Zašto ne?

Upaljač nema bez razloga, okidač, odponac, trigger.. Jutros se pokazao vrsnim asocijativnim okidačem.
Kolegica u čijoj kancelariji redovno pijemo jutarnju kavu nije se pojavila, i tako, promijenimo lokaciju, današnja bjaše soba IT-ovaca. Jedan je na godišnjem, manje nas je, uobičajena se, uglavnom na seksualnosti i međusobnom podjebavanju bazirana koncepcija razgovora donekle vuče, a i malo smo svi grogi od ovog neprestajućeg pljuska.Dobra prilika da dotjeram nokte uz čašicu šepajućeg small-talka. Odem u kancelariju po rašpu i lak. Vratim se, isučem rašpu, tražim upaljač, ostao je u torbi.
Kolega ima upaljač, dodaje mi ga. Upaljač, žuto-narančast, proziran. Bijelim slovima logo picerije Delfino, s na upaljaču bijelim slovima navedenim ispostavama u Lovranu i Rijeci.
I to me sjeti da sam nedavno u jednoj ispostavi bila, a na drugu sasvim slučajno nabasala.
Volim kad me slučaj, slučajno kao što to već čovjek od njega i očekuje, slučajno zvekne nekom reminiscencijicom...

"Jadan onaj tko se boji riskirati. On se doduše možda nikad neće prevariti, niti razočarati, niti patiti kao oni što imaju san koji slijede. Ali kada pogleda unatrag- jer uvijek gledamo unatrag- čut će svoje srce kako mu govori : 'Što si učinio od čuda koja je Bog posijao tvojim danima? Što si učinio s talentima koje ti je tvoj Gospodar povjerio? Zakopao ih duboko u jamu, u strahu da ih ne izgubiš. Onda neka ovo bude tvoje nasljedstvo: spoznaja da si potratio svoj život.' Jadan onaj tko čuje takve riječi. Jer će po tom povjerovati u čuda, no magične trenutke svog života već je propustio."

..tako mi bog radoznaloj pomogao u mojoj srednjim godinama kalcificiranih kostiju..:-/
Enihau, ono što se prvo uoči, a drugačije je nego kod klizanja, i što mi jaaako teško pada, jest nedostatak bremze na prednjem dijelu uređaja :-(
I tako.. sjajno mi ide, sjajno dok sam u blizini kakve živice, zabijanje u koju se pokazalo optimalnim zaustavnim načinom.
Nažalost, Zagreb ne nudi ni približan broj meni potrebnih živica... tako da bi mi puno značio kakav koristan savjet na temu alternativnih načina zaustavljanja, po mogućnosti koji ne uključuju pad na leđa pri pokušaju korištenja kočnice, ove jedine, "stražnje" (to sam već probala, i nije mi baš nešto).
Enibadi? :-)

Dragi moji luzeri i papci, eto, bliži se i ta svečanost vašeg izranjavanog ega. EUROPSKO PRVENSTVO. Zamislite! Tih ćete predivnih dana živjeti. Živjet ćete tuđe uspjehe, baš kao da su vaši vlastiti, možda tih dana se ni sjetit nećete vlastite bezperspektivne besprizornosti ozareno se identificirajući s nekim tamo pobjednicima. A ako naši izgube, uvijek postoji čarobna utjeha: "pa to je samo nogomet"... Šteta samo, što sve što je lijepo kratko traje, pa nakon tog opet morate pogledati u svoj mali život i primijetiti da postoje razlozi zašto srce s kauča ostavljate na terenu koji s vama veze blage nema.
Pa tako do nekog slijedećeg šampionata.. u nečemu.. :-)

Danas je bio TAJ dan. Dan kada cijelu firmu u svoj njenoj raznolikosti kadrova i osobnosti, 200 ljudi najšarolikije moguće provenijencije iz svih krajeva lijepe naše, uprava poziva "da se družimo, povezujemo i razvijamo timski duh"...
Nisam ljubitelj takvih koncepcija. Zadnji mi je put na čemu sličnom bilo zabavno kad sam, u okviru akcije NNNI (Ništa Nas Ne smije Iznenaditi-prijevod za one rosnijeg JMBG-a:-)) bila u pratnji svoje mame negdje na nekom selu kod neke rijeke, možda je to bila Mrežnica, a možda i nije, ali sigurno je da to nije bilo pred manje od 25 godina..:-)  Slutim da je mami bilo bitno manje zabavno nego meni tom zgodom..
Uglavnom, iako nisam mama, u maminim sam tadašnjim godinama, i sveta mi je dužnost, baš kao i njoj u to doba - odazvati se kamaradskom zovu zajedništva i preglumljenog prividnog jednodnevnog egaliteta..:-D:-))
Preporuka je, jasno, "pojavi se i zabavi". Imala sam razloga ove se godine držati te preporuke, bar u lakšem dijelu sačinjenom od pojavljivanja.
To se događa svake godine u proljeće, samo na različitim mjestima. Ove se godine događalo na Bjelolasici.
Do koje je meni put trajao jedno 3 i pol sata. Od Zagreba.:-) I bio je najzabavniji dio cijelog happeninga. Naime, na Lučkome stopaju dva momka. I blink, fleš: "kak sam i sama stopala u tim godinama i kak nas je malo tko kupio i kak me to ogorčavalo", da ne duljim - stanem.
Ukrcaju se klinci. Ispostavi se da imaju 20 godina i da su jutros krenuli iz Đakova, na putu su ka Rijeci, gdje idu na pivu, kane se vratiti sutra jer imaju ukupno 50 kuna, i dal' bi ih mogla bacit do Karlovca, idealno što bliže Rijeci..:-)
Očarala me ta (njihova) lakoća (njihovih) života:-)
Ne znam više kako se zovu, zaboravila sam, al znam da sam se s ta 2 momka zbližila i nasmijala čist fajn danas i za mene je time timbilding ostvario svoju punu svrhu:-))
Ostatak viška sati (broj 2) na putu ka odredištu istopio se negdje usput u tome što sam krivo skrenula (često mi se to i inače dešava:-/;-)), al tak sam lijepo krivo skrenula da se odrađivanje radne obaveze pretvorilo najvećim dijelom u jedan prekrasan izlet kroz čaroban krajolik u društvu sebe same:-)
Toliko o Team Building-u, Edition 2008  :-)))

Kak mi je fora ova kombinacija porasta cijena naftnih derivata i istovremene djelidbe po pumpama letaka-poučaka "Kako trošiti manje goriva"! Tako neopisivo izvorno balkanski. "Niko ne sme da bije naš narod" (osim vlastite mu vlasti) - negdje smo to već gledali..:-))
Opauče te po džepu i onda ti još, da zu, besplatno objasne da no sikiriki jer.. jer da si bila manje glupa i rastrošna .. ranije bi manje izdvajala na gorivo.. tak da sad, slijedeći niz besplatnih savjeta po poskupljenju, na kraju prođeš i jeftinije no dok si onak bez mozga (kakva si kao hrvatska porezna obveznica prirodno rođena, očito se implicira), ranije, prije poučka o uštedi, turirala, šlajfala na zeleno, puštala kosu da vijori, vozala 200litarske bačve kao stalan postav gepeka .. Dobar savjet zlata vrijedi!:-))

Ima li ljepšeg načina izražavanja međusobne emocionalne povezanosti od geste otvaranja zagrljaja. Zagrljaj je jedna nevina dobronamjerna gesta afektivnosti. Otvarajuća. Pružanje sebe.
A ako se ne uzvrati?
Umjesto otvaranja, afirmacije koje bi odnosu prihvaćanje i uzvraćanje zagrljaja pružilo, odbijanje ga odnos vodi u jednom drugom, oprečnom pravcu – urušava ga, poništava ga u samoj njegovoj biti.
Dakle, zagrljaj može biti (i jest) sastavni dio razmjene i međusobnog iskazivanja bliskosti, ali i prilika za negaciju bliskosti, dovođenje je u pitanje, neuzvraćanjem ga.
Zagrljaji su važna stvar:-)

"Dečurliji našoj smišljasmo imena.." faza veze. 3godišnje veze s puno uspona i padova. On traži posao da preseli k meni. Ja sam Ta. Svršava u mene. Ja sam ljubav njegovog života.
Par dana nakon čarobnog zajedničkog odmora on u naletu ničim uzrokovane agresivnosti u telefonskom razgovoru sikćući kaže "skini mi se s q-rca" (i inače je sklon čestim pomaknutim agresijama).
Spustim slušalicu. Skinem se. Ne javlja se više on.
Eto mačkice nakon, slovima i brojem: 2 tjedna. Šalje sms. Da mu vratim lovu. 600 kuna. Koje sam mu pokušavala vratiti dan prije meni nepoznato čime uzrokovanog ekscesa, ali nije htio uzet.
I to je to što u smsu piše.
Drugi dan. Zove. Ne javljam se. Šalje sms. Da mu kažem da li je gotovo. Ne odgovaram. Stiže drugi, duži, srcedrapateljni. Kako mu je na svim poljima sve u životu propalo i da mu kažem da li ga još volim il da s tim ne računa.
Odšutim. Drugi dan napišem: "Skidaj s q-rca nekog drugog. Mene si uspješno skinuo.". Eto odgovora, za koji sat, kilometarski "ništa ti nisi kriva, sve sam ja kriv, da mu treba ta lova i da će me zauvijek voljeti".
Pa dobro da mi spazme uzrokovane naglo uzburkanom želučanom kiselinom nisu lansirale doručak na frendicu koja mi je vis-a-vis sjedila..

Biram svoje društvo. Ne druži mi se s enregetsko oskudnim dušama koje se napasu na tuđem profilu informacija, a onda iz sigurne i potpune skrivenosti svog identiteta (praznog profila) postavljaju pitanja i oportuno biraju željeni smjer..prepiske..razgovora, na koncu i odnosa s dopisnicom (oliti-menom, rekli bi:-))... ukratko: IMPROVIZIRAJU.
To mi je malo, ma znate kak - ko da gledam/slušam one izaponoćne zbljuvane pozivatelje u Malnarovu emisiju, što nemilo i opako opliću jezičinama po onom jadnom sastavu u studiju iz otužne sigurnosti svoje anonimnosti.
E ti prazni profili mi baš tak nekakav dojam ostavljaju. Gešmek rekla bi moja baka :-)Toliko o praznim profilima, oni se, naime, ne zovu baš slučajno - "praznima". Nomen omen est, i ovaj put! :-)
Dixi!:-)

Evo me. Pišem. Odmah znate da je nešto tužno.. ;-) 
A tužna je spoznaja što sam sve atmosferski i razonodno propustila kroz sve ove godine do proživljenog klimaksa u Močvari/ Močvare kao takve ovaj vikend na zatvaranju je..To mi je naime bilo prvi put..  "..zadnji put i nikad više!", dodao bi stari bezizimno i kategorički iza "prvi put".... a mama bi pak rekla: "Eh dušo.. nikad više k'o prvi put..", i bili bi oboje u pravu..  ovaj put... :-)

Da. Trebala bih. Znam. Govore mi to. Godinama mi govore rijetki konzumenti mojih zapisa. Zadnja me na to "da bih trebala pisati" potsjetila jedna cura ovdje. Iz čista mira, žena se javi PP-om i kaže mi to, ničim izazvana, po čitanju mog bloga. Lijepi kompliment.
Pisanje me od puberteta "draškalo". Padalo mi na pamet. Uvijek se vrzmalo tu negdje oko mene. I išlo mi je.
Samo.. Samo, primijetila sam jednu krajnje nezgodnu spregu pisanja i (ne)zadovoljstva.
Sve što sam ikada napisala, bilo u formi dnevnika, pisama, bloga, a valjalo je, nastalo je iz "negativnih" emocija, zapravo neugodnih realnije je reći. Kad sam sretna, zadovoljna, zadovoljena, afektivno namirena, ne piše mi se. Dapače, pisanje mi nije tada ni u dnu moje najviše pete.
Zato nekako upravo ciljano odbijam ozbiljnije porazmisliti o pisanju kao nekoj relevantnijoj usmjerenoj aktivnosti. Ne planira mi se život u smjeru u kojem ću najsočnije plodove svoje mentalne i kreativne aktivnosti ubirati uvjetovano boli. U najboljem scenariju ne ovisi mi se finacijski o količini vlastite patnje i dobro odabranom ispušnom ventilu.
Možda djeluje fatalistički, al meni davanje bilo kakvog ozbiljnijeg značaja vlastitom pisanju djeluje kao čačkanje mečke.. :-)

Daklem,imam:
a) kazetu, VHS, 180minutnu, s još 63 min preostale za snimanje
b) imam VCR s opcijom LP/SP
Želim:
c) snimit film u trajanju 120 minuta
Pitanje:
kako od a&b stić do c i još zaradit 6 minuta? :-)
 

Puno sam vremena provela tako. Gradeći marljivo. Kule od pijeska. Napikirala teren, i ajmo-ožeži! Bez građevinske, pa i lokacijske... :-) A ja, predanošću pionira naseljavatelja divljeg zapada, ne dam se smetat - gradim li gradim, nezaustavljivo! :-) I onda se sve to sroka. Razumljivo. Ne možeš od pijeska sagradit nešto statično i stabilno.
I onda skopčaš. Pa ništa nema u tome. Nemreš gradit ak: a)ak je teren za Q, trusan, gradnji nepogodan, b)ak nemaš suglasnost i spremnost vlasnika da gradiš na njegovom, c)ak teren nema infrastrukturu.. To kaj ti se teren dopao nema puno s tim:-)
I sad, učim se ponovo životu bez građenja. Ništa bez a, b i c. Na mah, sjetim se lijepih kulo-od-karata-građevinarskih-dana, onih sendviča od pola štruce kruha s pivom, al se sjetim i povjetarca dovoljnog da mi u sekundi spi..i objekt. A ja sam vrsan graditelj. I volim bit uspješna u onom što radim.
No sad, sad težište bacam na sondiranje terena. Elaborati o kakvoći tla, riješeni vlasnički i imovinsko-pravni odnosi, materijali prema najvišim ISO-standardima..izmjere atmosfere i kakvoće zraka na mjestu možebitnog gradilišta.. Bez a, b i c i ne izlazim na teren.. bar ne gradnje radi :-)

Ne reci zbogom

Ako mi na rastanku kažeš – zbogom,
to je odlazak,
rastanak za sva vremena.
Daj mi pruži ruku
u znak pomirenja.
Da li bi nam rastanak
pružio smirenja?
Zagrli me, molim Te,
ništa ne govori,
nekad to koristi više,
nego dugi razgovori.
Poljubi me, molim Te,
daj mi time znak,
da nade još za nas ima,
da prestaje mrak.
Daj pruži mi ruku
u znak pomirenja
i ne reci – zbogom.
Zagrli me, poljubi me
i smješkom na usnama,
reci mi:»Do sutra»
ili «Doviđenja».
 
Ča mi vridi život

Ča mi sada život vridi,
satra me je sa žalosti,
ostavija samog, kosa sidi.
 
Ostale su slike, pisma
i oni žuti bokun karte,
kantuni jon falu,
ti me gledaš s parte.
 
Bez Tebe su teški puti,
tilo mi se ružno čuti.
Ko da mi sad rane vida?
Komu triba glava sida?
Koga ima, pa da mu je briga?
Ča mi triba život više,
sam na se bi ruku diga.
 
Ča mi sada šoldi vridu,
ča mi vridi bit još tu,
ono blago, ča san ima
zauvik je život odni,
odnija mi je, Nju.

nego kad se čovjeku kapitalizira višemjesečni trud na nekom području? Ima, jasno,  npr. kad se kapitalizira: višekvartalni, višegodišnji (btw, kaj ne bi "višegodišanj" puno ljepše zvučalo? :-)), višedekadski, dobro.. za višestoljetni valjalo bi još i nešto genetike konzultirat..:-)
Enihau, meni se danas kapitalizirao višemjesečni i ja sam jedna sretna žena!:-)