Didžej´ca linkofrikuša!

Dan polako sviće,
blijedi ova noć,
iz zagrljaja moga
na front ti moraš poć',
ali ma gdje bio s tobom je
i mjesec naš i zvijezde sve,
i znaj da čekam te,
i znaj da čekam te.

Ti otvaraš vrata,
tiho kuca sat,
ne gledaj me tako,
to tek je kiše kap.
Idi sada, dušo, jutro je,
idi sad, ne gledaj me,
al' znaj da čekam te,
al' znaj da čekam te.

Jednom ova jutra
zauvijek će proć'
i večeri jedne ti ćes meni doć',
ali sad ću poslat anđele,
da kažu ti da ljubim te,
da znaš da čekam te,
da znaš da čekam te.

Kad se noću budim,
tebe nema tu,
ja osjećam tvoj dodir,
i čežnju tvoju svud.
Vratit ćeš se, dragi, k meni ti
i naš će san oživjeti,
i znaš da ja to znam,
ti znas da tvoja sam.

Sanjam tvoje oči,
tvoje osmijehe,
sanjam tvoje lice,
tvoje cjelove,
tebe noćas ljube zvjezdice,
i Mjesec naš i krijesnice,
i noći daleke,
i noći daleke.

Neka moja pjesma
tebi snage da,
i znaj da samo tvoja,
tvoja ja sam sva,
nikome te ne dam, voljeni,
i sretni bit ćemo opet mi,
i ja ću čekati za tebe živjeti.

Ne dam svoju zemlju,
sela, gradove,
ne dam naše šume,
polja, domove,
ne dam našu lijepu Hrvatsku,
i s tobom sad ja branim nju,
i znaj da čekam te,
i znaj da čekam te.

I srušene će kuće opet stajati,
i svako će se dijete opet smijati,
i nasu pjesmu čut će svi,
jer Hrvatska to svi smo mi,
nek' ljubav pobijedi!

E, ovo nije moje nedjelo, tak da ne bi bilo čestitanja na mojemu njemu, a kojega nisam udjelala. :D

Slijedi kompilacija glazbenih uradaka/obrada na temu L.M.

Link

Link

Link

Link

Link

Link

Gospon Đimi mi je najsimpa verzija. :)

Ampak, došel je kraj.
Ampak je poslednja firanga tu.
Moj prijatel, bum ti zicer povedal
Kaj se meni pripetilo zares.

Živel sem kak sem živel,
Išel sem svukud po kletih,
Mam več neg te
Sem delal kak sem znal.

Živel sem pun plučeh,
Jezdil sem sam po cestah.
Mam več, i več neg te,
Sem delal kak sem znal.

Sem žalil, već neg preveč,
Pak neg te, premale da bi se spominjale,
Delal sem kaj sem mogel
I brez izjema
Sem planiral vsak smer
Vsak mimo korek
Mam več, pune več, sem delal kak sem znal.
Pravica je da je bilo cajtih,
Sem zicer da si znal
Kak sem zel preveč neg sam mogel pojest.

Vendar čez te, i čez sum
Sem prezvečil i te, i pljučnul
Sem se soočil sa svih, i stal ponosno
I delal kak sem znal.

Mal sem rad, smijal se in plakal.
Mal sem moj del, moj odmerek izguba
I mam, kad solzim kot pes
Glejem te kak zabavne.

Ko se mislim, sem zdelal sve to, i - bum dodal
Ne skromne,
A ne, ne,
Delal sem tak kak sem znal.

A kaj je človek? Kaj on ima?
Ak ne sebe, nema nič.
Da po praviceh pripoveda svoj občutek
A ne reči onega kaj kleči
I zapis veli da sem bil ztučen
I da delal sem tak kak sem znal.

Da, bile je kak sem znal.


Link

;D

Jednom davno, još u prošlom stoljeću, a i tisućljeću, ja, mlada darkerica, kopajući po bakinome ormaru, naletjela sam na prekrasnu crnu haljinu, sašivenu od šifona, s čipkstim plastronom i rukavima. Naime, bili su ljetni praznici koje sam uobičajeno provodila kod bake i bila je subota, dan za izlazak. Subotnji izlazak u to doba u tom selu je storija za sebe. Prva.
Jedini prekid praznikovanja kod bake je bio odlazak na more i povratak u bakino selo, a mimoilazeći moje rodno selo, Zagreb. No to je trenutno nebitno, odnosno tema je za drugu storiju. :)

Da se vratim na modni doživljaj ... Oduševljena sam na sebe navukla to pronađeno blago i sva sretna potrčala do prozora koji se nalazio na drugoj strani kata kuće i ukazala se rodbini - "Vidite kaj sam našlaaa!!! Super je!!! - vikala sam oduševljena, misleći da ću dobiti valove jei!!!! i bravooo!!! reakcija.
Hahaha! Silly me! Kao da su očekivali neku predsatvu, svi su bili na dvorištu. U biti, bilo je vruće pa smo doslovce za ljetnih dana živjeli na njemu, kuhali, jeli, pili hladne limunade i čokoladna home made mlijeka i glodali makedonske Ljubenice ohlađene u bunaru ... tema za treću storiju. :D

U to vrijeme bila je medijski razapinjana Crna ruža i njezin navodni predsjednik/osnivač/zagovornik/privoditelj maloljetnica u kult, moj dragi Željko Malnar, pokoj mu duši koja sigurno i dalje brijuta okolo, ali po drugim dimenzijama, vjerojatno jašući u potrazi za Kristalnim gradom. Svatko, pa makar obukao samo najobičniju crnu majicu, mislio je, ili su mislili za njega, da je darker. Jeiiii! Hau izi lajf ken bi!

Dakle, moj naivni i iskreni performans nije naišao na pozitivnu reakciju publike. Sve što sam dobila bilo je "ODMAH skidaj to sa sebe!!!". Moje tutlavo "Zaštoooo???" u kombinaciji s unezvjerenim pogledom, nije doprinjelo razrješenju nejasnoće odjednom iskrsle "situacije".
"Pa kaj nije dobro?! Baš je super haljina!" - bila sam posustalo uporna.

"To je baki za smrt!" - uslijedo je odgovor milenija.

Prošlo je par godina, samo ... Baka je umrla i obukli su joj tu haljinu.
Pitali su želimo li otvoreni ili zatvoreni lijes. Zamolila sam neka bude zatvoren. Nisam bila spremna na takve ekhibicije.
Znala sam da ima "moju" nesuđenu super-haljinu na sebi, koju je tko zna od kada čuvala "za smrt".

Jučer je bila godišnjica njezine smrti. Više i ne pamtim koja je jer imam mnogobrojne kraj sebe i u sebi. Zamorno...

Pitanje je - imate li vi brije i ako ih imate, kakve su. Morate li imati "haljinu za smrt" koja zreli u ormaru od vašega rođenja, "donji veš u slučaju da poginete u saobraćajki dok putujete nekamo" jer kaj će misliti policija i hitna etc.

Ja trenutno nemam, ali ću si napraviti jednu, moljcima i crvima za dobar tek, samo malo moram ukrasti ideju! :D

Prvi izbor je moj darling M.M.

Link

A drugi je vrhunaravna V.W. :D

Link

Lav ju ol, nevr_mor! :) :*

Članak je, naraFno, ce-pe, a koga zanima original, ima link ispod, nebilajadidžejcalinkofrikuša! :D

"Svi su poludjeli za zagrebačkim Slavoncem: 'Šalju mi novac iz Australije, nude zemljišta po Zagrebu!'

“Ne želim biti senzacija!” u nelagodi širi ruke Vladimir Dimić, do jučer anoniman čovjek koji sadi stabla po Zagrebu, zeleni gerilac koji štedi za sadnice pa kupuje, donosi, sadi, polijeva drveće koje većinom stavlja na mjesta gdje je Zrinjevac nešto neuspjelo pošumljavao.

Tamo gdje se poneko drvo Zrinjevca osušilo, a oni godinama nisu došli zamijeniti ga. Ili, pak, rjeđe sadi tamo gdje je pusto, gdje treba kakva krošnja, zelenilo…

“Još u nedjelju mogao sam to nekako pratiti, dok je članak bio samo u novinama, ali kad je objavljen na internetu, krenula je lavina. Pomalo sam i šokiran. Pozitivno šokiran, ali ipak - šokiran. Ne snalazim se u svemu ovome.”

Zatrpan porukama na Facebooku, e-mailu, mobitelu, krenuo je ljudima odgovarati.

“Takav sam čovjek da uvijek odgovorim kad mi se netko obrati pa sam krenuo odgovarati i na sve poruke i upite koje sam dobio, jednom po jednom. Odgovarao sam nekoliko sati…, ali vidio sam da to neće ići. Jer ja odgovorim ponešto, a u međuvremenu je stiglo još mnogo novih. Kad bih sad samo svakome tko mi se javio napisao tek “hvala”, i na to bi mi otišao cijeli dan. Pa, što da radim?” pita me i zadovoljan i smeten u isti čas.

Sad treba u akciju

“Moramo iskoristiti momentum da nekako pametno usmjerimo tu količinu pozitivne energije koja se stvorila oko vas i drveća”, kažem.

“Ja sam, kad sam odlučio govoriti za Jutarnji, računao na to da će se od svih tih tisuća ljudi koji pročitaju članak možda naći dva, tri koja će poželjeti saditi i krenuti s time. Sad se čini da gotovo pa kreće zelena revolucija, toliko je ljudi koji pišu. Međutim, kad se to malo stiša, bit ću sretan ako ostane nekoliko ljudi koji se ustrajati i zaista saditi makar jedno drvo godišnje. Bilo bi divno da što više ljudi ustraje, ali vidjet ćemo”, trezven je Dimić.

Ne događa se često novinaru da ima sugovornika koji potakne dobro u gotovo svakom čitatelju, bez obzira na dob, životni stil, obrazovanje, političko uvjerenje... Baš takav je Dimić.

Članak koji smo o njemu objavili prošle nedjelje izazvao je val, uglavnom pozitivnih reakcija. Altruistični čin zagrebačkog Slavonca kojeg su roditelji naučili voljeti šumu, čovjeka koji 33 godine sadi stabla po Zagrebu mnoge je motivirao pogledati bi li i oni mogli, ako ne saditi stabla, a onda učiniti nešto drugo za zajednicu.

“Dao mi je misliti onaj vaš Dimić! Imam skoro 70, a drvo nisam posadila. Ne opravdava me to što sam Zagrepčanka, s betona”, govori mi susjeda prije bijela dana, dok šećući pse tek naslućujemo zoru.

Čovjek iz Australije piše Dimiću i pita ima li kakav fond gdje bi uplatio da se sadi drveće po Zagrebu, vlasnici nekih rasadnika žele mu donirati sadnice, jedan iz Zagreba nudi mu zemlju da na njoj sadi drveće, razni bi mu se, na razne načine, voljeli pridružiti u sadnji. Toliko je poruka stiglo da nije još sve ni pročitao.
Sanjao sadnju

“Noćas sam sanjao divan san. Sanjao sam da ova prazna mjesta po gradu, koja ja još imam popuniti sadnicama, tamo gdje je drvo bilo, a osušilo se, da je Zrinjevac došao pa popunio. Sanjao sam da su mi ‘ukrali’ posao. Naime, ne mogu ja to sve financirati, a teško mi je gledati da tako stoji. Valjda sam uzbuđen zbog svih tih reakcija građana koji mi se javljaju.

Lani sam zasadio jedanaest stabala, to je možda i malo previše, jer to je moja opsesija, ali bilo bi divno da ljudi krenu pa sade jedno ili dva. Da ih puno sadi. Možete, recimo, posaditi drvo za nekoga koga volite. Ako mu to ne znate reći - onda mu posadite drvo i kad se stablo primi, nakon par godina, dovedete ga pod njegovo drvo…”

Nije šumar, nego inženjer prometa, nosi ga jedino entuzijazam, kaže - sadio je prije, sadit će i dalje, neka mu se ljudi javljaju polako, ne mora se i ne može sve riješiti u dan dva.

“Neki misle da sam veliki stručnjak pa traže savjete o načinu uzgoja stabala. Neki misle da sam Superman, da mogu letjeti i kopati uokolo da im pomognem gdje god stignem, ali nije stvar u tome da to netko radi za vas, već želim ljude ohrabriti i potaknuti da i oni mogu sami zasaditi jedno drvo godišnje. Ako odluče saditi, trebaju uštedjeti za sadnicu, pronaći lokaciju i posaditi drvo.

Sad ide vrijeme koje je idealno za sadnju, kasna jesen, a može se i u rano proljeće. Kasna jesen je kad opadne lišće. Ili u rano proljeće, kad okopni snijeg, od sredine veljače do konca ožujka, to je najpovoljniji period. Treba biti fleksibilan, mogu ja htjeti posaditi cedar ili bukvu, ali ako ih tad nema u rasadniku - pa što ne bih posadio neko drugo drvo, kojeg ima?!

Dobro djelo

Sadim na javnim gradskim lokacijama pa sadim ono što je tamo i prije bilo zasađeno. Ako je bio javor, isto sam posadio javor, ako je bio bor, stavio sam bor, ako je drvored lipa, zasadio sam lipu, ako je breza, onda sam brezu…

Naime, uglavnom gledam da drvo koje se osušilo maknem i zamijenim novim stablom iste vrste. Čovjek čim posadi stablo osjeti veliko zadovoljstvo, ima spoznaju da je učinio nešto dobro. A ako drvo poživi i razvije se, svake će godine kad ga pogleda osjetiti novu sreću, radovat će ga kad prolista, kad propupa, ako ima što, kad lišće otpadne…”

Pitaju ljudi u porukama o dubini rupe, o vrstama dohrane, o zalijevanju, koliko, kad, kako, pitaju o vijeku trajanja hrastova, javora, tisa… Kolika mora biti rupa, to mnogi pitaju. “Ovisi o veličini sadnice i njezina korijena, o tome koliko je stara sadnica, ali dubina treba biti nekih 20 cm više nego što je dugačak korijen, a sa strana mora ostati još nekih desetak centimetara koji se popune humusom koji se stavlja i ispod korijena i uokolo… tako da kad korijenje probije dalje, da ima hrane.

I bitno je kupiti potporni štap, da je sadnica zaštićena od vjetra, imati neki traku da se zaveže. Najčešće kupim veliki kolut jutene trake za rolete pa time vežem.”

Ima i građana koji predlažu organizirane inicijative. “Možda nešto od toga i zaživi, bilo bi sjajno. Nisam, naravno, protiv organizirane sadnje, ali snaga je u samostalnom djelovanju, da svatko od nas učini koliko može!” tiho će čovjek koji sadi drveće."

Link


Usto, jedna prigodna.

Link

Jedna edukativna.

Link

I na kraju, moja simpica! :D :*

Uredi zapis

09.08.2019. u 19:27   |   Editirano: 13.08.2019. u 1:22   |   Komentari: 9   |   Dodaj komentar