Zašto ne?

.. i onda se tu meni uvaljuje intenzivno par dana. Ja ga kuliram, konstantno, kroz zajebanciju, ali je trend-kuliranje. Kako je izrazito zabavan, pustim mu tu i tamo koju lopticu. I tako, nakon jedne naizgled puštene loptice, njemu porastu krila, i čim se pojavi na netu iste sekunde mi napiše nešto tipa: "a divote, sad sam sve poobavljao i sad sam, u miru božjem - Samo Tvoj".
Sad sam se logirala i to zatekla. Kako sam to pročitala, skočila mi kiselina. Čovjek inače uopće ne dovodi pod pitanje stabilnost svoje veze i predanost joj svoju posljedičnu:-))
I zvek, gruntam: "Čovječe (ženo božja zapravo, pošto se o meni, među inima, tu radi;-):-) ), pa to je ta priča! Pa u glavi tog čovjeka jedno ne isključuje drugo. Dapače, to čak ni na koji način u njegovom svijetu ne kolerira. Pušing rođo (ženo). Čim se rodiš rođo (ženo, kao takva) - iz mesta si najebo(-la, zapravo) - s tom smiješnom, atavističkom, monogamnom vizurom života! :-/ "
:-))))))))
 

..i uresilo mi dan :-))
:TBF, GALERIJA TUTNPLOK, "Jesam, nisam"
Ja imam mišljenje, darežljivo ga dijelim, svim silama se trudim neodržat ga cijelim. Pa dijelim miišljenje, to mi je radoznalo, na dijelove ga rastavljam, pa malo po malo. A moram priznat to me vrlo okupira, pa svako mišljenje dobro prostudiram. Pa svako mišljenje spakiram, uokvirim, u mrak ga stavim, da se ne pokvari, brzo ga zaboravim, al valjda starim.. al ko uopće mari za te debilne stvari. Pratim šta je IN, ne bih da se izdvojim, no ponekad dvojim što me čini svojim, pa razdjeljujem mišljenja, u tome sam odličan, ti dam-ti dam-ti dam, tupastično običan. Općenito ja puno razmišljam o mišljenjima, a to traje pa mi ne preostaje dovoljno vremena za stvoriti vlastito mišljenje i stav, al to nije ni bitno, od nemanja mišljenja nije strada niko,samo manjina slučajno i to je bia film. Mislim, dakle jesam nisam, siguran dal jesam nisam, jesam nisam,to ne mogu opisat, steglo u grudima, nemogu diisat. Promatram stavove, i desne i live i centralne iz mentalne perspektive. Pa ih biram za taj dan, jedan po jedan, TV mi pomaže jer to ne znam sam. Jednom sam čak intenzivno razmišljao o tom da imam neke čvrste stavove, da ih ne minjam za nove barem dan dva, al to bi bilo čudno, mislim, toliko dugo. A gdje bi ih držao, mislim na stavove, a držat se za stavove poremeti mi planove. Puko bi na šavove, jer definitivno imat mišljenja i stavove nije perspektivno. Ovako je fino, ovako je bolje, od mišljenja i stavova imam samo glavobolje. Kad razmislim malo i nije im misto, tamo di je misliti i srati jedno te isto. Jesam nisam, siguran dal jesam nisam, jesam nisam,to nemogu opisat, stegla me kravata, ne mogu disat. Mislim, dakle jesam nisam, siguran dal jesam nisam, jesam nisam,to ne mogu opisat, steglo u grudima, ne mogu diisat. Jesam nisam, jesam nisam, jesam nisam, jesam nisam, jesam nisam, jesam nisam, jesam nisam, jesam nisam..

Svaki me put ponovno oduševe te stvari, pojave, koje mi, ničim izazvane, padaju u krilo!:-)
Jučer naprimjer, idem se nać s frendicom iza posla, uranim, odem do obližnjeg dućana, kupim banane, izađem, a 2 goluba (vjerojatnije golub i golubica;-):-)) udvaraju jedno drugom, guguću, pušu se, dirkaju se kljunovima, poletavaju jedno ka drugom, i drugo ka prvom, pa se vraćaju, i sve tako.. sve to na metar-2 od mojih nogu, tolko su bili zaneseni da me nisu ni primijetili. Meni oči ispale, oduševljena, buljim i gutam njihovu radosnu igru udvaranja. Svu me ushitio taj doživljaj prirode na dlanu pružen mi nenadano između 3 sive zgrade i 2 siva i jednog zelenog kontejnera Gradske čistoće :-)

Odgovornost
 Riječ odgovornost, njezin pravi smisao i njezino značenje možda najbolje izražava razdjelnicu između zdrave, odrasle osobe - odgovorne i bolesne, neodrasle osobe - neodgovorne.
 Preuzeti odgovornost za ono što radimo, govorimo i namjeravamo krupan je korak u vlastitu sazrijevanju.
 Što znači odgovornost?
  Odgovorna je osoba koja zna odgovor, koja ga daje i snosi posljedice svoga znanja i ponašanja.
 Odgovorna osoba
 Pod pojmom odgovorne osobe u pravnim se odnosima podrazumijeva osoba koja snosi posljedice svoga ili čak tuđeg ponašanja.
Doći ću sutra u 17 sati kod Vas - kaže mi, na primjer, moj klijent. Što on tom izjavom zapravo radi? On sklapa sa mnom ugovor. Kakav ugovor? Tko potpisuje taj ugovor? Klijent, naravno, ako je zdrava i normalna osoba. U ugovoru stoji, ili se to podrazumijeva, ako i nije napisano, da će on svakako doći osim u slučaju više sile. Ili će taj svoj dogovor odgoditi ili otkazati čim bude znao da ga neće moći poštovati. Ili će se, ako ga je viša sila spriječila da dođe ili da javi da ne može doći kasnije ispričati.
 Što kažete? Da je zaboravio? Dobro. Moguće je. Ali ako smo počeli zaboravljati svoje ugovore, moramo ih početi bilježiti. Ili prepustiti nekom drugom da o tome vodi računa. Jer smo inače neodgovorni.
 Možda ćete reći da su to sitnice. Nisu. Sitnice ne ostavljaju  posljedice. Mi smo odgovorni prema drugima i u krupnim i u sitnim stvarima. Naša je odgovornost sastavljena od niza odgovornih ponašanja. I onoliko smo zdravi i odrasli koliko smo odgovorni. Možemo biti odgovorni prema drugima i prema sebi.
 Ako ne ispunjavamo obveze koje smo, svjesno ili nesvjesno, preuzeli, mi smo neodgovorni.
 Kao i u svemu, tako i u odgovornosti postoji neka sredina koju osoba izgradi na temelju svojih svojstava i na temelju kulturalnih, civilizacijskih običaja u svom okruženju. U procjeni naše vlastite odgovornosti možemo se rukovoditi svojim kriterijima, ali možemo oslušnuti i mišljenje naše okoline. Dobro je čuti da li nas okolina, a pogotovo oni ljudi do kojih nam je stalo smatraju odgovornima.
Naravno da povremeno mijenjamo svoje planove i svoje obveze, ali ako oni uključuju druge ljude ne možemo ih mijenjati, ako želimo biti odgovorni a da o tome ne obavijestimo te ljude i da se s njima ne dogovorimo o promjeni.
Neki od nas se ponekad ponašaju neodgovorno prema osobi koju doživljavaju blagom i popustljivom, računajući da će im, zbog blage ćudi, takva osoba oprostiti.
 Takvo ponašanje je pogrešno jer se Naša odgovornost ne može mjeriti svojstvima Drugog čovjeka.
 Još je gore i nažalost češće, kad se neodgovorno ponašamo prema bliskim osobama. Jer blizinu smatramo dopuštenjem za neodgovornost. „Pa moja majka će to shvatiti“. No, odgovornost nema veze sa. shvaćanjem onog drugog. Ako shvaćam da sam pogriješila, onda sam ja odgovorna za svoju grešku. Bez obzira na to prema kome sam pogriješila. Možda je i veća greška biti neodgovoran prema bliskoj osobi jer nam je ona dala svoje povjerenje, tj. nije se dovoljno zaštitila od naše neodgovornosti, misleći da bliskost znači povjerenje. Na taj smo način zapravo tu bliskost iznevjerili i zloupotrijebili.
 Biti odgovoran znači biti odrastao i biti zdrav. Najvažnije je da čovjek mjeri svoju odgovornost prema sebi i da preuzima samo one obveze koje će moći odgovorno ispuniti.
 Kad god smo neodgovorni prema drugima - neodgovorni smo i prema sebi.  I svaki put smo smanjili svoju zdravu jezgru.  Neodgovorno ponašanje šteti onome tko se tako ponaša.
 Odgovornost je zaista dobra mjera kojom možemo izmjeriti psihičko zdravlje.
 Ponašanje slobodnog čovjeka
 Slobodan čovjek zna da je slobodan jer se, dok slobodno postupa, osjeća dobro, korisno i sam je sa sobom u skladu.
 Čovjek je slobodan ako slobodno može pokazati svoje emocije. Čovjek ima pravo biti veseo i biti tužan. On ima pravo suosjećati, prihvatiti i odbaciti. Biti slobodan znači birati, a ne naslijediti. Čovjek može odabrati i religiju i naciju. Ili ne odabrati. On može ne biti religiozan i nemati naciju - biti ateist apatrid. On može birati mjesto gdje će stanovati. Prognani čovjek nije slobodan.
 Jedna od vrlo važnih osobitosti slobodnog čovjeka jest da bira kojim će se poslom baviti. Nezaposleni čovjek koji želi raditi - nije slobodan. Čovjek koji ne radi mora prositi ili krasti. Ono što mu daje drugi Čovjek može biti dar od srca, ali može i sputavati darovanoga.
 Slobodan čovjek posjeduje. Ono što je njegovo - s tim raspolaže. Ako s njegovom imovinom raspolaže netko drugi, on nije slobodan.
 Biti slobodan znači raspolagati svojim vremenom. Zar ne govorimo uvijek; slobodno vrijeme? Odluke koje donosimo tijekom života dio su naše slobode, naš su izbor, odluke koje donosimo ograničene su ili oplemenjene prethodnim odlukama. Odlučimo li, na primjer, imati dijete, time smo odabrali cijeli veliki paket koji nosimo cijelim ili velikim dijelom našeg života. Jesmo li time ograničili ili obogatili svoju slobodu -stvar je pojedinačne prosudbe.
 Slobodan čovjek sam odlučuje koliko će drugome dati od svog vremena, od svojih stvari i od svojih ideja.
 Komunikacija i sloboda
 U slobodnoj komunikaciji ljudi razmjenjuju svoja znanja, svoje emocije i iskustva. Onaj tko manipulira drugima, uskraćuje im slobodu. Ako nas netko nagovori da napravimo nešto što nije u skladu s našim interesima, on nam je oduzeo dio našeg vremena koje više nikad ne možemo vratiti.
 Osoba koja nam je ukrala novac, oštetila nas je, ali tu štetu možemo nadoknaditi.  Osoba koja nam je ukrala vrijeme - napravila nam je nenadoknadivu štetu.
 Slobodni ljudi nas potiču
 Kad čovjek susretne slobodnijeg čovjeka koji izražava svoje stavove ne plašeći se posljedica, može se osjetiti ponukan im da i sam tako postupi. Slobodni ljudi, heroji, ljudi koji su zbog slobode dovodili u pitanje svoju egzistenciju - mogu nam biti inspiracija. Uplašena osoba može negirati tu slobodu i reći za slobodnog čovjeka da je neoprezan, da je budala, da nije diplomat....
 Sloboda, naime, ide ruku pod ruku s odgovornošću pa biti slobodan znači odgovarati za svoje postupke.
 Ako nekome prepustimo da on odlučuje za nas, time smo mi izgubili svoju slobodu. Neslobodni se ljudi tješe jer su gubljenjem slobode izgubili i odgovornost. Što to znači? Onaj tko umjesto mene odlučuje, on će sutra biti kriv, ako odluka nije dobra. Ako odlučujem sam, sutra ću ja biti kriv ako moja odluka nije bila dobra. Ipak izvršavajući tuđe, pogrešne odluke sudjelujemo u toj krivici.
 Lj. Uvodić-Vranić, "Kako se dobro posvađati", Alinea, Zagreb, 2002.
 

A moglo je biti i ovako naprimjer samo da se radnja zbivala negdje malko južnije:
http://dnevnik.hr/vijesti/crna-kronika/novinarku-udario-sakom-u-glavu-jer-je-njezin-pas-pio-vodu-iz-pepeljare.html   :-))
P.S.: Do notice da je vijest od 19.8. .. uvijek sam bila ispred svog vremena, bar jedan dan.. ;-):-)

Bila sam jučer na kavi. Kao što sam i svaki dan. I kao u mnogobrojnim kavskim prilikama koje to dopuštaju, povela sam i Lenu samnom. Lena je pas. Postoji u kvartu nekolicina lokala koji su doggy-friendly, oliti primaju pse, vani, unutra, gdjegod. Najčešće pijem kavu i vodu i uvijek, preko ljeta neizostavno, tražim i dodatnu čašu vode i pepeljaru da u njoj Lenici poslužim istu.
I tako, dođe konobar, uzme narudžbu, krene nazad prema šanku, vičem za njim: "Oprostite, zaboravila sam zatražiti kavu i vodu za psa.. i pepeljaru molim!" :-)
Lijepo smo se nasmijali:-)

Ostvarila sam neki dan svoju dugogodisnju želju (bez jebe) i bila na koncertu Marka Perkovića u Sukošanu (u mojoj, zagrebačkoj ekipi nema šanse da nađem sudruga/ricu za takvu priredbu:-/:-)))
Al to nije tema današnje emisije. Tema je:  -par sati prije početka koncerta rivom u spomenutom priobalnom mjestašcu predamnom kroči čovjek, moj vršnjak, u crnoj t-shirt majici, crnim "rebatinkama"  i crna Thompsonova reklamna šala brižno presavinuta i udjenuta u stražnjem desnom džepu trapki.. ništa neobično s obzirom na mjesto i vrijeme radnje....i tu radnja kreće: gazi on, onako, odmjereno, polako, prema centru mjesta i očekivanom mjestu zbivanja, i, nakon minute-dvije tog i takvog strogo kontroliranog lakonskog hoda, zastane, izvadi šal iz džepa, presavije ga na isti način kako je i prvotno bio položen u džep (tako da se vidi cijeli bijeli natpis "Thompson" na crnoj vunenoj podlozi), te se potom par puta (hodajući) ozre preko ramena da vidi jel namješten - TAMAN, i vijori li dostatno. Ok. Šetnja teče dalje. U narednih 5 minuta i niti 200 metara čovjek je ponovio istu radnju 3 puta. Cijelu. U kompletu. Znam. Brojala sam. Od vađenja, preslagivanja, udjevanja u džep, do oziranja preko ramena. Ne znam što je dalje bilo s njim, šalom i džepom jer su nam se putevi razišli.
Eto, taj čovjek ima pravo glasa, glasa koje vrijedi jednu jedinicu glasa.. baš kao i bilo čiji.. on ravnopravno suodlučuje sa svima nama.. o našoj sadašnjosti i budućnosti. Tvrdim da to nije dobro.. jerbo sam, osobno, na tom stupnju misaonog razvoja i mjesta koje je u istom zauzimala bitnost stila (koji god to bio) bila negdje zaključno i nategnuto u 18oj, a kak mi je sad 37, nekak mi ovlaš ispada 2 mene za jednog njega;-):-))
P.S.: Zahvaljujem dopisniku koji je postavivši The pitanje pokrenuo asocijativni niz, spremna sam s njim ispregovarati njegov udio u zaradi od tantijema..;-):-)))
P.P.S.: N. Ciganoviću bih isto capnula kojih 50% prava glasa promatrajući njegove prioritetne okupacije koje rado dijeli s nama u svakoj trash-emisiji u koju ga netko zovne.
P.P.P.S.: Eto što boravak na i oko desničarskih priredaba radi od stavova jedne notorne ljevičarke.. ma mam su me počele pucat metode Ane L. i Mladena Sch.... ;-):-)))

Danas sam se vratila na posao nakon jednotjednog izbivanja. Šef je na godišnjem, firma je potpuno prazna, čak i na parkingu za raju koji se 'vata po principu "tko prvi njegova djevojka" bjaše 10ak slobodnih mjesta u vrijeme mog dolaska koji nije bio ran.I to je sve što bi se moglo nazvati atipičnim u načinu na koji se dan zavrtio
Potom, step by step, mic po mic (baš onako kako sam pred koju godinu počela primjećivati činjenicu koja je negdje u ranim 30tim počela vapiti da bude uočena, a ta je da predmenstrualni sindrom nije puka izmišljotina horda militantnih feministica koje time žele stvoriti krajnje upitno pokriće za vlastite histerične ispade /što je bilo moje dotadašnje mišljenje, proisteklo iz nepostojanja dotadašnjeg osobnog iskustva/ već objektivna, ponekad i vrlo naporna činjenica kreirana disbalansom hormona), počnem uočavati strange thing: obilje nesporazuma koji me hametice snalaze u slučajnim kontaktima na svakom koraku..:-)
A kakav je bio vaš dan?

Pišem ovdje pod svojom slikom. I prilikom. I odgovara mi to i tako.
Međutim, sve češće me opsjeda etičko pitanje -pitanje o zaštiti "nevinih" i o tome kako puno pisalačkog štofa bacam hotimice u vjetar zbog tog.
Puno je štikleca iz moje obitelji (na roditelje i brata mislim, pošto moju-moju obitelj sačinjavamo Lena, species:pas, i ja, kojoj sumnjam da bi smetalo da podjelim koju od naših dogodovština sa species: ljudi:-)) koji su istinski suludi, zabavni i onostrani, a koji bivaju ciljano nesmješteni ovamo jer sam dojma da nije OK da njima, rodbini, ovdje, uz vlastite, skidam gaće, perem, peglam i klofam ih pred rajom. Već vidim da mi se smješi jedan novi ganz novi profil u svrhu blogovanja golog i necenzuriranog brigom o bilo čijim, familijarnim, možebitnim povredama intimnosti, pa ću da ožežem!:-)
P.S. Btw, interesantna je ta unutarnja mi podvojenost, to kako (tragi)komične doživljaje iz područja vlastitih M/Ž doživljaja nemam potrebu tako cenzurirati, u strahu da ne povrijedim, očito mi se ta nevinost muškaraca u postupanju ne čini baš tako djevičanski nedodirljivom i podložnom skrnavljenju, kao ova familijarna pitanja.. :-)

Dugo nisam pisala. A ne bih ni danas. Ne bih da.. da nisam čula rečenicu: Iskustvo je ono što dobiješ kad ne dobiješ ono što želiš.
Poznajete taj osjećaj: čujete nešto, pročitate, pruži vam se kroz film/predstavu.. i nešto vas, rekla bi jedna fina vremešna zagrebačka gospođa - «preseče»... (konkretno, radilo se, u slučaju vremešne zagrebačke frajle, o prispodobljavanju osjećaja koji tipičan način javljanja mog oca na telefon izaziva u njenom organizmu..).
E mene vam je danas baš «preseklo» kad sam je čula, tu rečenicu. Odmah me prožeo onaj osjećaj da je tom frazom rečena suština, da rečenica nema nit riječ manjka nit riječ (su)viška(:-)), kao i da matematički precizno opisuje, upravo daje sofisticiranu jednadžbu težine teorema – o kauzalitetu kojim nezadovoljstvo rađa iskustvo odnosno kojim zadovoljstvo kumuje izostanku iskustva. I onda je to popalilo različite fleševe..
Fleš prvi:
Cabares Cabarei, predstava maestralnog Z. Sokolovića (maestralna također), dobrano se dotakla te teme glorificiranja iskustva nad srećom vulgaris.
Fleš drugi:
Poželjevši podijeliti taj ushit, nazovem pravu osobu al u (kako se pokazalo) krivo vrijeme, što me podsjeti na to da već imam takvo iskustvo s pravim osobama i krivim vremenima, baš kao i s krivim osobama i pravim vremenima koja su mi upravo i ukazala na to da se radi o krivim osobama.
Fleš treći:
U području međuljudskih odnosa izgleda da ili često ne dobivam ono što želim (jer me prijatelji mahom traže savjet baš iz tog područja, očekujući primiti relevantan) ili zaista volim utvrđivati gradivo, pa sam uspjela razviti iznimku koja potvrđuje pravilo da «kad ne dobijemo ono što želimo obavezno dobijemo iskustvo».. Analogno, pitanje koje vapi biti postavljeno jest: "Očekujem li previše ili rasuđujem li preslabo?":-)

Nedavno sam, ovdje, tražila pomoć u vezi razotkrivanja autora i naziva jednog citata iz, sada, predmetnog djela. Tražila i dobila, pomoć, mislim. Čovjek mahom dobije ono što traži i inače, al to nije tema ove večerašnje emisije.. :-)
Enihau, nakon oborenosti (ili je to bila obarenost?:-)) mudrošću i kvalitetom ranije spominjana citata, pala je potpuno nepromjenjiva odluka o nabavci te knjige i to u trajno vlasništvo.
Tako je ista, nabavka dakle, postala sastavni dio to-do liste pred odlazak na more. Subotnje prijepodne predviđeno za, među ostalim i tu aktivnost, otpočelo je uobičajeno za moja subotnja prijepodneva, konkretnije dolaskom u svijet budnih oko 11-pol 12 što je donekle utjecalo na uspješnost izvršenja nekih točaka spomenute liste. Među inim, ne našavši predmet svoje trenutne najveće literarne žudnje, morala sam se zadovoljiti surogatnom Coelhovom knjigom "Vještica iz Portobella", knjigom o kojoj zasad ne mogu reći ništa (iako, kad se prisjetim jedne od dražih mi Kishonovih humoreski naslova "Kako raspravljati o knjizi koju nisi čitao", malo sam u dvojbi..).
Međutim, kao i sve velike ideje:-) koje imaju običaj ozbiljno nas preokupirati, bez obzira na surogat u đepu, svaki susret s knjižarom, trafikom i sl. ovdje na moru, sadržavao je i pitanje: "A imate li možda knjigu...?". I.. i nakon niza neuspjeha, a opet nepoljuljane vjere... (i-opet sam) dobila što sam tražila! I ovaj put, kao i u nekim drugim navratima čak i-više no što sam tražila:-)..ali ni to nije tema večerašnje emisije..
Dakle, trafika se lokalna ovdje otvara krajem 6og/početkom 7og mjeseca. Dan-dva prije svečanog čina otvaranja jedine trafike u radijusu od 6-7 kilometara, prolazim, žene rade uvodnu inventuru, zastanem, pitam, veli žena: "poslali su nam jedan primjerak, ali morate uzeti i njegovu "Priručnik za ratnika svjetlosti", dolaze u kompletu, za 49kn..i doći kad formalno otvorimo". Mojoj sreći kraja bilo nije! Rečeno-rezervirano-učinjeno!:-)

I tako, vjerovali ili ne (za one koji do sad nisu previše onemoćali, i tim činom osobite izdržljivosti još jednom dokazali osnovanost stare, bakine: "Dušo, U=U tj. ustrajnost je uspjeh":-)) dolazimo do prave teme večerašnje emisije, a ta je citat kako slijedi:

"-Neki ljudi žive vječno posvađani s nekim, posvađani sa sobom samim, posvađani sa životom. Tako počinju zamišljati neku vrstu kazališnog komada u svojoj glavi i ispisuju scenarij u skladu s vlastitim frustracijama.
-Poznajem mnogo takvih ljudi.
-Najgore je, međutim, što oni u tom kazališnom komadu ne mogu glumiti sami - nastavi on. -Zato počinju sazivati druge "glumce".
-Upravo to čini ovaj vani. Htio se osvetiti zbog nečeg i za to je izabrao nas. Da smo odustali zbog njegove zabrane, sad bismo se kajali i osjećali poraženima. Bili bismo dobrovoljno prihvatili udio u njegovom bijednom životu i u njegovim frustracijama. No, agresivnost tog gospodina bila je očita, pa je bilo lako izbjeći statiranje u njegovom komadu.
-Međutim, neki drugi nas "sazivaju" na taj način što se počinju ponašati kao žrtve, tužeći se na životne nepravde, tražeći od nas da se složimo, da dajemo savjete, da sudjelujemo.
Pogleda me duboko u oči.
-Oprez - reče. -Tko uđe u tu igru, uvijek izlazi kao gubitnik.."

Eto, to sam zapravo htjela reći:-)

Desilo se da sam odsječena od virtualnog svijeta. I od mogućnosti da ideje, kada i kakve padnu na glavu, prenesem u pixele. Poteškoće koje u tim, zadanim, okvirima imam su ozbiljne.
Kemijska i arci trgovačkog ipak su pre-retro čak i za mene, staru retrofiličarku. Nije to taj film.
A svaka priča, nakon što malo odstoji (ma vraga odstoji, razvalja se) u glavi, više nije ona ista, Prva, genuine priča koja bi bila napisana.
I zato, odlučila sam, stiješnjena ovim i ovakvim neljudskim uvjetima:-), odbaciti sve dotaknute idejice i napisati - something comletely different.

Da, na moru sam. Godišnji. Sunce prži, more bistro i zamamno, vrijeme služi rekli bi stari, dugo spavam, puno plivam, pomalo se i sunčam, puno čitam, puno vremena provodim u osami i to dovodi do onog, meni najmilijeg - puno mislim.
Godišnji odmor je, ukoliko ga ne provodite u interesantnom društvu (što je moj slučaj ove godine, ako u ovom času apstrahiramo da sam ja kao takva, sebi samoj društvo intertesantnije od mnogih drugih raspoloživih mi trenutno društava:-0:-)), baš kao i rođendani (osobito oni gadni, nulasti:-)), obljetnice, godišnjice, nove godine, idealno doba za promišljanje, razmatranje trenutka vlastitog života u kojem smo se našli (preciznije do kojeg smo se doveli kombinacijom silnica sačinjenih od naših htijenja, stremljenja i napora Vs. okolnosti, slučaja i sličnih opakih pojava).
Ono što me, kao i vas koji ste samnom doputovali do ovdje, ponajviše na ovoj točci zanima jest: da li sam zadovoljna zatečenim stanjem?
Ne, naravno da ne! Ta tko je vidio da žensko biće ikad bude posve zadovolj(e)no, dulje od 5 minuta :-)
Puno je toga moglo bit bolje da sam bolje igrala, birala adute, lajstala samo što sam trebala, a ne što i nisam..trebala, pratila, nekad više, a nekad pak-manje. Nisu krive karte, ni okolnosti, a ni loše vino.. ne pijem, naime.
Ukratko, vrijeme je da se opet posvetim kartama na razini iznad puke razonodne i da shvatim da karte, baš kao i nogomet, nisu samo igra..:-)

P.s. Ima li tko kakvo vrsno društvo bridgera za preporučit?

Rijetko se, vrlo rijetko dešava da mi muškarac (žena još rjeđe, zadnja u tramvaju broj 12 u zadnjim kolima jedne zimske večeri 92e na 93u...:-)) pristupi s namjerom da zapodjene neki kontakt samnom iz golog afiniteta.
Pitaju me ljudi, gdje je Crnčićeva, pitaju me i znam li u kojoj smo parkirnoj zoni, pitaju me koliko je sati, pitaju me, čak vrlo često dal imam 2 kune ili želim li da mi se gata (valjda moj izraz lica odaje da ću se lako oprostit od neke love i time podržati budžet pripadnika segregirane nacionalne manjine il pregladnjele hrvatske većine..) i pogledavaju me, i mjerkaju često, ispod oka pomno me proučavajući poglavito na dane moje osobite odjevne kreativnosti, al ne dešava se ono između toga. Da me netko ubere okom i onda mi pristupi.
A sinoć se to desilo.
Izašla sam iz auta i pristupila bankomatu Erste banke oko pol 11 navečer. Kišilo je, Lena me čekala u autu. Žurilo mi se. Maksimirskom su prolazile čete obnevidjelih alkoholiziranih sugrađana, posrčući i guturalno se glasajući. Tutnem karticu i bankomat počne varit je i kontat hoće li mi pružit traženo ili ne. Sjetim se da mi je taj isti bankomat jednom karticu zadržao kojih 3-4 duuge minute i vuuuš krene me oblijevat hladan znoj, već vrtim film.. di je najbliža poslovnica mi Erstea s posla, da tam sutra odem tražit svoju karticu koju će ovaj zločesti bankomat ne vratiti mi sada..  No nakon minute-dvje, bankomat pokaže dozu ljudskosti i pruži mi u transakciji slijedeći očekivani ekran: "unesite PIN". Unesem "1" i prene me glas koji mi dolazi s leđa/ boka tj. zapad/jugo-zapad. Veli glas: "Oprostite, snimio sam Vas dolazeći i ne mogu, ma vraga ne mogu, mogu, al ne želim.. dakle ne želim se suzdržati a da Vam ne kažem da je predivno, ma pravi odmor za oči i dušu, nakon masa svih ovih na isti kalup izgledajućijh djevojaka koje su skakale na trgu oko mene, obučenih po modelu ili kockasto ili spickane strogo-kaj-je-inn, nabasat na ovako raskošno lijepu urbanu ženu s tako osobenim individualnim stilom koja je tako jebeno evidentno potpuno u nekom svom filmu i opće ne zna da se tu ikakva tekma desila..".  Zbunim se u mjeri da ne nastavim unosit 3u znamenku. Već tako stojimo trenutak-dva u troje, lik, bankomat i ja. Slijedeća senzacija je olfaktilna, snažan miris piva. Onda vidim da jedva stoji makar je došao na biciklu i bio u stanju reći što mi je netom rekao.. I-prasnem u smijeh. Smijem se ko luda. I smije se lik i smijem se ja. I smijemo se tako neko vrijeme..:-)))
Lijepa zgoda.

Bukvalno. Ne želim je zbog kobase, buta ni karea. Želim je zbog njene svinjske osobnosti.
Kao i sve velike ideje, i ideja o svinji ušla je na mala vrata.
Scena prva:(očekujete naš susret,ali jok!:-))Gluho doba noći. Šaram. Ooops, gle na nekom animal programu praščići. Emisija o PTSP-u u prasadi rođene u nesretnoj inkarnaciji prasadi za klanje. Gledam. Zanima me. Zadnja scena emisije, koka, prasica zapravo, svojih 300 kila, brkata i dlakava leži na kauču i s velikim interesom prati odjavnu šicu iste emisije.
Scena druga:Rutinska kava s mamom. Mama ima prijateljicu V. Prijateljica V. je razvedena i nema di je nema. Jedna od onih ženskih što vam pozvoni na vrata nakon što se niste vidli par mjeseci ili godina (svejedno-ne čini razliku) uđe i kaže-"Joj baš sam vam bila u kvartu i imala rupu od 2 sata pa sam vas se sjetila i navratila..". Enihau, možda zvuči iritantno, al V. je zapravo jedna po definiciji-draga žena.Dakle, mama na kavi samnom priča kako joj je V. na kavi s njom prepričala zgodu. Zgoda je nastala nakon otvorenja neke izložbe, instalacije čega li već koja se postavljala/instalirala/što li već u Sesvetama ili slično.Nakon uspješnog postavljanja/instaliranja/čega li već, anonimni umjetnik, autor, instalater, što li već pozove svekoliku prisutnu svitu doma "na još jednu čašicu". Ništa ne miriše na incident. Ulaskom u dnevni boravak u koji društvo uvodi domaćica, V. ugledava ležeću uza zid svinju. Onu s odjavne špice moje emisije. 300-kilsku. brkatu i kosmatu. Na njeno pitanje (jer teško je i odabrati i postaviti pravo pitanje u tim i takim okolnostima:-)): "Je li živa?", domaćica smireno odgovara: "Je,je kako da ne, ljubomorna je što imamo goste pa se pravi da spava". Kraj scene druge.
Scena treća:Slučaj je htio (ništa bez njega:-)), da čovjek uz janjetinu iznad Obrovca nudi i obilazak malog improviziranog zoološkog vrta. Curiosity killed a cat-ajmo! Ok, nojevi, zečevi, papige, labudi, magarci i .. i... SVINJICE! Vijetnamske. Male, slatke, friendly, pri čemu je i jedna trudna (ženska, vjerojatno:-)).
To je zapečatilo asocijativnu trilogiju. Kako moja pratnja nikad nije ostvarivala moje želje koje su se kosile s vlastitim interesima (a briga o jednoj mogla bi doć iz fonda vremena namijenjenoj drugoj, a to, naravno nijedna svinja ne voli:-)), moja živo izverbalizirana želja za svinjom, ostala je, očekivano-neuslišena. Ukratko: trenutno sam bez svinje-ijedne.
Konkretno, željela bih vijetnamsku:-)

Zapravo sam tu knjigu bila poklonila bivšemu. Kao dobar štos garniran tematskom posvetom (tada smo bili zamalo 3 godine skupa), samo zbog štosa sam je i bila kupila nabasavši na nju pri redovitom švrljanju po knjižari, zapravo ništa drugo od knjige te i nisam očekivala osim tog kratkog zabavnog trenutka dok je poklanjam...Međutim, prolistavši je, zaintrigirala me humornošću, britkim stilom i iskričavim opservacijama o muško-ženskim relacijama gledanim iz muškog kuta autorova, dakle-njegova muškog oka gledišta:-)
Enihau, bivši zapravo i nije bio od nekog velikog čitanja, puno je tu odloženih i nepročitanih knjiga prošlo iz moje u njegovu ruku na putu ka polici:-), pa se tako desilo da ova, koju sam zamolila da mi posudi, ostane, zaboravljena, kod mene..
Pa tako kaže Frédéric npr.:...Ništa me više ne zanima osim Alice. Ona zauzima čitav teren, ničemu više ne ostavlja mjesta. Ići u kino, jesti, pisati, čitati, spavati, plesati jerk, rediti, sve te preokupacije koje su sačinjavale moj kretenski život od četiri soma na mjesec sada su vez okusa. Alice je obezbojila univerzum. Odjednom imam 16 godina. Čak sam kupio njezin parfem da ga udišem misleći na nju, ali to više nije bio onaj njezin očaravajući miris kože zaljubljene uspavane brinete dugih nogu zanosne vitkosti, s kosom čeznutljive sirene. Ne zatvara se sve to u jednu bočicu...
...Samo me jedno pitanje neprekidno kljuca i rezimira čitavu moju egzistenciju:"Što je gore: voditi ljubav bez ljubavi ili voljeti bez vođenja ljubavi?"..
..Meni nikad nije dosta: kad mi se neka djevojka sviđa, želim se u nju zaljubiti; kad sam u nju zaljubljen, želim je poljubiti; kad sam je poljubio, želim s njom spavati; kad sam s njom spavao, želim s njom živjeti u namještenom stanu; kad živim s njom u namještenom stanu, želim se njome oženiti; kad sam se njome oženio, sretnem neku drugu djevojku koja mi se sviđa..Muškarac je nezadovoljna životinja koja se koleba između više frustracija...
...Još jedna priča o preljubu koja je ispala loše? Eh da, nije vam to osobito originalno, žao mi je; ne mogu ja tu ništa što je to ipak najstrašnija stvar koja mi se ikad dogodila.Ovo je knjiga jednog razmaženog djeteta, posvećena svim onim lakoumnicima koji su prečisti da bi bili sretni.Knjiga za one koji imaju lošu ulogu i koje nitko ne žali.Knjiga za one koji ne bi trebali patiti zbog nekog rastanka koji su sami izazvalu, a koji pate svejedno, od boli koja je to manje izlječiva što su oni više svjesni da su za nju jedini odgovorni.Jer ljubav nije samo patiti ili nanositi bol. Može biti i oboje...
..Jedino pitanje u ljubavi jest: kada čovjek počinje lagati? Kad vaši "volim te" više neće imati siti okus?Meni je, recimo, kliker proradio u vezi s brijanjem. Brijao sam se svake večeri kako ne bih bockao Annu dok je noću ljubim. A onda, jedne večeri - ona je spavala (ja sam do zore bio vani bez nje, tipično bijedno ponašanje koje si čovjek dopušta pod izgovorom braka) - nisam se obrijao. Mislio sam kako to nije ništa strašno, budući da ona to ionako neće primijetiti. Dok je to jednostavno značilo da je više ne volim...
Kak se vama čini Frédéric? Meni je baš fajn!:-)