ŽIVOT JEDNOG STVORENJA

..dalje se fućka...

http://www.youtube.com/watch?v=rMV_rrRBgD8&feature=related

opet isti problem .. i opet ne znam kaj dalje.. zato odustajem.. a jebateled.. kaj je s tim muškim rodom.. kaj se tak bojiju...

kiša na mahove zapljuskuje prozor... iza mojih leđa.. ustajem..žvačem zadnji zalogaj... stavljam na vatru.. zakuhavam kavu... jedna od onih nedjelja.. kada mi se ama baš nikuda ne ide.. a bome mi se ne da niti da mi gosti dođu.. dan za drijemanje.. i puno kave...

aaaaaaaaaaa?
http://www.youtube.com/watch?v=c9j_RZDqYc4&feature=related

Ona jutra koja me bude grizući mi vrh nosa hladnoćom su stigla. Kada tek rukom na brzinu ispod popluna poklopim sat. Kada se brzo budim u želji, da mi se sad ušuškati preko glave s dekicama i poplunićima dok se temperatura ne digne i ispod njih me ne izvuče miris kave.
Natičem šlape na noge, vučem se do kupaonice. Cupkam dok stavljam na vatru, jer je mjehur prepun. Tuširanje. Pranje zuba. Brijanje. Ne moram danas. Nosit ću par dana bradicu. Ne stoji mi loše. Čak nekako se žene bolje s njom maze, češkajući ju. To volim. No glavu obrijati bih mogao. Na pauzi na poslu. Eee, danas je subota, nema pauze, odlično. Lagani doručak uz blejanje u televiziju. Kava. Puna pepeljara. Jakna, Tenisice. Ključevi od auta. Sunčane naočale. Muzikica.
Sporo i polako puštam da mi volan među prstima klizi. Gušam. Cigareta mi dogorjeva i grize nosnice. Hladnoća mi ježi vrat. Volm se subotom ustati rano. Otići do kladare. Popiti kavicu uz Sportske. Škicati curice preko novina dok kokodaču i iz vrećica vade majčice, hlačice, lakiće i sve te neke ženske stvari. Volim i blejati kroz staklo u slučajne prolaznike. Misliti njihove misli.
Gospođa u crnom kaputu, stisnutog opasača u struku smeštenom odmah ispod golemih cica, žurno grabi i vuče maleno plavokoso dijete s prsom u kutu usana, koje se ogleda za nekim. Staje. Nešto mu prstom pokazuje. Viče. Dječačić plače. Još žurnije nastavlja dalje, vukući dječića, koji sad rida.
Pogrbljeni deda sa štapom. U crnom sakou, kojemu se rubovi od masti presijavaju. Polako privlači nogu ka nozi. Kod svakog koraka zastane. Udahne. Krene raditi novi korak. Nakon par koraka odmori, počeše se po sijedoj petodnevnoj bradi ili popravi francusku kapicu. Nestaje.
Staje auto. Crveni, a ti su vele najbolji. Iz njega izlijeće vitka, gipka plavušica s loknicama koje poskakuju pri svakom njenom bockanju štiklice. Podiže kragnu. Stavlja torbicu na pregib lakta. Zaista hoda kao da skakuće. Uskakuće u trgovinu. Začas izlazi sa punim vrećicama nogom pridržavajući vrata i nešto se naginjući nazad, dovikujući nešto uz smješak. Lokince opet skakuću ka crvenom autu. Otvara se gepek. Stavljaju se vrećice. Loknice skakuću do vozačkog mjesta. Ulaze. Još pogled na visoku tanku peticu, na čizmici koja ljubi vretenasti list. Vrata se zatvaraju. Lijevi žmigavac. Odlazi.
Skupina srednjošolaca prolazi, gurkajući se s rukama dugoko u džepovima, glavama stisnutim među ramena. Lagani hod još uvijek na vrhovima prstiju. Kao malena dječica.
Sunce me mamilo. Pošao sam s muzikom u ušima u šetnju. Do obližnje šume. Gore na brdu. Hladan zrak mi je bistrio um, sunce, peklo oči, nesmiljeno čak i preko naočala. Kretanje mi je pasalo. Uskoro sam izvadio ruke iz džepova, a ubrzo zatim i raskopčao jaknu. Strpao ruke u džepove hlača i nastavio. Tek tu i tamo neki auto prođe. Što sam dalje od grada, to je manje kuća, manje ljudi, više livada, šuma se već nazire. Držat ću se asfalta.
Došao sam ne znam ni kuda, niti kako do starog groblja na vrhu brda. Puta se uopće ne sjećam. Valjda sam odlutao mislima, uopće ne znam niti o čemu sam razmišljao. Znate onaj osjećaj kao da vam je glava puna neke meke tvari, tople. Godi. Misli ne postoje samo osjećaj opuštenosti koji se širi tijelom. Sjeo sam na klupu pod starom lipom. Podvukao jaknu pod stražnjicu. Zavukao ruke u džepove. Ispružio i prekrižio noge. Uvalio se u muziku. U pogled na groblje. U grane stare lipe nada mnom, na kojoj se tek pokoji žuti list ljeskao u svom zlatu na suncu. Zatvorio sam oči i uživao u hladnoći zraka koja mi ulazeći u nosnice bistri um. Misli čini jasnijima i kraćima. Miris. Zima. Sapa. Miris zapaljene trave. Otkud u zimi. Okrenuo sam se iza mene je stajala Magdalena. Sa smotuljkom među prstima. Smijući se ko blesava, zabacujući glavu s dugom sjajnom crnom kosom, koja se na suncu odasjavala plamenom. Izvukao sam slušalice iz ušiju.
-Otkada si tu?
-Kaže se valjda prvo dobar dan, reče umirući od smijeha, otirući suze iz kuteva očiju.
-Hoćeš dim? Pratila sam te od grada. Cijelo vrijeme sam iza tebe. Viknula sam par puta, Domo.. no ti nisi čuo, opet si odfrljio muziku do panja! Priznaj! Blento.
-Cijelo vrijeme si iza mene?
-Ej, daj meni još malo.
-Kako ti se dalo, mislim što me nisi klepila po ramenu.
-Pomisila sam na tren, a onda mi sinulo, ajde baš da vidim koliko će mu trebati da skuži da ga pratim. Bome, sam se iznenadila. Umirala sam od smijeha iza tebe. Koji spektakularan hod. Kao da si svemir pokorio. Pa zastajanja, gledanja u daljinu. Ma kao da Bela Lugoschi!
-Ti sprdnju iz mene radiš!
-Što slušaš?
-Ne bi ti se svidjelo.
-Daj jednu slušalicu da slušam i ja.
Ustao sam i stavio joj slušalicu u uho. Upravo je bio cresendo Pachelbelovog kanona. Ubrzo je završio.
-Molim te vrati na početak. Pleši sa mnom.
-Je moš mislit, plesat ću na groblju. Megi, znaš koji put imaš baš bolesne ideje.
-Dobro uštogljenko stisni se uz mene!
Pružila mi je ruke. Primio sam joj mekane promrzle prstiće. Privukao ju sebi na grudi i dahom joj grijao prste. Gledao ju u kestenove oči. U jednom trenutku se privila k meni. Stavila mi glavu na rame. Uvijeni glazbom. Zagrljeni u zalasku sunca. U sapi hladnoće. Lagno smo se njihali u ritmu glazbe. Izmakla se primivši me za ruku. Podigla ju visoko, ponovno se privukla, iskoračila koračić unazad, da nam slušalice ne ispadnu. Počeli smo plesati. Disali smo se pogledom. Vrtjeli pod lipom. Smijali bez glasa. Oči su nam nestajale u tihom sijevanju strasti. Ponovno smo privijeni jedno uz drugo se stiskali. S blagim dodirima po leđima, prstiju zgrijanih pod jaknama. Čvrsto se privila uz mene. Drhatala. Stisnuo sma ju još jače. Poljubio u vrat. Podigla je glavu. Zatvorenih očiju. Približili smo se dahovima. Poljubio sam ju u početku Mjesečeve sonate. Privio uz sebe. Zagrljani smo polako počeli hodati niz padinu. Vraćali se među kuće. Polako razdvajali, tijela i ruke. Magdalenu nitko nije smio vidjeti sa mnom. Magdalena nikada ne može biti moja. Ne u potpunosti. Mogu imati tek pokoji surealni trenutak s njom. Koji san. Dah života.
I opet ću šetati sam. I svaki put ću iščekivati da se Megi pojavi iza mene. I svaki put ću se osvrtati. A Magdalena neće biti tu. Nestat će kao i svaki prošli put. U onom dijelu njenoga života u kojemu nema sna.

http://www.youtube.com/watch?v=qoBwdAtftlQ&feature=related

ušao sam u tvoje snove
sinoć
prošao tvojim vlažnim hodnicima
nabreknutim od moga daha
obukla si purpurno i crveno
za mene
no svjetlosti je nedostajalo
dušom sam se milovao
sa stjenkama tvojim
prodirao dok dijamant
se zacaklio nije
u očima boje kestena
predao sam ti se u snu
jer u javi ne oćutjeh tvoju kožu
male korake jagodicama
otiskivah na tvome pupolju
koji se rastvorio mirisom
i rosom
ispijao usnama život iz tebe
usisavao tvoj dah u drhtaju
dok nisi zaspala
na mome ramenu
u snu

http://www.youtube.com/watch?v=jbkYCFfhyEQ&feature=related
http://www.youtube.com/watch?v=AnoIEtDYO-M&NR=1
dok uranjam
u miris čaja
prste grijem na šalici
maštam..

Priđi mi
Prste pruži po mome vratu
Jagodicama osjeti puls moj
 
Privuci me sebi
Dovoljno nježno
Dovoljno grubo
Da osjetim tvoju strast
 
Dahom mi poljubi vrat
Nosom priđi iza uha
Oćuti me
Šapni tiho...

prste ti zavlačim u kosu
potežem ju unazad
izvijaš mi se na dlanu
uzdahom mi puniš
prsa svojim bradavicama
osjećaš me na bedru
prianjaš uz me
drhtiš
a ja ću ti samo reći
onu legendarnu
sorry baby
but I have to go now...

http://www.youtube.com/watch?v=_mNvkN6-B9M

Balavo se razvlači
Dosada među prstima
Gnječim tišinu
Istišćem joj zadnju bol
 
Nosnice mi se šire
Od vonja njenoga
Palim tamjan
Na žaru izmišljenoga
 
Čistoćom ću te
Protjerati
Večeras sam nesmiljena
Pogledom ću te satrati
 
Čaroliju ne znaš
Jer bez pogleda
U oči
Niti je nema

moje dame.. koju pozu najviše volite..
no dobro i gospodo.. (ajde možda se razuvjerim..)
znam sada će slijediti pitanje koju ja najviše volim... ja volim vladati situacijom.. dakle.. najvolim biti gore.. no baš me sad zanima jesam li luda.. ili što.. zar dame vole biti kaj kipeci.. prepustiti.. zato onda i jesu Iskrijaneri na glasu ka loši hebači.. ili što?

i to bi bilo to..