ŽIVOT JEDNOG STVORENJA

..u stvari uvijek mi je mljackanje išlo na jetru.. ono toliko da mi zgadi jelo.. ali više ne.. bit će da napredujem.. sitnice me ne smetaju.. štoviše.. ma milo mi čut da se tak na moju hranu mljacka.. uzimam si to kao komliment.. :)

..kak ja volim čuti hrkanje u svojoj kući... koji je to slatki milozvučni zvuk.. koji mir.. to ja zovem sreća ;)

..volim putovati... i pješke, i autom, i vlakom, i avionom, i kamionom.. i brodom.. samo ne volim autobusom... u busu mi muka.. a muka mi i u nekim autima najčešće sa stranjom vučom.. kak mi je to samo sad palo na pamet...
..nego.. ima l' kave???

..na današni dan.. godinje gospodnje 2009-e poslije Krista... ubili su Linka... pokoj mu duši... no moćna je to ptica i uzdignut će se nad ovim jatom i zaklikti glasno opet.. a sad pijmo da duša mirno ode i reinkarnira se u još višoj kasti... za Linka! uzdravlje!

Pas cvili pred vratima.
-Dobro je debeli, upadaj!
Debeli, rundlavi, avlijaner smeđe dlake ulijeće poput protona u kuću. Njuškom gurka praznu zdjelu. Točim mu vodu i odlazim do frižidera po kost. Hruska kost pod stolom, igra se njom. Ja se igram na netu. Srčem kavu. Grickam kolačiće. Motam cigre. Udišem. Srčem. Mljackam. On glođe. Kompjuter rošta. Mala kužna filharmonija. Glazba za dobro jutro. Aha, glazba, prestala svirati, sada nešto žešće za dalje, za razbuđivanje, blogiranje. Naravno, i nova šalica kave.
Jedna ruka na mišu, druga ruka na mišu. Ganjam ta dva miša dok me ne dođe volja za ići nešto po pravi pojesti, ponekad čak odem do obližnjg gradića po namirnice. Malo imam problem s tim kupovinama. Uvijek, ama baš uvijek zaboravim bar dvije stvari i kupim nešto što mi ne treba. E, da! Uvijek se šokiram na blagajni, pa putem do auta bjesomučno računam, gledam, da se nije trgovkinji ruka omakla na onome koliko puta. Nije, niti jednom, a sve jeftino u policama, na blagajni nekako skupo.
Cijeli život netko je drugi kupovao za mene, kao činili su mi uslugu. Ma vražju uslugu, uvijek su mi kupovali neka jeftina smeća, kraj svih tih delicija. Najjeftinija kava (one što oboje vodicu, a tek blago kiselkastim mirisom u neku notu trenutka zamiriše na kavu, kraj ovih svih kava koji podsjećaju na vrijeme kad je baka pržila kavu doma, mljela ju u starome mlincu stisnutom među nogama, sva se onako slatko treskajući i smijući se). Najjeftiniji čaj (najčešće kamilica i šipak, kraj svih tih blagodati čajeva, da mi je netko rekao priej par godina da ću zavoljeti čaj, rekao bih daj se odi malo popričati s psihologom, psihijatrom čak!) Ulja tek, sramota me reći da sam bučino ulje probao prvi put prije par tjedana, bukovače u bučinom ulju, samo još soli i sladostrašće proživljavam. Neću ni spominjati ono što su mi kupovali i to nazivali vinom. Volim kupovati. Birati najfinije s polica, ljutiti se ako baš nečega što tražim nema, no neludim, ako nema, pokušam u susjednoj trgovini, ako ni tamo nema, ne treba mi.

Moj život postao je jedinstven. Napravljan točno po mojoj mjeri. Po mjeri jutarnjeg, podnevnog  ili noćnog sunca koje me budilo. Usvojio sam nove rituale, rituale malih stvari. Nakon jutarnjeg ispuštanja višaka iz sebe odlazio sam u kuhinju, kuhao poveliku džezvicu kave. Sladio ju medom i mlijekom. Otvarao kutiju s keksima, koje sam sam naučio praviti. Upravo onako kako meni paše, malo manje šećera, malo više čokolade, lješnjaka, badema, đumbira, meda, limunove korice i cimeta. Svakim danom su ispadali sve savršeniji, sve prhkiji, sve mirisniji. Tako sam ih i nazvao, prvo svemirisniji, pa potom, svemirski kolačići.
Dok je kuhalo pretvaralo onaj škripavi šuštaj u loptasto ključanje klopočući, uključivao sam kompjuter nek zvrnda svoju pjesmu ustanka. Češkao se po guzici prek bokserica, gladio pletenicu. Zvuk iz kuhinje me dozivao. Kava. Malo prosuti kad otvaraš poklopac - protiv uroka. Zabavljalo me prosipanje šećera i kave sa prepunih žlica. Med. Jedan liz u gubicu, druga žlica u džezvicu. Skuhao sam mirisnu kavicu.
Sjedam za kompjuter. Palim glazbicu. Odlična mi ova nova glazba, previše sam bio odsutan od tih slušnih gušta, pa se nakupilo. Staro i novo. Dah tradicija sa punim zvukom sadašnje tehnologije. Zažalio svako jutro što sam propustio brojne koncerte i partije. Uvijek istim izgovorom, preumoran sam od posla. Sada idem. Sam. S uživanjem i probuđenim vražijim srcem osamnaestogodišnjaka.
Što ima bolje nego ujutro guštati u kavi, uz saznanje da nikuda ne moram ići, nigdje ne moram biti u točno određeno vrijeme, ako i neki dogovor prekršim, svi su već navikli. Naučio sam ih da se raduju ako se pojavim. Čitam vjesti. Srčem glasno kavu. Baš volim glasno srkati prevruću kavu. Ti prvi slatko gorkasti srkovi koji me blagoslivljaju vlažnim mirisom po nosnicama. Skakućem po forumima i blogovima. Veseli me sresti već poznate ljude s onu stranu monitora. Ali ih i ostavljam s onu stranu. Koji put mi se cigareta ugasi među prstima, Koji put mi pepeo padne na tipkovnicu. Samo ga lagano otpušem, nitko ne zvoca, a tko će, pa ja čistim, kad i ako mi se da.
Otvaram kutiju s svemirskim kolačićima. Guram nos u nju i duboko udišem. Uzimam kolačić i do pola ga umačem u kavu, ne dugo, u ustima pod laganim pritiskom jezika se topi, a komadići lješnjaka i badema hruskaju pod zubima i ljube čokoladu netom otopljenu vrućinom kave i slinom. Zatvaram oči i mljackam. Da, obožavam i mljackati. Obožavam sebe slušati dok mljackam. Slađe mi tako jesti. Gutljaj kavice, koja se već lagano smlačila. Gorčina mi se nježno spušta u grlo. Kako sam samo mogao zaboraviti na ovakve male stvari?
 
(hvala za inspiraciju svim jelcima s bloga danas popodne i jelicama.. se tak kaže?)

..ovaj put nemam što za dodat.. naslov sve sam kaže.. zar ne?

Volim kuhati samo kada mi se da. Danas mi se ne da. Lako je kuhati za dvoje, ali kad si sam.. uf. Bolje naručiti nekaj. U stvari skuhala sam kavu. Hoće netko? I jako mi se papa nešto slatko. Ni kolač mi se ne da raditi.

vratite im forum!

Zašto sam sve odsjekao? Ja ponos svojih roditelja. Onaj za kojeg su drugi roditelji govorili:
-Vidiš kako Luka može, a od sirotinje takve. Ti imaš sve a kako nam to vraćaš. Ugledaj se na Luku.
Jesam, sve sam učinio kako mi je rečeno. Sve škole. Posao našao dok pucneš prstima. Napredovao. Roditeljima davao novac. Ubrzo našao ženu. Dvoje djece. Sve po propisima. No nitko nikada mene nije pitao što je želim. Što me veseli. Nitko. Nikada.
Do onog jutra. Ispred mene je izletjela trudnica. Niotkud se stvorila. Nekakav kamion bio je sa strane sparkiran. Dok me njene oči nisu pogledale kroz okrvavljeno lice. Tik ispred mene. Velike. Smeđe. Isprepadane. Dok njene usne nisu odklizale prema dnu ljubeći staklo posljednjim dahom. Ne sjećam se više ničega. Našao sam se s njom u krilu mazeći joj kosu koja se ljepila na mojim prstima. U očima njenim sam prvi put u životu očitao ljubav. Ljubav prema nerođenom djetetu u njoj. Bolničari su mi ju jedva istrgnuli iz ruku. Moji unutrašnji vrisci nisu dopirali do njih. Želio sam ju još tren u naručju. Želio sam joj reći koliko mi je žao. No nisam mogao. Guste nakupine života gušile su me iznutra čeličnom šakom mi stiskale dušnik. Srce mi je lupalo u prazno. Bubnjići odzvanjali u ritmu srca i pucketali. Pritisak u glavi gurao mi je oči van.
Cijeli dan sam proveo u bolnici. Dijete su uspjeli spasiti. Živjela je sama. Nije imala nikoga. Tjedan poslije toga proveo sam u potrazi za njenom obitelji, prijateljima, kolegama sa posla. Naposlijetku sam uspio izmoliti ključeve njenoga stana.
Maleni sobićak. Stisnut pod stepeništem. Negdašnja ostava. Mali prozor u dnu. I u podne je unutra trebalo paliti svjetlo. Polica s odjećom i knjigama. Mali krevet s razbacanom posteljinom, kao da je sada ustala. Kuhalo i laptop na stolu. Otkrio sam toliko da sam saznao da je radila honorarno posvuda. Svašta. Pisala tužne pjesme na netu. Telefonskih brojeva je imala par ispisanih u malenom rokovniku. Bivši poslodavci.
Organizirao sam sprovod. Angažirao odvjetnika. Kažnjen oduzimanjem vozačke, no dijete nisam uspio dobiti. Dom. Ustanova. Užas. Na poslu sam dobio nerazumijevanje zbog prečeste odsutnosti i kod žene isto. To nisu bile dovoljne kazne za one oči. Morao sam učiniti još. Morao sam se kazniti. Odvojio sam se od svega. U jednom danu. Oštrim rezom. Odselio na selo, koje sam oduvijek mrzio.
Kazna se, ne znam kada, pretvorila u neobjašnjiv mir. Spokoj. Više nisam morao ništa. Sve je teklo samo po sebi. Žena puno nije ispitivala, kao da je jedva dočekala pristup polovici moga bankovnog računa. Stan sam joj prepustio. Djeca me u stvari nisu ni poznavala. Moje odsutnosti zbog posla su me zauvijek odvojile od njih. Poznavala su samo moj novac. Ostatak novaca bio je sasvim dovoljan za narednih desetak godina života.
Konačno sam se mogao buditi kad želim.

Sumrak se lijepi na krovove kuća. Hladnoća je osjetnija, mada je vjetar prestao puhati. Hodam lagano nogu pred nogu. Bistrim um svježinom koja mi čisti obraze i nozdrve. Na trenutke zatvaram oči. Udišem duboko. Ne zaustavljam korak. Hodam žmireći. Rukama u džepovima prebirem duhan i mekane okruglice tkanine.
Davno me presto zanimati pakao svakodnevnice. Jutarnja brijanja. Posjeti frizeru. Zubaru. Prestalo me interesirati. Kosu sakupljam gumicom s teglice kiselog povrća što mi je mama poslala. Bradu svakih par mjeseci podšišam i ponovno ju saplićem u pletenicu. Godi mi. Štiti me da ljudi ne prepoznaju osmjeh u kutevima usana. Zašto je ljudima toliko čudno ako hodam gradom i smješkam se. Da hodam i plačem, nitko se ne bi začudio. Zato se krijem. Na meni stare traperice, baš one mekane, koje su već tanke, tanke na koljenima, otrcanih rubova, od ljubljenja s asfaltom. Gore, dugački smeđi samteni kaput. Dovoljno topal, dovoljno lagan da mi ne stvara težinu na ramenima. Mogu opušteno hodati bez da mi daje bol na ramenima, dozvaljava  glavi da podigne oči s ceste prema horizontu i mjesecu koji je večeras čudno nagnut, kao da se želi usidriti.
Ja sam se usidrio u svom životu prihvaćanjem. Prihvaćanjem sebe i ovoga svijeta oko sebe. Pomirio sam se s njim. Ne objašnjavam više svoje postupke. Učinim po srcu. Koliko god to bezumno bilo, kao davanje otkaza, razvod, odlazak na selo. Jesam možda malo ishitreno to učinio u jednome danu, no bar sam sve boli u trenu odsjekao. Čisti rezovi su bitni. Ne ostavljti žile rastrgnuto da vire, polako trunu, pretvarajući se u gangrenoznu nakupinu koja se širi i ubija. Čisti rez – brzo zarasta. Srasta s nekim novim ja. Od boli činim sebe.
Osmjehujem se ponovno sam sebi jutrima u kupaonici ogledajući se u starom okruglom zrcalu, ispucale srebrene podloge, koje mi crnim točkama radi rupe na licu. Uvijek sam se mrzio umivati. Ne razumijem tu slatkoću hladne vode na pospanom licu. Čemu sam sebe šokirati. Kava. Cigareta. Rakijica. Novine. Pas pod nogama. Hruskanje kosti u njegovim zubima. Nitko ga više ne tjera. Neka glođe pod stolom i pas mora imati svoje trenutke za opuštanje i uživanje zašto ne bih i ja.

u svitanje noći
primičem se nebu
hodajući sanjam
mirisom se pokrivam
tjeram misli
dosadne muhe mozga moga
i čekam tebe
dođi mi plav poput mora
zelen kao livada u rano proljeće
sivi oblače pred kišu
osvježi me
odagnaj strahove
pročisti me
volim sve tvoje boje

http://www.youtube.com/watch?v=XYKPyjH2sVQ

izađoh
na mračno dvorište
presječeno
svjetlom šturim
što ga lampe sa kuće daju
uzdihnuh se sve do neba
ponešena hladnim zrakom
pogledom u nebo prazno
što se tami više bližim
ona me u se guta
ja ruku pružim ona veli
bježi u kuću sa mog puta
ne okrenuh se
mada ćutim
na leđima pogled njem
tko si?
upitat htjedoh
no njena sjena
osta njema
tek strah se uz vrat penje
ko da šušti ko da stenje
pa me guši
pa me duši
utekoh s košarom drva punom
u kući mi svjetlo
toplo
mir u sebi opet ćutim
 

..ajmo male svjetlice.. di steeeeeeeeee... ku kuc.. ajmo veselo.. proljeće.. ovo ono.. i tak to.. glavno da je sunčeko.. dobro sad je mrak.. ali vi svjetlite.. ajmooooooooo... osmjeh molim od uha do uha..