Zašto ne?

Rijetko sanjam. Odnosno, u skladu s mojim uobičajenim, a ovih dana tako inn, agnosticizmom, rijetko se sjećam snova ako su se i dogodili. Međjutim, zadnjih dana zaredaše.
Prvi: putujem avionom u Beč na nekakav seminar, poslovnu konferenciju, što li. Pogledom na sat ustanovim da obilato kasnim. Jurim ko bez duše na aerodrom. Stižem na vrijeme. Na aerodromu, 20 minuta prije početka leta ustanovim da sam zaboravila ponijeti (ijednu) knjigu. Odjednom je kraj mene moj otac (u snu - tata). Kažem mu da moram doma po knjige. On (pošto je u snu netko drugi, a ne on glavom i bradom) dobrodušno veli: "dobro" i vratimo se s aerodroma. Dalje, on strpljivo čeka u mom (nepostojećem) dvoetažnom stanu da nađem tražene knjige, dapače, upućuje mi smirujuće, podržavajuće riječi, pun razumijevanja za moje razloge i potrebe (nepoznat mu pojam u stvarnosti) s donje eteže mog (nepostojećeg) stana na gornju na kojoj ja tražim knjige. Sjedamo u auto. Neće zapalit. Nailazi susjed (također nepostojeći) i nekako skontam da i on putuje, ide na aerodrom. Zamolim ga da nas poveze, konkretno da dopusti da ja povezem njegov auto. Odmah pristaje. Vozim, nas troje, kao luđakinja niz Laščinsku (kojom se inače ne dolazi ni do mene ni do areodroma). Ulica je puna nekih grozomornih rupa i izbočina i bojim se da čovjeku ne razvalim auto. Čovjek utonuo u sic s izrazom lica "što je meni ovo trebalo..". Umiruje me spoznaja da znam put kojim se stiže ravno na pistu i da nećemo zakasniti makar avion polijeće za 7 minuta. Stari cijelo vrijeme ko bubica, cijelo tijelo i mimika odišu mu povjerenjem u moj ukupni poduhvat. Zbunjena sam. Budim se u znoju.
Drugi: vidjela sam na televiziji, doznala na netu, enihau, došla sam u posjed informacije da su na tlu Velike Britanije uspjeli uzgojiti T-Rexa. Pošto obožavam dinosauruse i vrlo me zanimaju (zaista) uplatim si aranžman da odem vidjet to čudo prirode. Krećem prema aerodromu. Noć je. Magla, kiša, jedva cestu vidim.. opet kasnim.. Sjetim se da nemam prebite pare u džepu i svraćam na Trnje s namjerom da posudim od bivšeg. Na Trnju izlazim iz auta, dan je, bistro, dobra vidljivost.. u daljini vidim obrise Otoka (da, Veliko-britanskog otoka) i obrise žuđenog T-Rexa. Posudim novce. 1000 kuna. Mahnito vozim ka aerodromu (opet je magla, kiša, noć). Postanem svjesna da će mi kune tamo za funte jednako rado razmijeniti kao što bi to učinili za talijanske lire 2010-e. Budim se u znoju.
Treći: putujem u Moskvu. Svrha puta je posnimiti grad kao moguću životnu destinaciju pošto planiram iseliti iz Hrvatske. Putovanje i let ne pamtim, odmah sam u Moskvi. Siva je i ogromna. Ne sviđa mi se. Ipak, dozvoljavam sestrični koja tamo živi (inače živi negdje drugdje) da me uvjeri da je Rusija idealna za život. Važem razloge za i protiv preseljenja. Polako prevladavaju prvi. Budim se u znoju.
Zaključak odnosno tumačenje snova: Snovi su zaredali i trajali tijekom drugog kruga kampanje za izbor Predsjednika RH i prestali izborom novog predsjednika. Očito me mogućnost da Milan zasjedne dirala puno više nego što me politika inače zanima i pali. A, zlo mi je bilo od oba kandidata. Luzer i tat, to je bio moj sažeti dojam. Stari očito personificira u snu moju želju da pobjedi Josipović (kakav je preslikan u snu: mlak, popustljiv, mek, bez ičega osobnog u sebi), dok je u stvarnosti stari puno više nalik Bandiću (egocentričan, autokrat, sebičan, nagao). T-Rex vjerujem da također personificira Milana-biće skromne inteligencije ali velike snage i teško-iskorijenjivo (mada me čudi moja naklonost istom). Nadalje, u sva tri sna ja pokušavam otputovati iz Hrvatske. Studijsko putovanje o razmatranom preseljenju nema potrebe dodatno pojašnjavati. Ipak, i za oca, a i za predsjednika radije bih Josipovića. Šteta što ne mogu baš sve izabrati na izborima :-D

Što Hitler kaže o povratku Sanadera?
http://www.youtube.com/watch?v=k_iw1A_nZP8
 

Kroz cijelo sam djetinjstvo dovlačila pse s ceste doma i moljakala svoje da ih zadržimo. Nikad nije upalilo, ali barem bi se mama potrudila udomiti ih. "Imati psa" bila je najveća neostvarena želja mog djetinjstva. Uz to, voljela sam konje. Kao petogodišnja djevojčica navalila sam: hoću jahati. Gnjavila sam nemilo. Sve dok mi nije udovoljeno. I tako, sa 6 sam godina završila školu jahanja i jahala godinama. Također, kroz moju je dječju sobu, kao kompenzacija za (neimanje) psa, kroz niz godina prošla cijela plejada, nažalost kratkoživućih glodavaca: albino-miš Kikica, hrčak Nube, zamorčić Žan.
Mačke nikad nisu pobuđivale moj interes. Kao da nisu ni postojale. Nisu mi bile ni drage ni mrske. Naprosto ih nisam doživljavala. Neke su moje prijateljice imale mačke, ali ni to me se nije osobito dojmljivalo. Na pitanje "koje životine volim" nikada mi pri nabrajanju ne bi ni na pamet palo uvrstiti i mačke kao vrstu.
Uobičajeno godišnji koristim u dva dijela, u pred i post-sezoni. Ove sam godine zbog mučnih okolnosti pobolijevanja i smrti mog psa kasno otišla na more. Drugi sam dio koristila tek na prijelazu rujna i listopada. Ljetujem u Dalmaciji, u lijepom mjestu bez uobičajene infrastrukture urbanih sredina. Mjesto sačinjava dvjestotinjak vikendica, tijesno napučenih za ljetnih mjeseci, 2 dućančića, 2 trafike, 3-4 kafića i 1 slastičarna. Postoji i pošta, unutar koje je i turistički ured, i koja radi od 1.7. do 20.8.. I to je to.
U svim mjesecima godine izuzev u srpnju i kolovozu (kada je krcato) mjesto je potpuno pusto. Van sezone nastanjeno je jedva desetak kuća. Ujedno, to je i jedino vrijeme koje volim provoditi tamo. Kad nema gužve.
U tim mjesecima do izražaja dolaze druga živa bića. Tu i tamo neki umiljati, žgoljavi lutalica kojeg nitko još nije udomio (i moj je Laki bio jedan od njih) i mačke, mačke pogotovo. Puno ih je, stvarno puno i gladne su, jako. Svojom vas neuobičajeno smjelom pregladnjelom molečivošću naprosto sile da ih primijetite i donesete stav. Kako sam ove godine tamo boravila dobrim dijelom u 10om mjesecu, kad se već većina njihovih sezonskih hranitelja bila vratila u svoja mjesta stanovanja, to, ta njihova nevolja me počela jako dirati, baš jako. Ranijih godina, dok je Laki bio s nama (Lena se zapravo bojala mačaka, “hrabra” je bila samo uz Lakija), bilo ih je bitno teže uočiti jer ih je Laki držao na povećoj distanci. Gita pak, kojoj je sad godina i par mjeseci, iako je križanac Jack Russell terijera i Istarskog goniča, što bi, očekivano pružilo dosta nagao i nezahvalan, vrlo lovačko-orijentirani genetski materijal i karakter, jedno je zaista osobito toplo i milo čeljade, koje je u svim ranijim prilikama kada bismo naišli na mačke pokazivala jedino i samo dobronamjernu znatiželju prema toj vrsti (uostalom, kao i prema svim ostalima).
Pa tako je bilo i kad su našu terasu počele postepeno opsjedati te gladne mačke. Nije ih tjerala. Približila bi im se mašući repom i bila vidno iznenađena kad bi one, bilo pobjegle, bilo se napuhale i pokušale je zviznuti šapom. Počela sam ih hraniti iza kuće (jer nisam željela da dijelimo terasu).Gita ih je također prihvatila. Više im se nije približavala, al je uvijek u njihovom prisustvu bila vrlo zainteresirana, vidno puna nade da bi se tu ipak neka igra mogla zapodjenut.
Uobičajeno bih, po buđenju i jutarnjem plivanju otšetala s njom te na kraju šetnje sjela na kavu u jedinu još radeću slastičarnu na kavu i rundu čitanja. Dani su bili prelijepi, topli, sunčani, bez vjetra. Bio je to pravi odmor. Na moje iznenađenje, tog je dana na kavu došao i jedan poznanik, prijatelj iz djetinjstva. Bili smo jedini gosti. On je ugodan sugovornik, pozvala sam ga za stol i krenuli mi o koječemu ćakulat. Baš je bilo ugodno, sunce grije, ne peče već ugodno grije, more (rekao bi Sijerković) malo valovito, razgovor zanimljiv. Odjednom, začujemo neki zvuk, jedva da bi se mijaukanjem i mogao nazvati kako je bljedunjav i tih bio. Do naših nogu iz šume dobauljalo mače. Ne vidi, cijelo joj je lice smeđe krmeljavo od očito gadne upale očiju, prehlade, čega li, jedva hoda i, nazovimo to tako, mijauče. Gita se sva obeznanila od sreće, napokon netko od te interesantne joj vrste, dovoljno malen da je ne može zašorat, eto ti divne prilike da “to” malo prouči izbliza. Enihau, Gita pokušava polizati mače, mače se kostriješi, al ipak ne odlazi. I tako, nastavimo mi piti tu kavu i razgovarati, dok se Gita i mače vrzmaju pod stolom oko naših nogu, al mene stalno svrdla muka tog mačeta koje za dan-dva neće biti živo. Znam da dolazi zima, znam da i odrasle mačke jedva prezime, znam koja je glad i studen čeka, znam da je nitko neće uzet jer je tamo ionako zbog njihove brojnosti svima puna kapa mačaka. Sve to znam. A znam i da ja “ne volim mačke”. Ipak, osjećam se iz minute u minutu sve gore i gore. Mislim kako ja tu guštam na svom zasluženom godišnjem, i razgovaram o koječemu trivijalnom mirno sjedeći kraj nečeg (nekog) potpuno nemoćnog osuđenog na izvjesnu skoru smrt. I shvatim, odjednom shvatim, da je to ona od rijetkih prilika koju mi Direktor Svemira pruža da inkomodirajući sebe nešto, nešto krupno za nekoga promijenim. No da ne duljim, velim ja frendu da ću sad pomalo ići i dignem mače u ruku s tekstom “samo ću joj malo kamilicom očistiti oči”..
U početku je izgledalo gadno. Gita se prilično brutalno igrala s macom, tretirala ju je više-manje kao svoju igračku – gumenog ježića sa piskom, bacala je u zrak, gurala njuškom, capom, brutalno izlizavala, no ja sam, glasom moderirajući Gitinu navalentnost bila sasvim mirna misleći da je bolje za mače čak i da joj Gita zavrne šiju (ako je to tako trebalo biti) no da umire danima. Međutim, sreća je (kao i obično) i ovaj put pomogla hrabre. Maca je živa, zdrava, vesela, a i Gita također. Nedugo nakon što smo doputovale u Zagreb, Gita je potpuno zabrijala da je to mače njeno štene. Jedva sam mače uspjela odbiti od Gitinih cika jer je Gita i mlijeko dobila u svom lažnom materinstvu i dojila je dobrih mjesec dana. Sada, dešavaju se i dalje smiješne stvari, Gita sve rjeđe laje, a sve više zavija imitirajući mijaukanje, a Vanja (tako sam je nazvala jer je bila premala da joj veterinar odredi spol, zapravo još uvijek ne znam kojeg je spola) se sasvim ozbiljno igra s lopticom koju presreće dok je Giti bacam..
Jedino što vidim kao ozbiljan nedostatak ove situacije jest to što sada i mačke - doživljavam. Onako pravo, s empatijom. Pa me njihova bol i nevolja počinje boljeti kao i pseća.

Još je profesor doktor Freud postavio znanu nam tezu o predmetnoj (ženskoj) zavisti. I o tome su mišljenja psihijatara, psihologa, sociologa, filozofa i srodne im umo-promatralačke bratije toliko šarolika, da uopće ne pretendiram ni pokušati zalaziti u to poširoko tematsko područje.
Ipak, postoje trenuci kada sam je i sama živo osjećala. Zavist zbog (neimanja) penisa.To su primarno: trenuci mokrenja.
Oni trenuci, kad u gluho doba noći čučnete kraj automobila na lokalnoj cesti i baš u tom trenutku (makar ste netom prije zauzimanja nužne pozicije za obavljanje žuđene radnje par duljih trenutaka budno osluškivali blaženu noćnu tišinu koju je remetio samo zrik zrikavaca i poneki usamljeni huk sove, a noć je bila jednolično tamna u postojanoj svjetlosti zvijezda), iz zavoja vas ošinu snažni farovi popraćeni zlogukim zvukom motora brzonadolazećeg automobila koji vas učini mučno svjesnima prisutnosti nehotičnih voajera vas i vaše stražnjice ponaosob.
Nadalje, situacija mokrenja na bilo-kojoj-školjci izuzev vlastite. Ako nemate običaj (osobno ga iz higijenskih razloga nemam) sjedati po zahodskim daskama upitne čistoće, s godinama razvijete vještinu mokrenja iz tzv. "polučučnja". Sagente trup pod kutem od otprilike 45° u odnosu na uspravan položaj, stanete u blagi raskorak pred školjku, bedra su vam pod kutom od 135° u odnosu na pod i stvar savršeno hoda, preciznije-teče. S godinama čak i zaboravite da ste u pogledu aktivnosti mokrenja zakinuti u odnosu na suprotan spol. Zaboravite, sve dok.. sve dok jednog dana ne odlučite promijeniti tj. radikalno skratiti frizuru. I tada, s vašom novom, skinhead-frizurom odete lakomisleno piškiti na ne-vlastiti wc ne bijući pritom svjesni promjene frizure i analogno nužne promjene navedenih kutova za cca 5-10° prilikom mokrenja. Istina, dovoljno je da se samo jednom (s novom frizurom) popiškite po vlastitim bedrima pa da vam to do daljnjega spontano baždari ispravno zauzimanje pravih kuteva odnosno stupnjeva u daljnjim sličnim situacijama, ali u tim se trenucima zaista teško odhrvati zavisti zbog spomenutog, jel, penisa.. :-)

http://www.youtube.com/profile?user=ajvi1201#p/u/2/4B3ZC7-7zNo
:-)

Još kao dijete, pa niti kao djevojka, kasnije i mlada žena ranih dvadestih, ja nisam – čitala. Nisam voljela čitati. Smatrala sam to potpunim gubitkom (slobodnog) vremena, vremena koje je moguće provesti na tisuću-i-jedan način bolji od tog glupog, zamornog i dosadnog čitanja, često sam znala u onoj, tako tipično-adolescentno-otresitoj maniri na postavljeno mi pitanje: „Dušo,što čitaš?“ slavodobitno odgovoriti, zamalo odbrusiti: „Ja ne čitam, ja-živim!“. Sjećam se, upravo bih se tako, slavodobitno, osjećala kad bi mi se ukazala prilika ispaliti taj mudrošću bremenit odgovor. Tako sam bar tada vjerovala. Kasnije, kad se pitanje načitanosti u mom sustavu vrijednosti (i u krugu ljudi u kojem sam se tada kretala) izdiglo nad nekim ranijim za znatan broj kopalja, samo me zahvalna okolnost činjenice da sam odgojena u miljeu u kojem se moglo (samo odrastujući u istom) upiti podosta elemenata iz poširokog područja tzv. opće kulture, poštedila niza neugodnih situacija mogućeg ispadanja analfabetom u krugu ljudi do čijeg sam intelekta i mišljenja držala. Dakle, ne svojom zaslugom, našla sam se u sretnoj prilici da mogu više-manje vješto prikrivati više-ne-tako-ugodno pitanje vlastite (ne)načitanosti, koje me prilično hendikepiralo pri ulasku u bilo kakvu slojevitiju raspravu o bilo kojoj egzatnijoj materiji. Stanje bi se moje elokvencije tada moglo ocijeniti kao: odlično. Ali samo na prvi pogled. Ja sam znala, potmulo me to tištilo i kljucalo (al sam pouzdano tad već to o sebi znala), da mogu vješto plivati u svakoj vodi, dok.. dokle god se pliva na površini. 
Da znala sam to o sebi, o toj svojoj obrazovnoj površnosti, poznavala sam taj svoj nedostatak, i mirne sam duše tada donijela sasvim svjesnu odluku da i ako to ostane tako (ja nenačitana), a što po svoj prilici hoće, da to samo po sebi nije nikakav razlog da ja s tim išta osobito činim ili mijenjam, jer su mi ranije-spomenute-okolnosti sredine u kombinaciji s kvalitetnim obrazovanjem prestižne škole (kroz koju sam se provlačila nekim sasma čudnim putevima, al to je već neka druga priča) pristojnim IQ-om i smislom za humor, pružale zamalo neiscrpno vrelo analfabeto-prikrivalačko-improvizatorske sposobnosti. 
Ako izuzmemo mučne lektire, koje sam jednako odgovorno,kao i mrzovojno (pro)čitala za vrijeme svakih ljetnih praznika, barem dok nisam primijetila da mi čitanje i pisanje „lektire“ bilo kojeg ornijeg čitača iz razreda koji ju je sažeo na dvije brzočitljive stranice A4-formata sasvim lijepo rješava problem na satu hrvatkog - dapače, s vremenom sam se počela dobrovoljno javljati da odgovaram i raspravljam s prof. Lipert o knjizi koju zapravo nisam čitala, što je sasvim lijepo funkcioniralo, bar sve dok  se ja nisam posve izgubila i opila nepodnošljivom lakoćom interpretacije, odnosno do trenutka dok ona nije doživjela jedno od svojih većih pedagoških razočaranja u do tad joj omiljenu, elokventnu i brbljavu učenicu pošto je tijekom ispitivanja, jadna, morala primijetiti da je ista pletući nadahnuti osvrt na predmetno književno djelo otišla tako daleko da osobno smišlja nove likove i radnje, inače nepostojeće, u dotičnom djelu:-), ja - nisam čitala. Da nisam slomila nogu plešući can-can negdje u zimu 82/83-e s nakanom da zadobijem samo pažnju i pohvalu društva koje je kartalo u kuhinji, a dobila sam i dvostruki prijelom potkoljenice, ne bih se nikad susrela čak ni sa 7-8 knjiga o prerijama Zane Graya, koji mi je tada nedvojbeno spasio život donekle me izbavivši od užasavajuće dosade koja može snaći jedanaestgodišnju djevojčicu osuđenu na prisilno dvomjesečno ležanje. 
Dakle, stanje s vlastitom nenačitanošću i mojim posve benevolentnim stavom prema istoj bilo je baš kao gore opisano kad mi je knjiga, neka prva  (ni po čemu osobita, različita ili i po čemu drugačija i bolja od bilo kojeg drugog romana beletristike) kucnula na vrata. Igrom slučaja. Spletom okolnosti. 
Bilo je ljetno doba. Ljeto smo, uobičajeno, ja i moj tadašnji, dugogodišnji, provodili na moru u kući koju je sagradio još moj djed, davno prije no što je u svojim kasnim 50-ima, nakon dobra 3 decenija, govorahu „vrlo dobrog braka“ s mojom bakom, napravio svoj završni životni salto - napisao pismo, potiho spakirao kovčege, išuljao se, i nedugo kasnije oženio svoju učiteljicu stranog jezika (baka se, kažu, nikad nije sasvim oporavila od toga). Dakle, ljetovalo se. Moj je dragi, tom ljetu prethodne godine, nakon duge i sofisticirane obrade s moje strane, upisao studij uz rad. Jedna od ranije nepredviđenih posljedica te okolnosti - ta da on treba vrijeme za učenje, stvorila je dosta praznog hoda u strukturi mog uobičajenog provođenja vremena u dvoje na godišnjem. I tako, susjeda je ponudila par romana. Odabrala sam Tribusonove „Lisice“. Jako su mi se dopale. Vrijeme mi je jako lijepo prolazilo uz njih. Od tada, navalila sam. Prvo na Tribusonov, pokazalo se, meni brzo nedostatni opus. Pa sam počela šarati, malo beletristike, malo trilera, malo filozofije, puno komunikologije. Strast je samo eskalirala. Pred par godina već sam bila ovisnik. Posuđivala sam po 3 knjige iz knjižnice (koliko maksimalno daju na mjesec dana), i kad bih dočitala do sredine treće već bi me počeo pomalo obuzimati nemir, tipa što ću kad pročitam zadnju stranu, brzo, moram u knjižnicu.. :-$:-)
Nadalje, knjige su spontano počele nuditi i odgovore na meni od malena vrlo zanimljiva pitanja ljudske okrutnosti potaknuta muzom mog života za razvijanje interesa iz područja psihologije, mog oca, ledene osobe koja je pitanje roditeljstva više-manje konzumirala činom polaganja sjemena u moju majku. 
Ubrzo sam spoznala da knjiga pruža mojoj psihi, uz neosporan užitak, i tako potrebnu novu sirovinu za mišljenje, ukratko, kvalitetno je štivo mojoj duši ubrzo preraslo u ono što je mojoj Giti njena najdraža loptica - žuđena igračka, bez koje dan naprosto nije potpun.. :-) Čitanje je postalo moja, kako strast tako i potreba. Aktualno sam navučena na Stevena Kinga, pisca posve nepravedno obilježenog (samo) kao pisca SF-trilera, a koji je puno, puno više od toga. Uz senzacionalne višeslojne karakterizacije likova, začinjene obaveznim podsvjesnim motivima, koji polako i u pravo vrijeme izbijaju u osnovnu radnju, odlikuje ga i rijetka osobina pitkih, nenametljivih uvoda koji vas visoko-motivirane začas usišu u radnju. Evo, mislim da bi i prof. Lipert bila zadovoljna ovim opisom, šteta je samo ta što se radi o knjizi koju jesam čitala… ;-) :-)

Daklem, u toj novoj reklami, i inače odlične trenutne reklamne kampanje za promociju Jana izvorske vode, dio teksta kojim se hvali nezamjenjivost i potrebitost svakodnevne konzumacije prirodne izvorske vode Jana glasi otprilke: ..vodu morate piti i prije nego što osjetite žeđ jer..jer u trenutku kad osjetite žeđ (tada nezaobilazna dramatska pauza u govoru spikerice) - vi ste već DEHIDRIRALI (ponovna, malo dulja dramatska pauza)... . I ta je reklama odlična, kao i ostale koje su joj prethodile. Odlično prodaje ciljani proizvod. Vodu u ovom slučaju. Samo, samo je malo... opasna.. po život.
Uhvatim neki dan taj tekst pažnjom (ili možda bolje rečeno-on uhvati mene) i sledim se. Reklama se ta sad već dosta dugo vrti. Reklama koja implicira tako debilnu činjenicu (u najmanju je ruku implicira) - činjenicu da ne-pijenje te konkretne XY-vode (neću ih sad još i reklamirat, P im M, pohlepnima i bezdušnima) uvijek dovodi čovjeka do dehidracije, po život ozbiljnog fizičkog stanja, činjenicu koja podvaljena u obliku kukavičjeg jajeta u čovjekovu podsvijest utječe na način da programira čovjeka da pije više nego mu je potreba i prije nego mu je za to potreba. Primjena tog krajnjeg cilja naručitelja te vrlo uspješne reklamne kampanje (pijenje više vode) za kolateralan ishod/posljedicu ima niz predvidivih ozbiljnih (životno opasnih)oboljenja.
Ne živimo li u prekrasnom, konzumerističko-kapitalističkom svijetu!!? :-)))
P.S. Od ovog nebuloznog sranja s vodom ipak me puno više na dnevnoj razini muče posljedice paklene šovinističke kampanje otpočete pred 30ak godina subtajtla ženske su dlake ružne i neprihvatljive (pod posljedicama kojih lipšem od boli veći dio života). Koristim priliku da, baš ovom prilikom, čestitam Gilette-u, Braun-ovom Sektoru depilatora, i danas nezaobilaznom Veet-u na dobrim poslovnim rezultatima u zadnjem dugom nizu (mada krajnje bolnih) godina.. u potpisu: vjerna korisnica.. :-)

Najviše me razvesele profili s kombinacijom ovih odgovora na pitanja iz ovih triju rubrika:
a) Ovdje je jer: -Tražim osobu za avanturu.
b) Moj trenutni status se može opisati kao: -U stabilnoj vezi.
i neizostavnim
c) Koje navike te kod drugih najviše iritiraju?. -Laganje.
Odmah vidim da će tu biti nešto za mene, točno to što tražim kad zamišljam idelnog muškarca za sebe.. lažljivog i licemjernog preljubnika - san svake žene :-D:-)

Projekcija, taj sveraširen odmak od objektivne stvarnosti, realnosti sve češće traži da ga primijetim u različitim situacijama i od različitih osoba (sebe također). Dopala mi se formulacija: mi često ne vjerujemo onome što vidimo, nego vidimo ono u što već vjerujemo.
Naprimjer, spopao me ovdje jedan čovjek. Oženjen. Ne razvijam odnose s neslobodnim osobama. I od početka to nedvosmisleno dam do znanja. Ipak, čovjek pokazuje bikovsku, nevjerojatnu upornost. Svaki moj rezolutni "ne" tumači kao moj "možda" u playing-hard-to-get igri:-) Nakon 5 dana, u Sabornici bi rekli "njegovih rasprava" :-) i tu i tamo kojeg "ne" s moje strane, on već planira moje preseljene u svoj grad, ženi me (pošto se razveo:-)), i mi živimo happily ever after.. Čitam to sve, trljam oči, al ta su slova i dalje na ekranu. Ne mogu vjerovati. Smijem se. On ne jenjava.. upalio je tek moj prijedlog da ode doktoru, za glavu. Uvrijedio se, naime.
Primjer drugi, sjetila sam se svog bivšeg, čija je, iako brižno prikrivana, ljubomora prelazila sve uobičajene granice. Njegova kreativnost u neprimjetnom me uhođenju bila je zaista fascinantna. Također, taj bi njegov neosporan talent ostao za mene zauvijek nezamjećen, da u zamahu pojedinih rasprava isto nije bivalo spomenutim s njegove strane. U tim bih se trenucima osjećala podvojeno, potrojeno zapravo. S jedne strane, egu je godilo čuti to da zauzimam cijeli njegov dan, s druge pak, podilazili su me srsi od takve fiksacije, a s treće, nemalo sam se čudila takvim njegovim strahovima/očekivanjima. Jer, jer kraj svih mojih osebujnih, neospornih i lakodokazivih (ako je čovjeku već do sukoba:-)) mana, on se fiksirao na jednu koje eto, naprosto - uopće nema. Ne postoji. Nisam nevjerna. Vrijeđalo me to. A opet, njemu je "hvatanje me u nevjeri" očito predstavljalo neodoljiv izazov, misiju upravo. I tako, nitko nije doživio satisfakciju, niti se on dokopao svog žuđenog Corpus delictija (u hvatanju me In flagranti), niti ja njegovog (nikad postojećeg) povjerenja. A baš smo se trudili. Obostrani pušing. I onda, onda odmotam film. Kako je do toga došlo? Projekcijom. Mi često ne vjerujemo onome što vidimo, nego vidimo ono u što već vjerujemo..
Primjera je bezbroj. Svima je zajedničko da oboljeli od projekcije završava "kratkih rukava" uz uobičajene kolateralne žrtve, no za njih problem prestaje odmicanjem od projektanta. Nažalost ne i za spomenutog..

Imam malo prijatelja. Malo ih je, al nisu govna. Naprotiv, svaki/a je za poželjet ga/ju kraj sebe za podijelit sreću, pregrmit tugu i primit baš onu pomoć koja ti baš u tom nekom X trenutku treba.
Među inim, moj prijatelj D., posebna je osobnost, osebujan lik sa popriličnim naramkom životnog iskustva i pratećih mu vještina. Primjer slijedi:
Na povratku iz grada preksinoć, navratim mu oko 10. Ćaskamo, družimo se, jadamo i cerimo se, među ostalim, usput se dotaknemo i teme očajne besparice koja u očekivanju plaće vlada kako mojim tako i njegovim džepovima.. i tako, negdje oko ponoći iznesoh mišljenje da je vrijeme da..da se raziđemo ko ljudi:-)
Siđe u dvorište da me isprati. Kad, ravno pred njegovim nogama ničim izazvan i na naše svekoliko čuđenje stoji impozantan primjerak aljaškog malamuta koji se nikako ne uklapa u redovit i uobičajen sastav tog dvorišta:-0:-) Kako sam bila s Gitom, a prije no što sam bila u prilici, totalno zatečena, razabrati radi li se o malamutu ili malamutici, ful sam se prepala da mi Gitu ne napadne i brzo sam je digla na ruke. No, D. se sjajno snašao, primio (kasnije se ispostavilo) -ga:-), za ogrlicu, potapšao i izveo psa iz dvorišta, vrata kojeg je netko očito ostavio otvorena pa je pasonja zabasao ni kriv ni dužan tamo (očito u potrazi za izvorom mirisa neke privlačne ženkice u tjeranju iz neposrednog susjedstva:-) ). Izađemo na ulicu, gledamo ima li naznaka kakvom gazdi/gazdarici u ulici no-jok.. Veli D. "der da vidimo ima li kakav kontakt-broj oko vrata", i, fakat-bjaše.. Nazove on lika i veli da mu je našao psa, ovaj zahvalan dojuri autom po njega za manje od 10 minuta. Dok smo ga čekali, veli meni D.: "fino, a sad bumo se malo poigrali..". Inače, D. je vrlo slojevita osoba, but - he's got a temper, tako da ta rečenica može naznačiti nešto vrlo zabavno, ali i manje zabavno.. ovisi na koju je nogu ustao..  Procijenivši da je na desnoj (kako ustao tako i trenutno:-)) prepustim se veselo-znatiželjnom iščekivanju onoga što će uslijediti..
I tako, dođe lik, iz svoje, kako-doznasmo-Voćarske, nasmiješen od uha do uha, sretan zbog pronađenog pesa. U narednih 10ak minuta D. ga je tako rutinerski zašprehao (meni je bilo zabavno jer sam prateći ga jasno naslućivala kuda to u konačnici vodi, a užitak je bio tim veći što čovjek posve očito i nedvojbeno nije imao niti najbljeđu slutnju o tome, potpuno zanesen D.-ovim štosevima i komunikacijskim vještinama) da je u trenutku kad smo se krenuli razilazit lik molio, bukvalno-molio D.-a da uzme 100 kuna "za cugu" u znak zahvalnosti. Na kraju ih je D. uzeo.. skanjujući se.. Kad je lik otišao, pruža mi D. novce i veli: "E, ne bu meni moja Ifkica bila na knap do plaće". Rekoh mu: "Ak bude smak svijeta, svakako ga želim dočekat u tvom društvu kad se budemo borili s ostatkom ekipe za ono malo preostale hrane i vode.." :-)

Osjećam onaj poznati nemir. Koji grize iznutra i traži da ga izbacim. Pisanje je uvijek bilo pouzdan ventil za smanjenje tog mučnog pritiska tjeskobe. Danima ga osjećam kako buja. I želim pisati. O bilo čemu. O bilo kojoj situaciji, štiklecu, crtici koja mi je zadnjih dana zagrebla pažnju i bila spontano popraćena mišlju: "ovo bi vrijedilo o/na-pisati". No ne mogu. Ne mogu jer se jedna tema nameće kao obavezna, nezaobilazna, vuče me da ju zagrizem. A u nju mi se ne ide. Preteška je, prevelika za mene. Zove me da je dirnem, da joj pristupim s doličnom ozbiljnošću i plastičnošću, a opet to je potpuno nemoguće. Jer je tema Lena, moj pas. Moj pas koji je bio moj život od moje 23e godine naovamo. Zapravo, pišući o njoj prostituiram sve ono što smo si značile. Činim profanim stvari koje nisu niti riječju opisive niti nadoknadive. I zato ću sad, pisati o nečem drugom.
Ne uspijevam, nikako, ući u jedan bitan ekvilibar. Ekvilibar kojim bih povezala izgubljenu i nepovratnu prošlost sa sadašnjošću. Puno je ljudi i bića koja volim ili sam voljela. Vrijeme odnosi mnoge. Bukvalno ili figurativno. Svejedno. Ostaje nostalgija. Meni tako nemio osjećaj. Tražim načina da bića koja su moja sadašnjost pobude u meni onu istu staru vedrinu koju sam ćutila u vrijeme dok ih je bilo više oko mene, njih, posebnih bića. Ne uspijevam u tome. Zapravo, čini mi se da ne postoji način da život koji je u jednom periodu prštao ljepotom i radošću upravo zbog nakrcanosti ljubavlju, ne bude u periodu koji ga slijedi mučno težak i olovno sjetan upravo zbog sveprožimajuće dubine gubitka voljenih..

Radim u većoj firmi. "Državnoj". Sredina koja ima slične prednosti i patologije drugim sličnim joj sredinama. Plaća je solidna i redovna, a mobbing i bolovanja po psihijatrijskom osnovu nisu rijetkost (državne su se jasle već odavno pokazale izvrsnim rasadnikom malih ljudi golemog ega).
Privatno se ne družim s ljudima s posla, no uvijek postoje oni koji se silno žele družiti samnom. Jedna od njih je i izvjesna gospođa od kojih 50ak godina. Nazovimo je Gospođa X. Gospođa X ima po svemu običan, "pristojan" reklo bi se, život - muža koji je voli, uspješnu djecu, njegovana je izgleda, "urednog građanskog života" po svim mjerljivim pokazateljima. Gospođa X ima i neizdrživu kukalačku, egocentričnu osobnost motorne pile (apropos ranijeg mi bloga naslova "Kako biti muževan.. bez suvišnih zašto... :-)", a u ime istine, Gospođa X je živi, hodajući, nepobitni i potpuno neoborivi dokaz da od napornih muškaraca neizdržljivije mogu biti samo naporne žene) i nije u stanju uputiti vam više od dvije rečenice od kojih bar druga ne sadrži smisao: "jao kako je meni (i samo meni) teško", a prva je svakako bacanje udice za kakvom povjerljivom informacijom koja se kasnije može pretvoriti u valutu poltronskog podilaženja kojoj od faca kojima je skupljanje kompromitirajućih informacija o zaposlenicima višestruko koristan hobi.
Ured do mene radi i simpatično, časno, duhovito i za pravdu uvijek borbeno čeljade neformalnog nadimka Britka sablja (referenca na njezin jezik koji koristi baš na taj način u slučajevima nepravde), nazovimo je za ovu priliku Gospođa BS. Gospođa BS je u ranim 40im, udana za bitno starijeg čovjeka, imaju usvojenu curicu od sada kojih 10ak godina (jer ona zbog malignog oboljenja iz ranih 30ih ne može imati djece). Tijekom zadnjih par mjeseci umrle su joj majka i baka, šogor tj. brat njenog 70godišnjeg muža, a 80godišnji otac joj je morao na visokorizičnu operaciju kralježnice s mogućim ishodom nepokretnosti. Usput su je malo i splahnuli mobbingom. A ona, Gospođa BS, zadržala je vedrinu. Jedva izdržava, al ne jada se, već se hrabri i gura dalje.
Nekako u isto vrijeme, pred kojih mjesec dana, obe su gospođe doznale da idu na operaciju. Gospođa X na kozmetičku operaciju koja joj treba donekle popraviti kvalitetu života, a Gospođa BS na žurnu operaciju dojke.
Kolegica mi danas kaže da je Gospođa BS operirana, da je zahvat bio radikalan, i da je nalaz loš (kemoterapija, zračenje i sl. tek predstoji). Nazovem je. Došla je doma iz bolnice, u downu je, al veli žena “bit će to sve dobro”.
Za par minuta zvoni mi telefon na poslu. Javim se. Gospođa X. Nakon 10minutnog monologa o njenom rehabilitacijskom tijeku koji se sastoji od mirovanja u dnevnom boravku, do u najsitnije detalje, pokušam promjeniti kurs razgovora spominjanjem novosti o Gospođi BS potresnost čije me situacije još jako držala. Konstatiram nešto u smislu da je ona, Gospođa BS, prošla u pola godine 3 puta gorih stvari od Gospođe X i mene skupa u 5, i da se divim njenoj psihičkoj snazi, ali i brinem da ovaj nalaz ne bude kap koja će preliti čašu njene psihičke izdržljivosti.
Na to Gospođa X (potpuno upoznata s cjelokupnom situacijom Gospođe BS) ladno kaže: “Ma dobro, neki su joj umrli.. nego da ti završim što sam počela o sebi..”
Oblio me hladan znoj. Malo sam povisila ton i rekla: “Evo me odmah šefe! Bok, moram ić!” i spustila slušalicu. Mučno mi je došlo. Zapravo nisam uspjela u tom času naći bilo kakve prave riječi kojima bih iole primjereno parirala monstrumu koji čuči u Gospođi X..

Ono što slijedi je kratak niz mogućih odgovora na jedno jednostavno pitanje: "Što ne možete raditi zato što ste u paru?" (Svi ovi podaci su potpuno istiniti, ništa nije izmišljeno. Ništa nije trebalo izmišljati.)
 Ne možete izaći iz kuće a da ne kažete kamo idete. Ne možete ne reći u koliko sati ćete se vratiti. Ne možete ostati vani poslije ponoći, ili jedanaest sati, ili deset, ne doći na večeru ili ne doći ravno kući nakon posla. Ne možete izaći van kada bi druga strana radije ostala kod kuće. Ne možete otići sami na zabavu. Ne možete izaći samo zato da biste izašli, jer ne možete ne voditi računa o tome da se druga strana brine gdje ste, ili o tome da je možda obuzima prirodna nesigurnost zbog sumnje da niste ondje gdje biste trebali biti, ili se možda pita gdje biste drugdje mogli biti. Ne možete ništa planirati a da se ne posavjetujete s drugom stranom, naročito ne večeri i vikende, niti bez konzultacija donositi odluke o tome kako ćete provesti svoje slobodno vrijeme.
Ne možete biti lijeno prase. Ne možete obavljati manje od pedeset posto kućanskih poslova, čak ni ako druga strana želi pospremati i čistiti sto do dvjesto posto više nego što vi smatrate nužnim, ili čak razumnim. Ne možete ostavljati uokolo (izaberite jedno) knjige, rupčiće, cipele, šminku, poštu, donje rublje, poslovne papire, Šivaći pribor ili pornografske časopise. Ne možete pušiti, ili ne možete pušiti u kući, ili ne možete ostavljati opuške u šalici. Ne možete gomilati više drangulija nego što druga strana može podnijeti - isto se odnosi na sportske suvenire, keramičko posude ili figurice likova iz crtića.
Ne možete pranje posuđa odgoditi za kasnije, loše oprati posuđe, ne upotrijebiti deterdžent, piti iz tetrapaka, mrviti i ne pobrisati mrvice (sada, ne kasnije) ili složiti posuđe u perilicu onako kako se vama čini da je najsmislenije. Ne možete posuđe izvaditi iz perilice i ponovno ga upotrijebiti, a da ne ispraznite cijelu perilicu. Ne možete spremati stvari za koje mislite da biste ih jednog dana ponovno mogli upotrijebiti ako druga strana misli da nećete. Ne možete baciti mokru odjeću u košaru za rublje iako za to ne postoji nikakav logičan razlog - ionako će se na kraju ponovno smočiti. Ne možete imati pisaći stol koji vam odgovara jer nije u skladu s ostalim namještajem. Ne možete ne primijetiti je li kuća uredna ili neuredna. Ne možete ne preuzeti odgovornost za odluke koje je druga strana donijela u vezi s domaćinstvom, s kojima ste se složili iz pristojnosti, ali za koje zapravo ne marite. Ne možete zaposliti spremačicu zato što je vaš partner socijalist i ne može prihvatiti tu pomisao. (Ili, kao što je rekla jedna ispitanica: "On je rekao da ne može prihvatiti tu pomisao; ja sam zbrojila dva i dva.")
Ne možete ostaviti vrata kupaonice otvorena, to je uvredljivo. Ne možete zatvoriti vrata kupaonice, onaj drugi mora ući. Ne možete ući bez kucanja. Ne možete ostaviti zahodsku dasku podignutu. Ne možete čitati na zahodu a da ne slušate komentare. Ne možete ostavljati krvave stvari u košu za otpatke u kupaonici. Ne možete ostavljati ženske higi­jenske potrepštine na vidnom mjestu. Ne možete te svoje prljave ruke prati u kuhinjskom sudoperu. Rolu toaletnog papira morate okrenuti "prema gore", a ne "prema dolje". Nije vam dopušteno ne obraćati pažnju na ono što biste radije ignorirali: svoje dlake u nosu, dlake ispod pazuha ili nokte na nožnim prstima. Ne možete ne namjestiti krevet. Ne možete ne izraziti zahvalnost kada druga strana namjesti krevet, čak i ako vam je svejedno. Ne možete spavati odvojeno, ne možete ići u krevet u različito vrijeme, ne možete zaspati na kauču a da vas ne probude i pošalju u krevet. Ne možete jesti u krevetu. Ne možete ustati iz kreveta odmah nakon seksa. Ne možete patiti od nesanice a da vas ne ispituju o tome što vas zapravo muči. Ne možete pojačati klima-uređaj koliko vas je volja - mislite malo na okoliš umjesto da stalno mislite na sebe. Ne možete spavati dokasna ako druga strana mora rano ustati. Ili ne možete spavati dokasna jer je to znak moralne iskvarenosti.
Ne možete gledati sapunice a da vam se ne rugaju. Ne možete gledati TV-prezentacije, analize utakmica, savjete o uređenju doma ili emisije u kojima se muškarci ponižavaju pred ženama ili moraju glumiti lakrdijaše. Ne možete gledati porno filmove. Ne možete ostaviti CNN kao pozadinski zvuk. Ne možete se patološki povući u sport, čak i ako je to jedino što vas oslobađa od tjeskobe. Ne možete slušati Boba Dylana ili druge simbole svoje razuzdane mladosti. Ne možete ići igrati fliper, to je regresivno. Ne možete pušiti travu. Ne možete piti po danu, čak ni vikendom. Ne možete spavati popodne kad je druga strana kod kuće, jer ona smatra da biste slobodno vrijeme trebali provoditi zajedno. Ne možete raditi kada biste se trebali relaksirati. Ne možete provoditi previše vremena za računalom. Ne možete igrati Tamnice i zmajeve. I klonite se chatova! Ne možete flertovati preko maila, čak ni ako je flert bezazlen. Ne možete igrati pasijans na računalu zato što klikanje miša onog drugog izluđuje. Ne možete razgovarati telefonom kada je druga strana kod kuće i radi. Ne možete biti nepristojni prema onima koji partnera nazovu telefonom. Ne možete samo poklopiti slušalicu ljudima koji preko telefona nešto prodaju, morate biti pristojni. Ne možete razgovarati telefonom dok je druga strana u prostoriji a da ona neprestano ne komentira vaš razgovor ili da ne pokušava istodobno razgovarati s vama. Vaš najbolji prijatelj/prijateljica ne smije zvati poslije deset sati. Ne možete početi čitati a da partner ne počne govoriti, a nije vam dopušteno čitati kad vam se partner obraća. Ne možete ne obraćati pažnju na njegovu prisutnost.
Ne možete biti impulzivni, zaokupljeni sami sobom ili rastreseni. Ne možete riskirati, osim ako nije riječ o rizicima s kojima se druga strana složila, što donekle sužava definiciju "rizika". Ne možete jednostavno napustiti posao ili dati otkaz u afektu. Ne možete donositi jednostrane odluke što se tiče karijere ili promijeniti posao bez iscrpnih rasprava i pregovora. Ne možete imati vlastiti račun na banci. Ne možete sami kupiti nešto skupo, niti trošiti novac na stvari za koje druga strana smatra da previše koštaju, ne možete spiskati novac samo zato što ste fakat loše raspoloženi i ne možete biti u lošem raspoloženju a da se od vas ne traži da objasnite razlog. Ne možete imati tajne - kako o novcu, tako ni o čemu drugome.
Ne možete jesti što hoćete: zbogom slatkim kalorijama, dobro došle tofu okruglice. Ne možete ne jesti glavne obroke. Ne možete ne planirati te obroke. Ne možete ne večerati zajedno. Ne možete reći da vam se ne jede ono što je druga strana skuhala. Ne možete donijeti čokoladne krafne u kuću. Ne možete prekinuti dijetu. Ne možete jesti češnjak jer druga strana ne podnosi njegov miris. Ne možete jesti maslac ako vam nadzire razinu kolesterola. Ne možete kuhati cvjetaču čak ni ako ne očekujete od druge strane da je jede. Ne možete dovoljno posoliti jelo kako bi hrana dobila kakav-takav okus, a da se to ne doživi kao kritika. Kad ste u restoranu, ne možete ne podijeliti svoje predjelo, niti naručiti što hoćete bez pregovora koji daleko nadmašuju one mirovne iz Osla. Koji dio jedaćeg pribora koristite (ili ne), upotreba ubrusa, odlaganje kostiju, koštica i drugih otpadaka - sve je to predmet komentara i kritike. Ne možete ispuhati nos za stolom. Ne možete čitati novine dok ručate. Ne možete jesti hranu koja vas nadima. Ne možete se šaliti na račun nadutosti.
Ne možete reći krivu stvar, čak ni u onim situacijama kada prave riječi ne postoje. Ne možete govoriti "određenim tonom", a kada vas se optuži da ste govorili takvim tonom, optužbu ne možete pobiti. (Još jedno zanimljivo obilježje jezika tipičnog za par jest specifična primjena tona. Kao u dru­gim govornim jezicima, poput kineskog, promjena intonacije potpuno će promijeniti značenje rečenog. Pažljivo slušajte intonaciju u rečenici poput "Koliko puta ti moram ponoviti?" ili "Možeš li, molim te, prestati s tim?" Značenje u takvim slučajevima nije u sadržaju, nego u intonaciji. Štoviše, rečenica poput "Što time želiš reći?" prenosi ništa manje nego cijelu priču o samoj vezi, čitav popis razočaranja, uskraćivanja ili povreda ega: čak i promatrač bez imalo sluha može rekonstruirati cijelu prošlost nekog para samo na temelju toga kako netko intonira riječ "time".)  Ne možete se ponavljati, ne možete previše dramatizirati, ne možete znati stvari koje druga strana ne zna, ili se doimati kao da se razmećete svojim znanjem. Ne možete pretjerano slaviti vlastite uspjehe, naročito ako je partner manje uspješan. Ne možete tražiti pomoć a onda ponuđenu pomoć kritizirati ili je odbiti. Ne možete ne ponuditi riječi umirenja kada se to od vas traži, ili, što se češće događa, kada se to od vas ne traži, ali se očekuje. Ne možete započeti rečenicu riječima "Ti uvijek..." Ne možete započeti rečenicu riječima "Ja nikad..." Ne možete pojednostavljivati, čak ni kad je stvar jednostavna. Nije vam dozvoljeno primjenjivati sokratovsku metodu u raspravi. Ne možete se smijati na pogrešan način: previše glasno, previše naprasno, previše neumjesno, previše glupasto. Ne možete reći "pička". Ne možete se šaliti na račun dužine penisa, niti se smijati kad drugi to čine. Ne možete reći što mislite o partnerovoj obitelji. Isto tako, ne možete uspoređivati partnera ni sa jednim članom njegove obitelji, naročito ne s istospolnim roditeljem. Ne možete bolje običaje svoje obitelji navesti kao mjerilo u bilo čemu. Izražavanje vlastitog mišljenja ne može vam biti važnije od činjenice da je druga osoba na nešto osjetljiva. Ne možete biti neprimjereno ironični kad je riječ o nečemu što druga strana shvaća ozbiljno. Niti se možete primjereno naljutiti kad je riječ o nečemu što druga strana shvaća olako. Ne možete pozvati majstora da popravi nešto u kući ako se druga strana smatra "majstorom". Ne možete ne pružiti potporu, čak ni kada partner učini nešto što se ne da podnijeti. Ne možete analizirati kvalitetu filma koji je druga strana doživjela emocionalno. Ne možete ne sudjelovati u partnerovim sitnim dramama zbog tuđe nesposobnosti, nepristojnosti ili postojanja uopće. Ne možete se našaliti na način koji bi druga strana možda mogla protumačiti kao nesvjesni napad na sebe. Ne možete razgovarati o (izaberite jedno): religiji, politici, Njemačkoj, Izraelu, klasnoj borbi. Ne možete pričati viceve o Poljacima. Ne možete se igrati riječima ili pričati proste viceve, ili pripovijedati preduge anegdote. Ne možete se šaliti na račun ćelavosti, oblika ušiju, debljine, niti bilo koje druge osjetljive teme, čak ni ako do tog trenutka niste znali da je tema osjet­ljiva. Ne možete pričati o tome kako ste se zacopali u psihijatra. Ne možete govoriti o svojim prošlim vezama. Ili ne možete ne govoriti o svojim prošlim vezama, i ne možete reći da ne želite govoriti o svim onim davno zaboravljenim pojedinostima kad se to od vas zatraži. Ne možete reći da ne želite razgovarati o onome o čemu ste razgovarali na terapiji. Ali ne možete ni "previše analizirati", ili uvoditi psihologijsku terminologiju u vezu. Ne možete ne "izražavati što osjećate". Osim u slučajevima kada osjećate da želite izraziti neku kritiku, što ne biste trebali osjećati.
Ne možete reći ništa što će drugu stranu previše podsjetiti na vlastitu nesposobnost ili neuspjehe, što će je u vlastitim očima prikazati na način koji nije previše laskav ili možda razbiti iluzije koje ima o sebi. Ne možete biti cinični kad je riječ o stvarima oko kojih se druga strana iskreno angažira, niti ravnodušni prema onome što drugu stranu veoma zanima, a vama se čini trivijalnim: stilu oblačenja, gastronomiji, izbornoj politici, uredskim tračevima, domaćem sportskom klubu.
Ne možete imati prijatelje kojima je jedno od vas draže od onog drugog, ili prijatelje koji su jednom od vas draži nego drugom. Ne možete biti nepristojni prema gostima, niti izaći iz kuće dok imate goste. Ne možete partnera kritizirati drugima. Ne možete javno govoriti o partnerovoj depresiji. Ne možete partnera ignorirati dok ste vani. Kada se partner s nekim svađa, ne smijete stati na stranu te druge osobe. Ne možete biti previše šarmantni u javnosti, naročito prema osobama suprotnoga spola (ili istog spola, gdje se to može primijeniti). Ne možete provesti više od toliko i toliko vremena u razgovoru s takvim osobama, s tim da se odobreno vrijeme mjeri u nanosekundama. Ne možete izazivati partnerovu ljubomoru. Ne možete razgovarati s ljudima koji kod druge strane izazivaju osjećaj nesigurnosti i ugroženosti. Ne možete se družiti s bivšima, čak i ako se kunete da je medu vama gotovo. Ne možete prekršiti standarde ili stupanj iskrenosti ili otvorenosti koji druga strana smatra primjerenim u društvenim situacijama. Kad primate goste, ne možete ne biti u jednakoj mjeri perfekcionist kao i druga strana. Ili ne možete ne biti u jednakoj mjeri ležerni. Ne možete se ne smijati partnerovim šalama kad ste u javnosti. Ne možete se smijati partnerovim političkim stavovima, ni u javnosti ni kad ste nasamo. Ne možete razgovarati o politici s njegovom rodbinom, niti sa svojom, zato što ne smijete biti nepristojni u društvu, čak i kada smatrate da je nepristojnost opravdana, osim ako i druga strana ne smatra da je nepristojnost opravdana. Kad igrate mješovite parove, ne možete se prepirati oko toga je li lopta bila u autu ili nije.
Ne možete nositi loše kombiniranu odjeću, čak ni ako želite biti tvrdoglavo prkosni. Nije vam dopušteno nositi kaubojski šešir. Nije vam dopušteno sprdati se na račun partnerovog kaubojskog šešira, unatoč tome što je riječ o smiješnom pokrivalu za glavu. Ne možete nositi šlampavu odjeću po kući, a da ne čujete neki komentar na tu temu. Ne možete spavati u majici koju imate još od fakulteta, izgledate zapušteno. Ne možete nositi tartan, iako je to boemski. Ne možete sami kupovati odjeću ako se druga strana ne pouzdaje u vaš ukus. Ne možete se odjenuti nedovoljno svečano za svečanu priliku. Ako se zna da ste ravnodušni prema takvim stvarima, nije vam dopušteno izaći iz kuće prije nego što prođete inspekciju. Ne možete odjenuti nešto u čemu izgledate previše seksi (ili previše zdepasto, ili nešto što nije primjereno vašim godinama). Ne možete se odjenuti elegantnije od partnera, ne možete se odjenuti ležernije od partnera. Ne možete nositi traperice ako druga strana misli da su traperice vulgarne.
Ne možete popiti više od X količine pića kada ste zajedno vani, čak i ako znate da možete to "podnijeti". Ne možete piti, a da vam druga strana ne broji pića. Ne možete žicati cigarete zato što je partneru zbog toga neugodno, iako ste objasnili da medu pušačima postoji prešutni bratski sporazum. Ne možete se ne "uklopiti". Ne smijete plesati zato što užasno plešete (prema mišljenju partnera, vi se slučajno ne slažete s tim). Ne možete otići s nekog mjesta prije negoli je druga strana spremna za odlazak. Ne možete kasniti, čak i ako biste radije zakasnili. Ne možete samo zjakati. Ne možete izgubiti pojam o vremenu, naro­čito ako ste zauzeti nečim što ne uključuje partnera, recimo pisanjem e-maila. Ne možete nešto zaboraviti u kući, a zatim se vratiti po to jednom kad su vrata zaključana. Ne možete voziti prebrzo, ili brže od onoga što partner definira kao brzo. Ne možete voziti previše blizu vozila ispred sebe, ne možete trubiti. Ne možete kritizirati partnerov način vožnje, navike signaliziranja ili prestrojavanja. Ne možete slušati kontakt-emisije u automobilu. Ne možete se naljutiti dok vozite, ili psovati druge vozače. Ne možete vratiti automobil u rent-a-car prije nego što bacite otpatke, jer partner misli da to ostavlja ružan dojam, iako ga vi uvjeravate da je čišćenje auta uračunato u cijenu.
 Eto, tako se postiže ljubav.
 Na takve se zapovijedi može dobrovoljno pristati, to mogu biti sporazumi nastali kao rezultat pregovora, ili mogu biti predmet stalnog sukoba. Prihvaćate ih kako biste usrećili partnera, ili možda birate svoje bitke, ali uglavnom ih (oboje) prihvaćate zato što je to jedini način da se par očuva. Što je manje svaka strana pomirena s time da bude "dio tima", što je netko veći usamljenik ili otpadnik, to će više biti trvenja u kući. Nije stvar u tome da treba presuditi jesu li i koji su od takvih zahtjeva "razumni" -jer njihov sadržaj nije bitan. Bitna je forma. Bitno je to da ključne riječi glase "ne možeš", da praktički nijedan aspekt svakodnevnog života nije izuzet od reguliranja i kritiziranja, i da je u modernoj ljubavi ispunjavanje partnerovih zapovijedi ono što se zove intimnost, a što je par "bolji" to su njegovi sudionici bolje usvojili praktične svakodnevne zabrane. Ono što su nekoć bile zapovijedi sada vam dolazi prirodno. No opet je to vaš izbor. Ili bi bio, kada bi itko od nas mogao doista odlučiti da neće željeti ljubav..
 (L.Kipnis, Polemika protiv ljubavi, Algoritam, Zgb, 2007.)

 
pa kaže:
--------------------------------------------------------------------------------
Ponedjeljak, 04.05.2009. u 23:27
Pošiljatelj: 
Primatelj: ajvica
alo
ako zelis sex bez obaveza javi se
--------------------------------------------------------------------------------
Ponedjeljak, 04.05.2009. u 23:29
Pošiljatelj: ajvica
Primatelj: 
Re: alo
a s plavim oglasnikom nisi probao? smeta te prisutnost obaveze da platis seks bez obaveza?
--------------------------------------------------------------------------------
Ne znam zašto se više nije javio...  a tako smo lijepo bili krenuli...B-)

Baš sam neki dan s prijateljicom slučajno nabasala na temu kako je jadikovanje i (samosa)žaljenje tipično muška (a ne ženska, kako se uvriježeno smatra) osobina... i da bi se pojmove "jadikovanja" i "muževnosti" trebalo dovest u ravan istoznačnica... tipa, netko te bešćutno, ničim izazvan, do bezumlja ispila jadanjem o kojekavim relevantnim pitanjima kao što su npr.-težak dan na poslu, zabrinutost zbog globalne ekonomsko-političke situacije, kuknjavom kako nemre uštedit za željeni automobil, time kako mu prokišnjava garaža i tako.. i još te gleda pritom netremice, očiju punih svemira i očekivanja da te sve izneseno duboko dirne i pobudi u tebi meko tkivo.. prave žene... zaštitničke nagone lavice u obrani svog.. cca 40godišnjeg mladunčeta....
Onda se vratiš s te kave, i potpuno onemoćala i iscijeđena, kažeš frendici: "Jao, kak sam muževnog frika srela! Zamisli-3 sata mi se jadao-bez prestanka! Nisam mogla vjerovat da sam takve sreće! 3 puna sata danas na kavi.. sitno je vezao...pričao mi do u tančine čime sve nije zadovoljan i što ga sve brine i frustrira.. još i sad nemrem bilivit da je baš mene takva sreća dopala da na takvu macho-frajerčinu nabasam!" :-)
P.s. Ako tko ima kakvih problema, osobito mučnih i nerješivih, molim da mi ih do u najsitnije detalje iznese u PP-u :-))