How many frogs do I have to kiss...

To djeluje osvježavajuće...malo ljubakanja sa nepoznatom....a, dala mi je i broj.

Ušli smo u XXI stoljeće i u mojoj zgradi iz 1969. godine... Ubija me zvuk zvona, grozan je.

Od božićnice ni 'B'...

Škola mi je prekinuta zbog blagdana, pa se dovijam po kompu kako znam i umijem sam si vježbe izmišljam....

Dotukla me registracija auta i sad sam bez love....

Jedino mi je društvo Stephen King...

I vi...banda iza svjetlucavog monitora...☺

Nisam mislio da ću doživjeti dan da opravdam vlastiti nick baš ovoliko.
(kao da sam malo u bedu, ha?)♠

Kako mi čovjek naplati KN 3191,45 za osiguranje auta, pa to je strahota. Crkveni miševi su za mene bogataši u ovom trenu...☺

Kako kaže jedan moj dobar prijatelj, : „Stvarno se ne bi 'tel mešat', ali...“
Ali, što...?
Ali, noć je prikladna, mrak je već od 16:04
Ali, vrijeme je savršeno, snijeg ne pada nego leti horizontalno, na nekih sitnih -7°C
Ali, timing je skoro odličan, sredina je prosinca

Zamislimo malo selo. Jako, jako davno... Možda na rubu šume.
Od trenutka kad se tlo dovoljno odledilo da se u njega zabije alatka to se tlo obrađuje.
Životinje se paze i uzgajaju s ljubavlju i pažnjom kakvu se pridaje i djeci, katkad i više.
Radi se krvavo jer samo je jedna stvar na umu. Zima dolazi...
Usred ljetnog dana, okupanog jarkim i toplim sunčevim svjetlom, okružen dječjim smijehom, sijedi starac osjeti u kostima hladne prste nemilosrdne zime. I zna da ako sve ne bude dobro sada, kada je prilika, za pola godine će se umirati. U jesen treba pospremiti ljetinu, (ako se imalo sreće) a pred početak zime uvesti životinje na toplo (i pomoliti se da ostanu zdrave).
I kada se dani počnu kratiti, pripremiti se za čekanje...
U sjevernijim krajevima, kada Sunce jednom ode dolje, više se ne pojavljuje...
Svjetlo postaje rijetka i dragocijena stvar i zato je ponekada potrebno zapaliti veliku vatru da bi se Sunce sjetilo kako se to radi i vratilo se da odradi pošten dan posla.
Vrlo veliku vatru. Negdje oko sredine zime, kad je najgore i najmračnije da se i ljudi podsjete na vrelo ljeto i kako je bilo lijepo slušati žubor sada čvrsto zaustavljenog potoka u šumi.
Negdje oko sredine zime...

Otprilike 24. ili 25. prosinca.

Slavite li Božić? Vrlo vjerovatno. Ako ne, jer ste druge religije, opet ste zaogrnuti njegovom sveprisutnošću i ne možete mu pobjeći. Komercijaliziran ili ne, to je najveći kršćanski praznik. Zašto? Zato što nije kršćanski. „Uvezen“ je iz ranijih vjerovanja u koja je dospio iz odnosa čovjeka sa prirodom.

25. prosinca Rimljani su slavili Dies natalis Solis Invicti ili "rođendan nepobjedivog Sunca".
Naziv Sol Invictus dopuštao je slavljenje nekoliko božanstava povezanih sa Suncem. Car Aurelije proglasio je taj dan blagdanom diljem cijelog carstva.

Taj je dan smatran i danom zimskog solsticija koji su Rimljani nazivali bruma.
To je bio dan kad je Sunce dokazalo da je nepobjedivo.

Mitra, (staroiranski: Mithra; latinski: Mithras), je bog ugovora (izvorno), rođen je 25. prosinca, bio je bog sunca (Medijci, Perzijanci), bog čiji su kult po Rimskom carstvu raširili rimski vojnici.
Na posljednji dan će Mitrina krv, u obliku krvi bika (ne jaganjca ) spaliti ognjem svijet, mrtvi će ustati, Mitrini sljedbenici će na strani Svjetla i Dobra pobijediti Zlo i Tamu i odvojiti se od opakih. Mitra će im za nagradu dati vječni život u blaženstvu. (zvuči poznato?)
Sam Konstantin, utemeljitelj službenog kršćanstva, u mladosti je bio sljedbenik astralnog monoteizma (Sol Invictus), spoj mitraizma i carskog kulta.
Bio je pobornik mitraizma, što je uvelike oblikovalo današnje kršćanstvo.
Kako bi izmirio sve žešća kršćanska nametanja i već postojeća poganska vjerovanja, (naravno, nakon što mu se ukazao križ), napravio je svojevrstan kompromis.

Ja nemam ništa protiv Isusa ni njegovog rođendana kao takvog, iako ga neki povijesničari smještaju na drugi datum u kalendaru (za kasniju raspravu, možda).
Nemam ništa ni protiv Mitre kojeg su svi zaboravili i ime mu živi još samo napisano.

Samo sam htio reći ovo: Kada poželite nekome sretan Božić, znajte da ste se pridružili zajedničkoj želji, pogledu na istok gdje treba izaći nepobjedivo Sunce i donijeti kraj hladnoći i tami....

Čitajući Vas sve skupa ovdje (hvala Svemogućem ima vas od svake vrste najmanje po 6 komada) nadošlo mi je (između ostalog, ali o tome drugom prilikom, ako...) da se premalo bavimo vlastitim hirovima i da si ne udovoljavamo jer mislimo da to nije OK iz ovog ili onog razloga. Jasno je da treba stisnut' zube i suočiti se sa vlastitim demonima (vrag zna da ih je bezbroj), ali to je tema za neke ozbiljnije dane, a danas pada kiša i ne da mi se biti ozbiljan. ;)

Učiniti malu spontanu stvar nije lako. Odmah se uključe kojekakvi mehanizmi (zdrav razum itd) koji su OK, sami po sebi, ali samo u ozbiljnim situacijama... Valja dakle, postaviti prioritete. Ozbiljni lijevo, svi ostali desno. Zdrav razum ne zna što je ozbiljno, njemu je sve ozbiljno, jebi ga... I zato treba imati kontrolni mehanizam za zdrav razum (ZR). ZR se usporava ili u idealnim slučajevima potpuno zaustavlja odabirom prpošnosti i baš me briga (BMB) stava. Treba ovdje ipak napomenuti da se to plaća ovako ili onako, kasnije, ali i ZR ima svoju cijenu, a biti dosadan i depresivan su samo neke od njih... BMB stav se primjenjuje kada su u pitanju situacije bitne za raspoloženje, ali nebitne za preživljavanje, dakle, goli opstanak sam po sebi. I zato, posložite si stvari u glavi, pogledajte oko sebe ima li dovoljno mjesta i odšarafite BMB do daske... Bit će nam svima bolje. Garantirano.

Loaded like a freight train
Flyin' like an aeroplane
Feelin' like a space brain ....

Nekako me ćopila neka furka...ono, 'Brand new Ford and a tank full of gas

Hand full of pussy and a mouthfull of ass'

Sav sam neki...uuuuffff...previše željeza u krvi hehehe ;)

Kad god sam ovakav pustim Rosea da se iskali umjesto mene da ne počinim kakvu štetu, ne mogu si priuštiti sad sranja kad mi je konačno krenulo nizbrdo (za razliku od okomito na dolje, slobodni pad).

On the nightrain
Float me home
Ooh I'm on the nightrain
Ridin' the nightrain
Never to return......

Rado Bi Se Udala mi je virnula na profil i nije se javila (klasika), ali su mudonje odustali pa mi je teorija izgleda točna...

Sad samo da nađem gdje se studira socijalna interakcija u virtualnom okruženju i počnem sa pripremama za pisanje doktorata hehe.

Dodaj, dodaj...

Jer ako ne dodaješ, nekako te odmah kao po pravilu počnu snimati frajeri. Dok pišem, sve ženski nickovi mi virkaju na profil. (i očito ne nalaze bogznašta, jer se ni jedna ne javi, ili skoro ni jedna) Ali, ako prestanem sa brljanjima o mom uzbudljivom postojanju na planeti, evo ih...kao oni lešinari u Taličnom Tomu (starija ekipa zna...) Sve neki mudonje mi vise po profilu, strašno za gledati, ali najgore je to što su sve to neki 'svemirski' nickovi, ni sebi ni svome, pa ne znam da su muški dok ih ne kliknem i onda...jebi ga. Gleda me 55 godišnji hetero frajer...a, valjda, što ja znam. Osjećam se čudno. Ali to u pravilu prestaje kad počnem učestalije sa zapisima na blogu. Ne znam ima li to kakve veze, ali eto ti...

Stoga, dodaj zapis u WEBlog....

A, baš sam se bio napalio. I po pizzu sam bio otišao i ništa...prazan ekran

:(

Skoro sam sve prste pogubio ribajući krumpir...Kupio novi jer je stari dao svoje (bakina ostavština hahaha). Napravih pitu s krumpirom i tikvicom i taman da ću je ubaciti u pečnicu kad se ugasilo svjetlo u kuhinji i u pečnici. Izbio osigurač...Hajde mijenjaj, srećom imam ih u rezervi. Piknem jedan ispitivačem, ne radi. Piknem drugi, ne radi, treći isto...Ovo nije u redu. Ili ne radi ispitivač ili ja nešto ne kužim ovdje...Izađem na hodnik (ovo sad stvarno eskalira, završit ću na kraju u hep-u, Zdravo, momci, upadam ja s ispitivačem, gdje vam je glavna sklopka za Slavonski Brod, ne radi mi pečnica, pita mi stoji bez veze..;)

Srećom, ipak je bio osigurač u hodniku... Pita je na sigurnom, peče se. Njam...

Igram se sa dodjeljivanjem i mijenjanjem administratorskih prava. Nije li to ludnica? Access denied....

Glava me raskida.
U stvari, samo lijeva polovica. Ne poznam nikoga tko ima takve 'lokalizirane' glavobolje kao ja.
Na lijevoj strani me boli glava, upaljena mi je čeljust, bole me svi zubi i uho te mi curi lijeva nosnica. Desna strana glave kao da je u najmanju ruku u Bangladešu, koliko imaju veze danas.
Nisam spavao od 14.00.
To je bilo jučer.
Klipani mi razbijaju zid s vanjske strane zgrade.
Imam tonu veša za oprati. I, posljedično, speglati. To tek ne volim...
Mišonja mi još nije stigao tako da sam još sa ekvivalentom Yugo 45 na stolu.
dizaster
sambadi put mi aut of maj mizeri
Pozitiva je da sam dogovorio doći pomoći čovjeku instalirati Prozore i umrežiti neka računala. Uz dobru volju Svemogućeg i malo sreće, ići će i to.
Samo da ne zajebemo nešto...☺☺
☻☻☻☻

U tijeku je rat.
Rat za moje računalo između mene i nečega što se zove BRONTOK.AE. Prokleti crv.
Zamisli majmuna, preuzeo je administratorske ovlasti i izbrisao mi neke opcije u Tools meniju. Sakrio se u hidden file i obrisao pristup do njih. Prčkao mi je po registru i isključio regedit, command prompt i zadovoljno se smjestio.

Uđoh u registar drugim putem koji ne nadziru windowsi. Nismo svi budale. Obrisah ga slasno od tamo. Dokopao sam se cmd-a regedit-a i skrivenih mapa. Našao sam i njega u sys32 mapi i promjenio mu osobni opis. Sada je .doc, a ne .exe. Nije mu se svidjelo, ali tvrd je i ne da se lako. Navodit ću mu se ljubavi sa ženskim roditeljem.
Ipak sam sad JA admin na ovom kompu.

I tako je trajao taj virtualni ples kad mi netko pokuca na prozor. Hmmm.... nije to baš moguće. Ali, ipak, evo opet. Podignem roletu, i stvarno, vani stoji neki momak i kaže bok! jel' smetam? Ma, ne, samo znaš li ti da je ovaj prozor na 4. katu? Znam, zato smo i stavili skelu, lakše je onda. Popraviti fasadu na zgradi.
Eto, to se radi sad u studenom na +2°C....

Dok ja plešem s vragom pri blijedoj svijetlosti monitora.

Konačno se bacio na rješavanje problema u računalu (žuti upitnici u device manageru) Neka tvrdokorna bagra, ali sa mojim supergeek vještinama nitko se ne nosi lako. Moj bod, idemo dalje. Čačkam tako, kad mi se kursor zaledi na ekranu...bit će zbog svega ovog snijega ili zime ili zato što mi je crk'o miš...Ništa, skidaj i stavljaj onaj stari koji sam raskinuo igrajući UT i Quake III Arena...stara dobra Arena. Kad se samo sjetim. I tako mi sada na stolu stoji najklimaviji, najizguljeniji, najsjebaniji miš u županiji koji još uvijek tjera strelicu po monitoru. Ima žicu, pa sam na kratkoj uzici. Desni klik ne radi, služim se tipkovnicom gdje se da, a gdje se ne da, Bože moj, nije smak svijeta. Scroll wheel klepeće kao mali tenk u leru, ali služi kao treća tipka pa se ne žalim.Driveri su bili na floppy disku-dakle, odavno preminuli. Vozimo bez karte, a ponekad i bez volana. Strahota. Naručeni bežični spasitelj sa 1600 dpi rezolucije i sličnim novotarijama ne stiže prije petka, pa mi slijedi patnja do tada.

Vrijeme je odvratno, snijeg pada i topi se i stvara divnu podlogu za proklizavanje, što moji sugrađani obilno koriste bez rezerve. I bez ABS-a. Dečki u plavom su na terenu. Stalno. Limari trljaju ruke i upošljavaju sezonske radnike. Fun&Games.

Jutros idem kući s posla u 3.50 i pred samim ulazom u zgradu naletim na agresivnog, 115 kg lakog, pijanog do prekosutra kretena.
Mislim si, uljepšaj mi dan, majmune i ovaj kao po nekom scenariju zine:
'Šta ti mene gledaš?'
'Ništa..'
'A, ja sam tebi ništa, a..?'
I tu je krenuo prema meni, stao na vrečicu čipsa, okliznuo se (vražije stvari treba proglasiti opasnima) i laktom probio izlog trgovine u prizemlju moje zgrade. (nekih tri kvadrata stakla, možda malo više). Zvuk se čuo na dva bloka udaljenosti. Kreten je završio na pločniku, u kiši stakla, Božijom rukom pokriven. Ni da se piknuo, kamo li da se posjekao.
'Šta ćemo sad?' -reče genije.
'JA ću dati TEBI pet minuta prednosti, a onda zovem policiju. TI radi što hoćeš.' Tu sam demonstrativno pogledao na sat kao da mu štopam vrijeme. Tip se pokupio i nestao. Nazvah plavce i odoh u krevet.

Moram na neki odmor.
Na Karibe.
Idućih dvadeset godina.

Da postanem computer geek. Još veći nego što sam sada...čudan osjećaj, ali dobar.

Polumrak.
Vjetar njiše krošnje i otresa debele kapi hladne vode s lišća. Zvuk se gubi u gustoći zelenila i sivom zraku. Hladnoća me miluje po licu i traži put unutra, moje oči, moje usne, moj jezik...Stojim skoro do koljena u mokrom lišću, naslonjen ramenom na vlažnu, hrapavu, mahovinom obraslu koru drveta. Vršci prstiju na nogama i rukama su mi postali neosjetljivi satima ranije. Vjetar nosi slabe mirise i tihe zvukove i lagano ali uporno traži rupice u mojoj odjeći. Negdje daleko žuna udara u deblo i ritam njene potrage se udružuje sa ritmom mog srca. Tok, tok, tok....tok, tok....tok, tok, tok.
Lišajevi i mahovina kraj mog lica polako puštaju svoj miris i miješaju se sa isparenjima koja dopiru odozdo sa šumskog tla. Vlažno, hladno, oporo i čisto. Sve zajedno izmješano i oprano jutarnjom pospanom kišom koja se šulja kroz krošnje i slijeva se niz debla da bi natopila mješavinu mahovine, otpalog lišća, zemlje, bijelih klobuka gljiva koji vire iz polumraka kao mala svjetla... Njihov miris provlači se kroz moje nosnice i biva zanemaren.
Čekam...
Prije četiri dana sam dobio njen šal sa mirisom cvijeća, tople i vesele ljetne note koje se provlače kroz njenu kosu, isparavaju s njene kože, pjevaju odu životu koji buja u njoj i preljeva se na sve oko nje. Sa šalom sam dobio još i vrijeme, mjesto i kratku uputu.
Budi brz...
I sada ga osjetim...taj ljetni miris cvijeća davno zaboravljenog, nošen varljivim vjetrom i razblažen kišom i maglom. Da je suho, osjetio bih je daleko prije...Ovako imam možda još kilometar, možda nešto manje. Bešumno se odmičem od stabla i poput duha se spajam sa maglom i tišinom...
Čekanju je kraj.
Lov počinje.