.

Kategorije kvalitete i kvantitete nešto je s čime se svaki dan susrećemo. Htjeli mi to ili ne, kad je svijet tržišta u pitanju, relativno brzo znamo baratati njima. Uvijek su me osobno oduševljavale žene koje u milijuntom dijelu sekunde točno znaju odrediti da je krema koja košta 80 kuna preskupa jer ima samo 50 mililitara, dok je maska za kosu, iako ispod stoji jasno istaknuto 48 kuna, jako povoljna, jer se odnosi na pakiranje od 250 mililitara. Sve je vrlo jednostavno, gotovo matematički precizno i jasno. Osim kad je u pitanju, a što drugo, nego – seks. Najbolje definicije za kvalitetu i kvantitetu ovdje padaju na ispitu.

Ako se o nečemu u našem društvu laže, onda je seks prvi na popisu lažljivih prioriteta. Kako kod muškaraca, tako i kod žena. I to u istom smjeru. Dakle, ako lažemo o:

1. KVANTITETI. Muškarcima su bitni centimetri. Ne samo njihovi vlastiti, već i centimetri partnerice. Pritom se lako primjećuje kako postoje dvostruka mjerila. U poprsju – što više to bolje, dok se oko ženskog struka situacija sasvim mijenja. Što se muških centimetara tiče – kad se laže u društvu prijatelja, to još i ima nekog smisla, ali u društvu potencijalne partnerice prikriveno hvaljenje zaista je besmisleno. Ako slučajno i završite u krevetu, zar mislite da to ona neće primijetiti i sama?

Isto tako, bilo bi dobro da već jednom upamtite da slogan "važna je tehnika, a ne veličina" među plahtama definitivno ne pokazuje svoju valjanost. Pogotovo kad je o graničnim centimetrima riječ. I ako vas vaša najdraža uvjerava u suprotno, nemojte nasjesti, ona je samo pristojna.

Laž o broju partnerica isto je tako činjenica koja se lako da provjeriti, a i operirati njome u ženskom društvu izuzetno je riskantno. Među muškarcima možete ispasti glavna faca, ali među ženama ste ili veliki hvalisavac, ili muškarac koji ni sam ne zna što točno traži.

Kad žene lažu o kvantiteti, mora im se priznati da su puno opreznije od muškaraca. Nije to samo zato što najstariji zanat na svijetu nije na cijeni, već i zbog želje da budu i iskusne i moralne (ovu definiciju možete čitati: i poštene i...). No, u ocjenama muških kvalitativnih vrijednosti (više od 17, manje od 22), precizne su poput laboratorijskog metra. Nemojte ni sumnjati da njezina najbolja prijateljica ne raspolaže informacijama o kojima niste ni sanjali da bi mogle biti poznate široj javnosti.

2. KVALITETI. Blago muškarcima, barem što se ove kategorije tiče. Većina ih ima samo dvije definirane procjene: dobro ili loše. Ima i nešto sofisticiranijih izvedbi, ali one se često odnose samo na seksualne novitete koje im je prezentirala partnerica, bez zadržavanja na detaljima.

Isto tako, muškarci su skloniji ovaj najstariji oblik rekreacije smatrati normalnom dnevnom rutinom pa im nije za zamjeriti što su neki pripadnici, uvjetno nazvani jačim spolom, sasvim demistificirali pojam kvalitetnog seksa. Jednostavnim rječnikom rečeno, čini se da im je "dva puta odlično" veoma slično i pojmu "četiri puta prosječno".

Žene svoje skale kojima procjenjuju kvalitetu razvijaju cijeli život, nadopunjuju ih, analiziraju, uspoređuju, ali se s muškarcima slažu u jednoj osnovnoj stvari. Veoma će rijetko, čak i najboljim prijateljicama, priznati da je seks s objektom dugotrajnije požude bio ne samo ispod prosjeka, već i loš. To očito nije nešto čime bi se trebalo pohvaliti jer u startu znači i da ste same krivo procijenile. No, kad je nešto odlično, nema žene koja će to uspjeti sakriti ili slagati – bilo partneru, bilo prijateljici.

Drage moje, budite iskrene prema sebi pa priznajte da "jutro poslije" ne vjerujete ni same sebi, ni ogledalu. Nije to samo čudan sjaj, već i energija koja vas sasvim odaje. I kad biste zaista željele omalovažiti tvrdnju da nakon izuzetno kvalitetno provedene noći izgledate odlično, trebalo bi vam puno, puno truda. Zato vam je tako teško lagati kad je kvaliteta u pitanju. Prema istraživanjima, i španjolska mušica (navodno žestoki afrodizijak) je svrstana u kategoriju u koju spadaju i sredstva za nadražaj mjehura. Dakle, ako ste konzumirali ovu erotsku pomoć, sasvim ste normalni, čak i bez doživljavanja ekstatičkog uzbuđenja.

Ipak, najgora laž nije ona izrečena bliskim osobama ili partnerima, nego ona izrečena samome sebi. Tako je najnovija koju sam čula glasila: "Daj pogledaj ga kak je super! Ali ne bih bila s njim ni u ludilu!". Ma daj... Ovaj put laž služi samo kao dvometarska prepreka za koju se nadate da je nećete preskočiti i napasti objekt koji je "i više nego super"!

Često u kontakt emisijama s poznatim ljudima iz javnog života, političarima, pjevačima i pjevačicama, manekenkama, poduzetnicima, razgovor završava općenitim pitanjem: kako uspijevate pomiriti poslovne obaveze i obiteljski život? Najčešće su takva pitanja postavljena ženama koje uz obitelj imaju i zahtjevne karijere. Iako je već i to način da nam se da do znanja da su obiteljske obaveze više ženski nego muški problem, nimalo se ne ljutim na novinare koji postavljaju takva glupa pitanja. Oni samo slijede obrazac u društvu ili time popunjavaju prostor u programu jer se prethodno nisu dovoljno dobro pripremili za sugovornika. S druge strane, razljute me sugovornice svojim blesavim odgovorom da su uz puno truda uspjele funkcionirati kao majke, supruge i žene od karijere. Od takvog mi se odgovora jednostavno povraća.

Nikad nisam uspjela shvatiti uzimaju li takve žene neku vrstu droge koja im prereže sve veze s realnošću ili samo jednostavno uvjerljivo lažu. Baš nitko na svijetu me ne može uvjeriti da žena koja radi ustrajno po 10 ili 12 sati na dan na svom poslovnom probitku, ostalih 12 sati može biti isto tako odlična supruga i majka, a da ne koristi baby sittericu, spremačicu ili kućnu pomoćnicu. Isto tako, ne vjerujem da uz sebe imaju muškarce koji su odlučili na štetu svoje karijere preuzeti dio kućanskih zadataka. Pa kako onda to funkcionira? Dok se one furaju na "sve mogu jer sam dobro organizirana", ostale jadnice, koje gledaju takve žene na malim ekranima i u raznim časopisima, barem si jednom postave pitanje: zašto ja ne mogu! Nemojte se živcirati, ne možete to jer je to jednostavno grozna ženska laž! Ako ste sasvim normalna žena, koja radi osam sati na dan, ima dvoje djece i supruga, sasvim je normalna stvar da vam uvijek fali vremena za peglanje, dovršavanje školskih zadaća ili vaše male hobije. Većina žena, tek kada djeca postanu samostalnija, počinje uživati u stvarima koje čini sama za sebe, ali do tada prođe jako puno vremena koje nas sasvim iscrpi.

Tada, umjesto da ponovo počnemo uživati u nekom sportu iz mladosti, slikanju, pisanju ili izradi ručnih radova, jednostavno smo previše istrošene i umorne. Žena ne može sve! Barem ne sve što joj je društvo nametnulo kao imperativ uspješnosti. U toj utrci uvijek netko pati, suprug, djeca ili naša kreativnost. Izjave medijskih lažljivica da je to moguće štete svima. Muškarcima koji barem jednom pomisle da bi i njihove žene mogle biti TV-supermenke i ženama koje su odlučile drugačije organizirati život i zbog takvih izjava osjećaju barem malu grižnju savjesti. Nemojte mi sad predbacivati priče tipa Oprah Show o ženama koje su 40-oj upisale fakultet, postale direktorice ili sasvim izmijenile svoj život kućanice ili domaćice. Mi nismo Amerika i nećemo to nikada biti. Kod nas ne postoji tisuću verificiranih večernjih škola i tečajeva koji bi vam omogućili da i sa 40 (kad su djeca već relativno samostalna) razmišljate ili ostvarite dugo željeni poslovni probitak. Kod nas još uvijek nije normalno da imamo spremačice koje bi nam ostavile više vremena za nas same i za ostale iz naše obitelji. Stigle smo tek do stupnja kada je stroj za suđe normalna stvar… A to je miljama daleko od Amerike. Istina je da je pozadina cijele problematike prvenstveno materijalne prirode. Svi to znamo, a TV-supermenke nam svojim izjavama u tome ne pomažu. Realnije bi bilo da priznaju kako im to uspijeva, ali, koliko znam, ni jedna od njih nije dala precizni recept kako to provesti u praksu. One su uspjele i svoju tajnu skrivaju poput Svetog Grala. Zašto? Zato što im to osigurava divljenje i skrivene simpatije svih normalnih žena koje za takvo nešto nisu imale ni hrabrosti niti mogućnosti.

Takvim glupostima navode većinu žena da pomisle kako to što se one više brinu o djeci, kućanstvu i obitelji, a manje o karijeri, znači da nisu dovoljno dobre ili dovoljno uspješne. Ali neke od njih koje su upravo u tome prave supermenke za mene su ne samo uspješne nego i vrijedne divljenja. Sretala sam žene koje su se odlučile posvetiti mnogobrojnoj obitelji i suprugu i, vjerujte mi, nisu mi izgledale nimalo nesretne, depresivne ili nezadovoljne. Neke žene uživaju upravo u tome i rade to tako dobro da bi se ostale mogle posramiti. I to je njihova karijera! Ne viđam ih u novinama, ni na TV-u, srećem ih u parkovima, robnim centrima i kod doktora, a one zavređuju više, puno više pažnje. Kad bih morala nabrojiti sve ženske laži koje najviše štete upravo ženama, ne bi mi bila dostatna samo kolumna već roman od 200 stranica. Ali evo još jedne veoma poznate: žena nikada nije dovoljno mršava ni dovoljno bogata! Ma daj, nemojte me zezati da je baš ovakvu definiciju izrekla jedna žena. Poruka je, drage moje čitateljice, da možemo beskrajno filozofirati, ali nikada nismo dovoljno dobre. Strašno edukativna izjava, pravi način da od vas napravi samostalnu osobu punu vjere u sebe. Svi muški verbalni niski udarci podnose se lakše nego oni koji dolaze iz ženskih usta. Muškarci su muškarci i neki put kad nas i podcjenjuju nisu ni upola tako opaki kao kada to čine žene.

Žena je često ženi najbolji prijatelj, ali i najgori mogući neprijatelj. Razmislite o tome kada idući put budete komentirali izgled, ponašanje ili pothvat neke žene. Razmislite, nabrojite do deset i budite malo obzirnije.

Po preporuci gospođe Izabele Žilić napravili smo intervju s našim poznatim slikarom Davorom Žilić. Davor je zbilja vrijedan spomena: mlad i uspješan Petrinjac. U intervju koji slijedi možete vidjeti koliko Davor voli slikanje i ovaj grad koji je čest motiv na njegovim slikama.

Davore, na početku nam recite svojim zašto ste se nakon završene akademije vratili u Petrinju? Nije li lakše biti uspješan slikar u većoj sredini?
-Nisam trčao za karijerom, nego sam isao za mjestom na kojem mogu stvarati. Ja sam zaljubljen u prirodu. Ova okolina koja je prekrasna, mirna, kao stvorena je za umjetnika, a opet smo jako blizu Zagreba sa svim svojim prednostima, koji je za mene ipak preubrzan. Meni treba naš nasip, kupski mulj, zvona Sv. Lovre.



Kad ste počeli slikati. Konkretno, kada ste napravili prvu sliku na platnu?
-Ja sam poceo slikati, jako rano, prije osnovne škole. Uništavao sam knjige, zidove, sve na cemu se mogao ostaviti trag boje. Crtao sam razne portrete susjeda, raznih teta i dedeka, koji put zaradio i koju "crvenku". Neki su to do danas sačuvali. Sliku u ulju na platnu sam napravio na pocetku srednje škole , mislim '90. godine. Kada sam izgnjavio profesore da mi objasne sve te kombinacije, laneno ulje, terpentin, sikativ, petrolej, laneno platno, paleta itd, i upute u tajne te, do danas moje najdraže tehnike.

Kamo je dalje tekao vaš slikarski put? Gdje ste se školovali? Koje su vam najznačajnije izložbe?
-Poslije Osnovne škole tu u Petrinji, u tzv. "Siđi", '89. sam upisao Školu primijenjenih umjetnosti u Zagrebu, Slikarski odjel. Maturirao sam '93. i odmah upisao slikarski odjel, Akademije likovnih umjetnosti, Zagreb, i to kao prvi na listi. Diplomirao sam '97, te dobio Nagradu Akademije likovnih umjetnosti i Zagrebačke banke za najboljeg diplomanta. Do sada sam izlagao 51. put, po čitavoj Hrvatskoj, u Americi, Engleskoj, Njemačkoj, i vjerujte mi teško je izdvojiti najznačajnije.

Što sada radite, planirate li nove izložbe?
-Slikam po čitave dane, kao i inače. Za božić ove godine bi trebao imati izložbu u Galeriji Splitskog HNK, i to je moja trenutačno najveća okupacija.

Čujem da je vaša slika «Moj otac s pijetlom» nedavno nagrađena. Možete reći nešto više o tome?
-Ove godine sam osvojio "Merit Award" nagradu na najprestižnijem svijetskom natječaju za portret, koji organizira Portrait Society of America. Početkom godine sam bio finalist svjetskog Art Renewal Center salona specijaliziranog za realizam.

Koja je vama najdraža slika koju ste ikada napravili?
- To je nemoguće odgovoriti, svaka slika je moje dijete i stvorena je kao plod jedinstvene inspiracije.

Da li se od umjetnosti može živjeti? Jeste li zadovoljni prodajom svojih slika?
-Još uvijek sam živ, nisam baš ni premršav.

"Galerija Žilić" je vaš ekskluzivni zastupnik. Koliko su Petrinjci zainteresirani za umjetnička djela koja su izložena tamo?
-Petrinjci su veliki zaljubljenici u umjetnost. Ovdje je duga tradicija kulture, umjetnosti, umjetničkog obrta, školstva, što se svakako odrazilo na svijest naših sugrađana.

Ako ja poželim da mi nacrtate portret, koliko bi me ta želja koštala? Mislim, na moru slikari to naprave za 100-tinjak kuna…
-Za te novce možete kupiti i polovnog trabanta, ali nisam siguran da cete s njim daleko doći. Svaka narudžba se zasebno dogovara, slikanje pravog portreta je dugotrajan proces, koji se ne zasniva samo na pukom preslikavanju faktografske sličnosti, nego izražavanju karaktera, duha, stava i dr. Ako bi sad naručili portret, morali bi pričekati najmanje 6 mjeseci na red.

Znam da ste davno još imali svoju web prezentaciju. Imate ju i danas na stranici www.zilic.com . Da li ste ikada prodali neku sliku zahvaljujući Internetu?
-Da naravno, postavljena je prvi put '96 godine, pa se sada već smatram veteranom interneta. Internet je krasna stvar, savršena za kontakt i upoznavanje, za onaj prvi korak pa čak i u prodaji slika.

Čitate li ponekad na Petrinju online?
- Da, redovito. Odlične stranice, posebno učestalost osvježavanja.

Za kraj smo vam ostavili mogućnost da nekoga preporučite za slijedeći intervju. Mislim, možete, ali ne morate. Znate možda nekoga tko je svojim djelom i postojanjem zaslužio da ga ubacimo u ovu rubriku «Petrinjac vrijedan spomena»?
-Preporučio bih Vam svog najboljeg prijatelja, samozatajnog snimatelja HTV-a i fotografa, autora prvog Petrinjskog promotivnog filma, Miroslava Jakovova- Điđija. Došao je iz Bjelovara, napio se petrinjske vode i postao Petrinjac. Za skoro sve priloge koje na televiziji vidimo iz našeg kraja je on jedan od glavnih krivaca.



Davor Žilić je jedan od aktera u filmu "Odlično je, iz Petrinje je" koji priprema radionica amaterskog filma udruge IKS. Zahvaljujemo mu se na sudjelovanju u snimanju tog filma, kao i na ovom intervjuu, a želimo vidjeti još mnogo, mnogo njegovih slika!

Dobivši privilegiju živjeti neko vrijeme s primitivnim ljudima iz Brazila, civilizirani je Europljanin eruditskog znanja kasnije zabilježio: "Civilizacija nije više krhki cvijetak kojeg je potrebno pažljivo čuvati i uz tešku muku uzgajati u skrivenim kutcima. Tome je došao kraj: čovječanstvo je prihvatilo monokulturu, jednom i zasvagda, te se priprema stvoriti golemu civilizaciju, kao da je riječ o šećeru. Isto će nam jelo biti servirano svaki dan."

Te su riječi napisane 1955. Danas kada civilizacija obuhvaća cijelu planetu, predodžba o krhkom cvijetku je uvenula. Neki od stanara civilizacije prisjećaju se da je predodžba oduvijek bila laž. Ponovno su otkriveni drukčiji načini promatranja svijeta. Istražuju se druge tradicije, putovi za bijeg su pronađeni, oružje prilagođeno. Drugim riječima, sablast pribjegava teškom naoružanju, usporedno sa sve dubljim urušavanjem u zbrku koju je sama stvorila: sablašću prvobitnog svijeta.

Osmišljavanje bijega i oružja nije lagan zadatak: pogrešni počeci i loši materijali. Stari su putovi popločani, a materijali pristigli iz neprijateljeva arsenala nastoje eksplodirati u našim rukama. Sjećanja i želje su potisnuti i izokrenuti. Svima su nam u glave usadili Službenu Povijest. Njezino je ime Napredak. San o Napretku i dalje osigurava globalno širenje civilizacije, pretvarajući ljudska bića u mehanizirane, samoponištavajuće marionete, a prirodu u mrtve objekte.

Službenu Povijest možemo pronaći u svakom dječjem školskom povijesnom tekstu: prije postanka (što bismo rekli, prije civilizacije) nije postojalo ništa doli golem, oceanski kaos, tamna i strašna, brutalna i nomadska, krvava borba za preživljavanje. Naposljetku, nakon veličanstvena napora šačice ljudi, nekih nepoznatih, nekih slavnih, čovječanstvo je napustilo mulj, drveće, špilje, šatore i beskrajna lutanja oskudnim a opasnim pustinjama da bi ostvarilo fantastična poboljšanja u životu. Ta su poboljšanja došla kroz gospodarenje životinjama, biljkama i mineralima, kroz iskorištavanje do tada zanemarenih resursa, kroz raskoš visoke kulture i religije te kroz izvanredne tehnike u službi centralizirane vlasti.

Ovaj je zastrašujući oklop sačinjen od čuda oblikovan pod pokroviteljstvom gradova-država i skovan unutar njihovih zidina. Milenijima se civilizacija borila da preživi usred oluje barbarstva, odupirala se užasnim ustima divljine. Tada je među odabranim kraljevstvima onoga što će postati poznato kao "Zapad" došlo do novog "Velikog Skoka Naprijed". Rođen je moderni svijet: prosvijećeni je znanstveni um krenuo u istraživanje i otkrivanje divljine, unutarnje (psiha) i vanjske (geografija). Na službenim muralima kraljevstava, Otkrivači se nalaze na jednome kraju, stoje ponosno na svojim brodovima, držeći teleskope i sekstante u ruci. Na drugoj ih strani čeka svijet, uspavana ljepotica koja je spremna probuditi se i pridružiti svome moćnom suprugu u bračnoj postelji prirode i uma.

Naposljetku je ova revolucija dala svoje potomke: izume, mehanizaciju, industrijalizaciju i konačno znanstvenu, društvenu i političku zrelost, masovno demokratsko društvo i masovno proizvedeno obilje. Ipak, nekoliko je kvarova bilo potrebno ispraviti: posvemašnju kontaminaciju, nekontroliranu tehnologiju, skapavanje i rat (većinom na neciviliziranim "periferijama"), međutim civilizacija je slavila izazove koji su pred nju postavljeni te je očekivala da će sva izopačenja dovesti pod kontrolu, tehničkim putem racionalizirati i ponovno oblikovati da "služe ljudskim potrebama", uvijek i zauvijek, amen. Povijest je ulaštena lokomotiva koju tračnice vode – premda kroz nesigurne zavoje i tunele koji ne slute na dobro - do Obećane zemlje. I bez obzira koje su opasnosti, povratka nema.

Lažni zaokret

Danas kada je nekoliko generacije podignuto na kaši dobivenoj uzgojem monokultura, civilizacija se više ne promatra kao obećanje koje je potrebno ispuniti, već kao nešto što se ne prilagođava vrstama, lažan zaokret ili vrsta groznice koja prijeti planetarnoj mreži života. Kao što je jedan plemeniti otpadnik Povijesti jednom zabilježio: "Mi ne jašemo po cesti, ona jaše po nama". Trenutna je kriza, koja se javlja na svakoj razini, od ekološke preko društvene do osobne, postala preočita, pregorka da bismo je ignorirali. Sablast koja napada modernu civilizaciju, a koja je nekoć predstavljala samo osjećaj gubitka, danas uz sebe ima mnoštvo partizana koji poduzimaju teorijsku i praktičnu kritiku civilizacije.

Započeli smo s ponovnim proučavanjem popisanih poglavlja, samo ne sa stajališta osvajača, već osvojenih: robova zgnječenih pod temeljima hramova, očišćenih rijeka promijenjenog korita, posječenih šuma i bića prikačenih za laboratorijske stolove. Koji ih glas može bolje zastupati od primitivnog? Takva kritika "modernoga svijeta kroz oči pleistocena", takav "oblik geološke perspektive", kako su kazali domorodački autori Dokumenta o narodu Haudenosaunee (Irokezi) iz 1977. (A Basic call to consciousness), neposredno otkriva osvajačevu Veliku Laž o "nerazvijenosti" i "brutalnosti" primitivnih društava, njihovo ocrnjivanje pretpovijesti.

Laž je u posljednje vrijeme izbrisana, ne samo uz pomoć većeg pristupa shvaćanjima primitivnih ljudi i njihovih prirodnih potomaka koji se danas bore za opstanak, već uz pomoć kritičke, ne-eurocentrične antropologije koja je spremna suočiti se s vlastitom povijesti, premisama i privilegijama. Primitivno je društvo, s mirijadom svojih oblika, zajedničko naslijeđe svih ljudi. Na osnovu toga, možemo zaključiti kako je ljudska vrsta živjela 99 posto svoga postojanja.

(Čak i veliki dio posljednjeg jednog postotka čini iskustvo plemenskih i domorodačkih zajednica koje su se na kreativan, sebi svojstven način oduprle osvajanju i kontroli.)

Gledajući novim/starim očima na primitivni svijet, vidimo mrežu autonomnih društava, veličanstveno različitih, a opet dijele određene odlike. Primitivna društva se nazivaju "prvobitnim društvima blagostanja", blagostanja zbog toga što su potrebe male, a sve se želje mogu lako zadovoljiti. Njihov je alat fin i lagan, jednostavan i svima dostupan, shvaćanje im je složeno i pojmovno vrlo duboko. Kultura im je otvorena i ekstatična. Društvo je komunalno, egalitarističko i kooperativno, ne postoji privatno vlasništvo. Baš kao i priroda, oni nemaju vođa: nema patrijarhata ni matrijarhata, zajednica je anarhična, što znači da ne postoji arhont ili vladar koji je izgradio i zauzeo središnju poziciju. Riječ je o organskoj konstelaciji osoba, od kojih je svaka jedinstvena.

Društvo oslobođeno rada

To je također društvo oslobođeno rada. Ne postoji ekonomija ili proizvodnja per se, postoji mijenjanje darova i neka vrsta ritualne igre koja također osigurava potrepštine za život (ovo se društvo može nositi s iskustvom povremene gladi bez da izgubi svoje duhovno stanje, ponekad se čak glad namjerno izabire da bi se poboljšali međusobno odnosi, zbog igre ili da bi se doživjele vizije). Haudenosaunee su zapisali: "Nemamo posebnih ekonomskih institucija niti imamo posebne političke institucije". Nadalje, aktivnosti naroda Haudenosaunee usmjerene održanju života, "prema našoj kulturalnoj definiciji, nisu nimalo ekonomske".

Dakle, obilje primitivnog društva leži u mnoštvu njegovih simboličkih, osobnih i prirodnih odnosa, a ne u artefaktima. To je društvo plesa, društvo pjesme, društvo slavlja, društvo snova. Njegovu filozofiju i praksu onoga što se naziva animistička mitopoetska artikulacija organskog jedinstva života tek su nedavno otkrili zapadni ekolozi – štitimo zemlju tretirajući njezinu mnogostrukost oblika kao sveta bića, od kojih svaki posjeduje vlastiti integritet i osobnost. Primitivna društva potvrđuju zajednicu s ostalim prirodnim i društvenim svijetom.

Ovaj se prvotni svijet, svijet (kako je to kazao Lewis Mumford) koji manje ili više odgovara drevnoj predodžbi Zlatnog doba, počeo raspadati s pojavom institucija kraljevanja i klasnog društva. Kako je do toga došlo ostaje nepoznato sve do danas. Možda nikada nećemo potpuno razumjeti misteriju prvotne mutacije iz egalitarističkog u državno društvo. Sigurno je da ni jedno standardno objašnjenje nije prikladno. "Taj radikalni diskontinuitet", riječima Pierrea Clastresa, "taj misteriozni nastanak - nepovratni, fatalni za primitivno društvo – onog što nam je poznato pod imenom Država", kako je do toga došlo?

Primitivna su društva uspijevala održavati svoju ravnotežu i svoj egalitarizam zbog toga što su odbacivala moć, odbijala su vlasništvo. Kraljevanje nije moglo nastati iz poglavica, budući da poglavice nisu imali moć nad drugima. Clastres tvrdi: "Primitivno društvo je mjesto na kojem je razdvojena moć odbačena, budući da je samo društvo, a ne poglavica, stvarni locus moći".

Moguće je da bismo problemu nestanka prvobitne zajednice prikladno mogli pristupu jedino pomoću mitološkog jezika kakvim su se Stari služili. Na kraju krajeva, jedino poetična priča može živopisno dočarati tako tragičan gubitak ravnoteže. Latentnu mogućnost nastanka moći i tehnike kao odvojenih domena prethodno su u rupu strpali ciklusi darivanja, "svete vještine" i visoka razina osobnosti članova društva.

Primitivni su ljudi, sudeći prema Clastresu, "vrlo rano predosjećali da transcendentnost moći sakriva u sebi smrtni rizik za grupu, da princip izvanjskog autoriteta koji je sam kreator svoga legaliteta predstavlja izazov za samu kulturu. Intuicija ove prijetnje odredila je dubinu njihove filozofije. Jer, otkrivši veliku sličnost moći i prirode, zbog dvostrukog ograničenja na području kulture, Indijanska su društva bila sposobna stvoriti sredstva za neutralizaciju štetnosti političkog autoriteta".

To je isti proces pomoću kojeg su primitivni ljudi neutralizirali potencijalnu štetnost tehnike: minimalizirali su relativnu važnost instrumentalnih i praktičnih tehnika, a povećali su značaj tehnika viđenja: ekstatičnih tehnika. Šaman je, riječima Jeromea Rotherberga, "tehničar" uzbuđenja, čije "tehnike ovise o stvaranju posebnih lingvističkih okolnosti, točnije pjesme i invokacije". Tehnologija je, kao i moć, na taj način odbačena dinamikom odnosa u prvotnom društvu. Međutim, kada se tehnika i moć pojave kao odvojene funkcije, a ne kao vlakna nerazmrsivo utkana u strukturu društva, sve se počinje raspadati. "Izraslina koja raste iz ljudskih zajednica i na kraju ih dokrajči", kako je rekao Fredy Perlman, počinje se pojavljivati. Čarobnjaštvo bjesni, stvorovi nalik Golemima nadživljuju svoje tvorce: nekako dolazi do pucanja ciklusa darivanja. Prsten, krug, slomljen je.

Zajednica je, kazao je Clastres, "prestala upotrebljavati stvar koja će je uništiti: moć i štovanje moći". Nastupila je vrsta revolucije, ili kontra-revolucije: "Kada, u primitivnom društvu, ekonomska dinamika sama sebi pridruži definiciju o odjelitom i autonomnom području, kada aktivnost proizvodnje postane otuđeni, vrijednosni rad, koji određuju ljudi koji će uživati u plodovima tog rada, tada nastupa društvo koje je podijeljeno na vladare i one nad kojima se vlada, na gospodare i podanike. Politički odnos moći prethodi i udara temelje ekonomskom odnosu eksploatacije. Otuđenje je najprije političko, a onda tek ekonomsko. Moć nastupa prije rada, ekonomsko je derivirano iz političkog. Nastanak Države determinira pojavu klasa."

Pojava vlasti, proizvodnje i tehnologije su sve momenti jednog procesa. Ranije moć nije prebivala u zasebnoj sferi, već je bila dio kruga – kruga sačinjenog od ljudske zajednice i prirode (neljudskog srodstva). "Proizvodnja" i "ekonomija" također nisu bile odijeljene. Bile su ugrađene u krug kroz darivanje koje je nadmašivalo i neutraliziralo artificijelnost i "stvarnost" objekata koji su prelazili iz jedne ruke u drugu. (Životinja, biljke i prirodni objekti smatraju se osobama, čak srodnicima. Stoga, održavanje života nije ni posao ni proizvodnja, već darivanje, drama, štovanje, sanjarenje.) Tehnika je također morala biti ugrađena u odnose između obitelji te zbog toga otvorena, participativna i svima dostupna. Ili je bila u potpunosti osobna, jedinstvena, vizionarska i neprenosiva.

Rasprsnuće ravnoteže

"Velika sličnost između moći i prirode", kako je kazao Clastres, objašnjava duboku pukotinu koja između njih nastaje kada moć podijeli i polarizira zajednicu. Umjesto primitivne zajednice, zaključuje Mircea Eliade, "Svijet je najedanput 'otvoren' i misteriozan. 'Priroda' odjednom razotkriva i 'prikriva' 'nadnaravno' koje predstavlja osnovnu i nedokučivu misteriju svijeta." Mitska svijest zahvaća svijet i posreduje u njemu, sudjeluje u njemu, ali ne potrebuje odnos dominacije. To "ne znači da je [kozmička stvarnost] pretvorena u 'objekte znanja'. Ova je stvarnost još uvijek zadržala svoje prvotno ontološko stanje."

Trauma od neravnoteže uzrokuje eksploziju onog što su suvremene poganske feministice nazvale "unutarnja moć" i generirana "moć nad". Ono što su nekoć bile uzajamnosti pretvorilo se u hijerarhije. U toj promjeni nestaje razmjena darova. Zajedno s njom nestaje i razmjena darova s prirodom. Ono što smo nekoć dijelili sada se nagomilava, misterija kojoj se netko jednom predao postala je teritorij koji je potrebno osvojiti. Sve priče o počecima postale su povijesti Gospodareva početka. Početak Svijeta prepričan je kao početak Države.

Ženu, koja kroz proces rađanja oprimjeruje cjelokupnu prirodu i koja održava životni ciklus kroz svoje svakodnevne aktivnosti uzgajanja biljaka, životinja i djece, potisnuo je novi heroj promjene. Muška je moć, u pokušaja da se takmiči sa ženskom plodnošću, simulirala rođenje i prirodnu plodnost kroz proizvodnju artefakata i kipova. Moć je maternicu – primordijalno spremište, košaru ili zdjelu – rekonstituirala u gradske zidine.

"Zbog toga", piše Frederick W. Turner u svojoj knjizi Beyond geography: The western spirit against the wilderness, "nastanak civilizacije ne treba toliko promatrati kao trijumf progresivnog dijela rase nad svojim niskim, ograničenim korijenima, već kao oštri, agresivni zaokret protiv nepoboljšane prirode, kojeg će zvuci odzvanjati još tisuću godina kasnije kada će se čovjek izvan svojih gradskih zidina ponovno susresti s izazovom divljine."

Ni jedno objašnjenje niti bilo koja spekulacija ne mogu obuhvati niz događaja koji su uništili zajednicu i stvorili klasno društvo i državu. Međutim, rezultat je relativno očit: institucionalizacija hijerarhijskih elita i mučenje izvlaštenih podanika, monokultura kojom treba nahraniti njihove naoružane bande, organizacija društva u radne bataljune, stvaranje zaliha, oporezivanje i ekonomski odnosi, te redukcija organske zajednice na beživotne resurse koje će iskapati i kojima će upravljati arhont i njegova institucija.

"Glavne su odlike" ovog novog državnog društva, piše Mumford, "u različitom omjeru prisutne kroz cijelu povijest, centralizacija političke moći, separacija klasa, podjela rada, mehanizacija proizvodnje, porast vojne moći, ekonomska eksploatacija slabih i opće uvođenje ropstva i prinudnog rada, kako u industrijske, tako i u vojne svrhe". Drugim riječima, dva središnja stupa megamašine čine industrijska mašina i vojna mašina.

Kristalizacija fluidne, organske zajednice u pseudo-zajednicu, u divovsku mašinu bila je u stvari prva mašina, koje je standardna definicija, riječima Mumforda, "kombinacija rezistentnih dijelova, od kojih je svaki specijaliziran u funkciji te radi pod ljudskom kontrolom u svrhu korisne upotrebe energije i obavljanja rada". "To znači", nastavlja Mumford, "da dva pola civilizacije čine mehanički-organiziran rad i mehanički-organizirano uništavanje i eksterminacija. Približno iste sile i jednake metode primjenljive su u oba područja." Mumford smatra da je najveća ostavština ovog sustava "mit o megamašini" - vjerovanje da joj se ne može odoljeti te da naposljetku donosi korist. Ova je mehanizacija ljudskih bića, piše on, "nastupila je mnogo ranije nego mehanizacija njihovih radnih sredstava. Jednom započet, ovaj se mehanizam vrlo brzo širio, ne samo putem njegova prihvaćanja u samoobrani, već ga se silom nametalo."

Svatko može vidjeti razliku između vrsta tehnika prisutnih u egalitarističkom društvu i tehnika kao moći ili tehnologije. Kao što navodi Mumford, ljudi "prosječnih sposobnosti, koji su se oslanjali jedino na snagu mišića i tradicionalne vještine, bili su sposobni obavljati različiti niz zadataka, uključujući lončarstvo, proizvodnju robe i tkanje, bez vanjskih uputa i znanstvenog vođenja. S megamašinom nije tako. Samo su kraljevi, uz pomoć discipline astronomske znanosti i sankcija religije, bili u mogućnosti sastavljati i upravljati megamašinom. Bila je to nevidljiva struktura sastavljena od živih, ali nepomičnih, ljudskih dijelova, od kojih je svaki dobio poseban ured, ulogu i zadatak. Svrha je bila omogućiti sjajan rezultat rada i veličanstven izgled ove velike kolektivne organizacije."

Civilizacija kao gulag

U svojoj intuitivnoj povijesti megamašine, Fredy Perlman opisuje kako je sumerski "Ensi" ili nadglednik, kod kojeg nije bila prisutna racionalizacija ideologije Napretka, a koja se redovito koristi kad nas se želi cijepiti protiv naše divljine, mogao vidjeti novonastalog kolosa: "Mogao je o njemu razmišljati kao o crvu, divovskom crvu, ne živom, već kao o truplu crva, divovskome lešu čije se tijelo sastoji od brojnih kolutića, a koža mu je prištava od koplja, kotačića i drugih tehnoloških dodataka. On iz vlastitog iskustva zna da su truplu umjetni život udahnule kretnje ljudskog bića koje je u njemu zarobljeno, zeka koji pokreće opruge i kotače, baš kao što zna da glavom leša upravlja viši zek, glavni zek."

Nije slučajnost da je Fredy upotrijebio riječ zek, koja označava zatvorenika gulaga, a koju je pronašao u Solženjicinovom djelu. Namjeru mu nije bila samo naglasiti da je civilizacija od svojih početa bila radni logor, već i rasvijetliti paralele između drevnih nerazvijenih oblika i suvremene radne mašine koja trenutno guši zemlju. Iako su razlike u opsegu i povijesnom razvoju dovoljno velike da im se pripišu značajne suprotnosti, ključni elementi koje dijele oba sustava – elementi gore navedeni – stavljaju civilizaciju u suprotnost prema primitivnoj zajednici. Na jednom ekstremu nalazi se organska zajednica: organizam u obliku kruga, mreža utkana u strukturu prirode. Na drugome se nalazi civilizacija: ne više organizam, već fragmenti organizma rekonstituirani kao mašina, kao organizacija. Krug više ne postoji, prisutna je kruta piramida hijerarhija koje guše. Umjesto mreže, tu je rešetka koja širi teritorij neorganskoga.

Sudeći prema službenoj povijesti, ova rešetka je prirodni rezultat neizbježne revolucije. Tako prirodna povijest nije opjevavanje mogućnosti, već linearno napredovanje od Prometejeve krađe vatre do Međunarodnog monetarnog fonda. Milijun i više godina iskustva života [vrsta] u organskoj zajednici odbačeno je kao period čekanja i anticipacije onih nekoliko tisuća godina veličanstvenog imperijalizma koji je uslijedio. Preostale su primitivne zajednice, koje je civilizacija uzduž svojih krvlju natopljenih granica povukla u svoju orbitu, odbačene kao živi fosili koji iščekuju veličanstveno upisivanje u prekrasnu mašinu.

Tako, navodi Fredy Perlman, imperijalizam nije posljednja faza civilizacije, već je on prisutan i u najranijim stadijima klasnog društva i države. Tamo gdje postoji carstvo, uvijek postoji i brutalna granica, a carstvo uvijek postoji tamo gdje postoji civilizacija. Nestabilnost i brzina promjene, kao i nasilje i uništavanje koje ta promjena donosi, niječu pozivanje carstva na prirodnu legitimnost, ukazujući još jednom na pogrešan evolucijski zaokret, na neravnotežu koja se intenzivno povećava.

Granica se širi uzduž dvije osovine koje se ukrštavaju, centrifugalne i centripetalne. Riječima Stanleya Diamonda, "civilizacija je izrasla iz osvajanja vani i represije doma. Jedno je aspekt drugog". Carstvo je vanjštinom izraženo geografski (sjeverna Kanada, Malezija, Amazona, dna oceana, čak i svemir) i biosferski (promjene vremena i klime, kemijski eksperimenti štetni za zrak i vodu, eliminacija i simplifikacija ekosustava, genetska manipulacija).

Proces je internaliziran u ljudski duh: svaki zek ima minijaturno carstvo umreženo u sam živčani sustav. Represija je, također, naturalizirana: stalna kriza osobnosti i legitimacija tlačenja od strane vlasti. Započela je s bojažljivom poslušnosti prema arhontu ili patrijarhu, tada je načinima projekcije pomaknuta u nasilno, neosjetljivo uskraćivanje subjektivnosti i integriteta drugih – bez obzira je li riječ o prirodi, ženama ili potlačenim narodima. Na jednome kraju piramide stoji neoslabljena moć, a na drugome podčinjavanje, pomiješano s izolacijom, fragmentacijom i bijesom. Sve ovo opravdava ideologija Napretka – zagospodariti ljudima i učiniti ih podložnima, uništiti zemlju i područja žrtvovati za carstvo, samo-represija, masovna privrženost imperijalnim pljačkama, materijalizacija kulture. Ideologija osigurava funkcioniranje radne i ratne mašine.

Naposljetku, ovaj vrtlog dovršava cjelokupnu objektivaciju prirode. Svaki je odnos uvelike instrumentaliziran i tehniziran. Mehanizacija i industrijalizacija su vrlo brzo izmijenile planetu, razorivši monokulturom, industrijskom degradacijom i masovnim tržištima ekosustave i ljudske zajednice. Svijet je danas bliži upozorenjima primitivnih propovjednika nego reklamnim tvrdnjama industrijskog sustava: biljke nestaju i životinje izumiru, tlo je ogoljeno zajedno s ljudskim duhom, prostrani oceani zatrovani, kiše su postale korozivne i smrtonosne, ljudske zajednice u ratu su jedna s drugom zbog loših tla – a sve stoji na rubu još veće propasti i ovisi o pritisku na nekoliko gumbića koji su u dohvatu ruku skamenjenih, polumrtvih, glavnih zekova koji se nalaze u utvrđenim bunkerima. Civilizacijske ceste ne vode samo prema ekocidu, već i prema evolucijskom samoubojstvu. Svako carstvo posrće u zaborav koji samo proizvodi te će naposljetku biti prekriveno pijeskom. Može li svijet vrijedan nastanjenja preživjeti ruine koje će ostati?

- Prof. Sederu, kada ste počeli slikati?

Pa evo gledajte koliko se sjećam crtam od ranog djetinjstva, crtam, naravno, sve do danas, slikati sam vjerojatno počeo običnim bojama negdje u pučkoj školi pa onda u srednjoj školi, pa onda akvarelom. Drugim riječima na to pitanje mogu odgovoriti: slikam i crtam oduvijek.

- Kako se zapravo postaje slikar?

Kako se postaje slikarom? Čovjek postaje slikarom, rekao bih, kad prepozna da to voli, kada ga to zaista privlači. Kad ipak malo, da tako kažem, odraste i kad vidi da ga to obuzima, kad stvori odluku da će se time baviti i onda, na kraju krajeva, krene u tom smjeru svom snagom. Otprilike tako nekako se postaje slikar.

- Što je slikarstvo?

Najlakše bi bilo reći: ne znam. Međutim, postoje naslikane slike. Naslikane slike ne moraju uvijek biti slikarstvo, ali naslikane slike i mogu biti slikarstvo. One su slikarstvo tek onda kad slikar uspije plohu oživjeti bojama i linijama tako da ona u sebi zadrži neku trajnu životnost, da zgusnutim načinom kaže nešto o životu, o svijetu i o samom autoru koji radi. Vrlo je teško reći što je slikarstvo. Ima puno definicija. Za mene je slikarstvo, ovo će sad možda zvučati malo pretenciozno: za mene je slikarstvo ljubav.

- Kada ste shvatili da će slikarstvo odrediti Vaš život?

Pa ja sam davno, u mladim danima, računao s time da ću se baviti slikarstvom, ali upisom na Akademiju likovnih umjetnosti to je postalo ozbiljno. Onda sam na neki način, vjerojatno, i sam shvatio da je otada moj život krenuo u tom smjeru. I to je bila onda definitivna odluka.

- Jeste li ponekad zažalili što ste se postali slikar? I možete li si danas zamisliti život izvan slikarstva?

Iskreno govoreći, nisam nikada zažalio što sam slikar, a nikada nisam ni zamišljao život izvan slikarstva, tako da bi mi teško bilo reći kako bi to izgledalo. Nisam, zapravo, nikada htio zamišljati život izvan slikarstva premda se to može zamisliti. Za čovjeka koji ima u sebi želju za slikarstvom i otkrije radost slikarstva, bilo bi tužno i žalosno da se prestane njime baviti. To pitanje ustvari nije gotovo nikada bilo u obzoru mog razmišljanja.

- Josef Beuys je bio uvjeren da je svaki čovjek potencijalni umjetnik. Što mislite o tome?

Ovako ću vam reći: Ja mislim da to nije točno. Ja sam tijekom života iskusio i shvatio, a imam dosta godina, da je slikarski dar, kao i dar svake vrste, jedna osobna i neponovljiva stvar. Dar je zapravo iznimna stvar, talent je iznimna stvar. Pravi dar, pravi talent je vrlo rijedak. Evo u to sam se uvjerio u klasi među studentima: kod nekih je odjednom prosinuo taj dar i izazvao kod mene veliko veselje, a kod nekih drugih je to tinjalo, tinjalo i nikad se nije otvorilo. I ja sam na neki način shvatio da nema ni šanse da se otvori. Prema tome, nisu svi ljudi umjetnici . Svi ljudi su ljudi. Pa molim vas lijepo kak' bi to izgledalo da su svi ljudi Beethoveni ili da su svi Picassoi itd.? Mislim da je to jedna, ne znam kako bih je nazvao, malo ekscentrična izjava slavnoga Josefa Beuysa.

- Ne pretpostavlja li ta Beuysova izjava drukčije poimanje umjetnosti?

Svakako, to je vjerojatno pravo pitanje. Beuys je uopće umjetnost razumijevao na sasvim drugi način nego što to ja, recimo, razumijem i što je tradicionalno shvaćanje umjetnosti. On je umjetnost shvaćao kao potencijal svakog čovjeka da izrazi sebe i svoj odnos prema životu. Ali za mene umjetnost nije samo izražavanje svog osjećanja i odnosa prema životu. Za mene je umjetnost rezultat koji nosi velike zahtjeve u sebi.

- Likovna kritika često ističe da je u Vas slikarstvo oblik egzistencije te da se Vi izjednačavate sa svojim slikarstvom. Možete li za naše čitatelje pojasniti što to znači?

Slikarstvo kao oblik egzistencije? Pa danas bih mogao reći da je to sigurno tako. Ali isto mogu reći da se trebalo izboriti i doći do toga da slikarstvo bude moj oblik egzistencije. Trebao je proći jedan život istraživanja, promašaja, pokušaja, eksperimenata u mediju slikarstva da nađem sebe i da, po mogućnosti, na neki način maksimalno efikasno izrazim sebe i svoje egzistencijalno stanje kroz taj medij. Ja sam slikar geste, ekspresije svoga doživljaja. Ja više slikam iz sebe nego što slikam svijet koji je preda mnom. Ja naprosto više slikam sebe pa u tom smislu je slikarstvo oblik moje egzistencije. To bi se moglo nazvati vrućim polom slikarstva , za razliku od racionalnog. Zapravo je stvar srca i intuicije više prisutna u mom slikarstvu nego li razuma, kompozicije, vaganja, mjerenja… U tom smislu bi moje slikarstvo bilo oblik moje egzistencije.

- Što je središnja tema Vašeg slikarstva?

Središnja tema! Središnja tema uvijek je osjećaj svijeta, života, sebe u svijetu i sebe u životu. Prema tome, tema je uvijek čovjek, svijet i Bog – jer je čovjek na svijetu uvijek u dijalogu s Tvorcem. Muka čovjeka u svijetu, muka čovjeka pred pitanjima svijeta i života. Prema tome središnja tema, možemo jednostavno reći, jest čovjek. Možda bih tako mogao odgovoriti na vaše pitanje.

- Vi ste razmjerno mnogo radili u crkvama, prije svega u franjevačkim crkvama u Bosni. Kako ste doživjeli prijeratnu Bosnu?

E, ovako: ja sam zavolio Bosnu, prijeratnu Bosnu, jer sam kroz desetak godina podosta boravio u toj prekrasnoj zemlji, a zapravo sam je zavolio preko franjevaca. Ja sam uvijek boravio na nekoj franjevačkoj župi, u nekom samostanu, u raznim krajevima Bosne i Bosna je polako ulazila u mene. Našao sam puno prijatelja, osjetio sam bilo te zemlje – i zavolio sam njezine krajeve. A sve se to događalo uvijek posredstvom slikarstva. Time sam tu zemlju još više zavolio.

- Nažalost, jedan je dio Vaših religioznih djela uništen zajedno s crkvama. Je li to za Vas bilo bolno iskustvo?

Svako je bolno kao i za sve ostale, naravno da je bolno. Pa ipak ja uvijek kažem, u općoj kataklizmi i ljudskim tragedijama gubitak slika nikad nije tako tragičan kao gubitak ljudskih života. Jasno da me je to pogađalo i žao mi je jer ono što čovjek jednom napravi nikada više ne može ponoviti na isti način.

- Vi ste, profesore Sederu, ipak na neki čudan i mučan način predstavnik patnje hrvatskog naroda i u Hrvatskoj i u Bosni. Ne znam, naime, ni jednog drugog umjetnika koji je podnio tolike gubitke u ratu kao što ste ih podnijeli Vi baš zbog toga jer ste mnogo radili u Bosni i jer je veliki dio vašeg djela uništen. Osjećate li to i Vi tako?

Sigurno da osjećam. Osjećam nekako… kao čovjek koji gubi svoju djecu. Zapravo je to poistovjećeno s tragedijama tolikih ljudi koji su tamo stradali, s tim silnim izbjeglištvom, s tim selidbama, s tom velikom tragedijom. Moj je gubitak dio te tragedije. Mene ipak ne pogađa najviše što su stradale moje slike nego što su crkve srušene. Zašto su crkve srušene? To su mi nekako neshvatljivi udarci. Naravno, politika tu ima svoje čudno objašnjenje, ali to spada u tragediju naroda koju moramo nositi – nema nam druge.


Đuro Seder je rođen u Zagrebu 29. studenoga 1927. godine. Polazio je Prvu klasičnu gimnaziju u Zagrebu, a maturu je položio na Klasičnoj gimnaziji u Splitu 1946. Studij slikarstva završio je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i (u klasi profesora Antuna Mejzdića) diplomirao 1951. Specijalku za slikarstvo završio je kod profesora Marina Tartaglie 1953.

Nakon studija Seder je radio kao ilustrator, tehnički urednik i grafički dizajner. Od 1981. do 1983. Seder je docent na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, od 1983. do 1987. obnaša službu dekana, a od 1987. do 1998. redoviti je profesor na Akademiji likovnih umjetnosti. Živi i radi u Zagrebu. Član je HAZU.

Bio je član grupe Gorgona . Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina objavljivao je poeziju u časopisima: Razlog, Kolo, Forum i Republika, a 1978. godine tiskana mu je zbirka pjesama Otac iz lonca .

Seder izlaže samostalno od 1958. do danas. Njegova se djela nalaze u muzejima i galerijama kao i u privatnim zbirkama u zemlji i inozemstvu. Stvorio je niz djela (ulja na platnu, zidne slike, mozaici, vitraili) sa sakralnom tematikom u crkvama i samostanima u Bosni. Nažalost, veliki je dio tih djela stradao u ratu.

slikar i član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti
Umjetnik biblijskog ciklusa

„Ovo su

tri najtiše stvari:

Snijeg koji pada…sat

Prije svitanja…usta nekoga

Koji je umro.“

je likovna umjetnost oblikovanja plohe bojom (sve što nastaje umjetničkim slikanjem). Slikanje je postupak gdje se nečim nanosi mješavina pigmenta i ljepila na podlogu (plohu) stvara slika. Plohe i tehnike slikanja su različite: npr. plohi zida odgovara tehnika freske, drvenoj ploči ili platnu – tempera, uljene boje, papiru – akvarel, tempera, gvaš, itd. Slikarstvu je pretpostavka crtež, a osnovno izražajna sredstva su mu boja i ploha. No, za razliku od fotografije, slikar ima veću slobodu oblikovanja i likovnog izražavanja, tj. može mijenjati oblik i boju svakog lika, prostora ili njihove odnose, pa čak i stvarati iz mašte ono što ne postoji.

Ako je slika rađena u samo jednoj boji, onda je to monokromna (jednobojna) slika. No, ako na slici ima više boja onda se među njima javljaju odnosi: međuovisnost boja i kompozicija boja. Međuovisnost boja znači da boje djeluju jedna na drugu. Npr. ako uz jednu boju položimo bljeđu boju, ona će izgledati intenzivnije (jače), a ako uz istu boju položimo neku snažnu boju, ona će se doimati bljeđom. Kompozicija boja znači da se u kompoziciji oblika na slici, sve oblike dovodi u međusobnu vezu i odnos, to vrijedi i za boje. Dakle i raspored boja na slici je podjednako važan kao i raspored oblika na slici.


Slikarske tehnike

Postoji uzajamni odnos slikarskih tehnika i boja. Jedna od slikarskih tehnika je pastel, on stvara ugođaj nježnosti i ljupkosti. Akvarel svojom providnošću daje bojama prozračnost. Fresko-slikarstvo, tehnika zidnog slikarstva, nema puno detalja i dočarava prostornost i monumentalnost. Temperi je svojstvena plošnost, pa je svojstvena plakatu, a uljene boje (obično na platnu napetom na drveni okvir) su pogodne za slikanje najmanjih detalja.


Motivi u slikarstvu
Portret - vjerni prikaz određene osobe koji donosi i psihološku karakterizaciju lika. Postoji realističan, idealizirani i naturalistički portret.
Autoportret - portret samog slikara
Karikatura - prikaz čovjeka u groteskno - komičnom obliku
Figura - zamišljeni lik, kostimirani čovjek bez psihološkog izraza lica
Akt - prikaz čovjeka bez odjeće
Poluakt - prikaz čovjeka do pasa
Interijer - prikaz unutrašnjeg prostora
Genre - prikaz iz svakodnevnog života
Pejsaž - krajolik, krajobraz; prikaz prirode
Panorama - široki prikaz naselja
Veduta - prikaz grada...
Marina - morski pejzaž
Ruina - prikaz porušenog objekta
Animalizam - prikaz žive životinje, najčešće u prirodnom ambijentu
Mrtva priroda - voće, cvijeće, uporabni predmeti i mrtve životinje

svi ti bogataši u zakračunatim vilama
iza gubica oštrih pasa
iza visokih video kamerama osiguranih zidina
iza ostakljenih veranda
u plavim nebeskim bazenima

sav taj kruh od kokainskog brašna
svi ti ulašteni blindirani automobili
sve te skupocjene apstrakcije na zidovima
svi ti partyji kokteli izlasci promocije izložbe
sve te tupe kazališne predstave
te bijedne knjige duhovnosti
te svježe novčanice u sefovima
ti dijamanti na prstima koji venu

sav taj napor da se odagna strah
taj divan trud da se živi
da se stvori predodžba
da se život isisa kao meso kamenice
da se bude ime karijera opus
enciklopedijska bilješka
naslovnica časopisa
poseban klijent banke
onaj po kojeg dolazi službeni vozač

mrtvac u armanijevom odijelu

Sjedi u naslonjaču od bijele kože.
U ruci drži fotografiju supruge.
Prekjučer ju je pokopao.
Kad su pijani pogrebnici konopcima spustili lijes u rupu osjetio je olakšanje.
Čitav je život gledao tu, sada mrtvu, ženu.
Zvuči nevjerojatno, ali ševio je samo nju.

Ustane i priđe kaminu.
Primakne fotografiju vatri.
Vatra lizne papir koji se u trenu istopi.

Ode do komode.
U kristalnu čašu natoči sok od rajčice.
Iz drvene rezbarene kutije izvadi cigaru.
Sjedne natrag u naslonjač.
Kresne upaljačem i otpuhne dim.

Puši.

Pogleda na sat.
Iz džepa kućnog ogrtača izvadi papir.
Brineta bujnih grudi sa slike pozvonit će na njegova vrata za 20 minuta. Zaista je Internet prava stvar. Pogledaš ponudu i odabereš. Roba dolazi sama na vrata. Brzo i diskretno.
Noge stavi na stol i iz drugog džepa izvadi plastičnu kutiju.
Gleda tabletu na dlanu. Nasmiješi se.
Joooj, jebal bum ju dok ne krepam! psikne.

Tabletu ubaci u usta kao da je čokoladni bombon.
Otpije gutljaj soka.

Ode do prozora.
Tri kralja su i ulice su puste.
U daljini, kao dvije voštanice, tornjevi katedrale.
Opet iz džepa izvadi papir.
Boožeee… kakve sise… A gle usta… Isuseee… koja pička!
Na lice mu se navlači pomalo groteskan osmijeh.
Zavuče ruku u trenirku.
Odmakne se korak od prozora.
Navuče zastor.
Počne drkati.
Drži papir ispred sebe.
Zgrčen, hropče.
Ah... ah… ah… ah… ah…
Sav se trese.
Mora leći.
Baci se na trosjed.
Papir sklizne niz njegova prsa na pod.
Hu…hu...hu…hu…hu…hu…hu…hu…hu…hu…mmmh…
Do tad, brižno začešljana i zalijepljena kosa mu spuzne na rame.
Ustane i zatetura.
Zuri u stol koji se vrti kao zvrk.

Odšepesa u kupaonicu.
Istrese spermu iz dlana u lavabo.
Opere kurac.
Gleda se u ogledalo.
Zatim gurne glavu pod slavinu i pusti vodu.

Desnom rukom prebaci kosu preko ćele.
Utrlja gel u kosu.
Glavu suši fenom.

Začuje zvono.

Trgne se.

Isključi fen.
Spremi kurac u gaće.
Baci jedan brzi pogled na ogledalo, duboko udahne i otvori vrata.

U stan ušeta kurva.
U dugačkoj je crnoj kožnoj jakni.
Nosi špicaste čizme s leopardovim šarama.
On procijeni da kurva nema više od 25 godina.
Ona mu pruži ruku, reče: Ja sam Barbara.
Franjo. Izvolite se raskomotit, Barbara. Hm… može u sobi, reče.

Pogleda lijevo-desno pa zatvori vrata.
Zaključa brave.

Ona je odšetala u sobu.
Pođe za njom.

Kakav prizor!
Kurva je skinula kožnjak i sad sjedi na naslonjaču.
Prekrižene noge drži ukoso podvijene pod naslonjač.
Dolčevita s velikom rupom otkriva bujni dekolte.
Minica joj se povukla sve do pičke.
Nosi mrežaste čarape.
I haltere boje vanilije.

On proguta slinu i reče: Šta ćete popit?
Čašu mineralne.

Zbuni se.
Kupio je viski, kolu, nekakav austrijski liker od čokolade i voćnu votku. Ali nema mineralnu.

Hm… bojim se da nemam mineralnu, reče.
Ništa zato. Može onda kola.

Želi odlučno, muški, otvoriti jebenu plastičnu gromadu od 2 litre.
To i učini.

Nakratko stisne zube jer ga je zaboljela ruka.

Pruži joj čašu.

Ona reče: Hvala. Šta to vi pijete?

Ma… nekakav sok.

Uzme cigaru iz pepeljare i otpuhne dim.
Zagrebe ga po grlu.
Nakašlje se.

Kurva kruži pogledom po sobi.
Imate ukusa, reče.

Hvala, promrsi i osjeti se kao idiot. Pas mater, pomisli, govorim kao kakav jebeni peder.

Ona gutne kolu i odloži čašu na stol.
Ja bi vas, gospodine, molila da prvo riješimo formalnosti. Znate na što mislim?

Molim? Ah, da, naravno, reče i iz džepa izvuče dvije novčanice od sto eura.
Izvolite, Barbara, reče i preda joj novac.

Kurva pomno razgleda novčanice pa ih spremi u torbicu s leopardovim šarama.

On ustane i ubaci cjepanicu u kamin. Strašno je zahladnjelo, reče.
Zatim otrese prašinu sa ruku i okrene se.

Ostane na trenutak bez daha.

Kurva je skinula dolčevitu i grudnjak. Sad je prignuta i polako skida čizme.

On zuri u njene sise koje su joj se ugnijezdile između bedara.

Sjedne u naslonjač.

Ona stavi nogu na rukohvat naslonjača.
Polako otkopčava haltere.
On ju drhtavom rukom pomiluje po listu.
Ona se okrene i svuče minicu.
Sagne se.
Gaćice joj uđu u pičku.
Kažiprstom prelazi preko usmina.
On zuri u njene jarko crvene nokte.

Pa ustane.

Skine ogrtač. Trenirku. Majicu.
Uvuče omlohavljeni trbuščić.
Gleda nabrekli kurac.

Ona klekne.
Draži ga dugačkim noktima po jajima.
Navuče mu kurton.

On proguta slinu koja mu neprestano ispunjava usta.

Snažno ju primi za kosu i zabije joj kurac u usta.
Ona trgne glavom.

Zatim izvadi kurac iz njenih usta i gurne je na krevet.

Zarije lice u pičku.
Zubima trga gaćice.
Liže i guta toplu izlučevinu.
Cucla joj klitoris.
Grize joj bedra.
Rukama joj gnjete te veličanstvene sise.

Kurva zastenje.

Okrene ju na trbuh.
Ona raširi noge i podigne guzu.
Zabije joj ga.
Ona opet zastenje. Teško diše.
On je životinjski nabija.
Slina mu curi niz bradu i vrat.
Zajapurio se.
Osjeća vrtoglavicu.
Kroz glavu mu struje slike iz momačkih dana. Kad su ga djevojke odbijale. Kad je kasnije oženio onu svoju rugobu. Ono dlakavo, glupo čudovište. Kad…

Odjednom se protrese čitavim tijelom.
Ostaje bez zraka.
Hropče.
Kurva ga zbaci sa sebe.

Iskoči iz kreveta.

Gleda ga onako zgrčenog.

On se opet snažno protrese.
Sad ima razjapljena usta, kao da se sprema duuuuugo zijevati…

Kurva se odjene i ode do regala.
Iz video kamere izvuče kazetu.

Ispije kolu i kazetu i čašu ugura u torbicu.

Ugleda trokutasti vrh papira koji viri ispod kreveta.

Gleda svoju sliku.

Presavije papir i iziđe iz stana.

Klizne u kožno sjedalo mercedesa.

Zapali cigaretu.

Iz torbice izvadi novac i preda ga čovjeku za volanom.

Ovo je, izgleda, bilo lako? Ha? reče tip.

Tako, tako…

Iz zvučnika njače Severina.

Veljko, častiš me s jednim viskijem?

On zijevne.

Može, reče. Gdje hoćeš?

- Pravi Hrvat mrzi žene sa dva prezimena.
- Pravi Hrvat nikad ne pojede poklonjenu bombonjeru,već je i on pokloni nekom drugom,a ova na kraju promijeni više vlasnika dok se ne pokvari.
- Pravi Hrvat Mesića nikad nije nazvao predsjednikom.
- Pravi Hrvat je naučio čitati iz juhe "na slova".
- Pravi Hrvat iz pršuta odvaja crveno, a jede bijelo.
- Pravi Hrvat uvijek ima prva tri gumba košulje otkopčana (jer ga guši).
- Pravi Hrvat uvijek nosi "pederušu" da mu "tetejac" ne sklizne niz "eurosport" trenirku.
- Pravi Hrvat se ne boji bolesti niti mu ona išta može. Bez problema iskašlje i AIDS.
- Pravi Hrvat slomljenu ruku namješta kod "nekog čovjeka" iz drugog sela.
- Pravi Hrvat ne nosi naočale za vid, pa makar poluslijep bio, ali zato sunčane nosi i po noći.
- Pravi Hrvat u disku pleše isključivo neritmičnim i fanatičnim pljeskanjem, statično zalijepljen za šank.
- Pravi Hrvat voli ostavljat novac svugdje samo ne u kući. čak i bankomatu ostavi 100 kuna kad podiže 1000.
- Pravi Hrvat obožava zvuk violine, ali samo kad mu svira na uho. U Bečkoj filharmoniji je ne moze smisliti.
* Pravi Hrvat poznaje samo jednu valutu, a to je famoznih 100 Maraka u protuvrijednosti 360 HRK.
* Pravi Hrvat na svaku pjesmu odgovara neritmicnim pljeskanjem.
Smatra se
da mu ta navika vuce jos iz djetinjstva (iz kojeg nije ni izasao); ritam "tasi-tasi-tanana".
* Pravi Hrvat se pravi glup i kad je sve dobro shvatio, da mu se prijatelji nebi narugali kako je, nedajboze, nacitan.
* Pravi Hrvat nikad ne priznaje poraz.
* Pravi Hrvat cesto trazi kavgu kada popije. U tuci obozava neprijatelju izbiti vilicu, udarit nogom u trbuh, a posebna specijalnost mu je saka u potiljak (naravno, umjesto sake cesto se lati i pepeljare ili noge od stola).
* Pravi Hrvat se rado izruguje slabijem od sebe.
* Pravi Hrvat udara tv sakom kad se pojave smetnje.
* Pravi Hrvat pijan rado kida mukotrpno zaradjene novce, pisa po njima ili puse nos u njih.
* Pravi Hrvat ne okrivljuje svoje djete zbog neuspjeha u skoli ("Tata, onaj nastavnik me mrzi jer je komunjara!"), vec hvata profesora za vrat i izbija mu naocale samarom.
* Pravi Hrvat pred prijateljima nikad ne kaze "moja zena" vec "ona moja".
* Pravi Hrvat ne zna tablicu mnozenja, ali zato punte na kartama zbraja digitronskom preciznoscu.
* Pravi Hrvat svoje duznike pamti "slonovskim pamcenjem", ali kada se radi o njegovim dugovima, tada ima znatno losije pamcenje.
* Pravi Hrvat drobi kruh u juhu.
* Pravi Hrvat spagete nezna omotati oko vilice, pa je sitni na komadice i jede zlicom.
* Pravi Hrvat uvijek glasa, pa i kad nije na popisu.
* Pravi Hrvat od malih nogu odgaja dijete da je srbin cetnik, englez mason, a crnac djava.
* Pravi Hrvat se moli Bogu, a zaziva djavla.
* Pravi Hrvat u crkvu ne ide zbog Boga, vec da bude vidjen.
* Pravi Hrvat mjeri velicinu svoga vjere velicinom zlatnog kriza sa lanca.
* Pravi Hrvat ne ide na polnocku, vec ispred crkve baca petarde, a u slucajevima jaceg pijanstva i bombe.
* Pravi Hrvat se trudi imati sto vise kilograma (ma koliko mu to stetno za zdravlje bilo) jer selo kaze: "Jebo covika ispod 100 kg!".
* Pravi Hrvat se boji doktora ko djavla, a u stomatologa nema potrebe ici jer ima genetski savrsene zube.
* Pravi Hrvat je u sexu dozalaboga perverzan i nastran, ali je u drustvu cedan i stidan na istu temu.
* Pravi Hrvat ne lize obrijanu p...u jer se tu nema sta lizati.
* Pravi Hrvat pljune u ruku prije masturbiranja.
* Pravi Hrvat gleda samo kako ce zajebat jedan drugoga a kad se svima stisne onda nema sloznijeg naroda .
* Pravi Hrvat ne zna šta je ZERP, al misli da ga treba proglasit jer jebo mater Slovencima.

njegova žena donese im piće
zatim sjedne do njega
i lagano raširi noge
tako da joj njihov prijatelj
vidi pičku.
Hogg je već bio osvojio protivnikove
lake figure kad se njegova žena
premjestila do njihova prijatelja
i zavukla mu ruku među noge.
lagano je prelazila dlanom preko njega
i čekala da Hogg matira svog protivnika.
zatim skine gaćice, podigne suknju
i klekne na kauč. bilo joj je sasvim
svejedno tko će joj ga od njih dvojice
prvi staviti.

Petog listopada 1965. u članku za novine San Francisco Examiner o novoj boemskoj sceni koja se razvija u četvrti Haight-Ashbury novinar Michael Fallon prozvao je članove te scene hipijima. Hipiji, zajednos novom ljevicom i pokretom za građanska prava smatraju se trima buntovničkim grupama kontrakulture šezdesetih.

Hipiji su u početku bili pokret mladeži koji se sastojao većinom od bijelaca tinejdžera i mladih između petnaest i dvadesetpet godina starosti. Naslijeđujući tradiciju kulturne pobune od boema i beatnika, hipiji su se bunili protiv uspostavljenih institucija, kritizirali su vrijednosti srednje klase, protivili se Vijetnamskom ratu, prigrlili su obilježja ne-judeokršćanskih religija, promicali slobodnu seksualnost i uzimali psihodelične droge i stvarali zajednice.

Eksperimentirali su s drogama, neuobičajeno se odjevali, uživali u novim oblicima “acid” glazbe i umjetnosti, istraživali egzotične religije...

Smatrali su dominantnu kulturu korumpiranim masivnim entitetom koji je imao moć nad njihovim životima koju ne zaslužuje i zvali su tu kulturu establišmentom, Velikim bratom ili Čovjekom. Etos hipija proširio se svijetom kroz mješavinu ranog rocka, folka, bluesa i psihodeličnog rocka. Kultura hipija također je pronašla izražaj u književnosti, dramskoj umjetnosti i vizualnoj umjetnosti, uključujući film, postere koji najavljuju rock koncerte i omote albuma.

Od beatnika do hipija

U SAD beat generacija postupno je ustupila mjesto kontrakulturi šezdesetih praćena promjenom terminologije iz “beatnik” u “hipi”.

Prema Edu Sandersu ta se promjena dogodila nakon događanja Human Be-In u Golden Gate parku u San Franciscu 1967. kada su Allen Ginsberg, Gary Snyder i Michael McClure vodili grupu u pjevanju "Om".
Obilježja beatnika, tamne boje, sunčane naočale i kozje bradice prepustile su mjesto šarenoj psihodeličnoj odjeći i dugoj kosi hipija. Dok su beatnici pokušavali biti smireni i ne isticati se hipiji su bili “cool” i ispoljavali su svoju individualnost. Dok su beatnici najčešće bili apolitični, hipiji su postali aktivni u pokretu za ljudska prava i proturatnom pokretu.

Haight-Ashbury

Neki od najranijih hipija iz San Francisca bili su bivši studenti koledža u San Franciscu koje je zaintrigirala razvijajuća psihodelična glazbena scena hipija i koji su odustali od studiranja nakon što su počeli koristiti psihodelične droge. Mladi Amerikanci diljem zemlje počeli su se seliti u San Francisco i do lipnja 1966. oko 15 000 hipija se doselilo u Haight.

Do 1967. slava tog susjedstva počivala je na činjenici da je postalo raj za niz važnih bendova i izvođača psihodeličnog roka tijekom sredine šezdesetih. Izvođači kao što su Jefferson Airplane, Grateful Dead i Janis Joplin živjeli su nedaleko od tog slavnog križanja. Nisu samo osigurali besmrtnost tom mjestu u pjesmama već su poznavali i mnoge članove zajednice.

San Francisco i Haight stekli su ubrzo reputaciju središta kulture ilegalnih droga i rock and roll stila života, naročito zbog uživanja marihuane, LSD-a i drugih halucinogenih droga.

Susjedstvo se nepovratno promijenilo 1967. tokom Ljeta ljubavi na negodovanje mnogih stanara. Psihodelična rock glazba postala je mainstream i bivala sve slušanija na komercijalnim radio postajama. Pop festival u Montereyu u lipnju te godine zacementirao je status psihodelične glazbe kao dijela mainstream kulture i donio bendovima iz Haighta nacionalnu slavu.

Naslovna priča Time magazina "The Hippies: Philosophy of a Subculture", CBS-ova reportaža "The Hippie Temptation" i drugi interesi medija za subkulturu hipija donijeli su Haight-Ashbury četvrti ogromnu pažnju i popularizirali su pokret diljem zemlje i svijeta. Tisuće mladih preselilo se u Haight-Ashbury district.

U odgovor na migraciju stanovništva u Haight-Ashbury i rastuću medicinsku krizu uzrokovanu povećanom uporabom droga i nedostatkom zdravstvenog osiguranja doktor David E. Smith otvorio je u četvrti besplatnu kliniku. Njegov je cilj bio pružiti besplatnu medicinsku njegu bez predrasuda. Klinika i danas djeluje.

The Diggers

Aktivnost hipija u Haightu bila je usredotočne na The Diggers, uličnu kazališnu trupu koja je kombinirala spontano ulično kazalište, anarhizam i umjetnička događanja kako bi stvorili “slobodan grad”. The Diggers su nastali iz dviju radikalnih tradicija nastalih u tom području sredinom šezdesetih: boemske/underground umjetničke scene i novog ljevičarskog pokreta za građanska prava i mir.

Do kraja 1966. The Diggers su otvarali trgovine koje su jednostavno besplatno dijelile sve što su imale; davale su besplatnu hranu, medicinsku njegu, prijevoz i privremeni smještaj; također su organizirale besplatne glazbene koncerte.

Ljeto ljubavi

Četrnaestog siječnja 1967. događanje Human Be-In u San Franciscu populariziralo je kulturu hipija dijelm SAD. Dvadeset tisuća hipija okupilo se u Golden Gate parku. Pop festival u Montereyu koji je trajao od šesnaestog do osamnaestog lipnja uveo je rock glazbu među širu publiku i označio početak “Ljeta ljubavi”.

Što se tiče ovog razdoblja povijesti naslovna priča Time magazina "The Hippies: The Philosophy of a Subculture" opisala je smjernice načina života hipija:

"Radi što želiš, gdje i kad god osjećaš potrebu za tim. Odustani od studiranja. Napusti društvo kakvo poznaješ. U potpunosti ga napusti. Ostavi dojam na svaku osobu koju možeš. Navedi ih, ako ne na drogu onda na ljepotu, ljubav, iskrenost, zabavu."

Etika i obilježja

Jedan način izražavanja neovisnosti hipija od društvenih normi bio je njihov neobičan način odjevanja. Hipi žene nosile su malo ili nimalo uobičajene šminke, preferirajući prirodan izgled. Hipiji su favorizirali dugu kosu za oba spola. “Dugokosi” je postao pogrdni naziv među onima koji nisu voljeli hipije.

Hipiji su često nosili odjeću jarkih boja; neobičnih stilova, kako što su trapezice, veste, afrička narodna odjeća, seljačke košulje, duge suknje; i nezapadnjački inspiriranu odjeću s motivima Indijanaca, Afrikanaca i Južnoamerikanaca.

Životni stilovi

Hipiji su bili pacifisti i sudjelovali su u nenasilnim političkim demonstracijama kao što su marševi i protuvijetnamske demonstracije, uključujući spaljivanje poziva za novačenje i prosvjeda na konvenciji Demokratske stranke 1968.

Uz nenasilne političke demonstracije, protivljenje hipija Vijetnamskom ratu uključivalo je organizaciju političkih grupa koje su se protivile ratu, odbijale služiti u vojsci i provodile su prosvjede na kampusima na kojima su obrazovali ljude o povijesti Vijetnama i širem političkom tekstu rata.

Njihov politički izražaj često je poprimao oblik napuštanja društva kako bi proveli promjene koje su htjeli. Pokret za povratak poljodjeljstvu, kooperativni poslovi, alternativna energija, pokret za slobodno novinarstvi i organsko ratarstvo su politički pokreti koje su potpomagali hipiji.

Odbacivali su tipičnu američku prehranu i umjesto nje su istraživale vegetarijanstvo, post, prirodnu hranu, hranu iz zemalja Trećeg svijeta i mnoge druge alternative.

Seksualni stavovi

Hipiji su redovito prkosili društvenim zabranama međurasnih veza i brakova.

S naglašavanjem Slobodne ljubavi hipiji su promicali mnoga kontrakulturna uvjerenja koja se mogu naći u počecima Beat generacije. Suživot neoženjenih parova bila je norma, otvorene veze bile su uobičajene i hipiji i beatnici su se zalagali za društveno i zakonsko prihvaćanje većine oblika sporazumnog seksualnog izražavanja između odraslih.

Što se tiče homoseksualnosti i biseksualnosti beatnici su pokazali toleranciju tijekom razdoblja kada se bilo kakav oblik izražavanja homoseksualnosti kažnjavao strogim zatvorskim kaznama. Hipiji su općenito pokazivali istu toleranciju.

Tradicionalni zakoni i vjerska učenja koja su zabranjivala seks izvan braka i ne u svrhu razmnažanja naširoko su se odbacivala – predbračni seks, vanbračni seks, biseksualnost i tolerancija prema homoseksualcima bili su uobičajeni. Hipiji su također bili vrlo otvoreni prema golotinji.

prvog petka za mjesečine kupiš
plavu vrpcu srednje dužine, namijenjenu
djevojci koju voliš… načiniš čvor
izgovarajući peti stih tridesete sure…
ali čvor ne vežeš sve dok ne izgovoriš
cijeli stih… zatim pričvrstiš vrpcu
na lijevu ruku i tom rukom pomiluješ
djevojku koju voliš… i sve će biti u redu

Corto Maltese


sjedeći u svratištu u kojem se
zgusnuo sav mrak svijeta, šutjeli
smo i pokušavali čuti rijeku uz
koju su cvjetale naše kože. tvoje
najdraže gaćice, s otiscima šapa
svih životinja koje su ti dahtale
za vratom, vijorile su oko moje
lijeve ruke, a tvoja znojna bedra
gnječila su oči gospodina koji je
za susjednim stolom pokušavao
čitati La Gazzetta dello Sport.

Kap po kap, kapalo je
tvoje mlijeko
u taj mrak

Kroz mrak špilje dopirali
su odlomci nerazumljiva jezika
koji se uplitao među naše jezike,
šifrirao naše poljupce.
Još jučer skrivali smo se od tvog muža
na tržnici u Tripoliju,
a kad je pustinjski vjetar
podigao tvoje haljine
i kad su Arapi
vidjeli da ne nosiš gaćice -
skočili su na stolove,
porušili piramide od lubenica
datulja i rogača, i frkćući
pokušavali te dohvatiti u gužvi.

Drhtala si kao Nessimovo ždrijebe
iza rebrenica pansiona
gledajući kako tvoji progonitelji
urliču na ulici, i smiju se
držeći se za jaja.
Kaži mi što kažu, rekla si
dok su se odlomci nerazumljiva jezika
uplitali među naše jezike,
a onda smo slušali kako pijesak
sipi po prozoru.

Kao kiša u Doveru,
rekla si.

A sutra.
Poslat ćeš me u pustinju
da tražim Rommela.
Prije nego odem gurnut ćeš mi
prste u usta i na jeziku ostaviti
kamenčić
oko kojeg će se skupljati voda.

Gutaš svoje tablete,
gasiš televizor,
okrećeš mi tanku guzicu
i čekaš da prestaneš
biti budna.
Privijam se uz tvoja leđa
sa svom svojom ljubavlju,
umećem koljena u čašku
koju čine tvoja stegna
i tvoji listovi,
prebacujem ruku preko tvojih
kukova i ravnam dlanom
tvoj napeti trbuh.


Ti se hvataš za moje zapešće
i kažeš:
Pitaj me sutra o tom muškarcu
s kojim si me vidio,
molim te.