudim joj veliku zvijezdu,

pokrivena sjajnim kapima kiše, slijeće u moje obrve,

poklanja mi smisao tankih vidika i svoje srebrno perje.





Kažem naglas, pa što ako čeznem i ne mogu bez tebe,

zar se moraju nad mojom glavom skupljati noć i dan

i zašto šutnjom zlatnog kljuna krijemo prastara znanja,

kad možemo sjediti i mjesečinu sa svijetom podijeliti.





Polako me stavi u kandže i povede iznad oštrih visoravni,

izmedju njenog tijela i mene prostruje daleki vjetrovi,

mimoišli smo velike gradove i njihova zagađena mjesta,

preletjeli putnike i na kraju stigli usred ostrva u vremenu.





Tu smo reče i pusti me da hodam zgusnutim zrakom sna,

sad je i sijenka njenog kljuna zatreperila mojim likom,

uhvaćena milinom svih proteklih uzdaha mog drhtanja,

izvadi školjku iz pijeska i bez riječi na zeleni kamen stavi.





U dodiru kamena i školjke skrivena je tajna koju želim znati,

znam, zagrljaj istinske ljepote nije u letu niti dubini mora,

on se čuva tamo gdje se ne skuplja mrak, gdje nema svjedoka,

u zadnjoj niti srca i na izvoru duše, samo u nama samima.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr