Zašto ne?

U stvari, ne baš posve slučajno. Naime, ima već par mjeseci da dišem daveći se. Ili se davim dišući. Nešto od toga. Stepenice do 1. kata... ok, a do 2. .. e, pomislim, sreća da nisam na drugom.

Znade mi past na pamet, a što bi bilo kad bi recimo osvježila sjećanje kako se rade djeca, da li bih nakon drugedotreće minute skapala ugušena pod suigračem. Kad šetam, klonim se podsljemenske zone, mislim se, ravno je ravno, a kad je uzbrdo počnem soptat, pa potom krenu misli o (ne)disanju i (ne)pušenju, pa nekako intuitivno i preventivno.. ostanem na ravnom i preskočim tjeskobu i gušenje.

Odem ja i na sistematski. A tamo me onda šalju na rendgen pluća. Sad, lani, bome i na spirometriju. Rehoh sebi "fino, napredujem", i reče meni tada pulmolog, pulmolog naziva (bez jebe) dr. Tuđman (a ja pomislim „ozbiljan doktor za ozbiljne vijesti“): "Gospođo, Vaše se stanje može (i hoće) razviti u KOBP...“ (a to nije akna, gljivica, ni prehlada, već "kronična opstruktivna bolest pluća" BRRRR) ... „ukoliko ne prestanete.. PUŠITI (no da znala sam, da, naravano, znala sam, i užasavala se unaprijed toga što će meni doktor-predsjednik saopćiti, odmah mi je kroz glavu prošlo kako se i on bio, onomad .. nahladio..)“..

A ja, JA NE ŽELIM prestati pušiti.
Ja volim pušiti. Ja pušim iz: užitka, uvjerenja, hira, ganuća, opredjeljenja, strasti, olakšanja, bahatosti, radosti, rasipnosti, sve to, ja to volim i ja to želim. To, ta opisana, to sam ja. Ja sam PUŠAČ. Ja pušim dok perem suđe, ja pušim u kadi, brodu, šumi, a i školi. Ja želim pušiti: na izletu, u bolnici, u uredu, uspinjači, u moru, na rijeci i u radioni. Ja VOLIM PUŠITI. Ja sam PUŠAČ. I to sam 29 godina s cca prosječnom potrošnjom od 2 kutije cigareta dnevno.

Ja pušim kad mi je treško, ja pušim kad sam sretna, ja pušim kad sam nesretna, zlovoljna, uspješna, zabrinuta i olakšana. Ja pušim 48 kuna dnevno, nije mi žao, i dobro mi je. Ja sam po toj osnovi 29 (god.) X 365 (dana) X 48 (kuna) popušila pun Q-rac kroz život i ne žalim ni za jednom od petstoosamtisućanulaosamdeset navedenih kuna.

Ja bih to tako i dalje. Meni je to sitna cijena za moj odabrani i željeni životni stil. Ja sam pušač kako iz strasti, tako i iz uvjerenja.

No da.. Samo...ima jedan maJi detaljČIĆ koji traje... JA NE MOGU DISATI. A čovjek da bi bio pušač, ipak prvo treba disati. I tako sam se ja našla stisnuta uz zid. Uz najgori zid uz koji me zamor tjelesnog (konkretno bronhijalno-plućnog) materijala doveo.

Došlo je do brutalne alternative: Prestati PUŠITI Vs. Prestati DISATI.

I tako, od 21.11.2015. oko 22 h, ja – DIŠEM. Brže, bolje, dublje, lakše. Uglavnom, čudo jedno kako DIŠEM. Hodam neslućene kilometraže, uspinjem se na razne redne brojeve katova, osjećam nestvarni dijapazon mirisa.

I da, treba li reći da je ta moja pobjeda vrlo Pirova? Da je težak, mučan i pust život pušača bez cigarete. Da je disati dobro, ali pušiti bolje? Da sam se našla u krizi identiteta? Da žderem i gutam kao pelikan?

Ili da je opojna snaga volje i ego-boost koji generira? Lijepo je pobijediti sebe. Moćno.


A da, vrijedi spomenuti i to - disati je čist fora...

Jako sam se promijenila. Iznutra. Postala sam odgovorna. Prema novcu. Planiram financijsku budućnost. Kratkoročnju, srednjeročnu i dugoročnu. Štedim. Izbila sam kompulzivne potrošačke izlete. Važem, zbrajam i oduzmam. Propuštam sve možebitne troškove kroz filter anticipiranja njihove osnovanosti, utemeljenosti, svrsishodnosti.

Otkad je tako, moje je srednje ime - odricanje. Odricanje. Gadno, asketsko, naporno, stalno i svakodnevno, svjesno i konstantno odricanje. Usprkos zaživljavanju tog načina života proisteklog iz potrebe da bar donekle kontroliram neke okvire i datosti moje budućnosti, živim gore. Bitno gore no u doba kad je Scarlettina maksima "o tome ću misliti sutra" oslikavala suštinu mog odnosa prema novcu.

Straši me to. To što, usprkos mojoj temeljnoj intrizičnoj promjeni, živim gore, i što je trend tog "gore" uzlazan. Moja se unutarnja promjena pokazala potpuno nedostatnom da se nosi sa zastrašujućim makro-ekonomskim okvirima ovog šupka svemira u koji nas gura potpuna inkompetencija i sobomkonzumiranost vladajućih.

Bojim se budućnosti u ovom nehumanom akvariju bez vode, gdje je imati posao atipična privilegija povlaštenih. Fali mi predodžba izvjesne svjetle budućnosti u kojoj sam odrastala. Fali mi humana razina društvene socijalne osjetljivosti. Fali mi red i izvjesnost dobroga. Ne snalazim se na ovom sivom putu prema dole. Ne mogu se izmjestiti iz mučnih i tjeskobnih misli o tome kakvo će biti sutra. Moje i mojih sugrađana, sunarodnjaka.

Bojim se..

Imam pse. Oni su moj izbor. Život s njima je moj život kakav želim živjeti. Od prošlog tjedna psihopat ili skupina psihopata postavljaju diljem travnatih i asfaltnih površina moga grada otrove s trenutnim djelovanjem. Nekolicina pasa je još prošlog tjedna stradala u jezivim mukama.

Jedna od njih bila je zaigrana zlatna retriverka od godine dana. Drugi je bila 14 godišnja pudlica u dobroj formi.

Revno pratim net da budem stalno informirana o novim fatalnim, kontaminiranim lokacijama. Vlasnici pasa koje i uobičajeno susrećem u šetnjama, a koji imaju vrhunski odgojene i dobronamjerne pse (kakvi su i sami, psi su uvijek ogledalo vlasnika) nad kojima imaju apsolutnu kontrolu glasom te ih stoga šeću bez povodca, sada svoje pse vode vezane, na kratkoj lajni, buljeći u pod, tenzično, pokušavajući prije svog psa primijetiti možebitno postojeću smrtonosnu poslasticu na trotoaru, u travi, u grmlju…. Isti ti psi, kojima je kretanje (trčanje) jedna od primarnih potreba iskazuju znakove napetosti, neraspoloženja, frustriranosti, tjeskobe..

Srećemo se, izmjenjujemo najnovije informacije o „opasnim lokalitetima“, snebivamo se, čudimo, zgražavamo i bojimo.

Bojimo se tog čovjeka, tih ljudi, koji žive slobodno, bez nadzora, prožeti svojom opasnom zlonamjernom ludošću, među nama, u našoj državi koja niti vodi nadzor nad prodajom otrova, niti ima zakonsku regulativu u tom smislu, pa ni izvršnu vlast koja bi po toj nepostojećoj regulativi mogla i na koji adekvatan način parirati ovom užasu koji se dešava i buja.

Otvorim forume, da se informiram, na forumima daljnja masa (srećom, zasad) pasivnih psihopata koji zdušno izbljuvavaju svoja genocidna stajališta u kojima ispravnost nasumičnog trovanja (ubijanja) u urbanim sredinama opravdavaju: higijenskim, ekonomskim ili pak sigurnosnim razlozima, pa navode da bi pse trebalo držati uvijek vezanima jer su opasni i zlonamjerni, pobiti ih jer ljudi nemaju za jesti, getoizirati njihovo kretanje na isključivo za to namijenjenim površinama.

Čitam te postove i srsi me prolaze.

Ta već smo to negdje gledalii, te „ispravne razloge koji opravdavaju masovna ubojstva“: Ta je ideja dosta stara i bila je lijepo razrađena još u Mein Kampf-u i ostalim djelima nacističke propagande: oduzeti slobodu, ubiti, getoizirati, raseliti..
Židovi su (baš kao i psi, zar ne?) bili isto: prljavi, opasni, imali su za jest dok drugi nisu, zauzimali su tuđi „lebensraum“, etc.

I ova jadna priglupa hrvatska mentalna nejač, koja sve svoje frustracije potpuno inkompetentnom vlašću (koju je, čisto btw - sama izabrala) kanalizira u mržnju prema dobronamjernim, lojalnim i požrtvovnim, o nama ovisnim životinjama. Naravno, to je puno ugodnije i po njih bezopasnije nego okomiti se na prave krivce njihove gladi i frustracija..

Sram me društva u kojem živim.

Kladim se. Radim to povremeno. Vođena izrekom da je "povijest učiteljica života", kad se okladim, to je uvijek po sljedećoj proceduri: prvo - proučavanje statistike prošlih mečeva (povijesti) koji me zaintrigiraju "na prvu", drugo - puštanje da mi nešto iz te statistike koju upravo proučavam samo upadne u oči (npr.: uvijek puno golova doma, uvijek u 3 seta, rijetko dobija prvi set, uvijek mali zbroj koševa u gostima završnice prvenstva u gostima, itd.), ako mi baš ništa ne zaokupi pažnju na nekoj statistici kao "prilično tipično", onda taj par ne igram, i naravno, treće - po učinjenom odabiru, uplata tiketa s 2 - 3 para s ukupnim koeficijentom od cca 4 do 7,5), povijest me, naime, naučila da kad je više parova i/ili koeficijent veći od 7,5 - gubim:-)

Nadalje, solo sam igrač tj. nemam krug ljudi (niti bih ga željela imati:-D) u kojem bi se razgovaralo o tome: kojem je igraču otac na umoru, kojem ističe ugovor, a tko je pred rastavom..
Zadovoljavaju me potpuno moji "tipično" i "atipično" podaci prikupljeni iz prošlosti tj. statistika ranijih ogleda.

Pa ipak, ma kako bila načelno nezainteresirana za sport, kako aktivno (kao sudionik), tako i pasivno (kibicerski, bilo pred televizorom, bilo uz neki sportski teren), ako se izuzmu plivanje i jahanje (uživam u to dvoje, aktivno)… ponekad posluhnem (kažem „čisto zbog `posla`“:-D) kad se neki podatak (meni nehotice i netraženo) u prolazu iznese kao npr. danas, više puta, podatak: „Hrvatska i Italija su uvijek igrale ili s pobjedom Hrvatske (većinom) ili neriješeno (rjeđe), nikad Italija nije dobila..“.

I onda, Lutrija i Supersport to šiknu u superponudu (sigurno upozorenje da bi „ovaj put ranija statistika mogla iznenaditi“), ljudi da uhvate „tu slasnu jedinicu“, povežu to s još 5 -6 kikiriki-parova (koji prođu:-)), uplate, udobro se naliju (istroše se za to novaca kojih, realno za to nemaju), a sve u višesatnom, preskupom „zagrijavanju“ za odmor od siromašne svakodnevice u očekivanoj grupnoj ekstazi nacionalnog jedinstva pri pobjedničkom slavlju, dobrano pojačane očekivanim "sigurnim" dobitkom novaca.

Hrvatska jedva izvuče X.

Vlasnici lanaca kladionice slave, dioničari Karlovačke i Zagrebačke pivovare, također.
Razumljivo. Imaju što i slaviti.

Ono što zaista šokira, a čini mi se da malokome upada u oči jest činjenica da taj ishod - neriješeno, zdušno i bez ikakvih dvojbi o smislu slavlja, srčano proslavljaju i svi oni koji su ga platili novcem koji nemaju, da bi se bar par sati osjećali pobjednicima, da bi kasnije slavili ono što se naprosto nije dogodilo – pobjedu.

Zaključak: starolatinska izreka „Kruha i igara“ je totalno out of date. Novohrvatska je izreka „Može i bez kruha“..

Zašto pri pisanju poslovnih dopisa (na PC-u na poslu) imam defaultno postavljen font Arial, a kod kuće (PC na kojem uglavnom surfam, a ponajviše pišem) ima defaultno naštelan Times New Roman?
Zašto?

Sve pa evo i ovo, ove riječi, napisane ovaj čas… napisane su u Times New Romanu. Zašto? Zašto pobogu (usput tek pitam se, jel ovo ona: „imena Gospodnjeg uzalud“, ili ne?)?


Naime, na poslu, font je uvijek, i na PC-u, i na papiru (pa i u glavi) – Arial. I to Arial, Arial 11. Čak i kada primim npr. neki dopis e-mailom, koji trebam samo uredit, lektorirat, prepravit na bilo koji način.. ja prvo što u tom slučaju (tipskoj i ni-po-čem-različitoj rutini mog posla - slučaju započinjanja početka jednog takvog običnog „posla“ kao što je gorenavedeno.. ja, prvo što napravim jest: Što?
Ta.. prvo prebacim font (iz bilo kojeg koji već je) u Arial, a što drugo?!?

Ali to nije sve…

Također, kod kuće (doma, rekli bismo) dešava se ista stvar, ista samo ogledalna: sve se spontano piše u Times New Romanu.. I to Times New Roman, Times New Roman 12.. ta razumije se, ta bar ja, izrutinirana pragmatičarka znam koliko je topla atmosfera bitna… čim vidim taj ukočeno-nametljivi-dosadno-neosobno-jasan-i-čitak Arial 11, odmah se oćutim kao da sam u onoj piksi u kojoj radim i u kojoj se svakodnevno, 8 dugih sati zamalo neprekidno smiješim, a faktično kontinuirano bavim, neprekidnim nizom što nervoznih a važnih, a što dosadnih a nevažnih.. ljudi (ne znam prosto koja mi je od te dve kategorije milija, razumijete već što hoću da kažem). Stvarno ih je puno, a znate kako je.. svak ima svoje granice pa čak i ako se radi samo o prcanju u glavu. Pa tako i ja. I sve što me u privatno vrijeme, u moje, samo moje Slobodno (kako mu i ime kaže) vrijeme, podsjeti na tu mučnu neizbježivu, svakodnevnu redaljku, ja, očito, automatizmom otklanjam, odmičem od sebe. I prelazim u neki mekši font..

U neki mekši font. U neki bolji svijet moga, samo moga dijela dana.

Deus ex Machina.

(oštar zaokret)
..očito je čak i font jedan od važnih ključeva kojim određujemo, razlikujemo.pa i determiniramo ta dva tipa okoline kao što su npr.: poslovna/privatna, uštogljena/slobodna, odgovorna/razigrana, surova/utješna, etc.., mogli bismo tako do beskraja s tim tipovima antipoda.. ali nećemo jer .. više je razloga...
(lagani X-files type završetka)

Ova je priča nastala tako da smo Malac i ja bili u kupaoni. Bilo je ok 11 i po, navečer, i bili smo umorni ko psi, zapravo, ko dva, vrlo, vrlo umorna psa. On je ležao u kadi, ja sam sjedila na hoklici do njega i brbljala. Dan je bio dug, itjedan i mjesec i tromjesec prije, također, i mi smo u dobrom raspoloženju nakon uspješnog dana naprosto, puni dobre volje bivstvovali jedno uz drugo, i jedno s drugim, i to je bilo uglavnom to.

Priča neka teče, polako, moja uglavnom, on prati s jednako vidnim zanimanjem kao i umorom. Također jednako vidnim.

Mogu reć da uživam. Teme teške, a pitke, u tom ozračju naklonosti čak i teške, memljive, čelično neizmjenjive, mučne teme, postaju prihvatljve, zamalo i ugodne, utješne upravo.

Svašta se tu vrti i neprimjetno došuljava. Priče o košarkaškoj karijeri i razložnosti i neumoljivosti njene ranije, tuđom rukom zacrtane putanje, ugaone transakcije u roditeljsko-dječjim (ne)odnosima, (ne)prepoznavanje stvarne nam (ne)vrijednosti osoba koje smo voljeli, i to ne u vrijeme dok smo ih voljeli, čak ne ni u vrijeme kada smo prekinuli, ni kada smo (ih) preboljavali, tu stvarnu (ne)vrijednost (nam nekoga) mi doznajemo (i to sebi po prvi put doznajemo), tek onda kad zavolimo. Opet. Nekog drugog. Nekog desetog..

Tek tada. Tek tada vidimo tu našu staru ljubav, tu osobu koju smo voljeli nekad. Tek poredbom, tim tužnim i nevrijednim sredstvom za valoriziranje, valoriziranje ljudi, mi tek tada i time, revaloriziramo to biće kojem smo nekada posvećivali toliko svog truda, vremena i sklonosti. Tek tada. A ranije.. ranije „nismo znali što imamo“, „nismo… (analogno) .. ni znali što gubimo/možemo izgubiti“, „e da smo tada znali ono što sada znamo…“, etc., itd., bla-la-la..

Moj brat, moj mlađi brat, iznio je misao, o (po)vez(anost)i Stupanja u novi emocionalni odnos i Uzimanja (nabavljanja) novog šteneta u odgoj i formiranje ga suputnikom kakvog bismo željeli. Inače, tu njegovu misao, kojoj autorstvo ni ne pretendiram pokušati preoteti, smatram vrsnom. Veli tako Luka: „To ti je posve isto. Kad uzmeš novo (štene/djevojku) nakon što si odžalovao pokojnog (psa/ili vezu), i nakon one slađašne faze u kojoj te novo štene/djevojka izoduševljava vrlinama koje u ranijem nisi okusio, tek tada primijetiš (zapravo svakodnevno primjećuješ) nove i nove „stvari“, osobine, karakteristike koje novo štene/djevojka nema, a stari je pas/djevojka imao/la, a tako su ti se sviđale.. no posve si ih iskreno, i u potpunom miru sa sobom i svojom tadašnjom prosudbom, smatrao samorazumljivim, sve dok, sve dok na primjeru nove akvizicije nisi morao (s nemalim užasom) primijetiti da to nije dio standardne opreme (kako novog šteneta tako ni nove djevojke).“

A tada.. tada je kasno. Kasno za sve..

No, nije kasno za editorial cut, koji nas vodi na početak, odnosno kraj početka situacije odigrane oko ponoći u kupaoni. Malac diže glas, govori: „Ajde dušo, brzo, brzo pisati, došlo ti je, ajde, požuri za komp.. ja ću brzo doći..“. I došao je.

Toliko sam željela osjetiti pripadnost. Radost pri iščekivanju svakog susreta. Biti preplavljena nekim. Nekim jedinim i bitnim.

To sam željela nekad. A znamo da moramo „paziti što si želimo jer bi nam se moglo i ostvariti“. Tako se i meni – ostvarilo.. i to ne jednom već.. par puta.
Često tek po ostvarivanju naših želja ostanemo zatečeni, skoro pa zapanjeni diskrepancijom između želje dok je bila (samo) željena i našim osjećajima i doživljajima koji su nas zauzeli (ili obuzeli, za one koji se baš i ne vole osjećati odgovornima za sebe) po ostvarenju je. Cijena koju smo platili na tom putu ostvarenja, post festum, ne čini se tako simboličnom kako se doimala u fazi težnji i htijenja. Račun dobiti i gubitka od te želje izgleda bitno drugačije po ispunjenju je no u fazi projekcije i maštanja.

Zbog svega navedenog, tu sam svoju želju duboko zakopala. „Radila sam na tome“, brižno i predano, da je zaboravim.. i promijenim je u „radosnu samodostatnost“. U tome se doimalo da sam potpuno uspjela taman negdje oko 40og rođendana.
Moja mi koža nikad do tad nije bolje pristajala. Kao kićena i tijesna futrola samurajevom maču, kao nakurnjak sačinjen po narudžbi voljenom crnogorskom zaručniku, kao par prefinih čipkanih rukavica sačinjen za gracilne šake nikad prežaljene Lady Di povodom kraljevskog vjenčanja davne 1981. Eto tako mi je pristajala.

Još imam negdje tu pri ruci, moju, savršenu (mi) kožu. Ona je osnov svega što jesam i što ću ikad biti. No ne obavija me više kako treba. Zgužvala se. Pohabala. Na nekim mjestima se prerastegnula od naprezanja i handrastog i nevičnog rukovanja njome. Osjećam da mi takva ne pristaje, i da je vrijeme za jedno ozbiljno peglanje.

Do oštećenja je moje nove stare kože došlo upravo tako što mi se prišuljala, stara, otpisana, s razlogom otpisana, želja. Ona „za pripadanjem“. A ono se gradi, kako je opće poznato, tako da se naša vlastita, nestvarno pristajuća nam i brižno odnjegovana koža dobrovoljno izloži traumama. Kako bismo sagradili iluziju. Opojnu, blistavu, preskupu i precijenjenu… iluziju. Tlapnju o „pripadanju“ kao realnoj mogućnosti da se u njoj provede nešto od ovo malo vremena što nam je po jednoj inkarnaciji razrezano da upotrijebimo najbolje što znamo i umijemo.

Opet mi se prišuljala. Ponijela me kao blagi proljetni lahor što nevino i idilično ziba polje mlade pšenice. Ovaj put, subjekt (ili je to možda samo objekt) koji je ponio fokus te slatke tlapnje djelovao je bezazleno, nevino i nekapacitirano za zlonamjernost. Ne mogu reć, bio je taj trenutak, desio se, pa čak i trajao dulje od jednog pojedinačnog trenutka, u kojem sam jasno vidjela da sam ponovno pred izborom: moja pneumatična savršena koža Vs. idealna iluzija s previsokom cijenom.
I znala sam kuda koji od ta dva puta na raskršću vodi. I da, imala sam nadrealan osjećaj da raskrižje mogu nadmudriti, da sam se našla u idealnoj situaciji u kojoj mogu imati i moju super-kožu i pripadnost, istovremeno se krećući po oba puta, i žanjući prednosti koje oba donose.

Očito i predvidivo – bila sam u krivu.
Posljedično, ovih sam se dana probudila u nekom svom životu koji kao da nisam birala (tješim se, teško je od prve primijetiti i prihvatiti da kusamo kašu koju smo sami što nemarom, što nepažnjom, a što karnalnom pohlepom i djetinjastim idealizmom, zakuhali). Opet je tu onaj memljiv i gorak okus da sam (opet) dobila bitno manje „no što zaslužujem”, opet se bavim presmiješnim i neodrživim konceptom „zemaljske (ne)pravde“ (kao da se itko iznad i van mene uopće bavi mnome, zna da postojim, i dijeli mi krug za krugom šugave karte). Zanimljiva je ta ljudska potreba za izmještanjem vlastite (i samo svoje) odgovornosti (za sebe) van sebe, Taj je presmiješni i na životu na Zemlji potpuno neutemeljen koncept „očekivanja pravde“, ionako tugaljivo utočite svih nas koji odgađamo otvoriti oči, i vidjeti svu dramatičnost još jedne krive procjene i lošeg ulaganja, još jednog „krivog puta“, a koji nas nisu snašli, niti smo na njih zalutali, već smo ih mi sami režirali, lepršavo i bezglavo trčkarali tim kaldrmama neodgovorne luckastosti, dopuštajuć ishodima da se razviju u svoj svojoj otužnoj predvidljivosti.

I sad valja, zasukat rukave, oštro se zatrčat ka raskršću, i odabrat pravi put. Krivi smo već (opet) probali. Jer.. nema mi do moje pneumatične, savršeno me obavijajuće kože..

Oduvijek sam bila tzv. "dog person". Mačke nisam zamjećivala (čini mi se ni one mene), nisu me zanimale, bar ne na razini dubljoj od one da se raspekmezim na mače kad mi se neočekivano pojavi u vidokrugu (al to samnom vrijedi za sve mladunce tako da to i nije neki osnov za donošenje sudova).
Također, moj je Laki imao poriv za ubijanje mačaka. "Ganjanje ih" nije bilo njegov cilj. Cilj je bilo "ubojstvo": Nakon što sam spoznala tu njegovu (s moje strane nesavladivu) mučnu strast, a nakon neuspjele višemjesečne dresure koja je imala sanirati tu njegovu "selektivnu agresivnost" ("znate, njemu je preko godine dana, a kako je odrastao na cesti, teško da ćemo ga uspjeti bitnije promijeniti"), šetnje s njim dobile su novu dimenziju. Bio bi vezan (nisam pobornik ubojstava), a prije nego što bih ga raz-vezala intenzivno sam pokušavala svojim (naspram njegovih) krajnje skromnim arsenalom čula, uočiti, predvidjeti moguću pojavu mačke..
U tim su okolnostima moji resursi za opažanje iznimno ojačali. Laki mi je pomagao na dnevnoj razini. Jednom je, na pojavu mačke, na terasi kafića, srušio stol za koji je bio vezan, stol s nogarima od kovanog željeza i oble plohe od umjetnog mramora (na plohi su bile, koliko se sjećam, dvije bočice cocacole, i pokoja šalica kave i čaša vode). Drugom je pak zgodom, poučen mojim ranijim iskustvom s rušenjem otežeg stola, bio zavezan za plastičnu stolicu na kojoj sam sjedila u kafiću uz more. Nažalost, mačka nam je prišla straga, a ja sam, zajedno sa stolicom, vertikalni položaj, zamjenila vodoravnim. Nakon nekog vremena koje je proteklo popraćeno takvim situacijama razvila sam zavidne reflekse u opažanju mačaka kao i u borbi s Lakijem u rijetkim slučajevima kad bi došlo do direktnog kontakta. Kada bih uspjela spasiti mačku, veterinar je trljao ruke, tretmani Lakijevih ozljeda na očima bili su zamalo periodični. Taj se "mačko-oprez" u mene bio toliko usadio da sam se još dobrih par godina nakon Lakijeve smrti automatski trzala na svaku pojavu mačke, uvjetni refleksi su moćan sindrom.
Kolateralna posljedica mog suživota s tim i takim mojim Lakijem bila je moje (nesvjesno i nehotično) daljnje udaljavanje od mačaka kao vrste. Odnosno, točnije bi bilo reći, odgađanja mog susreta s mačkama.
Moja mačka, Vanja, odabrala je mene, ne ja nju. Susrele smo se na moru, ona je poluslijepo u svome iznurenom tijelcu od cca 20 deka dobauljala do mene i piskavim glasićem tiho, ali uporno objavljivala skori kraj svoga života. Uzela sam je. Da je spasim udomivši je kod nekoga "tko voli mačke". No Gita (moj pas) odlučila je postati adoptivni roditelj tom mačetu i tako se (meni neprimjetno) vrijeme koje je trebalo poslužiti samo tome da mače ojača do trenutka davanja u dobre ruke, pretvorilo u vrijeme u kojem je to mače postalo "naša" (Gitina i moja) mačka. Istovremeno, ja sam postala (i) "cat person".
Ono što se u toj tranziciji desilo, a zaprepastilo me, jest utjecaj mačje osobnosti na moju vlastitu. Znala sam i ranije (kao okorjeli pasovlasnik) da koliko mi "gradimo" životinje, toliko i one "grade" nas, a što je najvidljive na velikoj karakternoj, ponekad čak i fizičkoj, sličnosti pasa i vlasnika koja je notorna. Nadalje, često sam svjedočila iznošenju sudova raznih pasoljubaca koje su izražavali da "čovjek od mačke ništa nema", "da su mačke sebične, koristoljubive", etc. (u tim sam trenutcima bivala suzdržanom zbog nedostataka ikakvog osobnog iskustva na tu temu). Po stjecanju određenog iskustva s mačkom, mogla bih potpisati navedene sudove. No postoji nešto drugo, što nitko ne spominje. Mačke nas, također, grade. Grade neke druge (zdravije) osobine u nama od pasa (čija se ljubav u najvećem dijelu svodi na podilaženje, što ne znači da je ovime mislim minimizirati u njenoj toploj, iskonskoj ljepoti, ali njena bezrezervnost definitivno pogoduje njezi i izgradnji narcizma). Mačja ljubav svira po nekim drugim tipkama.
Kada sam odlučivala zadržati mačku odluka je ovisila pretežito o 2 faktora. Razmišljala sam o tome "što mi ta životinja može pružiti i da li je to ono što ja trebam/želim" (smatrala sam, da sam tada to bila kapacitirana zaključiti, a zaključak je bio - "praktički ništa, to nije ono što niti trebam, niti želim") i o tome kako bi Gitu (dakle, ne mene, već psa) pogodilo razdvajanje od njenog usvojenog mačeta. Drugo je, dakle, presudilo. Tada nisam uviđala da "korist" od životinje nije samo neposredna, a da su posredne "koristi" ne manje bitne u toj priči.
Vrijeme koje provodim s Vanjom: povećava moju toleranciju i sposobnost prihvaćanje različitosti, osvještava potpunu neefikasnost primjene sile/autoriteta u nekim situacijama, uči me kako iskreno, bezrezervno voljeti nekoga tko mene nikada neće voljeti na isti način. Na izvjestan način, dojma sam da "imanje mačke" pruža znatno veće (drugačije u svakom slučaju) mogućnosti za osobni rast, izgradnju no "imanje psa".
Da rezimiram: pse grade ljudi, a ljude mačke.

Često na netu susrećemo ljude koji su ljubitelji baš tog tipa kontrakcije muškarca i žene. To je ono što oni ovdje traže, i to otvoreno, bez sustezanja i lažnoga stida deklariraju i s radošću samonicijativno ističu: oni traže - seks za jednu noć. U načelu volim osobe koje stoje iza sebe i svojih potreba, tako da, bar na prvu, u tome ne nazirem nikakvu naznaku incidenta:-)
One-night stand-eri, dapače, često s nepritajenim ponosom ističu upravo taj podatak (o razlozima svog boravka ovdje), dajući naslutiti da smatraju da su tim svojim izborom mucho macho, seksi i neodoljivi, riječju - mužjaci s velikim "m".

Ono što mene buni u tom konceptu jest - pozadina. Naime, kako se u životu dođe do situacije "seksa za jednu noć"? Da li se to itko od ponosnih tražitelja ga, to ikad zapitao, pitam se ja.. koja, eto.-jesam:-)

Naime, prema mom iskustvu do one-night standa se dolazi, preciznije - isključivo dolazi, na način da je taj prvi seks bio toliko očajno loš i nezadovoljajući, da žena (ili muškarac) učini sve, ali baš sve, da taj mučan i traumatičan događaj ostane kako "prvi" tako i "jedini", seks dakle, te da ga što prije zaboravi, a nesretnog protagonista adactira u najdublju ladicu ladičara prošlo svršenog vremena (i nažalost-samo vremena:-D).

Tako da, zaista, pitam se, razumiju li muškarci, macho muškarci u potrazi za One-night standom, što oni, ničim izazvani, deklariranjem baš te i takve potrage, kazuju ljudima o svojim seksualnim "spospobnostima i vještinama"..:-o:-))

Imala sam jedno 5-6 godina, a moj je otac imao tu kutiju.

Metalnu, ovalnu, zlatne boje, s poklopcem. Poklopac je bio svjetloplave, zamalo tirkizne pozadine, na kojoj je bio iscrtan jedan stilizirani oldtajmer, nacrtan u pojednostavljenoj maniri crteža za animirani film namijenjen djeci mlađe dobi. Ispod crteža stajalo je: velikim slovima "KASKO", sa subtajtlom "bomboni za prave VOZAČE" (riječ "vozače" bila je naglašena masnijim tipom slova, uočljivim zamalo kao I riječ "kasko"). Ta se kutija jednog dana naprosto pojavila u njihovoj spavaćoj sobi na psihi (morbidna li naziva za sasvim običan dio namještaja spavaće sobe, priličnije bi, kad je već tako, a i u sličnom fazonu bilo da se stol za uljepšavanje, s ladicama i ogledalom naziva "morbidija":-)).

Enihau, pojavila se jednog dana na krajnjem lijevom kutu psihine plohe, tik do srebrene, kvadratične sececijske kutijice obložene viticama s poklopcem na preklop, a u kojoj su stajali različiti ključevi svih tadašnjih nekretnina i pokretnina moga oca, i koju se ..."ni-pod-koju-cijenu-nije-smjelo-dirati". Uostalom, u grube je i lakomislene previde spadalo čak i uopće biti zatečen unutar spavaće sobe općenito, a kamoli kopajući po ladicama psihe ili nahtiša, ili po na njima položenim kutijicama.. Naravno, ne mogu niti opisati koji mi je razarajući adrenalin donosilo upravo prekopavanje baš te sobe i baš tih ladica punih "zabranjenih" stvari kao što su, naprimjer, časopisi "Erotika" i "Start", primjerci kojih su stajali prilično vješto zatrpani nekim fasciklama u najdonjoj od 3 ladice onog nahtiša smještenog kraj očevog uzglavlja, no njihovu sam "zanimljivost", tek nešto kasnije otkrila:-). U tu se sobu "išlo", samo kad si po nešto bio "poslan da doneseš"..

Dakle, nakon što sam uočila tu, na psihi novu kutijicu, odmah sam po smještaju i položaju (spavaća soba, na vrlo vidljivom dijelu psihe) pretpostavila da mora da se radi o nečem vrlo važnom i posebnom.

Naravno, uhvatila sam prvu priliku da, po očevom izlasku iz stana, šmugnem u njihovu sobu i divljački lupajućeg srčeka otvorim tu, čarobnu kutijicu čiji je natpis "bomboni za PRAVE VOZAČE", zaista neizdrživo mamio da doznam kako to izgledaju bomboni namijenjeni tako važnim osobama kao što su u mom tadašnjem svijetu očito bili "vozači":-), zreli odrasli muškarci, savršene motorike, ozbiljni i vješti, uvjerena sam bila i da većinom imaju guste brkove, a toliko su važni da čak imaju i svoje vlastite bombone..

Otvorila sam kutiju. Bomboni su bili tirkizni. Pomislila sam "Wooow, pa naravno! Ta neće valjda biti neke glupe, dječje roskaste boje kao što su bili Kikiji, ili dosadno-smeđe-Bronhi boje..to su bomboni za muškarce", i brzo zatvorila kutiju, te napustila ružičastu zonu spavaće sobe... sretna što sam ih napokon vidjela. Njih, bombone za prave vozače:-).
No moj je mir, mir koji mi je pružilo otvaranje poklopca i stizanje u posjed podatka o boji i obliku tih čarobnih bombona, bombona za prave vozače, bio kratkog daha.. Razdirala me znatiželja u pogledu okusa. Nije dolazilo u obzir, smatrala sam, da nekome od odralih uputim tako glupo pitanje, zahtjev kao što je: "mogu li uzeti jedan bombon Kasko?", kad je na kutiji jasno stajalo za kog su (samo) ti bomboni.

Shvatila sam da sam okrenuta sama sebi i da ću to morati riješiti vlastitim snagama. Bilo je puno razloga za brigu: prvo, već sam bila ustvrdila da su ti bomboni nesumnjivo silno posebni i strašno važni, općenito (ta stoje na psihi:-D), a bome po svoj prilici i pojedinačno (mom ocu, muškarcu, vozaču, koji ih je po prvi put donio, dobio te bombone, a koji, mislila sam "sasvim sigurno zna koliko ih je točno u kutiji, a bolje da i ne zamišljam što će biti ako/kad ustanovi da jedan bombon Kasko nedostaje.."), a, onda, i zdravstvenih: "Što ako se mom organizmu nešto desi od tih bombona koji su namijeni muškarcima, i to još pravim vozačima, a ne tamo nekoj djevojčici, koja ne zna što je red i čak razmišlja da proba jedan? Moglo bi to biti i zdravstveno opasno".. mislila sam.

No znatiželjna i tvrdoglava djevojčica kakva sam već bila, odmah sam shvatila da odustajanje, usprkos svim pobrojanim rizicima, uopće nije opcija, te sam pristupila osmišljavanju plana za domoć se tog jednog, bar jednog tirkiznog bombona. Odlučila sam prvo nekoliko dana pratiti da li se razina tj. količina bombona u kutijici smanjuje. U slučaju da primijetim da se smanjuje odlučila sam da ću morati brzo reagirati i maznuti jedan dok je kutija još relativno puna jer bi bilo vidljivo da kad ih samo par ostane fali jedan. Naprotiv, situacija koju sam zatekla, da broj bombona kroz dane stagnira, tj. ne mijenja se, zahtjevala je sasvim drugi pristup. Brižljivo čekanje sve dok se ne učini izvjesnim da otac ne polaže previše pažnje na tu kutiju i broj bombona u njoj. Čekati se moralo, smatrala sam, jer još uvijek postoji neznatna mogućnost da njega ti bomboni toliko zanimaju, i znače mu da "ih štedi i čuva". A brzopletost i lakomost da se dokopam tog jednog, mog, čarobnog Kaska bi me u tom slučaju mogla puno koštati. I tako, čekala sam. Dani su prolazili, možda tjedan, dva ili mjesec, ne znam više, ali došao je i taj dan da ja probam to zabranjeno voće. Odabrala sam dan kad je majka bila u kući, a otac negdje odakle sam znala da se u dogledno vrijeme neće vratiti (to je bilo za slučaj da mi pozlije, od tog artikla nenamijenjenog djevojčicama već pravim muškarčinama, pa da mogu mami nasamo priznati što se dogodilo kako bi me mogla odvesti doktoru u slučaju potrebe:-o:-)).

Mama je radila nešto u kuhinji. Brzo sam ušla u njihovu sobu, otvorila kutiju, provjerila - broj bombona bio je identičan, i odabrala jedan za koji mi se činilo po položaju da će biti najmanje primjetno da fali. Skrila sam ga u dlan i jurnula ko bez duše u kupaonu i uzbuđeno zaključala vrata da u miru osame kušam taj žuđeni artikal. Oprezno sam položila svijetloplavi bombon na jezik, zatvorila usne, sklopila oči, te prvo malo samo čekala da me preplavi njegov okus. No ništa se nije dešavalo. Potom sam se malo ohrabrila i oprezno ga počela vrtiti jezikom po nepcu i sisati ga pomalo. Počeo se oslobađati okus. Moje zaprepaštenje bilo je potpuno. Okus Kaska je bio zasitno presladak i umjetan, kao da cuclam ustajali štaub-šećer, saharin. Gorko razočaranje me potpuno preplavilo.. Čak mi je odnijelo i strah da će mi sad, naprimjer, narasti brkovi... kao i onaj da netko prati njihovo brojčano stanje :-)

Tek godinama kasnije, kad se počelo pomaljati tržište dodataka prehrani, te ga je poplavila cijela paleta proizvoda za povećanje koncentracije s visokom razinom šećera i/ili kofeina, shvatila sam da je Kasko bio samo preteča, i to preteča krajnje odvratnog okusa tim proizvodima kojima nije primarna svrha da budu ukusni već da iscrpljene ljude, žene, djecu i vozače - održavaju budnima..:-))

Iz riznice kineskih mudrosti - pet savjeta ženama:
1. Važno je pronaći čovjeka koji će ti pomagati u teškim poslovima i koji će imati dobar posao.
2. Važno je naći pametnog čovjeka, obrazovanog i duhovitog koji će te znati nasmijati.
3. Važno je naći čovjeka na kojeg se uvijek možeš osloniti i u kojeg uvijek možeš imati povjerenja, koji ti nikada neće lagati.
4. Važno je naći čovjeka koji će biti dobar u krevetu i koji će uživati voditi ljubav s tobom.
5. Važno je da se ova četvorica ne poznaju.

Velike ideje i uvidi zadese nas uvijek kad to najmanje očekujemo. Pa tako i neki dan.

Vozim kući s posla, gužva je, često stojim na semaforima, dobre sam volje. Uobičajeno u takvim okolnostima u vožnji slušam radio i pjevušim, no, zadnjih mi dana "negdje probija masa" (rekli su mi oni koji znaju više od mene, koja sam znala samo otvoriti servisnu knjižicu na strani sheme osigurača i njihovih ingerencija, haubu i poklopac kutije s osiguračima, te tako doznala promijenivši samo jedan koji je pregorio, i provjerivši ispravnost voltaže ostalih 7 u njihovim ležištima, da čudima koja se dešavaju sa radiom, svjetlima, brisačima i punjačem/upaljačem moga napaćenog i prljavog vozila, ne mogu doskočiti sama već mi treba osoba zvanja autoelektričar) :-). Stanje je kakvo je, plaća je za tjedan dana i pomirena sa sudbinom vozim i koristim ono što mogu..

I tako, vozim i sjedim, ili sjedim i čekam, naizmjenično, i pjevušenjem nezauzete misli same krenu.. Počnem vrtit u glavi što je zajedničko muškarcima s kojima sam se zadržala u duljim vezama. Sistemom eliminacije s lakoćom dospijem do zaključka da su bili vrlo različiti, te da im je jedina zajednička značajka bila obdarenost (kako fi, tako i postojanost i spremnost) . Nametne se zaključak da su ovi "trajniji" bili vrlo korektno "potfutrani". Daljnja sličnost koja mi (jedina) upadne u oči jest njihov nedostatak inicijative, pasivnost, te da sam sa svom trojicom bila prilično "gladna" u pogledu njihove nespremnosti, izostanka volje i/ili kapaciteta za vođenje slojevitijih razgovora o idejama. Naprotiv, susrela sam mnoge muškarce koji su se na tom polju iskazali neuporedivo vještijima, no činjenica je ta da se s njima nikad ili rijetko nisam obrela u situaciji koja bi mi omogućila da dođem u posjed informacije o toj, ranijenavedenoj, karakteristici svojstvenoj redom mojim "dugotrajnima".

Nadalje, sjetim se da mi je moja Biba jednom davno nudila kutiju s masom prezervativa, koju su od nekud dobili jer "da su premali njenom (dugogodišnjem, tadašnjem) mužu" (koji je, također, bio slika i prilika neaktivnosti i pristupa problemima "ako se pravim da ih nema, onda ih i nema", inače, kažu, vrlo popularnog među nojevima, a koji je i mene dovodio do ludila s mojim partnerima). Tada, zahvalila sam joj i rekla.. " da onda i nama neće odgovarati iz istog razloga" :-)

Počnem se smijati, nazovem je i prepričam joj svoje misli kojih je zaključak: "obdareni muškarci se ponašaju i zauzmu identičan životni stav kao i ljepuškaste 15godišnjakinje s rano propupalim sisicama, smatraju da je dovoljno da su takvi/e i da je svaka (umna i duševna) nadgradnja suvišna i bespotrebna...". Ričemo i davimo se od smijeha. I na kraju zaključimo da empatične, mentalno i duševno kapacitirane muškarce valja zaobilaziti u širokom luku, a pažnju valja skrenuti na ove drčne, zatucane, ego-tripere, blaženo netaknute ičim dubljim od lokvice iza blagog proljetnog pljuska.. ako nam je na umu dobrobit našeg libida.. :-)

Šire gledano, bez obzira na sve prigovore savjesti i etičku dvojbenost tog koncepta..život van mudrosti drevnih poslovica, a ponaosob van ove o 5 savjeta ženama... izvjestan je put ka neurozi:-)))

Preksinoć smo doputovale. Gita je teško primila povratak. Nakon 20-dnevnog stalnog bivanja samnom (i to bez Vanje koju je čuvala Biba, ona ista Biba iz "naših prvih 20 godina";-) ), te analognog ekskluziviteta na moju 24-satnu pažnju usmjerenu njoj, i samo njoj, začinjenog cjelodnevnim boravkom na terasi s pogledom na plažu, šetnicu, ljude, djecu, pse, mačke, galebove i ostalo (situacija baš po njenom hiperaktivnom ukusu), osjećala sam se baš gadno ostavivši je ujutro samu u njenom dijelu stana (kad radim, držim ih odvojeno jer potpuno razvale stan divljački se igrajući dok su solo), pa sam joj jučer, iz potrebe da joj prijelaz učinim bar donekle bezbolnijim pružila 2 vrrrlo duuuge šetnje.
U drugoj, predvečernjo/večernjoj zabasale smo među inim i na zelenim tepihom presvučeno malonogometno igralište (na kojem u noćnim satima kad igralište opusti obožava ganjati i hvatati svoju noćnu lopticu koju je nedavno dobila na poklon - super izum, s nekim, valjda se to zove diodama, kad je kresneš o tlo počne svjetlucati naizmjenično plavo/crveno, u histeričnom ritmu policijske rotirke :-)), a koje je smješteno unutar dijelom čempresima opasanog kompleksa srednje škole (baš onim već spominjanim čempresima "optimalnim za zaustavljanje na rolama":-) ).
Da, btw, Giti je ta loptica (i inače ima opak fetiš na sve loptice) draga kao... kao.. ma kao meni moj najdraži dildo na pragu moje druge godišnjice isposničkog života.. baš tako :-)
(Ajme mi danas kolosalno dugih rečenica...:-0 Bome bi mi i sam Srećko Jurdana u jeku svoje najplodonosnije faze iskreno pozavidjeo!!! :-)) ) 
No, da, hitim lopticu prvi put, i... prvo pa muško i to kakvo! Odleti odmah pod masivne kamene tribine smještene uz igralište, otvor ispod kojih varira između cca 10 i 13 cm. Jednom kad je odletila za loptom pod njih, nije mogla izaći, zapela na pola, uspaničarila se, ne znaš koja se više usrala, ona ili ja (meni odmah blink-blink kolegina priča kako je njegov rot sam sebi slomio kičmu tako što je on otvorio vrata ormara pred kojim je pasić spavao, a ovaj se probudio, uspaničario i u pokušaju da ustane/izvuče se, sam se učinio uzetim.. stvarno strava priča..:-( ).
Ukratko - ja zaurlam: "čekaj" i ona se zaledi. Sumrak je. Čučnem. Niš ne vidim. Kleknem (na pojas između tribina i igrališta obložen pločama, onima u tipu "teraca", od sitnih oblutaka zalivenih cementom, i pomislim kak je filing jamačno sličan klečanju na kuruzi - opet fucking dodir sveprisutnog isposništva pomislim potom:-0;-)). I dalje niš ne vidim. Spustim i preostale dvije, podlaktica kao i koljena položenih na spominjani teraco, tak da sam sad na sve 4. I dalje niš ne vidim. Kresnem upaljač. Sad vidim. Degutantnu masu smeća (vrećice smokija, zgužvane papire, čikove, zgnječene i rastaljene plastične čaše i upaljače, boce od vina i Jane, šprice, do pola sažvakane pa odbačene sendviče u različitim stadijima raspadanja, kurtone i rizle). Svega ima osim naše male bodljikave.. roze.. noćne... loptice. Loptice kupljenje kod kineza koji su zatvorili. Nenadoknadive loptice.
Vidim, vrag je odnio šalu. Leći ili ne leći pitanje je sad. Sjetim se značaja The Loptice za nju. Duboko udahnem i legnem. Ležim na lijevom boku, oskudno odjevena. Ukratko-lijevo bedro, list i nadlaktica su mi zamalo ravno u nabrojanom, dekadama gomilanom smeću. Lijevom rukom držim i farcajg. Desnom dohvatim jednu veću antiknu plastičnu bocu Jane i koristim je kao alat za razmicanje smeća. Prvo razmicanje-mućak. Gita sjedi i gleda me vrlo zabrinuto. Za lopticu, naravno. Taj mi pogled da snage. Zarovarim Janom dublje u gnusni otvor. Skužim da je "pod" pod tribinom zemljan i neravan te da je sasvim moguće da se tu pojavi i neki neželjeni glodavac u obrani svog staništa od neočekivanog intrudera tj. mene. Stisnem zube (bukvalno) i ponovo uronim pod tribinu. Uočim, prvo, brand new, drečavo žutu "Wilson 4" tenisku lopticu (sjećate se virtualnog prijatelja Wilsona kojeg si je prispodobio i oživotvorio Tom Hanks u "Brodolomu života" da mu da snage? :-)). Nakon što ga je Gita (Wilsona, dakle) nezainteresirano odmjerila, rekoh sebi: "i ovaj je Wilson tu zato da meni da snage". Slijedeći zaveslaj Janom i ugledam je. Nju. Noćnu. Zgrabim je i gurnem Giti. Ona me, onakvu, još uvijek ležeću i prljavosivu, promptno zahvalno lizne po obrazu, te mi je potom odmah doda capom da nastavimo. Ustanem, otresem prljavštinu (koliko je moguće) i zaključim da je baka bila potpuno u pravu kazujući da sreća pomaže hrabre :-)))
Naravno, i Wilsona smo ponijeli. Poslužit će već danas popodne:-)

Dešava se nešto kolosalno. Ljudi, hrvatski građani, posve suprotno ustaljenoj praksi sluganstva autokratskim vođama kao i mučnoj tradiciji bespogovornog prihvaćanja (autodestruktivnih) zahtjeva koje isti postavljaju pred njih, te dosad historijski žalosno utemeljenim poslovicama: "2 hrvata - 3 religije" & "da se ne bum opekel nikad niš ne bum rekel" - pokazuju po prvi puta na masovnoj razini ZDRAV RAZUM i brigu za vlastiti interes (direktni ili indirektni). Izgleda da je puno nas najzad uočilo da država, Hrvatska država, ne pruža svojim građanima ono što bi trebala (pravo na plaćeni rad, te fizičku, zdravstvenu i materijalnu sigurnost) u zamjenu za drakonske namete koje građani pružaju njoj, te da je odgovornost da se taj nesrazmjer smanji ipak na nama samima. BINGO.
Podatak je da je prikupljeno 42% posto od ukupno potrebnih 450.000 potpisa. U 3 dana. Dakle, ipak, fali ih još dosta.
http://www.laburisti.com/preuzimanja/LOKACIJE-svi.pdf
http://www.laburisti.com/modules/news/article.php?storyid=114#lokacije
Potpišimo.

http://www.facebook.com/?sk=messages&tid=1351581747917#!/group.php?gid=120819614622444&v=info
Popis lokacija se svakodnevno ažurira.
Odredbe Zakona o referendumu strahovito su restriktivne, tako da je zadatak golem. Treba prikupiti 450.000 potpisa u 15 dana.
Peticiju se može potpisati od 9. do 23. lipnja 2010. godine.
 
NAVALIMO! :-$

Nedavno sam primijetila, zapravo, točnije bi bilo reći - osvijestila, jednu meni vrlo poželjnu odliku u muškaraca koju nisam ranije percipirala izdvojeno od drugih poželjnih osobina, a prisutnost/odsutnost koje jasno indicira stupanj zrelosti, iskustva nekog muškarca, te daje prilično vjerodostojnu sliku njegovog (ne)samopouzdanja.
Radi se o uvidu tj. sposobnosti pojedinog muškarca da pojmi, naprimjer, da žena, ukoliko je jaka na jeziku, nije idealan sparing partner vlastitom muškarcu za nadmudrivanje po ključu, tko je glasniji i tko može što brže i što neprimjetnije promijeniti temu u nedostatku (pravih) argumenata. A ja, oduvijek sam bila malo jača.. u bokovima.. i na jeziku. Pa tako, teško me obuhvatiti.. i... argumentirano nadgovoriti.
Nadalje, tretiranje partnerovih kvaliteta (onih superiornih vlastitim) kao vječan i neodoljiv mamac za ulazak u raspravu (uvijek istog, dosadno izvjesnog, ishoda), priličan je turn-off. U očima žene, muškarca pretvara u jezičavu babu, pjetlića nesposobnog da pretoči (ponovljeni) doživljaj u iskustvo. Ujedno čini potpuno transparentnim njegovu nezrelu nesposobnost da uoči i prihvati da je netko (a pogotovo žena... bljah) jači u nekom (bilo kojem) području od njega tj. čini vrištuće vidljivim nepostojanje njegovog samopouzdanja (pretpostavljam da to nije bilo u planu). Pa tako, namjesto da se diči partneričinim vrlinama, one ga kastriraju. A to pak njega, u njenim očima čini jadnim, prevaziđenim i nepoželjnim. Tek po susretu s mlađim, u sebe nesigurnim, muškarcima (makar i dobna skupina sredovječnih pruža popriličan materijal u prilog spomenutom istraživanju) može se primijetiti, i adekvatno vrednovati, sposobnost nekih starijih (onih koji jesu doživljaje pretočili u iskustvo) da se diče partneričinim vrlinama (radilo se bokovima, jeziku ili čemu trećem), a ne da ih doživljavaju kao nabrušeni skalpel za svoje nezaštićene i napadnute mošnje ega.