LJUBAV...

Ne želim više samo gledati sve te momente na filmovima, čitati u starim knjigama, pismima prekrivenim prašinom slike, opise dodire usana....  
Dugo već sjedim naslonjena na zid daljine, ledjima okrenuta osjećanjima. Pričam priče, svoje, različite... Pišem i pričam, a život diktira riječi, tekstove, sudbine...
Uvijek čekam, da se okrenu, a to se ne desi. Ja sam ta koja je naslonjena na zid, i broji, minute, a dani kraj mene lete. Ja sam ta kojoj su oci vezane, koja traži, a ne nalazi.  
Uporno, idem, jer ne mogu, ne smijem stati. Čovjek najbolje gleda srcem. A kada otvoriš oči vidiš gdje su te dovele. Nižem pobjede za sebe, a padam na nekim iskušenjima, na kojima ne bih trebala..
U ovoj igri ja tražim... OKRENI SE !!!

Ljudi sa karakterom su raznoliki....
Oni bez karaktera, svi su jednaki !!!!!!!!

- Kako si, kako živiš? – upita me po neko, uzgred.
– Dobro – kažem u prolazu. Istina je da je svaki dan borba. Batrgam se!Nije to plivanje, plivanje je sreća.
Izgubim snagu po nekad, počnem da tonem. Vuče me dno a ne bih tamo. Na dnu su mekušci i beskičmenjaci, ja im ne pripadam!!
Teško je napraviti pokret više... Ostanem bez zraka, nije mi vrijeme za tonuti .
I opet gore... i tako bez kraja. ...
Nema tu mjesta za druge ljude, a oni stoje i čekaju i traže. Ja sam im oslonac i snaga.
Posrćem, udaram, idem dalje....
I sve je teško...
A noć je košmar u kome "neprijatelje" puštam blizu...

Ponekad poželim da nestanem u ljetu...
Da me proguta more..i izgrize sol..
A opet,svijet me zove,kaže prekrasno je vani...
i da sama mogu birati boje koje želim..
Ja u isto vrijeme i čekam i bježim,a more i sol me zovu...
DA LI DA ČEKAM il DA BJEŽIM ?

Koliko čovjek u sebi može prikrivati neku istinu; recimo istinu da ne vidi svoju sreću u ničemu, osim ako je nema s nekim dragim podijeliti. Čemu onda trud i borba za uspjehom? I ne samo poslovnim uspjehom...uspjehom kao čovjek...da ostanem čovjek. To me počinje brinuti. Postajem ljuštura...i sve je manje osjećaja za neke nove ljude u mom životu da me prosto plaši ta istina......
I kada mogu ja neću da budem slobodna...želim da sam zarobljena nekom ljubomornom osobom koja želi svaki trenutak da provede sa mnom...želim da me netko zove u 2 ujutro da vidi spavam li...želim da netko kaže kako mu nedostajem i da dolazi da me zagrli...
Postoje stvari koje mogu da priznam; to da sam svaki trenutak dalje od ideala ljubavi jer previše gledam u budućnost.
Postoje stvari koje ne mogu priznati: da smo svi zamjenjivi,i u srcima dragih nam ljudi i u njihovim životima. Sada je sve nekako novo i drugačije kada na te stvari gledaš iz daljine i sa distance. Nekako je sve drugačije kada na te stvari gledaš znajući neke istine koje ne možeš u prvi mah odmah priznati...i koje i dan danas ne možeš sebi priznati...ali sa njima moraš živjeti...jednostavno...moraš!