Riznica Snova

Niko nezna-koliko sam te volio,
a sad slušam tuđu pjesmu..
umjesto da glas pustim,
da se probudim,
kao da me nema-ja nestajem..
 
i sve moje ja bih dao,
da jutro nikad na svane..
bog neka ti oprosti,
što si me varala..
ti nikada znati nečes..
da sam te iskreno volio..

Postoji plan da te anđeli ukradu,
ili barem za tren,
da te vrate ka meni..jer nebo pravi veliku baladu..
i traži rimu za glavni stih..
 
Negdje sad čovjek,
zbunjen na mostu stoji,
jer samo sluti da postojiš..
negdje u tebi čeka,
neka okovana pjesma..
koju niko živ još nezna...

Gledamo se optočeni mjesečinom,
moja ljubav i ja čekamo,
i ne slutimo šum,
što ga donosi vjetar...
 
i ne ćutimo u toj tišini,
požar samoče..
več uz jecaje samoće,
grlimo svoju bol..
da se uz klecanje koljena,
nebi otkrila ranjena duša..

Kao muzika fina lagana,
ljubav prati moj trag..
svijet mi je pod nogama,
oko nas sav glas..
 
Jutro se smije,
kao dah....kao zrak,
sada trebam te..
daj da ti budem sve,
da zavolim tvoj dan..
daj da ti budem sve.
nije važno gdje..

Četiri hladna zida,
jedna odaja..
hotel izgubljenih duša,
nočas je moja stanica..
ja na svome brodu..
..i talas
 i vir..
daleko od očiju,
srce nikad ne nalazi mir..
ja idem,svjetla neka ostaju,
kroz prozor moje duše..
sjati će..da me nađes...

Stajala si tako,bez igdje ikoga,
gledala galebove..
i uživala,u spuštanju nebeske zavjese..
a možda sanjala o princu pravom..
 
Ni imena joj saznao nisam,
jedino se sječam suza,
što potekle su niz njeno lice..
i riječi..
u drugoj luci..zaručnik je čeka..

Ako me još voliš
pronađi vremena za mene,
i sjeti se,kada su vjetar
i moje srce,na valovima ulica,
plakali za tvojim pogledom..
 
ne dozvoli da moja ljubav,
nestane iz tvog srca..
i kao ruza u jesen da uvene..
u ime ljubavi položi vijenac,
na mjesto gdje smo se sreli..
a ja ću zasaditi ružu,
..jer svi če znati..
rastali se jer su morali...

Tek je mala nadada ljubav svane kovaću riječi,
što više ne broji..
suze,rijeći,ni rime..
koje ljubav skroji..
 
U smiraj dana,
duge sjene plove..
i u trenu je eto,
već stigla tama..
kada jednom nestanem,
u snu sam živio..
..i u snu biti ću tada..
 

Ljubav je kao pjesma,
koju je ludi pjesnik napisao..
..gruba rijeć ili nešto više,
i došao je kraj..
 
sad nove ljubavi,
prolaze kraj nas..
..sa novim dodirima budimo se..
u noćima kao ova,još čujem njen glas,,
i molim zoru..da se budim kraj nje..
jer nisam kao ona,
da bih prihvatio kraj..
i da vrata otvaram..za neka nova svitanja...

Koja nas to sudbina vezala,
koja nam to ljubav puteve ukrstila..
znam da smo bili jedno,
da smo u tom prostoru,
rasli i trajali..
I rasprsli se u milion komadića vječnosti..
 
Ovaj stih datuma nema,
ljubav je..njegova jedina tema,
bez broja i trajanja..
sve sama slova,stihovi ,rime..u ljubavi ništa novo..
novi dan sviće,
a navečer nova tama pada..
stihovi cure...a suze još jače...

I pusto i tužno je,
nema nikog da mi ruku pruži..
kad je duša raspeta..
Voljeti?Ali koga?
 
Privremeno?Ne vrijedi truda,
jer vječne ljubavi nema..
pogledaš u sebe,
prošlosti tamo ni traga..
tu bol i radost je nijema..

Da sam sićušna kap,
kucnuo bih na tvoj prozor..
klizio bih po licu tvom,praveći svileni slap
 
kada bih ti pao na usne,
na očima bi napravio trag..
..nedaj bože veće zloće..
bio bi to ..samo poljubac...

Hvala ti živote,
mnogo si mi dao..
dao si mi oći,
otvara ih svjetlo..
 
Hvala ti živote,
hrabrosti još imam..da krenem dalje,
..čini mi se da je suđeno,
da živim sanjajući...
Tužna je ova noć,u njoj svjetla više nema..
noćas tama govori,
noćas za suze ne trebam isprike..

Jednog dana,prisjetim se svega,
i svom srcu kažem..
..tiho spavaj..uzalud je bilo,
neću znati što se samnom zbiva..
prolaziti će ljudi pored mene,
kao da me nema...
 
Čitav život biti će mi na dlanu,
svi susreti i sva obečanja,
a tako malo mi smo htjeli..
...samo pjesmu ćujem..
mi ljubav našu u snovima smo sreli..

Kada umre pjesnik mali,
ti mu ružu na grob stavi,
pa se sjeti pjesama,
koje ti je dao...
i do kraja ostao ti rob..
 
I kada zamnom,
isplačes suze posljednje..
znaj da znam..ružom tom,,
ti meni šalješ pozdrave...