Dnevnik jedne tračerice

Spava mi se, a ne smijem zaspati…. Želim, želim vidjeti Djeda Mraza…. A tako je hladno…. Hoće li doći ove godine? Bila sam dobra…. Nisam naljutila mamu, baš često…. Nisam plakala, kad me kaznila, jer znam da je mami teško…. Znam da teško radi, znam da joj trebaju nove hlače, nova haljina,…. Možda nam nađe tatu…. Ne volim ove koje nalazi…. Ne vole ju, neki ju i tuku…. A tako je lijepa, osim kad popije…. No znam da joj treba, jer užasno je teško naći posao u današnje vrijeme…. Znam da sam joj samo na teret…. Kad bar ne bih morala jesti…. A i ta škola je tako skupa, dok se ona jadna muči…. Našla sam i ja posao, a da ona i ne zna…. Složila sam Teti Marici sva drva i dala mi je 20 kuna, kupila sam šal za mamu…. Onaj crveni, lijepo će joj pristajati uz crni kaput…. Znaš Djedice skoro sam kupila čokoladu, ali nisam…. Bilo bi to jako nezahvalno prema mojoj mami…. I znaš naučila sam kuhati, sad sam prava domaćica…. Mama se naljutila, jer sam prosipala puno brašna, ali stvarno nisam htjela…. Sad mi se to više ne može desiti, jer sad sam već velika…. Da i dobila sam od Stričeka Mirka tri borove grančice i dvije kuglice, ostale sam ti sama izradila…. Ubrala sam kestene, još prije mjesec dana, u kontejner ljudi bacaju svašta, pa i foliju i znaš kako su moje grančice lijepe…. Ma vidjet ćeš…. Znaš kako sam ja sretno dijete…. Teta Mira s trećeg kata, dala mi je čizme…. Prave čizme, lijepe crne, njezina kćer ih ne želi, kaže da su joj tvrde…. A vjerojatno i jesu, jer ona ima tako lijepu, nježnu nožicu…. Mene malo žuljaju, ali samo malo, da ne bi mislio da se žalim…. Predivne su i sad razmišljam kako se odužiti, jer sigurno su bile jako skupe…. Mislim, peglam ja njoj veš, ali to je samo jednom tjedno po dva sata, nekako mi se čini malo…. Što ti misliš Djedice? Ah da, škola ;-((((( Ma znaš da se trudim, ali kad sam glupa…. Mama kaže da mi je to na oca…. Čudno je da sam sa nepunih 11 godina tako često pospana…. Nikako ne mogu zadržati koncentraciju i razumijem ja učiteljicu, ali tako mi se spava…. Ups, ne smijem zaspati…. Želim ti pričati…. Možda onda shvatiš da i nisam tako loša…. Nemam baš puno prijatelja…. Ne vole me…. Ponekad me to rastuži, voljela bih da se i sa mnom neko igra…. Znam, svi su oni tako lijepi i imaju tako lijepe igračke…. Ja se i ne znam igrati s time…. Evo naljutila sam učiteljicu, jer nisam znala uključiti kompjuter…. Bojala sam se…. To je jako skupo, strah me da ga ne pokvarim…. Oprosti mi Djedice, ja sam takva rođena…. Sirota mama…. Uopće me nije željela, a eto dobila me…. Ne znam kako bih joj se odužila, uvijek ju osramotim…. Znaš pitala sam ju neki dan o tati…. Baš sam ju naljutila…. Tako mi je žao…. A voljela bih vidjeti tatu, voljela bih znati zašto nas nije želio? Sve sam ja kriva…. Da nije bilo mene, sigurno bi ju oženio…. On ti je inače bogat, uvažen gospodin znaš…. Ali mama ne zna da ja to znam…. Ma znam da ne bi trebala imati tajne prema njoj, ali to bi ju strašno naljutilo…. A ona se ne smije ljutiti…. Tako je lijepa…. Zamisli, nije sebi kupila parfem, da bi meni kupila trenirku…. Zar nije divna? Ispekla sam joj kolačiće…. Sigurno će se veseliti kad dođe doma ;-))))) Još kad vidi šal, joj kako se veselim…. Danas je otišla kod nekog, tko zna možda on postane moj tata…. Samo mi smeta kad me pipaju…. Ma nije strašno, ali malo se bojim…. No mojoj mami to zna biti smiješno, a tako se lijepo smije…. Rijetko se smije i nije mi važno ništa osim njenog osmijeha…. Malo se zabrinem kad je tako kasno nema doma, no danas je s nekim lijepim gospodinom, a takvi su sigurno dobri…. Djede, shvatit ću ako ne dođeš, znam da je u našem stanu hladno i mračno…. Nemamo novaca za puno svjetla, a ni svijeću nisam našla, da ti osvijetlim put…. Nema ni veze…. Znam ja da ti daruješ svu dobru djecu…. A najveća želja mi je da moja mama konačno bude sretna…. I jedna mala željica, da nam nađe tatu ;-) I molim te poljubi Ivana, a znaš on je tako dobar…. Dao mi je čak da se vozim na njegovom biciklu i on me ne tuče…. Pokloni mu, molim te, sve što si je zaželio…. Jako je dobar…. A onu moju lutku zaboravi, pa ja sam ionako prevelika za lutke…. Tako su mi oči teške…. Moram zaspati, ali imam ja mali konopčić vezan za prst, pa ću te vidjeti ;-)))
Spava mali anđelak, s končićem u ruci…. Ne zna da Djedica posjećuje samo voljene…. Ne zna da dobrota nije uvjet….

Tamo na jednom Zagorskom bregu….
Proljeće:
Sunce izašlo visoko, budi zaspalu šumu…. A jedno malo drvo, tek niklo, diže svoje grane…. Nitko se ne obazire, takvo je vrijeme…. Velika stabla uzimaju svu toplinu sunca, svu hranu…. A ona mala, savija se i pruža grančice samo za jednu malu zraku…. Njoj tako malo treba i baca listiće male, zelene…. Bori se za svoj, tek nikli život, takvo je vrijeme…. Sluša ptice kako pjevaju u krošnjama njenih odraslih i zove svojim grančicama da i nju posjete…. Skriva malu visibabu i jaglac od kiše, jednoj gljivi daje utočište i to ju veseli…. Raste sa stalnom borbom, savija se prema suncu, bori se za svaki tračak hrane, za svaku kap kiše…. Takvo je vrijeme…. Proljeće prolazi, brzo, prebrzo…. Eto ga sunce je već visoko, a naša Bukva je već velika…. Uspjela je izboriti se za puno zraka, dovoljno da joj listovi budu zeleni, da joj grane budu dovoljno čvrste da ptičica savije gnijezdo…. Nisu je slomili ni vjetrovi, ni česte kiše tog proljeća, ni ljudi neoprezni…. Sada je najljepša, mlada, vitka, listovi joj zrače obasjani suncem…. Širi grane, dotiče druge, kao da pleše, kao da ne vidi to loše vrijeme…. Sretna je, mlada je…. Jednog su joj se dana grane zaplele sa granama Hrasta…. Ne može ih odvojiti, sviđa joj se sigurnost tih čvrstih grana…. Nadopunjuje se njezina vitkost i njegova čvrstina…. I tako zagrljeni ulaze u….
Ljeto:
Zajedno su jači, lakše odolijevaju ružnom početku ljeta…. Puno neopreznih ljudi lomi grane, puno novih stabala niče…. Svi se bore samo da dohvate te zrake sunca…. Takvo je vrijeme…. Bukva je sretna jer joj Hrast pomaže dohvatiti ono najvažnije, ulijeva joj sigurnost, štiti od vjetrova…. Ispod njihovih grana nikoše dva mala drvca…. Čuvaju ih, pomažu im ispružit grančice…. Sva sreća, ljeto postaje ljepše, sve je više sunca…. Mala drvca lakše pronalaze put prema suncu, jer im velika stabla miču grane svoje…. Došao je i novi vlasnik šume…. Doveo šumara…. Počela je briga za šumu…. Sada svi imaju više prostora, raskrčuje se korov, trnje, putovi prema suncu su lakši, dohvatljivi…. Mala drvca su rjeđa, ali zdravija, snažnija, ljepšeg lišća…. No Bukva i Hrast i dalje pomažu, šalju ptičice, propuštaju zrake sunca, kapi kiše…. Sve samo da njihova drvca rastu…. Da narastu velika i snažna…. Pred kraj ljeta, dolazi šumar…. Jedno drvce odnosi i sadi na dio šume gdje fale, mala i snažna drva…. No drugo ostaje i dalje uz njih…. Sad je to pravi veliki Hrast…. Koji plete grane sa jednim drugim drvcem…. Bukva sve to prati, i dalje ne dopušta vjetru da dira njeno drvce, iako veliko za nju je i dalje drvce…. Šalje često ptičicu da zapjeva u granama presađenog drvca i tako zna da je i ono lijepo, zdravo, vitko, sretno…. I tako ona i njen Hrast sa svojim drvcem i njegovom isprepletenom družicom dočekuju….
Jesen:
Još uvijek ih sunce mazi svojom toplinom, koju akumuliraju unutar stare kore…. Vjetar im donosi mirise sreće, ptičice pronašle mir u njihovim krošnjama, jedna vjeverica stan…. Niknula su još dva mala drvca…. Sasvim drugačija, posebna…. Hrast i Bukva sada imaju puno vremena promatrati ta mala stabla, pomagati u njihovom rastu…. Šalju im ptičice, daju im svaku moguću zraku sunca i svaku kap kiše…. Zaklanjaju od vjetra i dive se njihovom rastu…. Jesen prolazi, farba im lišće u lijepe zlatne boje…. Odlaze ptičice u toplije krajeve…. Hrasta napada crv, ulazi mu pod koru i zna…. I ona zna i s tugom prati kako se lome njegove grane, nekad tako snažne…. Dolazi šumar i preko Hrasta crta crveni križ…. Tužna je i hvata te drage grane koje se lome…. Mala stabla ne razumiju, samo osjećaju neku tugu…. Pitaju se jel to zbog kiša čestih il zbog te boje? Posljednje jesensko sunce, dovelo je Drvosječu…. Pada i posljednje grane dotiču njegove drage…. Sa tugom, ogoljelih grana, čuvajući i dalje svoja stabalca, ulazi u….
Zima:
Savijaju se grane, pomalo stare, poneke pucaju, ali još uvijek je tu za svoje…. Sad su to već stabla, dovoljno snažna za borbu sa prirodom, ali još uvijek željna njenih grana…. Priča koje vjetar donosi od nje, topline koja zrači iz te popucale kore…. Snijeg ju obijelio, kiše ju isprale, crvi polako nagrizaju…. Bliži se dolazak Drvosječe, ali ona i dalje pazi na ove «male», šalje im zadnje zrake iz unutrašnjosti svoje…. Zadnji nalet zimski…. Vjetar sjeverni, otkinuo joj grane, a pod teretom snijega urušila se nekad raskošna krošnja, pogrbilo se cijelo stablo…. Dolazi Drvosječa i ona šalje zadnju poruku nošenu vjetrom: …. Dragi moji proljeće samo što nije, a svako drvo mora se srušiti…. Drvosječa zna kad…. Malo stablo pušta kiši da opere tugu…. Unutar kore zauvijek ostaje toplina kojom je grijala Ona….
Tamo na jednom Zagorskom bregu, pod starim čempresom, spava moja BAKA….

Četvrtak, 11. prosinac 2003….
Pogled u ogledalo, iskra u oku, osmijeh stvaran i znam da sam pregrmila loš period…. Jedan iskričanin mi jednom reče, da je rukujući se, prilikom upoznavanja sa mnom, osjetio kako dobra vibracija izlazi iz mene…. Prošlih mjesec-dva, teško da bi to isto osjetio…. No danas bi…. Danas bih mogla zagrliti cijeli svijet, pomiriti Istok i Zapad, izljubiti sve i reći VOLIM što sam opet živa ;-)))))) Hvala onima koji su trpjeli moje neuroze, isprike svakome kog sam povrijedila, jer nisam svjesno, ni namjerno…. Opterećena podsvijest obično izbaci cijeli niz obrambenih mehanizama, jer ja ne volim pokazat ranjivost…. Još ću vam puno puta zaželjeti Sretan Božić, ali danas vam svima želim puno ljubavi i sreće…. Želim da vam se ostvare svi snovi i da nađete iskru u oku ;-))))) Želim da svi znate koliko ste posebni, samim tim što ste na ovom svijetu…. Želim da to osjetite i da je ljepota duše ono što nas čini ljudima…. I da, bez obzira na simpatije, antipatije i ine osjećaje, drago mi je što sam na ovom site-u i volim vas čitati i svi ste mi dragi…. Valjda je zato moja VIP/ignore lista prazna ;-))))) Glupo mi je sve stavljat u VIP, a nemam razloga nekog metnut na ignore….
Za kraj, nemam vam ništa za poklonit osim jedne velike puse i jednog osmijeha ;-)))))
Odlazim pjevajući: «… Vi prekrasni ljudi, sa vama mogu cijelu noć biti budna i sanjati na nogama….».
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))

Teško je naći pravu ljubav, ali još je teže naći pravog prijatelja....
Razdvojila nas je sudbina, ali danas kad svijeća zaleluja, znam da si tu.....
Za vsaku dobru reč
 kaj reči si mi znal
Za vsaki pogled tvoj
za vsaki smeh tvoj fala.
A ti si v srcu mi
tak puno sunca dal
 Kaj morem ti neg reć
od vsega srca fala.
Sretan ti rođendan....

Počelo je sa raskošnim pirom…. Vjenčanje o kojem se pričalo godinama…. Sve do rođenja Sina…. Tada je sve bilo usmjereno na novorođenog princa…. Samo dvije godine kasnije rodila se mala princeza…. Obitelj snova…. Mama, Tata, Sin i Kćer…. Bilo ih je prekrasno gledati…. Sve je bilo kao u snu, prava bajka…. Sreća je lepršala oko njih na igralištu, u kinu u kazalištu…. Jedne večeri Mama ih je spremila za spavanje, pjevušila je uspavanku, a suze su same tekle…. Zašto? Spavajte anđeli moji, ne brinite Mama samo oči odmara…. Odlazila je bez da je znala kuda…. Samo što dalje…. Nakon tjedan dana Tata ih je obavijestio da je otišla, da se nikad više neće vratiti…. Zašto? Nije nas voljela…. Sin je odlučio da je to krivica njegove sestre zato što nije pojela ručak, kako je Mama željela…. Kćer je osjetila krivnju koju će nositi dugi niz godina…. Tata je šutio…. Mama je bila tabu tema, o njoj se smjelo samo sanjati u noći…. Rasli su uz strogog i zaposlenog Tatu…. Nestalo je smijeha i Sin je za sve okrivio Mamu…. U dubini duše htio je znati gdje je, ali to nikad ne bi priznao…. Nestalo je ljubavi, onih malih sitnica…. Sve Tatine Žene interesirao je samo novac i provod, za njih nisu marile, niti su ih željele u svom životu…. Tata je često putovao i ostajao u Gradu, dok su oni provodili dane odrastajući, prepušteni sami sebi…. Naučili su da se novcem sve kupuje, svugdje su bili dobrodošli, popularni, voljeni…. Na fakultetu su postali pravi pripadnici svoje «klase»…. Bezosjećajni, samoljubivi, uspješni u svemu…. Omalovažavali su sve koji nisu bili na «nivou», spremni nastaviti Tatin «uspješan» put…. Promocija je bila veličanstvena parada «visokog» društva…. Svatko imalo «važan» pojavio se na njoj, diveći se uspjehu, sa željom dotaći samo malo tog sjaja…. Krenuli su u Život poslovnih ljudi na velika vrata…. Naučeni na afirmaciju od svih, nisu ni očekivali ništa drugo…. Cilj opravdava sredstvo…. Novac kupuje sve i svakoga…. Sva vrata su im otvorena, svatko ih dočekuje raširenih ruku, na svako suprotstavljanje odgovaraju beskrupulozno, odmah…. Sin je našao pripadnicu svog staleža, primjerak sličan njemu…. Imali su zajedničke interese, bez želje i volje upuštati se u neke ljubavne priče…. Brak koji je određen svim parametrima prije nego li je rečeno «DA»…. Sprema se još jedan veličanstven pir…. Sve je podređeno događaju godine…. Dolazi i taj dan…. Sin sjedi u svojoj sobi, spreman odraditi tu formalnost sa svojstvenom lakoćom glumca koji takve predstave igra svakodnevno…. Promatra sobu svog djetinjstva, mladosti…. Na zidu su i danas zečevi koje je napravila Mama…. Trgnuo se…. Gleda i tek sad shvaća da je sve isto kao i one noći kad je zadnji put pjevala uspavanku…. Samo nje nema…. Otključava ladicu i vadi sliku, sliku koja je jedina vidjela suze tog savršenog, beskrupuloznog, narcisoidnog mladića…. Prelazi prstima po njenom licu i usta pitaju i opet zašto? Nije primijetio sestru koja ga je došla vidjeti…. Zagrlila ga je…. Znaš ako nas nije voljela, ja te volim Braco…. Da li stvarno želiš ovo danas? Da li stvarno želiš provesti život uz onu koju ne voliš? U ljutnji je bacio sliku…. Staklo se razbilo u milijun komadića…. Znaš ne voli me, ja ne volim nju, ali barem znam na čemu sam…. Neće me ostaviti, jer joj je najvažniji novac i dok ga ima bit će tu…. Braco, volim te…. Nikad to nemoj zaboraviti…. Izletio je iz sobe, bez da je vidio suze koje su tekle niz njene obraze…. Sagnula se do slike i zaplakala tužno, slomljeno…. Mama, zašto? Šaptale su usne…. Pribrala se, navukla masku kakvu svi očekuju i na scenu je stupila savršena ko i uvijek…. No u gomili ljudi našle su se oči koje su vidjele njene oči…. Jedan sasvim neprimjetan gost, jedan kojeg nitko zapravo nije ni trebao, pozvan reda radi…. Njega nije dojmio sjaj, nije ga dojmilo uvaženo društvo, nije ga dojmila predstava, dojmile su ga samo te oči…. Oči sa svom tugom ovog svijeta…. Znao je da nije dovoljno «in» da bi joj se približio, ali želja za otkrivanjem tajne je ipak veća…. U jednom trenutku jednostavno ju je poveo na ples…. Bez pitanja, bez obaziranja na njene proteste…. Opusti se, ovo je samo jedan ples…. Ma koliko želio ne mogu te oteti, zato se opusti i pusti nek te nosi muzika…. Prvo iznenađena, pa šokirana bezobrazlukom, a nakon neuspjele borbe protiv odlučnih ruku, opustila se…. Nošena muzikom i vođena njegovim sigurnim korakom, zaboravila je na tugu, na svijet oko sebe…. Bili su divni, ali na žalost njihovu, nekompatibilni…. Tata i Sin su ih, nakon tri plesa razdvojili i objasnili joj pravila «igre»…. Nisu računali na njegovu tvrdoglavost…. Znao je gdje ju može pronaći…. Pronašao ju je i savladao sve njene ograde…. Voljeli su se tajno, divlje i bez ograničenja…. Jedan dan ju je pitao koja joj je najveća želja u životu…. Željela bih naći Mamu…. Željela bih znati zašto nas nije voljela? Željela bih znati zašto je otišla od tolike sreće…. Stavi čizmicu u prozor i Sveti Nikola će ti ispuniti želju…. Nasmijala se, ali stavila ju je…. Baš me zanima kako će se popeti na 4. kat i kako će staviti Mamu u čizmu ;-))))) Ujutro ju je u čizmici dočekala poruka, gdje treba doći…. Pojurila je, ne razmišljajući kako je uspio metnuti poruku…. Dočekao ju je pred stambenom zgradom…. Znala je, osjetila je…. Nije pitala, slijedila ga je…. Vrata je otvorila Mama…. Nije znala što bi napravila, stajala je bez riječi…. Pozvala ih je u dnevni boravak…. Kava je već bila na stoliću…. Pogled joj je pao na regal…. Svuda slike nje i njenog brata…. Ne razumijem…. Zašto? Progovorila je uz jecaj…. Mama ju je zagrlila i ljubila dugo, dugo…. Sjedni…. Sreća nije uvijek onakva kakva izgleda, osmijeh nije uvijek onakav kakvim se čini…. Voljela sam Tatu, silno, ali on voli samo uspjeh, karijeru, novac…. Nisam ga mogla pratiti u tome, željela sam samo jedan običan život…. Nisam bila dovoljno «dobra» za njega…. Teško je kad te netko svaki dan uvjerava da si bezvrijedan, da nisi dostojan njega…. Da si nesposoban, da si tu samo zbog njega…. Trebaš udovoljavati svakoj želji bez glasa, bez svojih želja, jer ih ne zaslužuješ…. Znaš udarci bole, ali psihički udarci uništavaju…. Izgubila sam svoj identitet, bila sam rob…. Voljela sam kad ga nije bilo, plašila se njegovog povratka doma…. Zamjerao mi je vaš odgoj, jer sam vas odgajala u ljubavi, a to je neprihvatljivo za put koji vas čeka…. Kad sam odlazila, morala sam…. Nisam vas mogla odvesti jer sam željela osigurati mjesto gdje ćemo biti…. Nisam računala na Tatine veze i poznanstva…. Nisam računala na potkupljivost, na mogućnost da će mi vas oduzeti, da vas neću smjeti niti vidjeti…. Zato vam nisam došla, zato vas nisam posjetila…. Probala sam, sve sam probala, ali na žalost protiv snage Novca se nisam mogla izboriti…. Jedino što sam uspjela, uspjela sam skupiti slike vašeg odrastanja, zahvaljujući prijateljima…. Žao mi je Kćeri, žao mi je što nisam bila uz vas…. Uvijek sam vas voljela, uvijek sam vam pekla tortu za rođendan, puhala svjećice umjesto vas…. Pratila svaki vaš korak iz sjene, plakala gledajući kako postajete On…. Žao mi je…. Možda sam i trebala ostati, možda sam sebična, ali nisam mogla…. Pokušaj shvatiti, ako možeš…. Nadam se da ne možeš, nadam se da nikad nećeš to proživjeti i nadam se da će tebi ipak ljubav odrediti život….
Jučer je napunila čizmice svoje troje djece, odabrala je Ljubav…. Uspješna je i dalje, iako pokloni djeci nisu tako bogati, ali oni će biti sretni…. Zagrlio ju je i rekao, a tvoja čizmica? Koja je tvoja najveća želja? Osmjehnula se…. A znaš…. Stavi čizmicu, nikad ne znaš ;)….
Jutros, dok su klinci otvarali poklone, zazvonilo je zvono, otvorila je vrata…. Tata i Sin došli su sa poklonima…. Zagrlila ih je i sad je sigurna da Ljubav sve pobjeđuje….
Draga moja sretna sam zbog tebe ;-)))))))))

Jednog dana ja odlučila postat žensko…. Kao jedno vrlo poduzetno biće, kakvo nisam, ja prvo napravila plan, kako stići do tog cilja…. Rođenjem sam dobila ta dva nesretna x kromosoma, koji su totalno nekompatibilni meni…. Pa sad bi već bilo vrijeme da probam ipak bit žensko…. Napravila sam slijedeći plan:
1. smršaviti bar 20 kg
2. povećat cice
3. sredit guzicu
4. pustit kosu
5. kupit suknje i haljine
6. kupit štikle
7. pustit nokte
8. počet upotrebljavat šminku
….i to bi uglavnom trebalo bit dost….
Sad slijedi realizacija istog:
1. Kak smršavit? To bar ni problem…. Samo treba smanjit klopu…. Naoružala se ja svim «ženskim» časopisima i počela tražit dijetu primjerenu sebi…. Nemreš bolivit…. Ima dijeta kakvih ti srce poželi…. Neka tjedna dijeta, veli da svaki dan trebam jest isto, prvi dan jabuke, drugi jogurt, treći špek, četvrti kuhana jaja, peti kuhanu piletinu i dalje sam zaboravila…. jer prvi dan bi još zdurala, ma i drugi, čak i treći, al četvrti bi krepala ziher, jaja ne volim ni na muškima, a kamoli kuhana ;-)))) Pa onda famozna mesna dijeta, nemrem ja bez kruha…. A ništ odlučila ja gladovat…. To mi se činilo najprihvatljivije, nije zdravo, al ko je vrag videl zdrav umret? Naravno to bum počela sutra (uvijek sve počinjem sutra ;-))) ). Eh, al sutra je kolega imal rođendan i donio sveg lijepog za papat…. Ma ne bi ja jela, ipak sam karakter, ali čovek bi se mam uvredil, pa nemrem kolegu uvredit, mislim nije lijepo ne…. Dođem doma, a mama napravila omiljen ručak, mislim nemrem ju sad razočarat kad se tolko trudila…. I tak danima…. Vidim ja nebu ništ s toga i kaj sad? Veli mi frendica odi trčat…. Za čim? Iz rekreacije? Si luda? Pa ja ni ne hodam iz rekreacije, zaboravi, imaš kaj bolje? Probaj s teretanom…. Hmmmmm…. A ništ ajd da i to probam…. Nađem ja prikladnu teretanu, relativno blizu i odem ja tam…. Nije to loše…. Ak ništ drugo za oči nahranit, dušu dalo ;) Sednem si ja tak na neku spravu i sedim i gledim ;-))))) Ko bi vrag vježbal okružen s tolko pozitivnih mišića ;-)))))) Sve u svemu shvatila sam ja da i nije tak lako zgubit to kaj si godinama taložil….
2. Pa ja odlučila preć na drugu točku plana, mislim ova prva je tak vremenski zadana na dugi niz godina (čitaj: nikad). Glumičić je preskup, uz to nećem ja te umetke pod kožu, kak sam ja spretna, još bum ih probušila…. Al čula ja za onaj push up…. Vele to neki grudnjak, čuda čini…. Ježi ga sad, a kaj bu push up, ak ja nemam ništ za push-nuti? No ni Beg cicija, idem ja to ipak kupit…. Naravno u svim dućanima me šalju v apoteku, neg si flastere kupim, ali ja sam uporna kad nekaj odlučim i našla ja svoj broj, no ni baš broj, al našla ja to…. Eh…. Niko meni ni rekel da to ima neke žice, a to boli za ponorit…. Ma pretrpila bi ja i to, al efekt – nikakav i jopet se ništ ne vidi…. Mislim mogla bi ja kupit i onaj z umecima, al nakon prvog pranja v mašini, imaš zgužvane cice…. Bojim se da i tu nebu nekog pomaka na bolje…. Ajmo probat slijedeće….
3. Je rit mi je ko Velebit, al kak to smanjit i dovest v normalne okvire? Probala ja z aerobic-om…. Dojdem ja tam…. Sve ženskice mojih gabarita, sve gledamo ovog komada kaj skakuće pred nama i pokušavamo ju pratit…. Više očima neg tijelom…. Jedino je dobro kaj posle toga odemo «predahnut» na jednu kavicu, tak da vratimo nedostatak kofeina i nikotina v organizam i izjadamo se nad svojom teškom sudbinom…. No rit je i dalje na svom mestu, sa svim starim karakteristikama….
4. Dobro bar kosu ni teško pustit, ona sama raste…. Al kad imam tri i pol dlake na glavi i kad narastu, zgledaju ko rezanci…. Uz to non-stop moraš prat, pa pada v oči, pa grize za vrat,…. Fuck! Odem ja do frizera i šišaj to ak ti je život mio…. Kak? Na KRATKOOOOOO!
5. Jel ima smisla kupovat odjeću dok ne smršavim? S obzirom kak mi ide mršavljenje ima ;-)))))) Odem ja v dućan i sve to lijepo zgleda na onim lutkama, al na meni, katastrofa…. Zgledam ko ona slonica Nelly z crtića…. Najbolja je prodavačica: «joj kak vam ovo lepo stoji….»…. Čuj stara, nisam ja ćorava i dobro vidim v špigl….
6. Ajmo probat z štiklama…. Probam ja nekoliko njih i zberem si jedne…. Obujem, prohodam u dućanu i nije loše…. Kupim ja, sva hepik kaj je konačno neki dio plana uspjel…. Odmah drugi dan ja na posel u novim štiklama…. Čudim se kaj me svi tak gledaju ko da sam z Marsa opala, jest da malko klecam, al ljudi božji dajte da naučim kak se hoda v tom čudu…. Nakon 4 sata noge me bole za ponorit i već sam pomalo luda…. Gležnjevi mi ko buhtle od prevrtanja i u jednom momentu klec i peta krc…. Super! I kaj sad? Ništ strgam ja i drugu i odem doma v balerinkama ;-)))))
7. Nokti? Kak se riješit stare «dobre» navike grizenja istih? Vele oni meni, najbolje ti je kupit umjetne…. Kupim ja njih i dva dana bilo super…. Onda me stisla dosada na poslu i ja lijepo pojela plastiku ;-(((((
8. Zadnju nadu polagala sam u šminku…. Svi imamo klauna u sebi, prema tome, to ne bi trebalo bit neki problem…. Kupim ja sve kak su mi rekli: krema za lice, puder, maskara, tuš, olovka, ruž, sjenilo, rumenilo i sve to složim u kupaoni pred špigl…. Krenem s maškaranjem…. Krema je odlična, puder metneš bez pol frke, al kak z tim tušem potegnut crtu na oku, ubi me, ne ide…. Probam ja z olovkom…. Ajmeeeeeee…. Operem i ponovo, nekih 10-tak puta i uspijem ja ko fol sebe namazat…. I inače se splašim kad pogledam u špigl, al ovo je bilo užasno iskustvo koje ne bih ni neprijatelju poželjela…. Odem ja lijepo kozmetičarki, pa nek ona to napravi umjesto mene…. To i nije bilo tak loše…. Ona je rekla da je ta šminka otporna, ali me nije upozorila da nije preporučljivo trljat oči…. Kad sam u jednom momentu u toku večeri otišla na toalet, postali su mi jasni svi čudni pogledi koji su mi bili upućeni…. Zgledala sam ko da me je neko fajn pretukel…. Najgore je kaj to nije tak lako ni oprat…. Ma daj! Nema te ženskosti zbog koje bi to trpila….
Zaključak: Nikad od mene žensko…. Uostalom zakaj bi se uopće trudila? Pogledam ja malko oko sebe i gledam te naše muške, kak se uopće ne opterećuju izgledom…. Pih! Ja sam ionak žensko samo greškom prirode…. Pa prema tome, ja ostajem ja ;-)))))

Jedno kasno jesensko popodne…. Pogled iz tramvaja je siv, ljudi žure bez osvrtanja, praznih pogleda…. Kiša, magla, smog, opći dojam tuge, apatije,…. Tišina u tramvaju je «dohvatljiva» i pritišće…. Oko mene smrknuta lica, dva penzionera jedini održavaju tihu konverzaciju, koja odzvanja, pa i oni nakon par minuta odustaju…. Postalo mi je preteško i na prvoj stanici bježim van, nemam klaustrofobiju, ali ta atmosfera me počela gušiti…. Dosadna kiša mi pada po licu, ali ne smeta, daje barem malko živosti u toj učmaloj atmosferi…. Hodam polako, bezvoljno…. Razgledavam izloge, koji bliješte u sveopćem sivilu…. Dobrodošli u Hrvatsku! Sivo, tužno, uz poneki blještavi izlog…. Gledam u jedan, prepun, nema čega nema…. To me vratilo u jedno drugo vrijeme, bila sam još mala…. Tako mi se jela čokolada, ali nema…. Dijete u meni progovara: « k vragu i Država u kojoj ne možeš kupiti običnu čokoladu». Striček (tako smo prodavača zvali od milja) me pogledao s osmijehom i rekao: « Malena, super je kad imaš s čim, a nema za kupiti, ružno će biti kad ćeš imati sve za kupiti, a nećeš imati s čim.». Eto, danas nema redova za deterdžent, za kavu, za banane,…. Ali zato su redovi za crni kruh, kojeg naši političari ne jedu da bi sirotinja imala što za jest (citiram jednog od naših premijera)…. Zato postoje redovi na Zavodu…. K vragu Striček, kako li si samo bio u pravu…. Sve mi je teže hodati, sa stupova me još uvijek gledaju predizborna slova, obećavaju i pobjednici zahvaljuju…. Zašto zahvaljuju? Na povjerenju, koje će ionako iznevjeriti? Kao da je njima stalo do ičega, osim do «kruha bez motike»…. Odmah glavom, neću se nervirati zbog nečeg na što nemam utjecaja…. Pažnju mi je privukla scena par metara ispred mene…. Neki muškarac vuče ženu za rukav…. Predaleko sam da bih čula o čemu je riječ, ali je vidljivo da je on uporan, a da se ona prilično ljuti…. Vjerojatno bih prošla pored njih, nije moj problem, ali kad sam došla do njih, žena se uspjela oteti, gurnula je muškarca na mene i lupila mu šamar…. Izgovorila je nekoliko sočnih, primjerenijih kočijašu nego «finoj» dami kakvom se očito smatra (percipiram na bazi odjeće i afektiranih pokreta, tako da je to malko pristran zaključak) i sa vidljivim gnušanjem odlazi…. U tom momentu, prema meni se okreće lice muškarca, oči djeteta pune su suza…. Gleda me s očajem i pita: « Hoćeš li mi ti reći gdje je moja mama?». Ostala sam bez teksta, od tuge, kako ljudi mogu biti bezosjećajni…. On je moju šutnju, vjerojatno protumačio kao odbijanje…. Grčevito se primio za mene i plačući me molio da ga odvedem njegovoj mami…. Počela sam ga smirivati i nakon nekog vremena, uspjela od njega dobiti informaciju da je njegova mama otišla na Nebo i da on sada živi u visokoj zgradi u kojoj mu je ružno, jer nema dvorišta i nema njegovih prijatelja koji mu donose bombone kad se vraćaju s posla…. Ne smije ujutro otići do susjede i pozvoniti na vrata, jer se ona ljuti…. Znaš, svi se ljute na mene, a ja sam tako sam…. Saznala sam puno detalja, a nikako da saznam ono bitno, gdje stanuje…. Više nije bio tužan, sretan jer ga netko sluša…. Uspjela sam shvatiti da živi sa sestrom i počeo je pjevati brojalicu koju ga je ona naučila…. Tad mi je sinulo da je to broj mobitela…. Nazvala sam ju, bila je presretna jer su već krenuli u potragu za njim…. Dogovorile smo da se nađemo u okolici Trga…. Nije baš bio sretan, ali Vincek čini čuda ;-))) Jeli smo sladkač, pričali, smijali se…. Zaboravio je da je bio tužan, njemu je dovoljno samo malo pažnje i njegov svijet je opet ispunjen…. Vratio mi je osmijeh svojim nepovezanim brbljanjem, srećom, a najljepše su mu oči, oči djeteta…. Oči koje se pale na najmanji znak pažnje, interesa, dobre volje…. On je pravi pokazatelj kako je u stvari malo potrebno za sreću…. Došla je sestra i bio je to dirljiv susret sreće i olakšanja…. Teško je njemu, neiskvarenom, objasniti svu neprobavljivost svakodnevnog preživljavanja…. Smrću majke, nestalo je njegovog okruženja, rituala i stavljen je u novu sredinu koja nema vremena za njega…. Prilagodit će se, ali sigurna sam da će barem još jednom otići u jednu takvu potragu…. U potragu za «starim» vrijednostima…. Na rastanku je spustio oči i onako ispod oka pitao da li me smije poljubiti? Ma naravno! Poljubio me, stisnuo se i rekao «Hvala»…. Hvala tebi anđele ;-)))))
Par puta se okrenuo i mahnuo mi…. Pogledala sam oko sebe i dan više nije bio tako siv…. Hvala ti, moj dobri anđele ;-)))))

Ako nešto mrzim, to je kad nema posla…. Nisam ja neki radoholičar, ne daj Bože, ali u nedostatku posla oslobode se misli…. A ja tako mrzim misliti, razmišljati, ja baš volim bit «plavuša»…. Ono, dođeš na posel, odradiš osam sati rutinski, dođeš doma i na kućni telefon se javljaš imenom poduzeća prvih sat vremena, dok ne podesiš kućne postavke u mozgu…. No u zadnje vrijeme, apatija na poslu me tjera da se javim na telefon, čak i kad ne zvoni, samo da ne zaboravim kak se to dela…. Gledam u Murvicu na zidu i osjećam se upravo tako…. Otočić usred mora, pust, prazan,…. Od silnih emocija zadnjih mjesec dana, sad me preplavila ta praznina…. Razbilo se puno valova, a sad je bonaca…. Stišala se nevera i ostala je gola obala…. Zidovi su i opet na svome mjestu, čuje se samo eho mojih misli…. Preživjela sam kamenje, boljelo je, ali sve rane cijele, pa će i ove…. Ima to i svojih dobrih strana…. Ljudi su ipak samo ljudi, ne treba od njih ništa više nit očekivati…. Zapravo ne treba apsolutno ništa očekivati, tako imaš šanse i iznenaditi se, ugodno za promjenu…. Iako je meni pomalo dosta iznenađenja bilo koje vrste…. Odsanjala sam svoj san, prošetala malo i osunčala dušu i vrijeme je vratiti se među zidove, jer zima kuca na vrata…. Pokušala sam, nije da nisam, ali izgleda da su moje riječi ne razumljive…. Kad pružim ruku, svi zauzimaju gard…. Traže i nalaze u mojim slovima, ono čega nema…. Predajem se i ne želim više pokušavati…. Gluha osoba ne čuje, slijepa osoba ne vidi i to se uglavnom ne da promijeniti…. Kad nestane normalna komunikacija, kad se apriori donesu zaključci, tu nema pomoći…. Samo budale ginu za ideale i sad sam bar dokazala i sama sebi da sam budala…. Opet smo ja i moj kamen na dnu brda, ali ne da mi se ga više gurati…. Jebi se Zeuse, osudi nekog drugog, pa nek ti ga gura…. Meni je dobro i ovako…. Nisam čovjek ako se nakon pada ne dignem? Ne moram ni biti…. Uopće mi se ne sviđa biti čovjek, a za ženu mi fale neki atributi ;-)))) Jedina osoba koja me razumjela, otišla je, a slika ne daje povratne informacije…. Život mi se ruši kao kula od karata, a ja ga promatram i nemam volje niti pokušati…. Lančana reakcija, kad počne ništa ju ne može zaustaviti…. Možda i može, ako ništa drugo, može se kontrolirati, ali predugo sam kontrolirala, nek sad ide do kraja…. Ne mogu više podnijeti tu lažnu sigurnost doma u koji ulazim kao zatvorenik, ne mogu više podnijeti lažne ljude koji pričaju jedno, a misle drugo…. Ne snalazim se u tračevima, podmetanjima priča, rastezanju zmazanog veša, traženju podrške nakon slomljenih emocija, regrutiranju pristaša…. Ježi ga, ja nisam političar, a bogami i ulaganja mi loše idu, ulažem emocije na krivo mjesto po defultu…. Reče meni Dalaj Lama, u nekom glupom chain letter, da su moji životni prioriteti: ponos, obitelj, ljubav, karijera i novac, posloženi tim redoslijedom…. Moš mislit…. A ja tako želim malo mira i jedino mi je to želja…. Mir…. Nakon toga mi kaže da napišem sretan broj (moj je 30) i nek to onda pošaljem na toliko mail adresa, jer će mi se navodno ostvariti želja…. No to sam dobila na hotmail, a on ima limitiran broj slanja, a ja svoj limit potrošila…. Eto kako sam doslovno potrošila svoj mir ;) Izgleda da sam osuđena da me limiti liše svih mojih želja…. Uostalom koga briga? Nikoga…. Na žalost, baš nikoga….
Jesen mi se zavukla u svaku poru i ne znam kako izbjeći zimu…. Sva sreća imam zidove….

Znate kaj sam primjetila, naši muški nekak najvole ove dvije izjave:
1. Važno je zadovoljiti se s malim
2. Brzina je vrlina

Pitam se zakaj ;-)))))

Ah tužna je to priča.... Nadam se da ćete plakati kao i ja.... Bio jednom i još je.... Jedan mali, jadni dječak, nitko ga volio nije jer je bio sedmi Tomek u obitelji, a sedam je prelomna godina u kojoj su roditelji izgubili ljubav, pa je Tomek tužan i nesretan rastao.... Dali su mu sve, ali ljubav upoznao nije.... U takvom djetetu raste mržnja, toliko želi ljubav, a nitko mu je ne daje.... U svom usamljenom svijetu razvija strategiju kako zadobiti ljubav.... Nikako! Označen, sam, napušten, ismijan, u njemu raste mržnja, velika.... Mrzi sve što bi se ljubavlju moglo zvati, a tako bi ju volio primiti.... Kukavica u duši, izgubivši sve bitke realnog svijeta, uvlači se u virtualu.... Uvlači se svugdje i vreba.... Čitao je on da je tamo jedan striček jednom uspješno vladao rečenicom: "Zavadi pa vladaj!".... I uspjelo mu je puno puta, ali nisu baš svi naivci i ne padaju svi na njegove slatke riječi.... Preoblači odijela, mijenja imena, ali rukopis, rukopis je nešto što ne možeš promijeniti.... Koliko se god trudio, ostao je i opet sam.... I uvijek ćeš biti sam, jer ljubav uvijek pobjeđuje.... A s obzirom da Tomek naš ne zna što je ljubav, osuđen je gubiti.... Žao mi je tog dječaka, jer bila je dovoljna samo jedna normalna ljudska manira i možda bi upoznao Nju.... Možda....
Možda mu se mogla desiti ljubav, desiti velim ;-)))))  Tomek kao što sam ti već mnogo puta rekla, nemoj se s rogatima bosti i znaj sve virtuale ovog svijeta ti neće pomoći jer ti si i dalje "...jedno malo jadno drvo...."
Pusa, cmok, ajte bok ;-))))))))))

Eh, imam jedan velki problemček….
Eto jučer odem ja uspavljivat mog šestogodišnjaka i pitam ga koju priču ćemo večeras…. Ma daj mama ja sam prevelki za ta sranja…. Haaaaaaa? Kaj si reko? No dobro nisam trebal reć sranja, al kad jesu…. Sad bi ja pukla od smijeha i sva sreća da je noć pa da ne vidi da se jedva suzdržavam…. Pronalazim onaj strogi glas i pokušavam djelovati odgojno…. Dobro, dobro, oprosti na rječniku, ali mene ne zanimaju Pepeljuge, rekel mi je Dario (6,5 godina) da je ta neemancipirana i glupa…. Sad opet ja sa stajališta roditelja, ma sine nemoj tako to je divna bajka i ima svoju pouku…. Koju? Ma daj jesi ti vidla koju žensku da tak dela? Pa pogledaj po sebi uostalom…. I kaj sad da mu ja na to kažem? Politično mu sugeriram neku drugu bajku…. Znaš kaj mama daj ti meni reci kak se rade djeca? A dobro, ajmo onda o tome…. Sad ja počnem znaš kad se dvoje (muškarac i žena) vole…. Na što me moje dijete prekine riječima, mama ajd ne filozofiraj, to znam, nisam glup, tu si mi priču već ispričala. Nađu se i onda se vole i ona ostane u drugom stanju i beba raste u buši i nakon 9 mjeseci se rodi…. Sve to znam, al nekak mi uvijek preskočiš ono kad se vole…. To ti meni jako nedorečeno pričaš…. Gledal sam ti ja one filmove i znam da je vic u biti gol…. Al mi nije baš to sve jasno, pa mi sad lijepo objasni…. Nisam znala dal da se smijem, dal da plačem ;-))))) Doslovno sam ostala bez teksta…. Izvukla sam se na vrlo jedinstven način, rekoh mu znaš kaj kasno je i sutra je vrtić, na spavanje, odmah ;-))))) Na kaj je on meni reko, znaš sutra ćemo ići ranije na spavanje i onda očekujem odgovor, molim te pripremi ga…. Samo nemoj probat s onim o malim spermićima koji sretnu jajnu stanicu, jer mene radnja zanima…. Doslovno sam se skoro ugušila od smijeha ;-))))))
Pa vas ja ovim putem molim za konstruktivne odgovore, prihvatljive šestogodišnjaku…. Help!
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))

Meni nitko nemere, uzet ovu moju škatulju za sne….
Sve mi mogu uzeti, oteti, ali ona je samo moja…. Samo meni dostupna, ona skriva samo mene…. U njoj nema maski, nema pretvaranja, nema ljudi, samo ja…. Sama, ali sretna jer snovi su ti koji tjeraju naprijed…. Ovih nekoliko tjedana Život mi je podastro svoj neprobavljivi dio…. Čuči i čeka da li ću se prelomiti…. Lomim se i lomit ću se, ali neću se slomiti, jer uvijek imam svoju škatulju…. Tamo spremam malo optimizma, malo smijeha, malo suza, želja i nada, puno ljubavi i poneku dragu sliku…. Sve je tamo šareno, ali veselo jer tako ja volim…. Kad padne noć, kad klaun skine masku, kad svi spavaju, krišom ju otvaram i puštam da me vodi u utopiju…. U život koji bih željela, kakav sam sanjala kao dijete…. Svaki dan sam drugi lik, ali uvijek sam sretna i tako sve do zvuka budilice…. Tada me Život opet počasti svojim licem, ali ne može mi ništa jer još uvijek imam snage iz moje škatulje…. Oblačim masku svakodnevnu, iskra u oku (dostatna), smiješak (može proći), doza prkosa, doza razumijevanja i spremna sam za novi dan…. Svi to očekuju, nasmiješenu, vedru, veselu i bezbrižnu…. Pa zašto im ne pružiti zadovoljstvo, jer ja ipak imam svoju škatulju…. Svi me mogu napustiti, svi mi mogu reći zbogom, ali u tišini noći imam nju…. Nju ne smeta ni moja tuga, ni moja nervoza, ni moja radost, ona me voli takvu kakva jesam…. Ne očekuje ništa, a pruža sve…. Tamo stanuje moja ljubav, tamo stanuje moja snaga, tamo stanujem ja bez glume…. Volim i voljena sam…. Plačem i smijem se bez razmišljanja da li će to nekoga povrijediti…. Tamo živim slobodno, samo ja…. Tamo smijem reći «volim te», smijem te poljubiti i mogu ti dozvoliti da si dio moga svijeta…. Zapravo tamo i je moj svijet, moja utopija, gdje stanuje sreća…. Nema regula, nitko ništa ne očekuje, dišem slobodno, bez maske, bez potrebe za objašnjenjima…. I nitko, baš nitko ne može do moje škatulje, to je nešto samo moje, nešto što ne moram dijeliti, nešto što ne moram objašnjavati…. Nema ni prozora, nema ni vrata, nema ključa, tamo samo misao moja stanuje…. Nema ljudi, nema komunikacije, ali nema svađe, nepovjerenja, laži, pretvaranja…. Nema života, a tako je živo ;-)))) Tamo negdje u ovom gradu, u mraku, obasjana uličnim svjetlom, živim ja…. Sama, ali nisam napuštena, jer imam nju….
Meni nitko nemere, uzet ovu moju škatulju za sne….
Pusa, cmok, ajte bok ;-)))))))))

Jedan sasvim običan dan…. Dan sa obavezama, željama, nadama i sitnim životnim radostima,…. Subota je…. Nekako je bezvoljna, obećala je prijateljici da će ići van, a umorna je i ma baš joj nije do ničeg…. A joj zašto si zapela? Treba ti pratnja? No, ok idem, idem…. Pogled u ormar, grimasa…. U koji lik se preodjenuti? Oću li biti zavodnica, grimasa, danas nisam taj tip…. Poslovno-elegantna, bljak, toga je ovaj tjedan bilo i previše…. Lepršava? Ma ne mogu,…. Bez veze, a čemu lupam glavu, trapke, šulja i mrak…. Da nabacim malko šarenila na lice? Kolut očima, kao da si sposobna za to večeras i kao da ti to treba. Nervozno trubljenje znači polazak…. Osmjehnula se vidjevši frendicu u najboljem izdanju, savršenog make up-a i svu na iglama…. Kak to zgledaš? Bilo je prvo pitanje…. Ma gle, idem zbog tebe, sva sam nikakva, nit sam za ples, nit za zabavu, ali eto idem ko moralna podrška…. Ok? Već je zaboravila na nju, mislima je već bila u osvajanju…. Njeno veselo cvrkutanje, nabacilo je jedan blijedi osmjeh na lice, ma baš je lijepa ovakva zaljubljena,…. Samo čemu te silne strategije, kad će u odlučnom trenutku postat nijema ;-)))) Kao da ju ne znam, a i ruke joj se već sad znoje,…. Ej! Prestani, nemre te ne primijetit ;-))))) Divna si, savršena, a ionako je zatreskan u tebe do daske…. Kak znam? Pa imam oči, nemam ja ružičastu koprenu na njima ;-)))))
U sali je gužva, zagušljivo, jedva su pronašle mjesto za stajati, sjedenje je utopija…. Dok ti tražiš dotičnog idem ja po cugu,…. Kad se vratila prijateljica je već bila u društvu sa predmetom svojih želja, neosjetljiva i slijepa za sve oko sebe…. Nakon pol vure ogledavanja i onog glupavog razgovora reda radi, ona bi samo na kratko otišla, nećeš se ljutit? Ma daj ženska glavo, pa odi više, nemam na raspolaganju tolko ljubaznih fraza, posebno ne danas…. Ostala je sama, pogleda uprtog nekud u prazno…. Mislima u svom krevetiću, sa knjigom i muzikom koja ne probija uši…. Najednom je postala svjesna pogleda, pogleda koji tjera krv u žilama i leptiriće u trbuhu…. Prilazi joj, a njene oči su sve veće što joj je bliže…. Jedan bok je uvod u taj divan svijet ljubavi…. Postoje samo njih dvoje, ja i ti postaje mi…. Sama sebi je smiješna, onaj tupavi pogled koji vidi samo njega…. I kad nije tu, prisutan je u svakoj pori njenog bića…. Kradu svaki slobodni trenutak, ugađaju jedan drugome, nalaze toliko lijepih riječi…. Svaki znak koji ih podsjeća na njih, njihovu ljubav, poprima vrijednost svetinje…. Onaj song na koji su prvi put plesali, onaj kafić gdje su se prvi put poljubili, ona klupica u parku na kojoj su proveli toliko lijepih trenutaka…. Sve je divno, sad i ona ima pred očima onu divnu ružičastu maglu i tako je sretna…. Sve je lijepo, čak i onaj sivi zid kojeg gleda kroz prozor ureda….
Prošlo je neko vrijeme i u jednom momentu ona poželi biti samo ja ili on poželi biti samo on…. Prva svađa, prve suze pale na njihovu ljubav, ružičasto malko izblijedjelo…. Javlja se prvi znak sumnje, borba…. Tko će izvojevati svoj ja…. No ljubav je i dalje sveprisutna i netko dobiva tu prvu bitku…. Sve opet postaje lijepo, isprike, poljupci, cvijeće, idemo dalje kao da se ništa nije desilo…. Ali je…. Netko je pokušao biti slobodan, a onaj drugi to ne želi…. Između njih se uvukla ONA…. Ljubomora, sumnja, ispitivački pogledi…. Sa svakim pokušajem slobode, ona raste, buja,…. Sve postaje sumnjivo, sve postaje upitno…. Gdje si? Zašto si? Pitanja koja ubijaju onu iskru u oku, koja skidaju ružičastu zavjesu i ljubav se pretvara u obavezu…. Lijepe riječi se sve češće pretvaraju u grube optužbe, predbacivanja i postaju borci…. Zbrajaju dobivene bitke i pitanje je dana kad će netko kapitulirati…. Ljubav je ta koja je preslaba, izgubila se u stalnim borbama sa ljubomorom…. Odlučila je da ne može više i da ne želi biti u takvoj vezi….
Još jučer su bili mi, a danas su ON i ONA…. Pri čemu su oboje povrijeđeni…. Pretpostavimo da je prekinula ona (jer priča je o njoj, iako je to nebitno)…. On je ljut i razočaran, njegov Ponos je uvrijeđen…. Ponos ljubomoru transformira u mržnju…. Do jučerašnja vila njegovih snova, postaje praznoglava, odvratna glupača…. Mrzi svaku pomisao na nju, pronalazi sve njene mane i uveličava svaku pojedinu…. A ona sluša i ne vjeruje…. Ne vjeruje kako ga je mogla voljeti…. Pita se gdje je nestala ta ljubav, gdje su nestale one lijepe riječi…. Srami se svoje nekadašnje ljubavi…. Glumi pobjednicu, a osjeća se poraženom…. Od svih tih prenaglašenih osjećaja, izgubili su realnost…. Koliko su se nekad trudili ugoditi jedno drugome, čitali želje iz očiju, sada sa još većom energijom traže način kako povrijediti jedan drugoga….
Kako je kratak put od ljubavi do mržnje…. Gdje nestaju oni lijepi osjećaji? Kako se tako lako i brzo zaboravlja ono lijepo…. Zašto je, u toj igri ljubavi i mržnje, sve bijelo ili crno? Bez obzira koliko smo povrijeđeni, zar ne bi trebali imati, ako ništa drugo poštovanje prema toj osobi jer ipak je ona bila dio našeg svijeta? Zar raskid mora rezultirati mržnjom, uvredama? A nakon toga zid šutnje, izbjegavanje, negiranje…. Znam da je nakon ljubavi teško očekivati prijateljstvo, ali zašto je tako teško zadržati dostojanstvo i probati, samo probati, gledati realno…. Između crnog i bijelog ubaciti dugu, jer svaki odnos odiše dugom, šarenilom osjećaja…. Ali opće je poznato da je nemoguće proći ispod duge, uvijek je negdje ispred ili iza nas….
Jednom, dugo nakon, opet su se sreli, ona i on…. Više se ne vole, više se ne mrze, sada su samo dva poznanika, koje je život jednom spojio, pa razdvojio…. Sjeli su na kavu i uglavnom šutjeli, jer nakon tolko emocija ostala je samo praznina…. Treba proći još koja godina i možda će tada imati snage jedno drugome reći oprosti…. Ali samo možda….
 

Tužna sam iako sam odlučila da neću biti…. Ljuta sam iako sam odlučila da to neću biti…. Voljela bih biti ono što nisam…. Voljela bih biti dvolična kučka…. Voljela bih biti ono za što me optužuju…. Voljela bih da mogu bacati kamenje, a ne razmišljati da li to smijem…. Voljela bih ne voljeti drage ljude…. Voljela bih zaboraviti na obzire…. Voljela bih zaboraviti na sve…. Kako bih voljela da mogu…. Voljela bih likovati nad tuđom nemoći…. Voljela bih lagati…. Voljela bih, o kako bih voljela…. Ali to nisam ja….
Danas bih voljela da me nema…. Da nemam sjećanja…. Da sam sazdana od mržnje, ljubomore…. Voljela bih da mogu vrijeđati, psovati,…. O kako bih voljela…. A meni samo suze dolaze na oči…. Srce mi je ispunila tuga, pritišće jako i boli…. Jako boli…. Znam da je sutra novi dan…. Znam da će prestati boljeti…. Zašto? Zašto uvijek vjerujem u nemoguće? Možda i odrastem jednoga dana, možda naučim pravila te igre…. Ne znam da li da to želim il ne želim…. Vrijedi li istina išta u ovom svijetu? Griješim li kad učim djecu da okrenu drugi obraz? Griješim li kad ih učim da kamen mijenjaju kruhom? Jer sama uvijek dobijem i po drugom obrazu…. Jer sama dobijem kamen za kruh…. A trećeg lica nemam…. Gubim svoj identitet, gubim vjeru u ljude….
Danas imam samo tugu…. Sutra je novi dan…. Dan u kojem ću opet tražiti sebe i osmjeh meni toliko drag…. Ostaje jedno iskustvo, koje neće promijeniti apsolutno ništa…. Opet ću biti ista naivna budala….
Voljela bih…. O kako bih voljela biti ono što nisam….

Pisala bih vam da sam sretna, a nisam…. Pisala bih vam da je život lijep, a nije…. Pisala bih vam da su ljudi ljudi, a nisu…. Ili jesu? Šareni glumci, izbačeni iz raja zbog jabuke, koja im je zapela u grlu…. A za sve je kriva jedna žena, zato što je vjerovala…. A nije smjela vjerovati, nije smjela progledati…. Tako je Bog zapovjedio…. Kroz glavu mi stalno prolazi: «blago siromašnima duhom njihovo je kraljevstvo nebesko». Nadređeni uvijek vole ovčice, koje slijede bez suvišnih pitanja, bez želje za spoznajom…. Spoznaja je On i vrijede samo Njegova pravila…. U protivnom čeka te batina jer ona je iz raja izašla, zar ne? Pomalo kontradiktorno s obzirom na opis tog raja. A ona je pružila jabuku i otvorila Pandorinu kutiju spoznaje čovjeka…. Čovjeka kao nesavršenog bića, iako je stvoren na Njegovu sliku i priliku…. Od tada se ljudi uporno bore za poziciju Njega, onoga koji određuje pravila, vođe, pastira…. No zmije i dalje postoje, iako nisu nužno zle…. Ponekad u razgovoru sa njom ovčica shvati da i On ima mane, da su Njegova pravila kriva i da Njegova ljubav i nije ljubav…. Ja nekako uvijek ispadnem ta crna ovca…. Volim sama odlučiti, volim sama odabrati…. Ne voli autoritete i teško se nosim s njima…. Ne volim nametnuta pravila, ne volim biti ovca…. Poštujem svakoga, poštujem tuđe mišljenje i to očekujem i od drugih…. Previše očekujem…. Oko mene se prečesto pojavljuju ljudi sa dva lica…. Jednim te ljube, a drugim te mrze…. Licemjerje na svakom koraku,…. Ne tražim epitete, ne tražim aplauze, tražim jednostavnu, čistu i ne patvorenu istinu…. Tražim ono što dajem…. Samo to…. Jer ne trebam prijatelja koji će me tapšati po ramenu i pričati mi priče u koje ni sama ne vjerujem…. U zadnje vrijeme se osjećam kao da sam ušla u kuću ogledala, a iz ogledala me gledaju isti ljudi, raznih oblika,…. Nisam od tog materijala napravljena, na žalost ili na sreću nisam…. Strašno sam dlakava, ali ona na jeziku mi nije narasla ;-))))) Ne mogu ti dijeliti epitete, ako ih ne vidim u tebi…. Pred nepravdom ne mogu zašutjeti, ne mogu, ne želim i neću…. Svi problemi su rješivi, a u međuljudskim odnosima trebali bi se rješavati razgovorom, ne šutnjom, nego razgovorom…. U koliko imaš nešto za reći, reci mi, nemoj očekivati da ja znam tvoje misli…. Pretpostavke obično donose krive zaključke…. Prijatelj je onaj koji je uvijek tu, u dobru i u zlu…. Prijatelj je onaj koji ne vjeruje apriori u serviranu priču, nego ju provjeri…. Prijatelj je onaj koji ti pokuša vratiti osmjeh kad si tužan, prijatelj je onaj koji se veseli tvojoj sreći na uštrb svoje….
Sad se mnogi pitaju čemu ovi moji redovi…. Pa ti redovi su tu zbog tuge jer sam vjerovala u jednu virtualno-realnu bajku…. Bila je to samo bajka, jer moji virtualni prijatelji imaju sve osobine realnih…. Tužna sam jer mnogi od njih baziraju svoje dojmove na osnovi jedne priče, priče osobe koju sam ja doživjela drugačije od njih…. Osobu koja traži da se podijelimo između nje i druge osobe…. Ja to ne mogu…. Mislim, mogu se uvijek opredijeliti između njih dvije, jer mi je ova druga puno draža…. Jer ova je transparentna, ne vodi zakulisne igre i ne traži pažnju pod svaku cijenu, kao prvo spomenuta…. Želja za dominacijom, poštivanjem njene volje, vođa…. A ja ne volim autoritete, ne volim da mi netko nameće svoje misli,…. Ta ista osoba je prije nepunih mjesec dana pokazala to svoje lice, na jednom glupom primjeru, a oni i dalje ne kuže…. Napravila je scenu razmaženog derišta i popljuvala cijeli njihov trud, ali i opet joj vjeruju bez presedana…. Bez da provjere koliko njena priča drži vodu….
«Prijatelji» moji ja neću birati strane, jer ja to ne želim…. Volim vas i dalje, bez obzira što ćete, vjerojatno, ovaj moj log shvatiti kao biranje «strane»…. Pružili ste mi divne trenutke i zahvalna sam vam na tome…. Žao mi je što jedan egoist može uništiti sve lijepo…. No to je i opet život i opet me stiže u svom najružnijem obliku….
Za kraj (iako bih voljela da nije, a znam da je) napisat ću vam ono što sam vam poslala sms-om: Da prijatelji imaju etikete, na tvojoj bi pisalo: 100 % poseban/na, boja: nasmijana, made in haven.
Vjerovali ili ne tako sam i mislila kad sam vam ju slala, a i dalje to mislim….