Zašto ne?

Jedva sam dogmizala s posla do kuće oko pol 9. Dan je bio 362 na sat s neprekidnom vožnjom po samoj ivici mojih vještina i psihofizičke izdržljivosti. Posla nepregledno more. Nepregledno more opasnih valova nemogućih deadline-ova koji si međusobno kontriraju i kojih se sile množe. U vanjskom, meni afektivno važnom svijetu, dešavaju se teške i mučne stvari meni bitnim ljudima (stvari neovisne o mom ili njihovom utjecaju na njih) i stvaraju onaj memljivi krupni okvir tjeskobne nemoći da utječeš na zaista bitno, a bližnji me praktično trebaju, zovu, traže odušak, pažnju, savjet, ohrabrenje.. onih “samo par minuta” (kojih nemam i koje kidam nasilno iz mog poslovnog okruženja i španunga jer ih biram i želim pružiti). Štene je malo i boli me duša da je cijeli dan bez moje paske i brige dok ja "zarađujem za život" i gasim sve te eruptivne požare..
Dakle, oko pol 9 dođem do kuće, izljubim se sa psima, i izjurim s njima van. Odteturam oko kvarta, obavim u šetnji pozive koje nisam ranije stigla (a trebala sam i željela), odradim određenih si 20 minuta dresure kujice + 20 minuta razonodne šetnje s istrčavanjem, pritom vrtim po glavi sve te gadne priče, razmišljam što još po kojem pitanju mogu učiniti. I tako, još hodajući dođem do onog stanja privremenog mirenja s o meni neovisnim životnim činjenicama koje su nepromjenjive i, napokon, po prvi put u današnjem danu izbijem vremenski na plato prve mogućnosti da se sretnem s pitanjem: kako se ja osjećam? Zaključim da umirem od umora, da sam jako gladna, da mi se piški već par sati, i, napokon, da je napravljeno sve što se danas moglo napraviti, posložim si daljnje hodograme za naredne dane po situacijama u glavi i, također-napokon, osjetim veselje što je petak, što ću doć doma i pojest nešto i imat malo mira, što ću ohanut. Od svega. Dođemo doma, nahranim ih, upalim PC, tu neke uglavnom neinteresantne mi poruke i osobe. Krenem se igrat s curama i upalim telku s namjerom neobaveznog zirkanja i uživanja u domu-slatkom-domu. A na telki, na prvom – film. Film, mlaka nakinđurena limunada s R. Gere-om i J Lo. Taj sam film gledala jednom za vrijeme vožnje na putu ka Zadru u autobusu. Pustio ga vozač na onim malim “društvenim televizorčekima”. I pogledavam preko volje taj film večeras i sjetim se kako me se dojmila poanta kad sam ga vidjela prvi put i kako mi je limunadnost ga bitno manje upadala u oči no večeras. Poanta da je ples nešto predivno za prakticirati s voljenom osobom, da je to zaista kako kažu: vertikalna zamjena za seks - znatno me se više bila dojmila
I grune me to, baš ta razlika u doživljaju istog filma, baci me u neka sjećanja na stanja duha vezana za to razdoblje moga života. I primijetim da se od tada puno stvari (s velikim “p”) u mom životu promijenilo. Zamalo sve. Puno je osoba izašlo iz mog života (ili sam možda ja tek tada primijetila da nisu ni bile u njemu kako mi se do tad činilo..). Jedino što veže ta dva vremena tj. tu večer u autobusu i ovu večer, sam ja, ja i moja nepromjenjiva vedrina i borbenost. Ja koja se borim i koja ne odustajem i koja gledam eyes-wide-open u whatever-may-pop-up i idem dalje no-matter-what..
I shvatim da po prvi put osjećam tu potpunu sigurnost u sebe, to bivanje u stanju da se oslonim na sebe. I samo na sebe. Ugodno je..
P.s. Draga mi je već neko vrijeme sentenca: "Bože, daj mi snage da promijenim stvari koje mogu promijeniti, vedrine da podnesem one koje ne mogu, i mudrosti da to dvoje razlikujem... ", veseli me vidjeti da mi se teorija i praksa zaista počinju poklapati po toj mudroj formuli

Imala sam dužu vikend-vezu na daljinu. Dužu i ni-na-koji-način-ne-evoluirajuću. Ta i takva, s vremenom je bila postala neopisivo zamorna u svojoj ispraznoj i jednodimenzionalnoj bezperspektivnoj dosadnoj površnosti. Okončala sam je. I tad je još preostalo samo ad-aktirati stvari u glavi. Pretvoriti sjećanja u uspomene. Prošlo nesvršeno u prošlo svršeno vrijeme. Razmišljam tako o dobrim i lošim stranama doživljenog. Kako o mrtvima sve najbolje, loše aspekte ću u njihovoj nebitnoj pojedinačnosti preskočiti. Kad razmišljam o pozitivnim stvarima, u prvi se plan promaljaju brojna prisjećanja na raspoloženja u kojima sam bila na našim brojnim izletima. A bila su zaista odlična. Raspoloženja, naime.
I tako, dolazim do zaključka da ono što meni fali nije (ta) veza već iskaznica planinarskog društva.

tako se zove sok. Od naranče. Bistri. U dvodecilitarsko-alu-folija-pakiranju. Sa slamkom.
Kasnije, u teen-age godinama dostupan kao "Pingo" sok od naranče. U istoj takvoj alu-ambalaži. I "Capri-Sonne Orange" je ima..
I sjetim se zašto ga kupujem. To je isti onaj neponovljivi Fructal-"Visoki C"-okus djetinjstva. Okus vremena u kojem je piti tih 2 dcl rijetkog soka od ekstrakta naranče, šećera, limete, konzervansa i  vode bila rijetka privilegija. I luksuz. A ja sam vam iz "s-one-strane-ulice-stanuju-djevojčice" varijante.. A opet je to bio rijedak i slatki luksuz. Rijedak luksuz pri konzumaciji rijetkog soka:-) Al to tada nismo znali. Naprosto - nije nas zanimalo. Zaminalo nas je samo - uživati u puno stvari koje nisu bile lako dostupne. Uživati u vremenu bez wellnessa, burn-out sindroma, hipermarketa i shrinkova. U vremenu u kojem smo imali manje, al ono što smo imali - stvarno smo imali. Prije vremena sverušilačke masovne hipnoze materijalizma. U vremenu dok si samo i jedino u Plavom Cvijetu u Teslinoj, u Kruni u Ilici ili na odjelu rublja "al-samo-Name-na-Trgu" mogao kupit seksi donji veš (u to vrijeme, sve što se nije sastojalo od 100% pamuka bilo je-"very hot":-), i bila su dostupna na tržištu samo 2 modela Liscina polukorzeta s grudnjakom i halterima za čarape za kupit i samo 5 linija kompleta donjeg veša po sezoni.. (toliko je naime, ukupno, modela donjeg rublja, dakle, bilo u trgovini:-D:-)). Tad sam bila srednjoškoLJka, al pamtim da sam bez beda mogla od mjesečnog džeparca kupit prvo jedan, pa onda drugi mjesec drugi polukorzet i bila presretna:-)
Fali mi. Fali mi to vrijeme. Prije ere Boga Materijalizma. Vrijeme skromnosti, ali i izvjesnosti pozitivnog razvoja i onog osjećaja nepreglednih mogućnosti koje nas je sve pucao. I zato volim "Capri-Sonne Orange". Kad ga pijem imam osjećaj da se dešava NEŠTO KRUPNO..

U Zagrebu postoji tvrtka "Zagreb holding", koja, kako joj i ime kazuje objedinjava više gradskih tvrtki Grada Zagreba. Među inim, i više je no bitan dio tog holdinga i tvrtka/podružnica "Zagreb parking" koja hametice grabi novac zagrepčana te ga nesebično prelijeva našem brižnom i notorno omiljenom dragom gradonačelniku na daljnje, potpuno slobodno, raspolaganje.
Tvrtka "Zagreb parking", kao i svaka prava tvrtka ima i svoj broj telefona. 1. Slovima i brojem. Možete ga, taj broj telefona, pročitati na svakoj kazni za parkiranje koje niste platili (kao i na kazni koju ste dobili premda ste parkiranje platili sms-om, a što koordinirano osoblje "Zagreb parkinga" ni na koji način ne sprječava da vam isto naplati) pod rubrikom: "Reklamacije i informacije (od ponedjeljka do petka) od 09 do 15 sati". A možete ga dobiti i pozivom na 988. Taj, i samo taj, broj. The number is: 4501-770. Pozivom na taj broj možete lijepo strukturirati vrijeme ako vam je dosadno.
"Dobili ste Zagrebački holding, podružnicu Zagreb parking, Odjel za informacije ugovornih kazni, pričekajte trenutak.." nakon preko nJekoliko trenutaka ide tekst "nažalost, svi operateri su trenutno zauzeti, nazovite kasnije".
Tijekom jutra, od 9 naovamo, u naivnoj želji da reklamiram neke na šajbi mi zatečene parkirne kazne koje sam po povratku uočila pod brisačem, a koje sam bila platila sms-om, sam "nazvala kasnije", ne karikiram, 40TAK puta. Po istoj proceduri i s istim ishodom.
Za ne-zagrepčane, parkirni prostor u Gradu Zagrebu organiziran je na način: 1) prostor na kojem nema naplate parkinga (periferija) 2) prostor na kojem se parking naplaćuje (90% površine Grada). Točka 2) je pritom podijeljena na 3 zone tj podtočke: a) b) i c). Cijena parkiranja po satu iznosi u zoni: a) "prvoj", 16 kuna, b) "drugoj", 8 kuna, c) "trećoj", 4 kune. Cijena kazne iznosi: a) 350 kuna, b) 250 kuna, c) 150 kuna.
Alternativno, ako ne radite, a imate auto koji vozite i parkirate, možete, dakle, "(od ponedjeljka do petka) od 09 do 15 sati" (i samo tada) i prošetati do "Zagreb parkinga", i tamo strukturirati vrijeme u redu u kojem se čeka, kažu najuporniji, kojih sat do dva.
Volim živjeti i parkirati u Zagrebu! :-D
P.S. Nadam se da je Gradonačelnik već odabrao novog punokrvnjaka za poklon Sinjanima. Baš je neki širokogrudni i drag čovjek taj Milan. Nešto poput Robina Hooda. Uzima bogatima (zagrepčanima) da bi siromašnima (nezagrepčanima) poklanjao konje, stanove ili što se već sjeti da bi ga lijepo prikazalo u milodarnoj rasvjeti i proširilo mu radijus pipaca. Pravi ljevičar. I gradonačelnik Grada Zagreba. Praiskonski.
 

Vrtim programe tražeći kanal uz koji je najugodnije provesti neko svoje vrijeme pred spavanje. Zastanem na RTL-u. Tamo Lara Croft, alias nad-žena Angelina Jolie koja u toj akcijskoj ulozi (tragična li izraza za adekvatan žanr) skače, mlati i radi sve što i uobičajeno rade muški akcijski junaci (izraz zamalo tragičnikomičniji i od žanra samog :-)). Gledam i mislim kako je uvjerljiva čak i na tom muškom, motoričko-kinetičkom terenu trke, izmicanja, nokautiranja, survavanja, ustajanja, a sveudilj savršena, nepomućeno savršena u svojoj neponovljivoj prelijepoj ženstvenosti. I mislim kako to muške konzumente filma jamačno mučki kastrira, to kad im jedna takva vrhunska čkapi tako suvereno zađe i u posljednje utočište muškog terena - akcijski film.. :-)
Gledam ja dakle to jednim okom, a drugim (nečim), dakle, mislim. Mislim i o tome kako je davno bilo da me neki muškarac oborio. Mislim, u stvarnom svijetu, ne na daskama il celulozi koja nam crta stvarnost.
Ne kao npr. u subotu kad sam vozeći se prema gradu u večernjim satima stala na i tada začudno prekrcanom zelenom valu, kada je pred moju šajbu iz polumraka banuo Vilim Matula pješke se probijajući kroz sumaglicu smjese ispušnih plinova koje čekajuća vozila triju traka nesebično emitiraju u atmosferu i nadolazeće večernje jesenje magle. Ugledam ga, onakvog malešnog, žutokosog, žgoljavog i proćelavog kakav već je, i,-  i osjetim ushit. Najiskreniji mogući. Onak iz želuca. Već sam ga jednom susrela, i osjetivši isto prišla mu i rekla nešto o onome što mi je pružio (mojoj duši) ulogom u Dekadenciji. Ovaj put se ushit osovio na ekstazu pruženu mi njegovom rolom u Metastazama. Ipak, odlučila sam poštedit čovjeka svog nepatvorenog grupi-poriva, te stoga nisam stala u stranu i upalila sva 4, te mahnito potrčala za njim da mu kažem, drugi put, isto što sam mu rekla prvi put - da mi je puno pružio (mislim, ak čovjek već treba tolke tekstove popamtit, nema smisla da mu duplanjem trošim ono malo dostupne memorije:-)).. Naprotiv, ostala sam, suvereno, na svojoj putanji. Bar fizički.
Mentalno sam odletjela u preispitivanje kako je i kada bilo to kad me netko suprutnog spola svojom ukupnošću oborio. Dakle, ne u predstavi, ne na filmu, već tu, u životu što bi se reklo:-) I onak.. nisam se mogla sjetit...:-0
E sad, brine me samo: jel mi to od zaboravljivosti i prođene kilometraže il od pukog nedostatka dojmljivih životnih rola? :-)
P.S. U međuvremenu, bilo bi lijepo da nam Miramax ili AVA-Prodakšn pruži bar nekog macho-junaka u emisiji u kukičanju koji bi nadkukičao sve te paške i ine kukičarke kad muški već imaju tu Laru Croft za odgledat.. :-)

"Što bolje poznajem ljude, više volim pse" reče netko jednom... i meni to odmah leglo. Na prvu. Drugu i svaku slijedeću.
Gita je stigla s Hvara u petak, 19. rujna '08. oko ponoći. Lena ju je dočekala s istom onom zadrškom kakvu je Gita izgubila iste one sekunde u kojoj sam je te noći unijela u stan (naš stari, a njen novi dom) i lakomisleno položila na svoj (nekad bakin) dnevnosobni tepih (a svi vrlo dobro znamo da nijedna prava, izistinska baka nikad nije štedjela na čvoraži prilikom kupovine "perzijanera za tinel", pa tako ni moja..:-)) od bog-te-pitaj-koliko-čvorova-po-metru-kvadratnom (baka bi jamačno znala, ko da je ovaj čas vidim kako govori susjedi Anici koja je došla na kavu: "Anice moja, ma šta da ti kažem - presretna sam! Tako kvalitetan tepih po tako povoljnoj cijeni, ma zamisli molim te... a vidi te šare, te žive tonove... tu kvalitetu.. sad napokon mogu dolično primati goste.." :-)), te promptno po istom pažljivo disponirala sve suvišne tjelesne tekućine (i ne samo tekućine:-/:-))
Od tada, od tog petka, mada ne i 13og, Lenin i moj život nije onaj stari. Žao mi je da Laki više nije tu da podijeli s nama svu tu nevinu radost koju je ta mala srčana divljakuša unijela u našu svakodnevicu.
No, da zaključim: "Što više poznajem pse, manje marim za ljude":-)
P.S. Koristim priliku da obavijestim Zsu-zsu da štene odlično napreduje, ima izvrstan tek i urednu stolicu.. :-)

Neki dan smo kupili karte za večerašnji nastup TBFa u ZKM-u.. jako sam se oštrila na to, sve ne mogu odlučit jel mi miliji TBFov opus il isti predan mi u komornom prostoru kakva je dvorana ZKMa, rječju - poslastica! :-)
No, jučer sam obavještena da mi večeras s Hvara stiže Gita. Gita je štene koje željno iščekujem već 10ak dana.. toliko željno da mi se već činilo da nikad neće stić.. al stigla je... napokon, večeras oko 11.
Gita ima jedno 20 deka, bijela je, s nekoliko sitnih smeđih fleka na glavici. Visoka je 10, a duga jedno 18 centimetara. Kreće se isključivo trčeći, skačući i bacajući se. Laje. Nema još ni 2 mjeseca a - laje!:-) Bit će to jedna vrlo srčana koka:-) A bit će i ovo jedna vrrrlo duga noć s njenim cviležom u pozadini. Noćas odlučujemo tko će koga - trenirati. Držte mi fige da izdržim cviljukanje i ostanem za kormilom.. tonight is The night:-/:-)

Danas je rođendan moje prijateljice. Provjerene. Džombe. Našle smo se. Našle se i raspravljale mnoge stvari i kužile svijet... :-)   Moja prijateljica voli seriju Vratit će se rode. Večeras sam je i ja gledala. Muziku za seriju skladao je Saša Lošić Loša. Specijalnu muziku (iz špice citirana formulacija) skladao je Dušan Kojić Koja. Uz standardni postav, u danas prikazanoj epizodi gostovala je Mira Furlan. Naborana lica. I Sonja Savić.. pogurena i suha. Bjelogrlićevo lice je zadržalo ekspresivnost, al otečenost i bore upućuju na prođenu kilometražu i hektolitražu od 80-ih naovamo. Lice tradicionalno maestralne Mire Banjac nije se promijenilo. Gledajuć je (seriju) kao da sam prisustvovala nekom čudnom sklepanom hommageu našim zlatnim godinama. I bilo mi je toplo. I lijepo.
Ljubav prijatelja je bova što nas održi na pučini kad nas proboj kroz valove života iznuri. Volim svoju prijateljicu i tako sam sretna što je dio moga života

 Danas sam s posla krenula oko 16 i 10. Rush-hour uobičajeno kreće oko 16,20-16,25. Teški olovni oblaci visjeli su nad gradom. Nije kišilo. Dan po svemu običan. Jesenje-običan. Ispadam na Savsku. Kolona u oba smjera u obe trake (daklem, i po tramvajskoj) dokle pogled seže. Ispetljam se nekak u smjeru prema gradu i ubrzo primijetim da je osnovno svojstvo kolone u kojoj stojim to - da se ne miče. Dogmižem nekako do prvog mogućeg skretanja u Vrbik, zaobiđem opake gužvo-točke u istom i kroz ulicu Veselka Tenžere (rek'o bi jedan moj frend "kroz ulicu Vesele tinejđerke":-)) izbijem na Vukovarsku u relativno pristojnom prolaznom vremenu (oko 16,20). A na Vukovarskoj.. avaj & kukulele. Kako sam u dogledno vrijeme imala jedan važan sastanak na koji nisam željela zakasniti, u meni počne tinjati nemir. Vukovarskom jurim brzinom od kojih metar i pol na 2 minute. Bez karikiranja. Nikad nisam znala ono preračunavanje m/sec u km/h ni vice versa, al sam lakoćom koja plijeni brzo spoznala da ću mojom tadašnjom brzinom dramatično zakasniti. Sjedim u autu i divljam u sebi u istom. I sve si mislim koji me vrag tjerao da neki dan spominjem i ponovno odgledam "Dan ludila". Bukvalno mi je došlo da zaključam auto i odšetam... Sjedim ja u autu, stoji auto u Vukovarskoj. Svi smo vrlo mirni osim mene same. Kad-eto ti (mi, zapravo) spasonosne ideje u času kad joj se više uopće nisam nadala. Gruntam: Da mi se dokopat lijeve trake, a iz lijeve trake tramvajske pruge... jest da je na Vukovarskoj pruga garnirana kamenjem a ne betonskim kockama, al nema veze, za gume i šasiju sigurnom brzinom na toj ću podlozi Miramarske se dočepat za jedno jednu 100inu vremena no što bih ovako, po PS-u..
Ono što bih zapravo željela apostrofirati nije to kako je prošla ta akcija (dobro) nego lica i postupke sugrađana mi kojima su ničim izazvani popratili ovaj moj banalni čin individualne volje i popratni mi prometni prekršaj.
Svi poznajmo onu nezaboravnu situaciju provođenja 2 do 3 sata u čekaonici liječnika (najčešće opće prakse). Kao i atmosferu koja u istima vlada. Krene neka spikica i 3je, 4oro najlajvijih čekača se zdušno krenu oko neke teme slagat uglavnom sjedeći i/ili stojeći u najudaljenijim kutovima čekaonice međusobno. Pa tako, čekanje, samo po sebi bezumna radnja, postaje dodatno otežano slušanjem nekih "apsolutnih&neupitnih istina", najčešće u kukalačkom tonu čime čovjek, ionako malen pod zvjezdama čekaonice Doma zdravlja, ima osjećaj da ga netko tako malenog još lupa teškim batom tupe konverzacije po glavi. E sad, ako se nađe netko dovoljno spreman da podnese zbirni napad lajavog čopora zamolivši govornike da se malo stišaju "jer nas ostale ne mora, nužno, zanimati ta tema.." - taj vidi svog boga, sličnog boga kao i netko tko se drzne kucnut na vrata sestre na kojima piše fontom 48 u kurzivu i boldu "ne kucaj"...
E pa ono što mi je prilikom moje male akcije ubrzanja stizanja od točke A do točke B ne moglo ne upasti u oko jesu grimase i mimika vozača betoniranih za asfalt Vukovarske koje sam mimoišla, kao i čekača tramvaja (tramvajski je promet isto bio u kolapsu) dok sam prolazila kraj stanica na kojima su oni čekali tramvaje kojih nije bilo.. neki su čak i silazili na prugu da mi otežaju proboj..:-) Čast rijetkim iznimkama koje su se osmjehivale ili pljeskale, u ime istine moram i njih spomenuti.
Ono što me u takvom stavu uvijek ostavljalo zbunjenom jest: koja to huda sila brani pojedincima u krdu da si pomognu sami (kad im dragi bog u nekoj situaciji očito ne kani:-)), već se pravom svih pravednika ovog svijeta ustremljuju na nekog tko si pomaže sam, a njima ne šteti? Da li je to Maybelline? :-)))

Tjedan je bio mučan, krajnje zahtjevan, energetski i praktično. Na samom rubu mojih snaga. Završio je uspješno i ja se osjećam krepano, zadovoljno i smireno.
No da, al nećemo mi sad o tome... mi ćemo o nečem completely different... :-)
Predvečerje sam provela u zabavnom i duhu poticajnom društvu. Čim sam se raskravila od working-day ritma počela me gruvati kreativna energija popraćena krpanjem me mahnitim različitim asocijacijama i fleševima. Bila sam na N okretaja. I tako, riječ po riječ, smijeh po smijeh, polako je došlo vrijeme da s te zabavne kave krenem u nešto drugo u planiranom tijeku moga dana.
Netom prije odlaska, poštujući potrebe svoga tijela, ispričam se i u najboljem raspoloženju krenem na wc... kad, ne lezi vraže... i u tom su bircu (inače jednom od mojih redovnih) uveli onaj čudnovati mi sindrom "zaključavanja ženskog wc-a" (koji bi, valjda, trebao podijeliti odgovornost među spickanim ženskim onečišćivačicama wc-a kako bi one bile malo manje prasice ter zahode za sobom ostavljale u malo prihvatljivijem stanju za slijedeću korisnicu..) o čemu me na putu ka odredištu, samoinicijativno i ničim izazvan, za-jednim-od-stolova-sjedeći-kuhar informira skrećući mi pažnju put šanka na kojem bi The Key imao stajati... uto... ubacuje se cura sjedeća-za-stolom-na-razini-iznad-nešto-tipa-galerije (ujedno za stolom najbližem wc-u) sa slijedećim tekstom "ne, ne, sve je ok, maloprije je jedna godpođa uzela ključ i sad je gore.. slobodno Vi..".
Prekidam ovu gornju Jurdanastu rečenicu, uzimam(o) zrak i idemo dalje..:-)
Kročeći ka vratima predprostora ženckog wc-a osvješćujem problematiku situacije: pritisak mjehura s jedne, a zaključana vrata s druge strane. Poznavajući iskustveno tlocrt ženskog sanitarnog dijela tog lokala (koji je širok cca metar, a dug možda cijela 4, pri čemu je školjka na kojoj, pretpostavljam, gospođa i dalje mirno sjedi, na najdaljoj točci od zaključanih vrata pred kojima sam zapela) spoznajem da je mala vjerojatnost da ona čuje moje kucanje (osobito ako je gospođa u godinama) i mozak mi promptno razmotri mogućnost uporabe muškog wc-a koji zjapi blaženo prazan iza svojih pritvorenih vrata. Snimam. Tlocrt je isti, duguljast, u predprostoriji gdje je u ženskom samo lavabo, ovdje je lavabo i jedan pisoar. Žuđena školjka je, vidim, iza slijedećih pritvorenih vrata...Par sekundi vaganja.. i eureka! Zamolit ću ženskicu sjedeću za stolom najbliže wc-u da mi čuva leđa.. tj.. ne baš leđa... no da zamolit ću je da spriječi eventualni prodor muških bića na putu ka wc-u dok ja ne izađem.  Rečeno-učinjeno. Sretno i olakšano zahvalim joj na putu ka izlazu:-)
I onda se sjetim jedne cijele gomile smiješnih zahodskih situacija:-)
Pošto ne želim da izdahnete za monitorom u pokušaju stizanja do kraja ovog teksta... izdvojit ću za ovu priliku samo jednu:
Bio je neki koncert, dal Tvornica, dal Dom sportova, teško je reći... doprati me dragi (gužva je bila strašna) do wc-a... ženskog.. zapravo do 5 metara ispred vrata predvorja wc-a pošto se do tamo prostirao red nuždom pritisnute ženske čeljadi... brza kalkulacija dala mi je odokativni izračun da ću (ćemo) čekati cca pola sata da dođem na red... očaj.. zirnem ka preko-putnom muškom... promet samo takav.. a bome i protočnost... dečki samo ušetavaju i izšetavaju začas olakšani na kojem od niza pisoara postavljenih uz lijevi zid prostorije... desna stijena prostorije sastoji se od kojih 5-6 kabina zaključujem letimičnim prebrajanjem što otvorenih što zatvorenih vrata na istima... velim ja njemu.. ma, uot d fak.. idem... udahnem duboko, zaboravim da sam ikad primila kućni odgoj i hrabro zagazim na "njihov" teritorij.. gledam striktno desno da smanjim nelagodu sebi i ljudima na čiji sam teren prodrla... gazim oštro ka prvim otvorenim vratima s desne strane.. kad odjednom za sobom čujem, iz jednog od grla s lijeve linije.. vedro i zvonko: "Oho.. dobra večer!".. uzvratim s "Dobra večer" i oblije me guturalni cer... i ostali "ljevičari" su odmah potom pozdravivši umrli od smjeha... no da, obavila sam željeno i slavodobitno napustila tuđi teritorij... :-)))))

Elem, dakle, ciljana skupino! :-)
Postoji li među vama netko tko putuje idući vikend prema Zagrebu, a bio bi spreman dopremiti mi štene iz rodnog vam grada?
Ako takav anđeo postoji, molim da mi se javi na pvt. Štene je malecko i za očekivati je da se popiški, pokaka i ispovraća putem, daklem molim one koji su spremni imati kutijicu sa štenetom i popratnim sadržajima na sicu, bez nervoze na tu temu, dakle, netko tko voli i razumije se u pse, da mi ga doveze do Zagreba.
Najuvjerljivijeg pasoljubnog transporto-ponuđača vodim na kavu, može i duplu.. ;-):-)

I moram se ne-složiti. Najzabrinutija sam oduvijek bila u (lošim) vezama, a najbezbrižnija sama. Veza kvari ženu.. :-)

Da li su ljudi dosadni (nekome) jer ne mogu drugačije il iz hotimičnog moždanog trenutnog rada u leru (ne mislim na uzorak.. kronično... već onako prosječno dosadnih vam ljudi)?
I na koji način ako ti je netko kao osoba nezanimljiv, nenapet, to reći na način da te se shvati, a da drugome ne razoriš ego?
Da li je pregrubo reći osobi kojoj si unutar 2 sata 3 puta rekla da bi cijenila da bude sva ta spika malo vedrija i malo manje suhoparna (opetovano suptilno ponavljanje pokazalo se potpuno neučinkovito): "Užasno mi je dosadna naša konverzacija. Jesam li to već spomenula?"...
Mene jako umara kad me netko gnjavi i nastojim se zaštiti, a vi? Koja je vaša mjera?
 

Sjedim u svojoj kancelariji.. ne sluteći ništa.. rek'o bi Štulić - ne htijući mnogo, osim života, osim života.. da, baš ništa osim života tajnice kojoj je šef u taj petak na dalekom poslovnom putovanju..:-))
U kancelariju mi ulazi, bez kucanja, uobičajeno, osoba koja je jedan od pod-šefova mojemu, vlastitome šefu rekli bismo:-)
Među papirima, telefonima, mobitelima, potpisnim mapama i inim potrebitim mi alatkama u radu, na desku mi (također, ne sluteći ništa;-)) počiva tanjur s nešto krupnog, pravilno okruglog, crnog, ko cukar slatkog slutim-GMO-potaknutog-uvoz-iz-italije grožđa kojem ja uopće ne zamjeram porijeklo nit krvna zrnca već ga jako volim baš takvo kakvo je.
Gospodin, nazovimo ga tako u ovoj prilici.. pruža mi papire koje je donio na potpis, vraća mi putni radni list i ključeve službenog auta, i, u tom trenutku, njegovu pažnju potpuno zaokupi - grožđe. Moje grožđe na mom stolu. Predamnom. Gospodin pruža ruku i počne kidati bobe prethodno pomno (taking his time) odmjeravajući svaku i kidajući najoblije i najsočnije plodove. Jednom rukom kida, pa naizmjenično stavlja što u usnu šupljinu, a što u drugu ruku, konkretno u jamicu koju čini šaka već povinutih prstiju za tu priliku.
Istovremeno, govori. Nešto o papirima koje je donio. Gledam. Gledam ga. Radnja se nastavlja s time da se vidno ubrzava. Nije vam trebalo promaći da gospodin nit je bio ponuđen ni/ili postavio trivijalno pitanje može li se poslužiti.
Gledam ga, gledam i osjećam svoju narav kako nadire… proporcionalno akcelaraciji, njegovih, kretnji i broju, mojih, boba.
Kažem: Gospodine X ne sjećam se da sam Vas ponudila?
Gospodin (ko iz p…e, ma baš pravi gospodin): Pa što je na stolu ponuđeno je..
Kažem: Ovo grožđe nije na stolu. Ono je na  r a d n o m  stolu.(i ništa više, mislim, ne kažem)
Istisnuo je neku ispriku i još malo nabacio neke soft konverzacijice da omlitavi vibru u zraku i izašao. I pozdravio je danas na odlasku. Nije se više danas vraćao.
A vi, volite li i vi scenu u restoranu brze hrane s jutarnjim i popodnevnim menijem u “Falling down”? :-)

Živimo u Hrvatskoj. Ponekad nismo dovoljno svjesni uzbudljivosti tog i takvog okvira u kojem živimo zaokupljeni vlastitim mikrokozmosom. No... postoje neke situacije koje nas... recimo to tako.. osvijeste.
Bilo je to u travnju. Poželjela sam plivati. On daily basis. Prošnjofala sam ponudu bazena grada Zagreba. Daničićeva, Mladost i Utrine su stvarno jeftinjak, al su zauzeti u većini radnim ljudima interesantnih termina nekim svojim profi plivačima, vaterpolistima i inim ne-rekreativcima. Sheraton nudi (cijeli dan) neki otužni klaustrofobični bazenčić s masom raje po previsokoj cijeni. Al Interconti, eh da, bazen Intercontija. Moja stara ljubav:-) Plivala sam nekad tamo. Isposlovala mi kolegica, tada tajnica generalnog tamo, free-of-charge 6mjesečnu iskaznicu (i tada je cijena bila drakonska, na rubu mi nedohvatnosti, jako sam joj zahvalna bila:-)). Bazen je okupan prirodnom svjetlošću, viiiiisokog plafona, prostran, čist, nenapučen, sve je u svjetlim tonovima, s palmicama, nolinama i benjaminima, s ležaljkama od bambusa za dokonarenje uz koktelčiće, ma sve baš full fancy:-). I tako, zaključih ja da ja sebi vrijedim 3100 kuna / per 6 mjeseci tamo od jutra do sutra tj. kolko mi se hoće svakog dana od 10 do 24h. Al to nas tek dovodi na pravu temu.
Rečeno-učinjeno. Daklem, uplatim ja tih 3,1 soma kunića i krenem se rekreirati na visokoj nozi:-). Idealno. Usput mi kad idem s posla, nije daleko ni za navečer svrnut, malo izvidim i pronađem rupe u shemi tarifiranja Zagreb-parkinga (a koje su i fizički van dometa krana pauka:-)) u samoj blizini hotela, i radosno krenem u moju novu naviku:-)
Nakon jedva mjesec dana moje nove i radošću me ispunjajuće rekreativne navike (dakle, početkom svibnja Anno Domini 2008.) dođem si ja na  sad već "svoje plivanje"(;-)). Kad-ne lezi vraže! Na vratima lanče s katančem i papirče otprilike sljedeće sadržine: "Ispričavamo se, ali naglo i nenadano smo izbačeni iz prostora koji smo imali u najmu od strane Hotela Westin, bazen je do daljnjega zatvoren, ispričavamo se korisnicima i molimo da se jave na taj i taj broj moba radi povrata novaca.. u potpisu nekakva "Rekreacija (fucking)"d.o.o.", i izvjesni Davor (bez prezimena) s njegovim navodnim brojem moba.
Kako se radnja, nažalost dešava u pravnoj državi Hrvatskoj, a ja nemam za intimusa nikog od dečkiju s Knežije (nikad nisam znala odabrati društvo), mam me oblio hladan znoj i pred očima mi je proletjelo svih mojih 2583,35 kuna.. pojedinačno...  (3100:6=516,67x5=2583,35).
Od tada na ovamo (daklem od 9.5.'08.) kombinacijom pitbullovske tvrdoglavosti, siktavog sarkazma kobre i povremenih prijetnji medijima i kaznenim tužbama radi prijevare komuniciram s tom bratijom iz te, krasna li simbolična naziva - "Rekreacije" d.o.o...
I sad - oštri rez: danas mi je lik isplatio mojih 2.600 najslađih kuna u životu.
I am one proud woman!!
P.S. Rječju, ak Vam nešto treba utjerati, šaljite svoje upite za utjerivanje na PP :-)