Cvijet kraj izvora...je sjena duše

U nebeskoj sivoj haljini obavijen moj grad još je snivao, dok sam na balkonu udisala mirise noć i kiše u zraku, koja neće doći. Značenje svijeta u tom trenutku mi nije bilo bitno, odstranila sam korijen težine duše i pustila neka me noć opčinjava svojim mirisima, neka kiša koja ne dolazi izaziva moj nemir. Kao bijeli prah osjetih par kapi na licu i to je bilo sve. Tako provodim petu noću u odmaku od tebe, a tko me stalno vraća tebi, osim same sebe. Lutala sam po daljinama mojih misli, poslala sam ih među tvoje, neka se spoje i neka mi te ne odvoje. Zasjenjena oblacima, noć je polako odmicala, nebo se spuštalo sve niže, a tama je uzimala dio po dio mog tijela. Krilati san zatvorio je trepavice, između njih više nisu mogle doletjeti neke ptice. Grad  nije živio tu noć, od njegovih zidina ostale su samo sive nebeske haljine oblaka, koje su vijorile na tom vjetru što mi je donio sladak zvuk tvog imena.

'tko me vraca tebi osim same sebe' da, to je na putu oslobodjenja, ili mozda, suprotno, razumijevanja pravog mjesta vezanosti.

Kad glazba nebeska i zemna utihne
i kad se zaljubimo u tišini
pripadam ti od početka
jer ne znam više bez jutra tvog
i sunce izlazi još samo zbog tebe.

ova pjesma je u mojoj knjizi: JADRANKA VARGA - "SJENA DUŠE"; http://www.digitalne-knjige.com/varga.php, ISBN 978-953-7673-60-4 kod NSK, http://shadowofsoul.blog.hr