Zašto ne?

Notorno je da su žene u 30ima, 40ima vrlo, vrlo razigrana libida. Istovremeno, živčani završetci postaju hipersenzibilizirani na... Na zaista koje-šta. Naprimjer: na izostanak manira, na skromnost IQ-a, na površnost, na škrtost, na egocentizam, na neprilagođeno pozicioniranje, na srkanje, na glupe i situaciji neprimjerene vulgarne šale, na zaista-svašta. I tako, žena se nađe u pat-poziciji, zna, hoće i može (i savršeno zna točno koliko zna, što hoće i kako može :-)), a opet - još bolje zna da nema ni približnih živčanih ni želučanih resursa za podnijeti sve očekivane strahote na putu do onog što zna, hoće i može. I tako..teško je to sve poslagati, baš-teško!:-x:-)

Biološki sat. U sredovječne populacije samaca vrlo aktualna tema. Ono što me začudilo jest da navedena pojava nije ženski ekskluzivitet.
Nisam se udavala, nemam djece, godina proizvodnje mi je.. let's say-respektabilna:-) Prvi sam se put susrela s tom pojavom (primjećenoj na sebi samoj) još pred par godina, prilikom polaganja potpisa na jedan preoperativni formular kojim izražavam otprilike "svoju suglasnost s vađenjem vlastite maternice ako zatečeno stanje po otvaranju me bude tako zahtijevalo". Zanimljivo čuvstvo. Danas nešto (krupno) možeš, a sutra već-ne..
Srećom, ta je prilika pošla na dobro. Taj izbor mi je ostao. Međutim.. the clock is ticking.. To je objektivna činjenica. Ali ja ne bih sada o njoj, spomenutoj objektivnoj činjenici :-) Ja bih o - subjektivnom, pojedinačnom pristupu istoj.
Za početak, definirala bih pojavu "biološkog sata" - kao sindrom (o)pada(nja) izbora. Bolno je prirodan. :-0 Nazivaju ga još i.. starenjem ;-):-)
Recentna me iskustva sile da uočim da to veoma teško podnose i muškarci. U nešto adaptiranoj varijanti ženske inačice panike od starosti u samoći, al princip je isti, to je to.
Susrećem ljude koji bi mam: ženili, radili djecu.. living happily ever after... Razgovaram s njima. Neki su iskreni u ogoljavanju svog straha od samačke budućnosti (starosti), neki ne. Ono što je svim takvim situacijama zajedničko jest (moj) dojam, dojam da se tu ne radi o meni, već o njihovoj vehementnoj potrebi da žestoko oprani sindromom opadanja izbora, nađu glavnu glumicu za priču koje je scenarij već do u tančine napisan.
S druge strane ja, na sam miris takve situacije, kidam nadesno, izbjegavajući trpanje me u bilo kakav scenarij.
Naime, očekujem da se, scenarij piše radi mene i gradi oko mene, ne zanimaju me ove već debelo razrađene karakterizacije ženskih likova koje mi se nude. To je pretjesna uloga za mene.. ja ću radije ostat u publici no živjet sapeta instant ulogom;-):-)
Za one najizdržljivije (koji su još ovdje:-)) zaključila bih:
a) sindrom biološkog sata/opadanja mogućnosti izbora je undercover strah od smrti i kao takav je savršeno prirodan
b) podložna su mu oba spola
c) kad ga uočimo (na sebi) postoje dvije mogućnosti:
c1) prepustit mu se i naprečac odabrati nekoga (bilo koga) da ga uguramo u namjenjenu mu/joj ulogu, i provesti jedan vrlo nesretan život 
c2) suprostavit mu se samoizgradnjom i potpunom svjesnošću da je puno ljepše sa samim sobom no u krivom društvu. Ak to možemo i u dobrom će društvu (ak naleti) biti zabavnije :-)
Osobno, preporučam c2).

Većina se antropologa slaže u tezi da je muška poligamnost i ženska monogamnost prirodna jer.. jer su ženke tisućljećima skupljale plodove i brinule o djeci u sigurnosti špilji im obližnjih livadica i šumaraka, dok su mužjaci hametice pogibali u strašnim okršajima s nizom prirodnih im neprijatelja i oponenata (pri tome se, ovom prilikom, ne misli na žene). Nadalje, istom se činjenicom objašnjava i veći prirodni prirast muške no ženske populacije kroz stoljeća. Mužjaci su zbog tipičnih rizika vlastitog bivanja mužjacima bivali potrošnijom robom od ženki homo sapiensa, te se priroda dovinula jadu tako da ih je više (no ženki) donosila na svijet. A sveudilj sa svrhom opstanka vrste.
S istom tom plemenitom svrhom, opstanka vrste daklem, razvila se prirodna muška poligamija jerbo su muškarci godinama zaskakivali na sve golobrado što bi stigli, sve u ime višeg cilja. Njihove brojne družice pak, s istim su plemenitim ciljem dopuštale te zaskoke, neposredno nakon odskoka s prethodne.. biranim frajerima koji bi uspjeli preživjeti brojne međusobne oglede i tu i tamo priklati kojeg mamuta... i opet sveudilj imajuć na umu viši i plemenitiji cilj... U najkraćim crtama -bilo je to lijepo vrijeme.
No, ne lezi vraže. Tempora mutantur. Neumoljiva statistika upućuje na to da se odnos brojnosti rizičnih situacija u kojima se današnje žene i muškarci tipično nalaze, bitno mijenja i to u korist žena, koje u pravilu bivaju žrtvama obiteljskog nasilja, mobbinga i sličnih radosnih situacija proisteklih iz promjene tipičnog predatora izvan vrste, u tipičnog predatora unutar (iste) vrste.
Uopće ne sumnjam da bi letimičan uvid u statistiku koju kreira evolucija iskazao da se odnos prirodnog prirasta muške i ženske populacije također eklatantno mijenja unazad zadnjih par decenija. Direktor svemira jamačno zna da dolazi do promjene u spolu koji postaje potrošan.
Nadalje, malo je danas frajera koji su slistili mamuta, al ih je zato poprilično mnogo koji svoju prirodnu potrebu za lovom i dominacijom, u nemogućnosti proboja na društvenoj ljestvici, konzumiraju primarno unutar svoja 4 zida.
Sve navedeno upućuje na to da su nužne žurne promjene na području, dosad povijesno utemeljene, tipične muške poligamije i tipične ženske monogamije... :-)

Gledam na RTL-u rukometne navijače hrvatske reprezentacije na Trgu. Gledam ih kako su ekstatično oduševljeni. I to - nakon poraza. Skaču, mašu, gibaju se u ritmu, grle se i ljube. Gledam ih i pokušavam dokučiti čime su to oduševljeni:-0
Da se razumijemo, to sam ja pokušavala dokučiti i ranije. Ranije.. "dok SMO pobjeđivali":-P. Još mi je tada zapelo za oko to kako "SMO MI pobjeđivali". Da li sam ja su-zaslužna za to što tamo neki profesionalni sportaši pobjeđuju (za što su i plaćeni i o čemu im ovisi karijera) ukoliko glasno arlaučem tijekom njihovog nastupa pred svojim televizorom? Ako smatramo da nisam, kako smo onda došli do formulacije da "smo MI pobijedili/izgubili". Tko smo to ti "MI"? :-)
Pokušavam to zapravo već dugi niz godina dokučiti gledajuć brojne ljude koji navijaju na mjestima dislociranim od same dvorane, stadiona, terena.. pitajući se kome tj. čemu služi sva ta potrošena energija koja se ne može preliti na NAŠE igrače "na borilištu";-):-) i utjecati na ishod tekme. Zašto oni skaču? Zbog koga, čega? Čemu?
Zna li netko?

Dugo nisam slušala glazbu. Samo slušala glazbu. Nisam ni večeras namjeravala. Al ona je namjeravala - mene. Cijelu. Bukvalno.
Banalno.. krenula sam na net u potragu za jednom konkretnom pjesmom koja je trebala biti dio jednog štosa.  Istovremeno, na drugom je počeo film koji me je zanimao.  Tražena je pjesma u šu-bi-du-tra-la-la maniri, jedna od onih.. jeftinijih... iz Balaševićevog bogatog opusa. I tako, step-by-step, tražeći, nađoh se na jednoj mp3 stranici, mirnoj, tihoj, bez pop-upova i tupih reklama. Idealnoj. Baš po mom ukusu. Gleduckam film. Nađem stvar koju tražim i skinem je. Download leti. Kad li... umjesto glupog samootvarajuceg-prozora-reklame uleti mi ravno u oba oka popis ponuđenih pjesama u mp3 formatu tog autora na tom sajtu... i tako, uleti mi ponaosob ravno jedno 30 mp3-ca (ispostavit će se naknadno:-) )njegovih koje bih voljela imati na jednom mjestu, na istom nosaču zvuka, u wav formatu. Film i dalje gledam. Interesantan je. I samo svako malo: download-save as-rename-ok-next page...pa još jedan.... pa još jedan... i samo još jedan krug te banalne, nenaprezajuće, a visokokorisne radnje. Izlistam tako, sejvajući, u 20tak minuta sve što me uopće vuče do kraja ponuđenog popisa.
Prestanem skidat. Pogledam u folder s kojeg ću sad spržit cd, čisto da vidim jel stane na jedan -kad: vidi Vraga! Tamo, u folderu, ni pet ni šest već - 30 pjesama!:-))
A niš, vidim - morat ću suzit izbor kako bih formirala 1 (samo jedan) cd pjesama koje su mi trenutno naj-hot i sukladno mom mood-u - i bit će na The-most-inn-iva's-CD's-List" CD-u najslušaniji u slijedeća cca 2 mjeseca:-)  I tak sam "nehtijući ništa.. nehtijući mnogo osim života... osim životaaa.." (CD-a zapravo:-X)... POČELA  S L U Š A T ... PJESME.. REDOM...   Film je nestao, sve je nestalo, sve osim glazbe i postalo je:  L I J E P P O!!!
I eto (nepristrano, uputite lagano pogled i misao prema gorepročitanom i uočite svu disproporciju zaista skučene radnje i bujice riječi), nije li zaključak: "Prepustila se umjetnosti - i vidite do kud ju je to dovelo"
Ukratko: "Oprez abonomenti HNK-a i Gavelle, pozor posjetitelji glazbenih slušaonica, galerija i muzeja! Pažnja uvažavatelji svega lijepoga! ->Umjetnost može biti opasna!":-)))))))))))))

Zatekla sam se neki dan u žestokoj rapravi o tome kako d, a osobito fi penisa utječu na vjerojatnost da se netko s tobom (poželi) skrasi(t). Zaključci sa sastanka su raznoliki. Došlo se do zaključka da su žene u pogledu toga u bitno boljoj poziciji jer je to za njih-varijabla, dok je za trajnog imatelja to ili doživotni križ ili neprocjenjiva komparativna prednost. Nadalje, zaključilo se, da su predodžbe nastale konzumacijom porno-filmova stavile na nejaka muška pleća strašan i nerelan teret jer je ono što žene u stvarnosti susreću vrlo različito od onog što susrećemo u tom devijantnom ogranku 7e umjetnosti. Također, postalo je razvidnim da muškarci o tome (vlastitom d-u i fi-ju) međusobno ili ne govore ili si, međusobno, bezočno lažu. Zaključno-večer je ipak završila u optimističnom tonu, osobito za muški dio društva:-)

Imaš potlačen, poslušan i ustrašen narod. Imaš nefunkcionirajuću pravnu državu, potplaćenu policiju, korumpiran sustav protkan do najnižih struktura osobno zainteresiranim kimavim poslušnicima. I isto takvu, da zu, i bolno mlitavu, opoziciju.
Sve je, dakle-idealno!
No, nažalost, kako bi mogao dalje musti svoje dehidrirane, onemoćale od gladi i obnevidjele od siromaštva ovcolike sugrađane nužno je da oni nešto imaju (ak su uspjeli kojim čudom kaj sačuvati od jogurt-revolucija, preko srbočetničkog divljanja, pa "pretvorbe" na ovamo). Ak ne odabereš trend konvergiranja s EU, jasno ti je da za koju godinu ničeg neće bit, riknut će i ovo malo privrede što nisi uspio pretvorbom (iz zajedničkog u tvoje i tvojih satelita vlasništvo:-D) posisati, pa više nećeš imat kaj za njamavati. I tako, nevoljko, kreneš u taj vlak za EU. Pažljivo i teatralno vezeš priče o žurbi ulaska u Euniju (rekli bi Vatrogasci:-)), a ispod stola denfaš di i kako god možeš kako bi tvoja mala gubernija 'rvacka bila što dulje pod tvojom, i, jasno-samo pod tvojom pohlepnom strahovladom. Građani Hrvatske svakim danom sve više liče na baterijice, onak ko u Matrixu, direktno spojene na kesu vladajućih struktura.. sam da nije te zloguke, svakim danom sve bliže EU-budućnosti di ćeš morat sjahat s grbače vlastitog naroda bolno ograničen dolazećom bespotrebnom legislativom i socijalno-orijentiranim propisima (koji će se na tvoj užas početi beziznimno provoditi), a koji će ovu malu zemlju za veliko siromaštvo možda jednog dana ipak spasiti od tebe sama i tvoje klike....
Ukratko, brineš-nazire se kraj svijetle budućnosti, tvoje i tvojih lobotomiziranih pravovjernih klimavaca. Pipa se polako zatvara...
Kad-eto dobronamjernih susjeda da ti kupe još koju godinu mužnje i budu tvoj Pedro koji će visiti, a sve za dobrobit Hrvatske!
Eto što ti znači dobar susjed! :-))))

Rudyard Kipling
If
If you can keep your head when all about you Are losing theirs and blaming it on you; If you can trust yourself when all men doubt you, But make allowance for their doubting too; If you can wait and not be tired by waiting, Or, being lied about, don't deal in lies, Or, being hated, don't give way to hating, And yet don't look too good, nor talk too wise;
If you can dream - and not make dreams your master; If you can think - and not make thoughts your aim; If you can meet with triumph and disaster And treat those two imposters just the same; If you can bear to hear the truth you've spoken Twisted by knaves to make a trap for fools, Or watch the things you gave your life to broken, And stoop and build 'em up with wornout tools;
If you can make one heap of all your winnings And risk it on one turn of pitch-and-toss, And lose, and start again at your beginnings And never breath a word about your loss; If you can force your heart and nerve and sinew To serve your turn long after they are gone, And so hold on when there is nothing in you Except the Will which says to them: "Hold on";
If you can talk with crowds and keep your virtue, Or walk with kings - nor lose the common touch; If neither foes nor loving friends can hurt you; If all men count with you, but none too much; If you can fill the unforgiving minute With sixty seconds' worth of distance run - Yours is the Earth and everything that's in it, And - which is more - you'll be a Man my son! 
**********************************************************************************
Ako
Ako možeš da sačuvaš razum kad ga oko tebe
Gube i osuđuju te;
Ako možeš da sačuvaš veru u sebe kad sumnjaju u tebe,
Ali ne gubeći iz vida ni njihovu sumnju;
Ako možeš da čekaš a da se ne zamaraš čekajući,
Ili da budeš žrtva laži a da sam ne upadneš u laž,
Ili da te mrze a da sam ne daš maha mržnji;
I da ne izgledaš u očima sveta suviše dobar ni tvoje reči suviše mudre;
 
Ako možeš da sanjaš a da tvoji snovi ne vladaju tobom ,
Ako možeš da misliš, a da ti tvoje misli ne budu (sebi) cilj
Ako možeš da pogledaš u oči Pobedi ili Porazu
I da, nepokolebljiv, uteraš i jedno i drugo u laž;
Ako možeš da podneseš da čuješ istinu koju si izrekao
Izopačenu od podlaca u zamku za budale,
Ako možeš da gledaš tvoje životno delo srušeno u prah,
I da ponovo prilegneš na posao sa polomljenim alatom;
 
Ako možeš da sabereš sve što imaš
I jednim zamahom staviš sve na kocku,
Izgubiš, i ponovo počneš da stičeš
I nikad, ni jednom reči ne pomeneš svoj gubitak;
Ako si u stanju da prisiliš svoje srce, živce, žile
Da te služe još dugo, iako su te već odavno izdali
I da tako istraješ u mestu, kad u tebi nema ničega više
Do volje koja im govori: "Istraj!"
 
Ako možeš da se pomešaš sa gomilom a da sačuvaš svoju čast;
Ili da opštiš sa kraljevima i da ostaneš skroman;
Ako te najzad niko, ni prijatelj ni neprijatelj ne može da uvredi;
Ako svi ljudi računaju na tebe ali ne preterano;
Ako možeš da ispuniš minut koji ne prašta
Sa šezdeset skupocenih sekunda,
Tada je ceo svet tvoj i sve što je u njemu,
I što je mnogo više, tada ćeš biti veliki Čovek, sine moj.
 
* Translated by Croatian writer Ivo Andrić

Zaista nisam ni slutila da ću se ikada naći u potrebi da i po kojem osnovu branim lik i djelo Nives Celzijus. Osobito ne u svojstvu N.C. kao spisateljice. No, kako je jedno od najinteresantnijih svojstava bivanja – nepredvidljivost, ne lezi vraže, našla sam se baš u toj potrebi.. :-)
Elem, žena je napisala knjigu. Nedvojbeno najprodavaniju knjigu ove godine u Lijepoj našoj. U istoj toj Našoj se za najčitaniju (čitaj-najprodavaniju) knjigu svake godine dodjeljuje prestižna literarna nagrada "Kiklop". Nagrada koja nasilnim intervencijama kvazi-intelektualnih lobija ove godine nije dodjeljena našoj Nives. Da ne bi netko slučajno pomislio da 'Rvati čitaju bofl.. To što statistika, kraljica svih sportova, pokazuje suprotno, nikog nije ni najmanje omelo u postupku nasilnog, i prema autorici ovogodišnje najčitanije knjige posve nepravednog, prelakiravanja otužne stvarnosti hrvatskog spisateljstva i čitalaštva, u pokušaju prikrivanja vrišteće činjenice da je ono što neki narod hametice čita, slika prosječne razine svijesti tog naroda. S “Kiklopom” ili bez, upravo Nivesine zgode i nezgode su ono što treba prosječnom Hrvatu da zaboravi di je. I stoga – Forza Nives!

Sjećam se kad je valjalo odabrat srednju školu. Blage nisam imala što bih. Na kraju je to ispala jezična gimnazija jer "mala je društvenjak, a to je najbolja škola tog profila ..". Ukratko, profesionalno orijentiranje-me je u tom slučaju imalo vrlo blijede i klimave veze s mojim željama, afinitetima. Izbor je donešen elitističkom potrebom mojih identifikacionih modela "da uspijem u životu". I to je zapravo bilo to. Ne sjećam se da je netko istraživao moje interese, talente, da se razgovaralo o tome u čemu bih se ja mogla pronaći, što bi me ispunjavalo zadovoljstvom, što bih ja željela. Nisam čak ni znala tada da bih ja nešto - smjela željeti:-)
Kasnije je valjalo učinit neke druge izbore. Tada sam već jasno znala što ne bih, al i dalje nisam baš najjasnije znala što bih. Ukratko-blage još nisam imala di se vidim i kak do tam stići:-) A izbore je valjalo donositi. I tako, gledajući sebe, i ljude oko sebe, pitam se koliko sami odaberemo svoj život, a koliko on bira nas izborima koje smo sami učinili pradavno ili, još gore, koje su neki naši učinili za nas (direktno ili kroz nas mjeseći nas svojim snažnim utjecajem), u vrijeme dok ni znali nismo da činimo neke ozbiljne izbore koji nas suštinski determiniraju, a pod posljedicama kojih lipšemo, i u odnosu na koje živimo danas.
Čini mi se da je suština zrele dobi, pokušaj ispravljanja krivih drina preuranjenih i potpuno pogrešno motiviranih odluka iz ranijih životnih faza koje nas kolju i koče danas i koje, neželjeno, čine kostur naše sadašnjosti. Nadalje, starost kao stanje duha počinje pokušajem mirenja s neispravljivošću, odustajanjem od promjena usprkos svijeti o pogrešnosti sadašnjeg stanja.
Dixi!:-)

Primjer 1. (teorija relativiteta):
Čitam profil. Veli čovjek da "uživa kuhati za nekoga". U mom profilu ciljano nema tog pitanja ni odgovora jerbo sam smatrala da to što ja kuham odlično (ono što i kad kuham:-)), nije razlog da obmanjujem javnost jerbo kuham samo i isključivo za svog jedinog i najdražeg, pa nema smisla da to gruvam u profil pošto je put do statusa jedinog i najdražeg krajnje neizvjestan, vrlo trnovit i posut kokicama, dostavama hrane i slastičarskim kolačima.. :-)
Ipak on, bez da trepne, navodi da "uživa kuhati za nekoga". Brojim. 3 godine... 1 kuhanje. Njegovo. Njega koji uživa kuhati za nekoga. Tjestenina s repovima gambera. Fino mu je uspjela. Negdje krajem 2005-e.
I tako, mislim, sve je stvarno relativno. I to tko kuha, i to tko uživa u kuhanju, i to tko uživa u skuhanom, a bome i to što tko misli o sebi, drugima i o tome u čemu uživa.
A ja ipak, stvarno, iako mi toga u profilu nema - "uživam kuhati za nekoga", nekoga s velikim "N":-)
Primjer 2. (what you see is what you get):
Ne znam je li vam netko kada nudio da vam, citiram: "napravi dijete". Meni je. Također, netko me je jednom nastojao odgovoriti i od AB-a riječima: "nemoj, ajmo zadržati i imati to dijete, mi dvoje".
I tu postoji ta fina veza etimologije i faktografije. U prvom slučaju govornik je netko tko je već roditelj, biološki (i samo biološki), netko tko iskreno smatra "da se dijete NEKOME napravi" (ne sebi, tj. njemu, odnosno nama, a osobito ne djetetu kojeg se po dolasku na svijet stavi u centar vlastitog svijeta i motiva), i da je to TO na tu temu. U drugom, osoba odgovorno i prizemljeno poima roditeljstvo u svoj njegovoj ozbiljnoj punini i radosti.
Analogno, ako vam prvonavedeno izrekne osoba koju si želite, vrijeme je da si ju prestanete željeti. A ako vam drugonavedeno ponudi osoba za koju niste sigurni da je "ta", vrijeme je da joj to kažete. Etično je.
Ukratko, obraćajte pažnju na riječi. Puno kažu. Ak ne na prvi onda jamačno na drugi pogled :-)

Teta Marjeta, imenom Marija, distinktivom oznakom u svom okruženju - Marija Piciginova jer "Picigin" je bio nadimak njenog muža (starog Picigina koji je umro prije kojih 40ak godina, al to ostale nije sprječavalo da u toj, i danas ortodoksnoj, sredini tu osebujnu ženu postvaruje i naziva je muževljevim nadimkom makar je on mrtav zamalo pola stoljeća, a ona je oduvijek bila jedno posebno čeljade vrlo snažne osobnosti) danas je umrla.
Teta Marjeta bila je najbolja prijateljica moje bake. Moja je baka umrla početkom rata. Teta Marjeta je živjela u Šibeniku 9 mjeseci godišnje, a 3 je mjeseca svakog ljeta živjela na Jadriji. Tamo smo i baka i ja provodile 3 ljetna mjeseca, svakog ljeta mog djetinjstva. Uz Jadriju su, i njene ljetne "stanovnike" ujedno vezane i najljepše uspomene moga djetinjstva. Jadrija za mene ima poseban značaj, upravo iracionalan.
Jadrija je i kasnije ostala posebno mjesto za moju dušu. I kasnije, kako sam odrastala, na Jadriji sam nekako najteže podnosila gadosti koje donose relacije zrele dobi (a za koje sam kao dijete bila, kao i ostala djeca, slijepa kad su se zbivale odraslima oko njih). Zamalo da su mi se te stvari kad su se meni zbivale na tom čarobnom mjestu moga djetinjstva doimale kao skrnavljenje svetog mjesta.
Važan, vrlo važan dio pojma te meni-tako-važne Jadrije zauzimala je i uvijek nasmijana i optimistična teta Marjeta, uvijek puna životnog elana, mudrosti, vedrine i blagosti u pristupu svima i svemu. Njena smrt težak je udarac za sve koji smo je poznavali i voljeli. S njenim se odlaskom odlomio i velik komad mojih ranih, toplih uspomena. Puno će mi faliti. Puno.

Danas mi je bila žena (odličan izraz, zar ne? :-)). Dolazi svaki drugi utorak. I ostane nekoliko sati. I platim joj to što dođe:-)
Baš volim te utorke doći s posla. U sve čisto i sređeno. Žena se zove Štefica i zmaj je u svom poslu. Učini ono što gospođa Ljubica (žena moje bake;-)) ne bi učinila u 3 radna dolaska. A meni bi, ruku na srce, trebalo cca 5 Ljubičinih radnih dana da učinim koliko i kako to čini Štefica u jednom:-0.
Štefica dolazi (i odlazi) već zamalo 10 godina k meni (znam, računale smo jednog nedavnog utorka:-)) i tretiram je onako kako bih i ja voljela biti poslovno tretirana radeći svoj posao onako kako ona radi svoj. Štefica sama zna što treba raditi. Štefica šuti dok radi, a kad se u rijetkim jutrima utoraka slučajno trefimo ako ja iz nekog razloga nisam na poslu, pa popijemo kavu, Štefica se nakon 10 minuta diže i veli: "Moram ja ić radit, ne bum sve stigla..".
Da ne duljim - Štefica je zakon i ja je ne bi' mijenjala...:-)
U tom nizu godina uz Šteficu su se vezale, ona ih je uzrokovala ili razotkrila i brojne zabavne i manje zabavne anegdote.
Od zabavnijih izdvojila bih jednu iz, čini mi se, kolekcije jesen/zima 2006e kada sam se (već na poslu) sjetila da mi je jedan od mojih najboljih i najdražih ergonomskih prijatelja omaškom ostao odložen na nahtišu uz uzglavlje postelje. A Štefica, profesionalka kakva je, bez komentara ga je pospremila na donju, manje vidljivu policu istog gdje sam ga zatekla pri povratku s posla tražeći ga u brizi da mu se nije štogod desilo.. :-)
Današnja Štefičina kreacija bila je da je složivši robu sa štendera i ostavivši je, uobičajeno, položenu na mom krevetu, na sam vrh hrpe stavila narančastu T-shirt majicu. Majicu s otisnutim stadom bijelih ovaca usred kojeg je jedna crna koja pokazuje srednjak promatraču. Štefica je time pokrenula moj tok misli u nekanjenom i neočekivanom pravcu:
Ta majica bila je jedna od mojih biranih pažnji nekome tko se u to doba, na moje veliko zadovoljstvo i ponos, doimao vrrrrlo crnom ovcom iznimno hrabrog izbora i stava. Čovjek se u međuvremenu nedvojbeno prometnuo u potpuno običnu, čak i ispodprosječnu ovcu tipicus. Kako ta majica nije autorska (a to je važno bilo jako) uvijek se posvuda potezala u mom društvu, nikad na njemu. Ta ovce ne nose takve off-majice, tuuup, ja isto!? Kaj bi im rekle ostale ovce iz stada primjereno zapakirane u lakostu, kapu i šal? Mam bi ih ekskomunicirale skup s tom jadnom majičicom.. sa štanda.. iz stada..
I gledam sad tu majicu (baš je slatka u svom narančastom drečavilu i poruci:-)) i svu tu njenu simboliku stada, i mislim si, baš bum je na proljeće s veseljem nosila - jer JA TO ZASLUŽUJEM!:-))

Ponedjeljak, 03.11.2008. u 22:20
Pošiljatelj:
Primatelj: ajvica
 
r
Hej
----------------------------------------------- 
Ponedjeljak, 03.11.2008. u 22:36
Pošiljatelj: ajvica
Primatelj: 
 
Re: r
fizicki nisi moj tip, pozdrav
----------------------------------------------- 
Ponedjeljak, 03.11.2008. u 22:37
Pošiljatelj:
Primatelj: ajvica
 
Re: r
Malo si prekritična. Slika u profila nije moja i zaključke
donosiš preuranjeno. Puno stvari čovjek shvati iz 2 linije
konverzacije
 
***************************************
To ja zovem "situacijom koja obećava...":-D
E ak ovo ne ulazi u najuži izbor Shit of the week, onda ne znam što ulazi!! :-))))))

Urednik dramskog programa Nove-tv odabrao je prikazati sinoć "u primjerenom terminu" film Planina Brokeback. "Primjereni termin" je bio oko ponoći "jer se radi o filmu koji prikazuje homoseksualnu ljubav".
Dojma sam da se film bavi jednom sasvim drugom temom: razornim potencijalom kojim predrasude boje, zapravo oduzimaju boje života osoba zatvorenih u vakuum istih.. njihovi bližnji su pritom samo kolateralne žrtve tog ograničenog neistinoljubivog ustrašenog koncepta.