Svijet emocija

Da je intuiciji dano,
već bi nas odavna spojila
Možda od nje očekujemo previše?

Da je prirodi dano,
Možda bi već sokove životne pomiješali
I slušali cvrkut dječjih glasića...

Da je ljubavi dano,
Već bi od nas garež samo ostao
na spaljenim okvirima u obliku srca

No, tek je iskrici dano
da u šumi profila i sudbina
otvori intuitivni prozor nad nama...

Hoćemo li se pogledati kroz taj prozor? :-)

Nije li život zapravo tek jedna velika avantura, a mi tek više ili manje uspješni avanturisti? :-)
Nije li sex tek molekula života,naš sastavni dio, naša bit postojanja?
Nismo li mi, ti i ja,tek dva nemirna duha na putu prema vječnosti?

Draga moja iskro!

Vrijeme je ponekad dobar saveznik, ali je često loš gospodar. Život se dešava danas, a životne prilike netragom prolaze pored nas... Zar smo toliko bogati da bi ih propuštali? Na vjetometini života se najbolje diše. Čovjek se suoči sa samim sobom, sa svojim problemima, uspjesima, vrlinama i manama... I svjestan tako brodi kroz život.

Ja sam danas tu, pišem ove riječi na bijelom ekranu misleći baš na tebe. I sutra ću tu možda biti, a tko zna gdje ću biti prekosutra...

Možda sam baš ja tvoje drugo ja, a ti moje drugo ja... Možda i ne... No, samo ako se približimo i damo jedno drugom šansu da se upoznamo, možemo to saznati... Tada nam je vrijeme saveznik... A možemo proći jedno pored drugog, prestati odgovarati na poruke, boraviti na iskrici još puno vremena, i nikom ne pružiti prilike da nas upozna... Tada smo se prepustili vremenu koje je loš gospodar... Sutra ćemo biti samo stariji i razmišljat ćemo o svemu što smo u životu propustili... Današnji dan više se nikad neće vratiti...

Eto, napisao sam ono što ovog trena mislim. Bez skrivanja, bez uljepšavanja... Ti to možeš pročitati na dva načina: jedan koji te odbija, jer sam pisao direktno, bez ustezanja, uljepšavanja, a drugi koji te privlači, jer si konačno naišla na čovjeka koji ti se u potpunosti otvara, kojem su emocije i doručak i ručak i večera...

Ispričat ću ti jedan vic, iako mislim da si ga već čula:

Molim Mujo Alaha uporno, iz dana u dan da dobije na lotu... Kad mu se javi Alah jednog dana: "Ma uplati bolan jednom već taj loto!"

Da, i taj vic se može primjeniti na ovo što sam prethodno napisao... Samo ako to želiš vidjeti...

Moj duboki naklon

U tišini jednog ranog jutra
pustim žalom u šetnju sam krenuo
i tek nakon par koraka
iz dubokog mira sam se prenuo

Jadranskoga mora vila
predamnom se trenom stvori
pa iz ljupkih svojih usta
nježnim glasom progovori:

"Zdravo budi moj pjesniče vrli
što iz duše stihom zboriš
osluhni sad marom mene
da u moje ime progovoriš"

"Oj, ti moja draga vilo
reci meni iz sveg glasa
što to bješe moru sinjem
da se više ne talasa?"

"More teška briga muči
jer u njega sa svih strana
ulijeva se smrad i kaljuž
tristo i još puno u godini dana"

"Ali ja sam tek poeta sjetni
nemam moći viknuti daleko
tko će slušat moje riječi
i marom ih primit u srce svoje meko?"

"Oj pjesniče ti moj sjetni
samo uzmi pero svoje
pa zapiši ove riječi
i izreci misli moje...

Sva su mora i svi oceani
na zemaljskoj ovoj kugli
bolesni od zagađenja toga
a nigdje nikog da toj gadosti sudi

Ustanite stoga dragi moji ljudi
oslobodite nas sveg tog smrada
pa pustite da ko dosad
priroda vijek svijetom vlada"

Copyright D.L., 04.04.2008.
Sva prava pridržana.

"Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I skini mu s vjeđa pospanih
Još onu mrenu tvrdu, zlokobnu,
Što zastire sad oči njegove!
Spomeni se da ropstvo nemilo,
Ko teško ono stijenje nadgrobno,

Na leđima mi tlači bratskijem,
I da nam ljuti naši krvnici
U utrobama djeci sudiše!
O, smiluj se, o silni Jehova,
Prokuni kletvom krvne silnike
I spasi narod moj, o Gospode!"

— A luda želja! da al' ljudska jest!
Da kunem kletvom krvne silnike,
Da bijem narod, a zbog naroda,
O stvore moj?! A zašto da bih ja
Zbog jednog stvora drugi kido stvor?!
Gle zapad tamo, istok amo gleđ'
I sjever ondje i ovuda jug,
A sve sam ovo napunio ja
Života klicom, svim je mio vijek
I svačije je pravo disati.
A ti sad tražiš sam da pogazim
U prirodi mi zakon najveći!
Al' da je tebi stati onamo
Početak gdje je mojem pogledu,
Tad vidio bi što je sićušna
Ta tvoja ljudska, krvna željica.
S visina mojih, ljudski jadniče,
Jednako mal je piramida rt
Ko rov, što neznan izbaci ga krt,
I bespomoćna sve je natega! — ...

"Nedohvatni su sudi, Gospode,
U kojima se nama pojavljaš,
I zakoni su tvoji vječiti,
A da bi crv tvoj mali, sićušni,
Sa stožerima tvojim drmao.
Davnina mrkla prošlost zastire,
Otkako si u svojem Edenu
Iz zemlje prvog stvora izveo,
Udahnuo mu dušu besmrtnu,
Al' to bi mrva s tvoje mrvice.
I od onda smo svi mi smrtnici
Komadić tvoga bića velebnog,
Pa sve što jesmo — sitni, maleni,
Al' tvog smo ipak bića čestica!
I čovjek eto gord sa rodbinstva
Sa vječitijim tvojim iskonom,
O, Gospode, o silni Jehova,
Ponosit diže čelo prevedro
I teži tamo gore nad zemlju,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru zraka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka.
Pa, Gospode, o reci, vječiti,
Je l' ljudsko čelo za to stvoreno
Da u prah pada ropski, kukavno,
I one ruke u koje si ti
U tajne svijeta postavio ključ,
O, reci, jesu l' tako slabašne,
Da nijesu vrijedne s tobom, Gospode,
A u čast tvoju, vladu dijeliti?
O, klanjam ti se, silni Jehova,
S visina tvojih sve je jednako
Na ovoj maloj sitnoj zemljici.
Al' kod nas ovdje, s našega pogleda,
Baš ravan nije piramida rt
Sa rovinama što ih diže krt,
I makar da je sve to natega!
Već pomiluj mi, silni Jehova,
Tu ludu, smjelu, ljudsku željicu;
Izvedi narod moj, o Gospode,
Izvedi ga iz ropstva zlopatna
I ne daj da ti stvor na oblik tvoj
U prahu leži, čelom puzeći!"

— Po riječima te poznam smjelima,
Da imaš krila koja uzvija
Plamičak sveti što sam potako
U srce prvog onog čovjeka
Dok boljim pojmom grlio sam svijet.
O, jadniče, kad prokleh onda rod
I sve što smrtna žena baštini
Od zagrljaja s muškim plemenom,
Zaboravih u srdžbi pravednoj
Da duh svoj u tom rodu ubijem,
Da utrnem mu onu iskricu
Što u grud sam mu svetu metnuo
Ko odliku u cijelom stvaranju;
O, neokajana moja pogreško!
Prikratio sam vijek besmrtni,
Al' ostade mu plamen iz neba
Ko zapreteni žar pod pepelom.
I bude katkad, pa se u srcu
Ko zublja žarka iskra razbukti,
I čovjek teži gore nad sebe,
Gdje meki, svilni plove oblaci
U zlatnom moru traka sunčanih,
Gdje njegova je duha kolijevka —
Al' bolno — bolno odmah osjeti
U svojoj gustoj kaljuži
Da ta mu bara nije tuđa krv,
Al' on da nije svojoj hrpi svoj!
I gle — kad tako već je ukleto —
I prokleto će navijek ostati, —
Smilovat ću se tvojoj željici,
Al' jao tebi što si želio.
I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt,
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati.

I prosuo se narod pustarom
Ko oblaci od guste prašine,
Kad zaigraju kolo vjetrovi.
A šta je život — ko i pustara,
A šta su ljudi — ko i prašina,
A nad svim visi krilo udesa
I mota gore, dolje, upored:
I čas se prašina ljeska o suncu
I prelijeva se bojom šarenom,
A čas ga eno s blatom smiješana
I neviđena gdje u kaljuži
Pred silnim ljudstvom gorio je stup
Od crne zemlje pa sve do sunca.
A usred stupa žario se prst
Na ruci silnog boga Jehove.
"Ovuda!" — strašno grmio je glas —
"U obećani rajski Hanaan,
Kud teče mlijeko i slađani med!"
A narod božji gledao je stup
I šaptao: Baš ga j' lijepo vidjeti!
I sigrao se šale svakakve.
Al' što se trese gora sinajska
I što grmi strašnom pustarom?
Na hiljade su onaj čule glas.
Razumio ga samo genije,
Po drugi put si slušo osudu:
"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

I kad mu — divu — riječ gromovna
Ko šiljak oštri srce prosijeknu,
Kad okrenu se svomu narodu,
Da nađe tamo nade, okrepe,
Al' ono narod, božja odlika,
Sagradio si tele zlaćano
I tele slavi, a ne Jehovu!
"... Oprosti, vječni, silni, svemožni,
U naroda je krivi prorok prav,
I narodi su djeca velika
Što lako im je kupit igračke!
Oprosti im, o silni, o svemožni,
Izvedi narod moj, o Gospode!"

Nasmiješio se silni Jehova,
Al' ima smijeha kojim sužalost
Nad jadnicima suze prolijeva.
I smijeh taj je čuo Mojsije
Iz vatrenog stupa božijeg
Što sjajio je ispred naroda
Onuda kud je zemlja Hanaan
I gdje su preko brda velikih
Na medena polja puti vodili.

Tu navrh brda svijetli genije
Raširio je ruke brižljive.
Ožario ga tračak sunčani,
Ljepotom još ga osu Jehovu
Što geniji ga nose u srcu;
"O, evo tebi, izabran narode,
O, evo tebi zemlje rajevne,
Slobodu svetu tu da zagrliš,
Da srećniji ti budu sinovi
Neg' ti uz pune lonce misirske!"

Al' stoji svijet — i ko kad krošnjama
Polako stane vjetar zibati,
I sve to jače lišće uzdršće,
A granje onda stade pucati,
O, tako krenu žagor narodom
I ču se s hrpe glupa poruga:
— Aj, to je dakle zemlja Hanaan?!
I zato si nas vuko pustarom,
Da još nam za nju valja strmoglav
Niz ovo gadno brdo srnuti,
Da panemo na hladna ognjišta!
I tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici,
Od lonaca iz zemlje Misirske?!
Problijedio je silni genije
I kroz srce mu ruglo prožignu:
Da, tko je tebi pravo podao,
Slobodi da nas vodiš silovno
Po svojoj volji — ko na uzici?!
Tek primio se srca očajno
I dvije mu oči suza zalije.
Još zadnjim trenom vid mu počinu
Na obećanoj zemlji Hanaan,
I glava mu se mrtvo obori.
A gromom grmnu riječ Jehove:

"I tebi baš što goriš plamenom
Od ideala silnih, vječitih,
Ta sjajna vatra crna bit će smrt
Mrijeti ti ćeš kada počneš sam
U ideale svoje sumnjati!"

U VJETRU HUČI

Koliko li je teških puteva suđeno nekom
Da bi se zvao čovJekom?
Koliko puta galeb mora pobječi valu
Dok ne zaspi na žalu?
Koliko li još bombi mora svijet da podnese
Dok ih se ne otrese?
Odgovor, prijatelju, na sve što te muči -
Odgovor u vjetru huči.

Da vidiš trun plaveti, koliko puta treba
Dignuti pogled put neba?
Koliko se ušiju mora imati da se čuje
Tuđi vapaj usred oluje?
Koliko smrti treba - da počne da te brine
Što odviše ljudi gine?
Odgovor, prijatelju, na sve što te muči -
Odgovor u vetru huči.

Koliko godina treba planina nebo da dere
Pa da je more spere?
Koliko godina treba ljudima odkad se rode
Da im se daju slobode?
Koliko puta čovek može da okrene glavu
Da ne bi video javu?
Odgovor, prijatelju, na sve što te muči -
Odgovor u vjetru huči.