Fakat me sad nema...

... s kišobranom? Da dođe po mene. Dajem se u dobre ruke, uz to dajem i pusu ispod oka ;)

A nek pitaju, ja se izvalio između dva komada i puca mi qrac u guzici ;) ! Još da je više pive a manje briga pa gdje bi mi bio kraj. No dobro, i noćas ležim sam na postelji od ruža. Razmišljam. Hoću li ove godine vidjeti more? Piti bambuse, promatrati sunce što baca zrake po površini valića, vjetar što stvara krijeste, i daleke horizonte? Ne, vjerojatno ne, no jeli grijeh ovako ponekad odlutati tamo mislima?

Nakon nadljudskih napora, trčanja, driblanja, pucanja na gol, fakat sam požalio što me nitko neće dočekati kući. A hvatali su me grćevi od pimpeka do nožnog prsta i jedino kaj mi je bilo na pameti je MILOST ŽENE! Da me ubaci u kadu, nasapuna, okupa, i onda mirišljavog odnese u krevet i lijepo ušuška. Ne dira do jutra, a onda me probudi, poseksa, skuha kavu i potjera me na posao. Eto, samo to!

Pusti snovi, ha?

I tko će sad sve te žene zadovoljiti? ;)



NEMA DRUGE, VIŠE NE SMIJEM PITI!

Napokon sam na starom godišnjem odmoru, pijem kavu, čitam index.hr, no u mojoj nemirnoj duši zvoni alarm. Ah, opet se digao. Uzimam mobitel u ruke i listam po imeniku... Vesna, Darija, Ivana, stop. Ivana! Danas mi se baš jebe plavuša. Pritisnuo sam dobitnu kombinaciju od 7 brojeva i javila se ona! Odmah sam joj rekao da ju je lakše dobiti nego loto, a isto je 7 brojeva.

Za nekih 45 minuta pozvonio sam joj na vrata, na trećem katu nebodera u jednom starom zagrebačkom kvartu. Dočekala me je u crvenom korzetu, crvenim gačicama i crvenim samostojećim čarapama, a ja kad vidim crveno postanem ko bik! ;) Postalo je vatreno, iako tu nema ljubavi, ipak neke iskre sijevaju. Okrenuo sam je, primio za bokove i taman kad sam joj ga htio zabiti zazvonio je mobitel. Muž! Draga daj mi otvori vrata, zaboravio sam ključeve i novčanik kod kuće. Šok, nevjerica, a mi smo na trećem katu tik uz cestu.

Nema izlaza rekao sam sam sebi, i skočio kroz prozor kada sam čuo glas njenog muža pred vratima. Znao sam da je to kraj i u zadnjim sekundama života kroz glavu su mi prolazile misli. Što meni to treba, imam savršenu curu, imam savršen posao, imam psa, stan, auto, a opet varam :( Ah kad bi sve mogao ponoviti ne bi to više nikad napravio. Tup!

Čuo se tupi zvuk, a ja ostao živ. Samo su mi pune oči i usta pijeska. He, ljudi, upao sam u kamion sa pijeskom. Malo sam se otresao i rekao sam sebi: "A i ja pričam gluposti kad se nađem u opasnosti!" Hehehehe!

I tako je zaključak sljedeći, ne da ne treba varati ženu, već da muškarci pričaju gluposti kada se nađu u opasnosti ;) A kako je danas prvi dan godišnjeg odmora, najradije bi u stilu WIPE-OUT-a uskočio između ovih sisatih ljepotica :)))

Upao sam bio u tramvaj kao James Bond, prokleti tajni agent. Leđima sam bio okrenut vozaču i vozio se tako samouvjereno prema cilju. Mome plavom oku kao da nešto nije dalo mira. Da, pojavila se ona! Gledala me kroz sunčane naočale i hodala prema meni. Njen miris kao da je prkosio svim silama prirode i širio se prema meni. I ljudi su se lagano počeli komešati gledajući tu ljepotu u bijeloj uskoj majci i rozoj ljetnoj haljinici. Malo mi je falilo da pustim glas, i počnem pjevati onu legendarnu:

Djevojke u ljetnim haljinama volim...

No ovog puta pregrizao sam jezik iako sam u sebi pjevao: Djevojko u ljetnoj haljini te volim, a bez nje još više! ;) Prišla mi je skroz i pitala da li je sjedalo nasuprot mene slobodno. Kako mi je nestalo u tom trenutku sline u ustima, samo sam kimnuo glavom. Sjela je, podigla naočale i osmjehnula mi se. Što smo se duže vozili sve se više smješkala a onda je ruke lagano spustila na haljinu i podigla je u zrak.



Aaaaaa! Moram li uopće reći da sam ispao iz tramvaja?!? No barem nisam lud ;) Hehehe!

U pozadini youtube, i sve one lagane pjesme što me prate na trnovitom životnom putu. Pivo i po u guzi. Možda jesam pijan ali nisam jako, na sve četiri pa kući polako, hehehe! Zanimljive sugovornice, CVIJETAK_ZANOVIJETAK, snow-flake, frida30, may_beezg, Bijela_Masajka, al ipak su mi misli daleko. Kiša pada... Jugo dolazi. Mješa more, stvara sve veće valove u kojima se reflektiraju svijetla grada i nestaju na oštrim stijenama ispred moje terase uronjene u more. Samo jedna staklena stijena i mjesec žut. U pozadini zvuk vatre iz otvorenog kamina, i dva tijela koja kao da plešu u sjeni vatre koja ne miruje. Dah moj vruć na tvom mirišljavom vratu, poljupci ispod svilene kose i ruke oko tebe... Prepuštaš se, prijanjaš uz mene, drhtiš... Klik, vraćam se u stvarnost, samo jedan pogled na početnu stranicu kaže: Imaš 2 nove poruke!

Pošto me cura ostavila, i nekako moram utopiti tugu, onda sigurno sam ja taj koji zaslužuje malo Kutjevačke graševine. Pa ak niste dali sve butelje, molim vas da meni donirate koju.
 
Hvala :) i veseli i zdravi bili, sa mnom Kutjevačku graševinu pili :)

Tko bi rekao za nekog tko ima nježne ruke kao ja, da će pod stare dane postati zidar. I to ne običan, nego onaj što pravi najtvrđe bedeme oko srca svoga. Sazidao sam ja njega nedavno, pa je naletjela jedna plavuša, i bedem napukao na više mjesta. Plavuša se počela provlačiti kao voda kroz pukotine na putu do mog srca. Postao sam ranjiv, zaljubljen, bio sam spreman dati joj sve. Pamet naravno nije vjerovala srcu, ali i najjači i najveći znali su pokleknuti zbog samo jedne žene.

A onda se sve promjenilo, i to u jednoj hladnoj večeri. Zvala me je da dođem, i došao sam, no ništa nije govorila, bila je samo slomljena.

(Jebemu miša, Hajduk vodi 1:0, ovo zanemarite)

Slomila je i mene, iako ja to neću nikad priznati. Drugi dan poslala mi je email. Ja sam njena ljubav tajna, ja sam ne znam kaj, no nije to pokazala kad je trebala. I počeo sam užurbano popravljati pukotine. Bilo je teško, jer još uvijek se uhvatim da mislim na nju, na njen vedri duh, osmijeh, pogled ili na njenu plavu kosu.

Još uvijek na svaki njen poziv da se vidimo, izmišljam nepostojeće razloge, kako ne bih opet pokleknuo. A zašto? ;)

... još mi mira nedaju,
tvoje plave oči kao da me gledaju!

Eh kad bi znala kako je meni sad? Prije samo pet minuta pratio sam te do auta. Grlili smo se pred liftom u mračnom stubištu, ljubio sam ti oči, lice. Tvoji prsti bili su nemirni u mojoj šaci, pogledi su govorili sve. I prvi put da poslije toliko poljubaca, ugledamo zvjezdano nebo. Prvi i vjerojatno zadnji. :(

Moje bok i tvoje adijo, progutala je ova čudna i pospana zimska noć u kojoj su ostala zapisana naša imena. Nakon što sam se vratio u stan, otvorio sam pivo, i u Firefoxu upisao:

http://www.youtube.com/watch?v=Q2Abf0wUCV0

Samo nekih dva sata prije pitala si me možeš li doći kod mene? Naravno da možeš! Pojavila si se, a mislio sam da se zezaš. Leptiri, za koje sam mislio da su umrli od previše pive u trbuhu, opet su počeli letjeti. Falila si mi. Neko te vrijeme nisam vidio pa kao da i ja nisam postojao. Razbudio sam se u trenu, čak su mi i plave snene oči počele sjajiti. Vidio sam taj odsjaj mojih očiju u tvom pogledu.

Imala si hladne prste na rukama, no nije to ništa što termostat ne bi mogao srediti. Sjela si do mene, i započela igru samo jednim malim dodirom. Tako vam je to ljudi moji, i najdulji put započne samo jednim malim korakom. A ja? Ja sam jedva čekao tvoj dodir, iako sam znao da ta iskra može srušiti u meni sve granice i sve debele zidove na kojima su se već počele javljati pukotine.

Bila si mi blizu, no došla si još bliže, usne su prestale pričati a počele dodirivati moju kožu, isprva na licu a onda polako po cijelom tijelu. Gurala si ruke ispod moje majice, ah kako sam ja na trenutke sretan muškarac. Između dobitka na lotu i tvojih usana uvijek bi odabrao tvoje usne, jer što je milijun kuna više, u usporedbi sa dodirom tvojih usana. Imao bi brod i kuću na moru, a i ovako to sve imam u mislima samo kad si mi blizu. Živim za trenutak i kod mene je uvijek sve u zadnji čas.

Ubrzo je bilo vruće i tebi i meni, imao sam te ispred sebe, prelijepu, tako nježne kože. Tvoje tijelo bilo je magnet za moje usne, dodire, poljupce i zagrljaje. Plava kosa tvoja pokušavala je spriječiti moje poljupce po tvom licu. Sve je bilo bezuspješno osim uzdaha koji su se pojačavali. Dala si mi se. A nisam te uzeo. Znam, sljedeće prilike neće biti, al ja sam takav, kako bi ti rekla – trmast! Micao sam te sa sebe, borio se protiv svih tvojih čari koje su me već davno osvojile. Na zidovima oko mog srca pukotine su postajale sve veće, a znam da ne pripadaš meni.

Priznajem, odbacio sam svoju muškost, po kojoj sam te trebao uzeti odmah kao trofej osvojen na nekom od turnira, kao što sam ih i prije osvajao. Ali ne. Želio sam te više od ikoga, a snage nisam imao, i biti će mi sutra žao. Mislio sam ne pređemo li granicu, možda možemo ostati dobri prijatelji, jer bolju osobu nisam već duže vrijeme upoznao. Vjerojatno samo još jedna moja utopija. I to je to... Kisi-kisi!

A da ne kukam samo, jer ovnovi nikad ne priznaju poraz, ajmo mi zasvirati nešto s dušom :) , npr. a kad dođe proljeće, ...
http://www.youtube.com/watch?v=0rRB4rWr4ig

Procvjetale grane mirisne
Poludjelo srce zbog tebe
Raspukle se zrele trešnje tvojih usana
Ja još, dušo, nemam nikoga

Ona vjerojatno ovaj mail koji je završio u smeću neće nikada dobiti...

I kako bi A.G. Matoš to dočarao:

Mlačna noć; u selu lavež; kasan
Ćuk il netopir;
Ljubav cvijeća - miris jak i strasan
Slavi tajni pir.
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mir.
S mrkog tornja bat
Broji pospan sat,
Blaga svjetlost sipi sa visina;
Kroz samoću, muk,
Sve je tiši huk:
Željeznicu guta već daljina.

I tu se fakat nema što dodati. A u moj život bi stalo još puno toga. Jedna žena... Vedra i vesela. Da mi bude podrška u životu, da mi rodi sina koji će biti pametan na tatu i lijep na mamu. ;) Voditi ću ga na utakmice, biti će sportaš kao i tata, ma sve ću ga naučiti, biti će novi Don Juan. Šala. Onda bi jednog psa, da obitelj bude potpuna, jer kad ostariš nekako ti se više ne vesele ni žena ni djeca kad dođeš kući s posla. Jedino pas! Tako da on mora biti po defaultu. Dodao bi još samo jednu skromnu kućicu uz more. Da sjedim na terasi, pijem bambus, i dalekozorom promatram da li se mreška more. Pa kad naiđe vjetar, uzbuna! Uzimam dasku koja mi fali u glavi, stavljam na nju jedro i samo će more znati gdje mi je kraj. Bespoštedna borba sa suncem, vjetrom i valovima. :)

Serem, opet sam se napio, hehehe!

Al mi sad pao napamet jedan dobar vic. Kao jebe ljubavnik plavušu, i upadne muž u stan. Vidi on da mu smrad šilji ženu i brzo u ormar u pušku. Ljubavnik, vidjevši da je vrag odnio šalu, skine se sa žene i skoči kroz prozor. Jebiga, bio je to drugi kat. I tako on pada, a glavom mu prolazi tisuću misli. "Što je meni ovo trebalo, doma imam divnu žene, dvoje djece, savršen posao, a ja tu jebem sa strane... Tako mi i treba!" Ispod kuće prolazio je kamion pun pijeska, i ljubavnik baš padne u njega. Sav sretan, otrese se i kaže: "A i ja isto o glupostima razmišljam kad sam u opasnosti!" ;)

Opet ćete reći da sam pijanac. Da je bećar biti lako bećar bi bio svatko ;) Hehehe! Aj, laku noć i nemojte niš zamjeriti!

...tko te šalje da me podsjetiš,
što je bilo, više nije, vrijeme prolazi...

Spavao sam i ja tako zimski san. Ko mrki medo, ali ne u Lici, nego u Zagrebu. I greškom, vjerojatno vlastitom, nisam prošle godine otišao brati kestene. Ali upoznao sam nju. Plavušu od čije ljepote sunce gubi sjaj. Pričali smo, razmjenjivali misli, dobro se zabavljali, pili pivo. A onda mi se pripišalo. Obavio sam to kao pravi muškarac – u grmlju, te se vratio njoj da je ispratim do auta. Rašilira je ruke i rekla umiljato: "Daš mi jedan hagič?" I jebo me pas ak me baš u tom trenutku nije propičila ona Amorova strela. Zagrlio sam je, poljubio ispod oka. Tako je lijepo mirišala... Ne znam kako sam se te večeri dovezao kući, kad mi je ona cijelo vrijeme remetila misli.

Svaki drugi put u njenom društvu više nije bilo isto. Samo smo se više smijali, više dodirivali, tijela su nam titrala. Da li vam je poznat osjećaj kad vidite samo nju, a vrijeme stoji? Gotovo svaki put Bogovi su bili ljuti na nas, poslali nam kišu, snijeg i ostale vremenske neprilike. A mi bi stajali pod namrgođenim nebom i ljubili se kao srednjoškolci koji su pobjegli sa matematike. Tek kad bi došao kući osjetio bi kako su mi usne ispucale, al to mi je izmamilo samo osmijeh i još jednu pomisao na nju.

Ponekad kao da imam osjećaj da sam našao dio sebe koji me potpuno ispunjuje. Drhtim svaki put kada me poljubi onim slatkim, mekim usnama. A o njenom pogledu i osmijehu da i ne govorim. Bojim se. Da, dobro ste čuli, bojim se! Ja, pravi reprezentativni primjerak pravog muškarca, koji se nikada nije predao, a sad sam već gotovo spustio zastavu, kao vitez što se vratio poražen sa viteškog turnira. Teško je priznati sam sebi a i njoj da sam zaljubljen. Još nije ni proljeće počelo...

I večeras smo pričali. Bila je vesela, prpošna. Ajde dobro al svladala je i dvije pive. Da bi na kraju rekla: "Luda sam za tobom!". Odgovorio sam: "Ovo moram spremiti da vidiš kaj pričaš kad se napiješ!" – više u šali. Ona: "Sereš!" Ma kaj bi srao, ozbiljan sam. I opet je nestala... ;)

E da ona zna...

Nekada, u svakom drugom gradu,
Sam imao po jednu ljubav, bar,
Svi ti gradovi sada su u tebi,
Do njih vodi tvoga oka far.

... pa se onda opet napijem, i čini mi se koliko god se ja trudio nema dana da ne popijem bar jedno pivo. A da sam nešto nekom skrivio? Ne. Jednostavno, danas me u onom našem bircu dočekala ona i s osmijehom na usnama rekla: "Naručila sam ti pivu." A jebemu miša a baš sam se mislio otrovati Coca-Colom.

Pijuckamo, ona vruću čokoladu, ja pivu. Gledamo se, smijemo, pričam kao i obično – gluposti. Nevjerojatno kako joj osmijeh ne silazi s usana, koji me qrac stalno gleda, mislim, znam da imam lijepe okice, ali ovo je previše. ;) Sve mi nekako neugodno. Stavlja ruku na moju, gura one nježne prstiće između mojih. Kao da nam prsti vode ljubav. I sve mi je nekako čudno... A mislio sam se malo odmoriti od žena nakon osam godina veze, i eto što mi se dešava. Nemam snage da izvučem prste, mislim si a da se ja opet nisam zaljubio?

Nakon nekog vremena, prsti su nam valjda svršili ;) , digla se je od stola i uzela račune. Mislim si pa ko je tu muško, ipak ja imam dva razreda Bečke škole pa ću ja to srediti. U šali joj zatvaram vrata ispred nosa i guram novce konobarici...

Pratim je do auta, dodirujemo se ramenima, i kao da se još uvijek igramo. "Daš mi pusu u ličeko?", pitala je nježno. "Uvijek." – odgovorio sam i prislonio usne ispod njezinog plavog oka. Mmmm. Glave su nam bile blizu, pogledi susreli, opet je teško bilo odvojiti se od nje... Poljubila je moj vrat, i počeli smo nježno izmjenjivati poljupce. Bolesna je još uvijek, pa sam je zadnjim atomima snaga odmaknuo na dvadeset centimetara, i rekao: "Sad je dosta. Tek si ozdravila malo. Ajde doma piti čaja."

Još uvijek njezin pogled dosezao je duboko u mene, izustila je: "Obećaj mi nešto! Ako ... bla bla bla..." Znao sam da taj dio ne smijem ćuti pa sam samo lagano propustio njezin glas kroz jedno uho unutra a kroz drugo van. "Jel može?" – pitala je. "Kaj si rekla? Nisam pažljivo slušao!". Sjela je u auto i otišla, a u tom trenutku još je tisuću neizgovorenih riječi umrlo u nama...