ŽIVOT JEDNOG STVORENJA

..oni koji imaju oči...
nek vide
kako iz proplanaka
izgubljenih sjena
izbija svjetlost
tek dan
tek noć
proteći će
dok se opet iz vlage
tmurne zime izdignemo
ogrijani onim slatkim
dobrim
onim iznutra
koje će pokrenuti tajanstveno
divan proces
proces proljeća
u nama

niš mi se ne da niš mi se ne da.. samo bi ležaaaaaaaaa

kak ja volim ovaj smiraj.. i kako volim kada znaš.. i kada te dozovem iz daljine.. dobre moje oke ispod duge
laku noć... slatko snivajte

već dugo nisam provela dan u ovim prostorima.. nekak mi je falilo.. a sad vidim da se nikaj ni promenilo.. osim što fali onih finih slatkih zajebancija.. šteta.. baš šteta.. no možda se i pojave neki novi takvi dani.. možda je sve to odraz nezadovoljstva.. možda je sve to odraz materijalnog.. možda je sve to od ove zime.. pa ne možemo zastati i pomirisati ružu...
 ili ipak neki od nas još uvijek znaju?

(sami napišite kaj oćete.. ja ono više ne mrem..)
čudo živo koliko gluposti na jednom mjestu.. ali bit će da ni samo meni dodijalo.. čim vas je toliko došlo tu na zezanjeeeeeeeeeeeee
i da ne zaboravim pripomenuti.. MRZIM ZIMUUUUUUU

mrzim zimu
mrzim zimu
mrzim zimu
mrzim zimu
mrzim zimu
mrzim zimu

kak ja volim biti zaljubljena.. a vi? kada ste zadnji put bili zaljubljeni? jeste li ikada bili zaljubljeni.. ono prek ušiju.. da svaka riječ titra srcem.. da dah se ubrzava.. a ruke drhte..

kad te odmotam
u srce ti zavirim
prije no te progutam
s okusom ti se mirim
dal si sladak
ili kisel možda
pucktetat stat ćeš
kad nepce mi takneš
ili napetost svoju
u tekućinu dat ćeš
ako si ljut
dah ćeš prikrit loš
a papirić tvoj  bacit ću u koš

njoj su oči na vrh glave

..neki dan kupila skalpele... jerbo jutroske... nisam mogla otprti oke.. vjeđe su mi poput roletni propuštale svjetlost.. tek kroz sićušne rupice... napipala sam rukom špagu od pravih roletni podigla ih... bit će da je vani sunčano.. no još nisam vidjela.. odcupkala sam do kuhinje.. usput pogodila glavom jedan štok... pokraj ladice sa escajgom, normalno stoji ladica s alatom.. u njoj uz šerafe.. borere.. i ine neophodne stvarčice za damu i jutarnju higijenu poput skalpela, lagano sam opipala mjesto gdje se spajaju ukeljene krmeljima trepavice i odsjekla ih.. progledala..
onda mi je bilo nekako glupo hodati okolo bez trepavica s obrvama pa sam i obrve obrijala... pa mi se opet nije svidjelo kak to izgleda s kosom.. pak sam i kosu obrijala.. ni to mi se nije svidjelo pa sam si skuhala kavu.. i požalila što sam se ustala.. jerbo sam ju polila po rukama... malo su mi se povećale ruke.. pa jednim prstom hvatam dva slova.. tipkam nogama.. ni loše za jutarnju tjelovježbu.. jer lijepo je vidjet žensko s dobrim nogama...

..na slatko... trebala bih poć leć.. prije nego što počnem rovariti po kuhinji..

.. i to smrdljivi koji se širi iz rupa nastalih u zubima od prevelikog glodanja željeznih ograda... ne bavim se glodanjem ograda dugo.. tek od onoga vremena kada mi je na sistematskom pregledu ustanovljen manjak pameti i željeza... vele fali mi kisika u mozgu.. a željezo nosi kisik.. i tako ja sada na posao idem pješke.. a s posla letim kući... i usput glockam zubićima željezne ogradice.. nisu loše niti one mrežaste... one su mi više kao desert...
...no jutros sam se probudila sa tim smradom iz zuba i glavoboljom usidrenom u glavi.. kolegice za susjednim stolovima su bjesomučno turpijale nokte i prepričavale najnovije tračeve s četrnaestog i osamnaestog kata.. ja sam se od jada spustila do podruma stavila tigru glavu u usta... no ni on me nije htio pojesti jer mi smrdi iz usta...
vratila sam se u ured gdje su već damice isturpijale prstiće do prvog zgloba, te lakirale vrhove osakaćenih prstiju da čim prije zaustave krvarenje.. ja sam naručila hamburger i zamolila Višnju da mi da kečapa.. no nije ga više imala... Jagoda ga je isto pojela pa su mi nakapale malo crvenila iz batrljaka na prstićima...
još jedan sasvim običan dan.. a glavobolja ne jenjava... smrad je nestao.. možete slobodno pričati sa mnom..

skrila si se ko kamenica,
ali sam uzeo čekić
i razbio kamen nešto sam našao,
tako slatko i slasno da je zabranjeno  
..a ja sam ostala šutjet, ćuteći pogled dobrih očiju koji izvire iz sjećanja, prvi pogled u osunčanom danu, prvome nakon sedamnaest kišnih i mračnih, vlažnih i hladnih, kada sunce ocrtava svoju toplinu žutim nitima po plavome, baš onako plavome kako nemo mora biti dok se na njemu slažu bijeli kokičasti oblaci, a fasade, drveće i ljudi dobivaju puninu boja na sebi, u onoj toploj narančastoj. Dahom pokušavam ne remetiti tišinu sjećanjam, utiskujući se u kutove tvjih usana pred san.    

mnoštvo očiju
po titravo bijemome prelazi
crne mrljice ih vode
vodoravnim putovima
do kraja
na desno
pa dolje
pa lijevo
pa do kraja
naravno desno
i ti ih pratiš
spuštaš se sa mnom
do plavičastih slova
na kojima
iščitavaš već iščitano
za svačijom završnom riječju
ponovljeno
i kažiprst stavljaš
na oslonac lijevi
sa bijeloga titravoga
koji puta svrneš pogled
ka crnome
sa bijelim mrljicama
i čekaš
i ja čekam
i svi mi tu čekamo
ili smo već dočekali
pa se osjećaji mijenjaju
od čežnje do želje
od slutnje do znanja
dok ne saznaš da znaš
dok ne osjetiš
kako su ti kapci teški
udaljiš se od svega
ne čupaš vene koje spajaju dijelove
već stisneš gumb
na kojemu piše
zatvori
ugasi
i sigurni ste u to
teškim nogama se odvučeš
do praznog kreveta koji želi puninu
ili punoga koji traži prazninu
a ja
sa osmjehom ostajem
gledajući plave oči ispod duge

na čas zavuć ruku
desnu
na mekaniće,
pod prstima osjetiti
nosom se usidriti
na miris tvoj
usnuti