Letim, zivim, ljubim jos i sad

... a meni je odavno vec dosadilo, stalno zbog nekog vraga tugovati i sudbinu svoju tuznu proklinjati...
Ja to sada radim drugacije... :)

Navodno je stari zavodnik Julio Iglesias jednom o ljubavi rekao nesto poput:
Postoje tri vrste ljubavi:
Prva ljubav, u kojoj dvoje dischu kao da su jedno,
mladenacka ljubav, u kojoj dvoje dischu zajedno, i
zrela ljubav, u kojoj dvoje dischu jedno za drugo.
Probao sam u zivotu sve tri vrste, poneku i koji puta vise, i za svakom od njih jos uvijek pomalo patim.

Sve velike istine ce biti jednog dana samo velike zablude.
 
Zemlja je ravna ploca.
 
Sunce se okrece oko nas.
 
Svijet se sastoji od cetiri elementa: zemlja, voda, zrak i vatra.
 
JA sam u pravu. / TI mi nanosis zlo.
 
Voljet ces me / voljet cu te - zauvijek.
 
Mozda ce jedna istina ipak ostati trajna:
 
Svijet je ovaj vatra, vjecno ziva - sto se sa mjerom pali i sa mjerom se gasi.

Znate li vi ljudi dragi, sto se desava kada zedan covjek nema slatke vode, pa podje slanu vodu piti?
- Covjek ozedni jos jace, a zedj ga tjera ponovno, da se jos vise te slane vode napije. 
Eh, tako sam ja njene slane poljupce pio...

Rekla mi je, a i u svome blogu jednom vec napisala, da ne voli kada ju neko zove "RIBICA".
Nije ona - veli meni - ribica.
A ja se u sebi mislim:
"Ma ti si draga i slatka i lijepa. A i nekakva dobra riba jesi, ali ti zasigurno nisi malena, naivna ribica. Ma, stuka si ti - i to krupna - pa bi samo komade velike da gutas."
A sa usana mi se omaknuo stari poklik veseljaka: "Hajde ribo da se mrijestimo..." 

Bio je jucer jedan lijep suncan jesenji dan.
Imao sam malo vremena, pa sam sebi pustio na volju i odvezao se do jednog malog lijepo uredjenog groblja u obliznjem gradicu.
Ostavio sam auto, izasao i automatski posao kroz ulazna vrata groblja, nekako kao u transu - ne znajuci sto tu zapravo trazim.
Mislio sam, da tu trazim samo malo mira i tisine, od buke i nemira svakodnevnice, ali ipak i meni je moj dolazak na groblje bio cudan. Tu ne poznajem nikog i tu ne lezi niko moj...
Sjeo sam na jednu klupu koja je bila malo sakrivena izmedju zbunja i malo sam predahnuo.
Sunce mi je obasijalo lice, osjetio sam kako me sokovi zivotni prozimaju i nekako same od sebe krenule mi misli:
Dosao sam ovdje da ju sahranim - da sahranim u miru moju ljubav posljednju. Vec danima sam lutao kroz moju svakodnevnicu kao u bunilu - bremenit osjecajima, koji mi svaku suvislu misao kradu, koce, prekidaju. Svaki cas, svaku sekundu, svaki udah sam mislio jos samo na nju - moju veliku, neobuzdanu - moju ljubav posljednju.
I sada, kada je i ovoj ljubavi dosao kraj, dosao sam ovdje, da je vjecnoj prolaznosti svega na svijetu predam.
Sahranio sam ja vec mnoge ljubavi i prije nje. Znam i da ni ova ljubav nije posljednja koju cu jos u zivotu morati sahraniti.
Oprastao sam se posljednjim pozdravom od njih. Predao ih zemlji crnoj, plodnoj - materi. Duboko ih sahranio, kao mrtva tijela, bez zivotne iskre.
Mozda ce se neke od njih ponovo roditi i ovaj svijet nekom novom srecom obasjati. Mozda. Meni vise nece sijati i mene one vise nece grijati - moje ljubavi stare.
Ja idem dalje - zivot me zove.
Jos me ima, ja jos postojim - ja jos mogu i zelim nekoga da volim.
 
I zivjet cu i voljet cu. To je moja najljepsa osobina. To je moja najveca sreca i snaga - znati, da jos uvijek mogu, zelim i znam iskreno, nepatvoreno, svim srcem zivim i ludim ljubiti, voljeti, srecu dati i u njoj uzivati - novu ljubav graditi.
 
Zbogom ljubavi posljednja. Kratko si mi srce grijala, ali ti ipak od sveg srca hvala.
Pocivaj u miru i lak ti bio vjecni san.
Ako si koji put i nehotice zgrijesila, ja ti zauvijek svaki grijeh prema meni oprastam.
 
Ja idem - letim dalje - lagan, sretan i nasmijan.