srdačno mrzovoljan tip

idem kroz grad, gledam lica.koliko zanimljivih lica povezujem s zanimlivim profilima na iskrici? većina nas to radi, zar ne?

izumio sam jedan gadan stroj
uglavnom ne služi ničem
ponekad samo,dok se po sobi mičem
oponaša svaki pokret tvoj.
i nasmijava me!

nema me, pa nisan prinudjen visit na kompjuteru cili dan, bez veze, da pravi razlog nemam...
dakle, kako sam uredski posao zamjenio terenskim, tako pomažem na raznim gradilištima gdje se družim sa ostalim radnicima. uglavnom su Bosanci zidari i pomoćni radnici, a naši ljudi razni meštri: keramičari, električari, vodoinstalateri,parketari...
pa se u vrime marende zastane i priča sa ljudima. svatko ima svoju priču: Ante priča o ostavinskoj raspravi, Ilija o prednostima Volkswagen automobila, Stanka ubija vrime, ma kakvo god da bilo, Mate je željan janjetine...
Ja im pričam o mojoj simpatiji koju sam upoznao na netu. mladoj prekrasnoj ženi, crne kose, ljupka lica, savršenog tijela, britkog uma i slatkoriječivo zanimljivom. i slatkog imena koje se samo za usne lijepi.
ne kazujem im imena, ni gradove, nit slike da gledaju.
naravno kako mi pravi muškarci ne viruju što pričam, jer zna se da se prava žena može upoznat samo u zbilji.
prijatelj koji vodi internet cafe, kaže kako se puno radnika iz Bosne, a i lokalnih majstora u zadnje vrime raspituje kako će oni popeti na taj internet:)

ljubičica je najpoznatija kao simbol poniznosti, skromnosti i tajne ljubavi:) cvijet koji svoje mirisne glavice saginje prema zemlji ima i posve drugačije značenje: istodobno je i simbol hrabrosti, ustrajnosti i otpornosti.Napoleon ga je izabrao za svoj amblem. a nakon poraza i progonstva na Elbu 1814. svojim je pristašama navodno obećao kako će se vratiti s ljubicama...

doša san doma sa dva žulja na desnom dlanu i ukočenim lumbalnim dijelom kralježnice.ne triba nam niko pomagat, šta je to raskrčit parcelicu od 500tinjak kvadrata?
muškarci u najboljim godinama:))
i nakraju ulazin u kuću cili šporak i smrdeč'! žena viče na mene:ajme šta se čuješ!!!
neman pojma?
čujete li me vi?

zašto, poštovani iskričari, ne upotrebljavate hrvatsko znakovlje :č,ć,š,đ,ž nego pišete c,c,s,d,z? znate li da se bar sedam-osam godina može pisati normalno? ili glumite Engleze ili ste zaostali u razvoju?

imamo bračni krevet, naravno. i polpun ne njemu.koji je kraći nego krevet, a širi. ili kad se okrene koji je duži nego krevet,a uži.
pitanje glasi: da li spavati komotno ali nogama je zima jer vire vani? ili spavati pripijeni jedno uz drugo, bez zraka, ali možeš noge ispružiti?
 

Otac šalje pismo sinu koji je na fakultetu i u pismu lovu:
"Dragi sine, evo šaljem ti onih 500 kuna što si mi tražio. I zapamti da se 500 piše sa dvije nule, a ne sa tri...".

uzbuđenje koje te obuzima kad sretneš prvi put "onu pravu osobu" svog života lagano kopni.
pa se opet rasplamsa kad opet sretneš "onu pravu osobu" svog života.
a onu staru zadržiš u lijepoj uspomeni...
kao i onu prije..
i onu prije..
 i prije

 
radio sam za španjolske UN snage u Bosni.obično sam leža u kampu besposleno i gleda TV.Nešto sa satelita,američki ili španjolski ne znam. Vrtin kanale i zastanen na nekoj reportaži iz Sarajeva. Kamera ide i prati naratora,prlaze preko jednog mosta na Miljacki. Odjednom kamera skrene prema doli i pokazuje ispod mosta gdje su Cigani napali Kineze i izbila je masovna tuča. Valjda,kako je pun kua kineza u Sarajevu i uzimaju im posao. Kamera je sišla doli no fajt je završija,kinezi su pobigli. Kamera prikazuje jednog Cigu kako priti šakom i viče: " A vi, bre Kinezi, idite u taj svoj Japan!"Drugi se drži za glavu i kuka:"Od svih tih Kineza, ja naletim na Brus Lija"

prosinac 91. na na jednom brdu u Zagori, za koje nikad nisam ni čuo prije toga. došli smo u selo iza deset sati navečer.mrak je bija takvi da kad ispružiš ruka proguta je i prije lakta. pošli smo preuzeti položaj jer je bilo vrijeme za smjenu, a ovi prije nas su već tri dana na čuki. nema nas tko odvesti! samo vi hajdete ovim putom, kad priđete brdo i spustite se u podnožje s druge strane viditi ćete pojatu sa desne bande. ne možete falit!
a krenuli mi,imali smo raspon godina od 18 da 24.krenuli putem, makadamskim naravno. ustvari malo šira kozja staza kojom su vjerojatno nekad išli samo šverceri duhana. držali smo se jedan za drugog da se ne izgubimo.prvi je povremeno kratko posvjetlio put baterijskom lampom.

idemo, idemo...
prešli smo na drugu stranu, spustili se u podnožje, ali pojate ne vidimo. ajmo još malo,ali pazi da ne završimo u srpskom selu.ko zna di smo, ajmo se vratit nazad.čekaj stani.. ej, već četrdeset minuta hodamo...prominit ćemo se ujutro, isto im je

ok, vraćamo se nazad1i dobro gledajte da nismo prošli već tu pojatu.
nakon desetak, petnaest minuta povratka opazili smo trag svjetla sa lijeve strane, na kojoj je tribala bit ta pojata. slučajni tračak svjetla jer je netko pomaknuo zavjesu na prozoru. frane i brzi su išli pogledat šta je i ko je to. ok, to je naša pojata, i unutra su bili naši momci. i miner matko je bija sa njima. s nestrppljanjem su nas očekivali, obradovali su nam se ko mala
dica. da di smo do sad?rekli smo da smo produžili naprid i da smo se vraćali.

matko nam je tad reka:
-prošli ste i vratili se kroz dva minska polja, sritni ste ko guzice.
ujutro nas je proveja i pokaza nam oba polja kroz koja smo prošli jer smo mislili da nas zajebaje.
nas osam smo to jutro ostarili.
naglo

i di je ona moja nesrića? dolazi stari Ivan do mene, već znam nije da ga nije briga za mnom, ali nije ni da ga nije briga.dobit će čašu vina, crnog. domačeg pelješkog. Mrtva bi ga usta pila, poštapalica je kolega Zlaje.a na Zlaju je Ivan i mislija. Zlaja je srednjovječni momak, kome je vrijeme stalo 24.06.1994. kad je čudom preživio prometnu nesriću u kojoj su smrtno stradali gazda kafića u kome radimo i dvi cure NIves i Željana.Gazda je slavija svetog Ivana, svog veca zaštitnika, govorija je. zatvorili smo kafić u deset, ionako nikoga cijeli dan nije bilo osim gazde i njegovog društva. da, i mi smo pripadali njegovom društvu otkako smo na Moseću u zimu 1991. iz istog rova odbijali četničke napade.Nives i Željana su bile kvartovske cure, stalni inventar našeg lokala. Niveska je radila u mini marketu na kraju ulice, dok je Želja bila perspektivna studentica arhitekture. Zlajo je napada Nivesku, koja je vješto eskivirala njegove grube muške nasrtaje, a Želja je imala svojevremeno aferu sa gazdom. to je bila čuvena afera u našem malom mistu jer je Željanina mater poludila da neće njena kći, koju oni školuju i obrazuju vucarat se sa gostioničarima nepoznatog porijekla. Na što je gazda poludija, jer je dijete samohrane majke. tu je stvar spasija stari Ivan koji je, ako u mistu pričaju, ljubovao sa Željaninom majkom dvadesetak godina prije.gazda mu je bija drag jer je u njemu, kako je Ivan govorio, vidija sebe prije dvadeset godina.uglavnom stari Ivan je utiša Željaninu mamu, a mi smo dobili instrukciju kako Ivan kad dodje, pije šta oće! I mi smo otkako smo preuzeli vođenje kafića zadržali taj običaj. 

meni je najgore kad dobra riba sa levatom hoda:))i porez na luksuznu robu:(alo mišu, kako si?a da se upoznamo:)ja sam onaj koga ćeš na prvi mot htjeti odmah u ignore staviti,no ako časak,trenutak promisliš, i profil moj preletiš, vidjetčeš da sam bezopasan poput mladunčeta crne mambe:)pa će ti zastat ruka iznat tipke "ignoriraj debila." možda, stvarno možda budeš ovo jutro, podne, večer dobre volje idaš mi šansu. onda ćeš imat priliku skontat da nisam debil kakav sam ti se učinio na prvi pogled, nego...o čemu smo ono pričali??

da li si se kao dijete, ili djevojka ili momak dopisivao/la, danas već staromodnim, pismima? ako jesi vjerojatno se sječaš onog uzbuđenja kad bi napisao/la pismo nekom tebi važnom. uzbuđenje bi trajalo, bar u mom slučaju, otkako bi započeo pisati, pogotovo ako bi me inspiracija pomazi:) i ono nestrpljivo iščekivanje odgovora:))naravno, to je povratak u natrag i nisam od onih koji kukaju za prošlim vremenima. tehnologija donosi napredak i boljitak.u stvari cijeli ovaj besmisleni post inspiriran je primjedbom kako bi se tribali s nekim nalazit češče on line:)

nekako sam započeja ovaj blog, sve se nadajući kako će mi sa svakim napisanim slovom iduće samo po sebi slijediti neki niz.međutim iako sam imao neku misao oko koje bihtriba graditi post, eto u manje od minute i po je iščezla. a i nekako mi je neobično pisat a da ne znam kome pišem..
obično kad pišem pisma, zapravo kad sam nekad pisao pisma, uvjek bi ima pred očima sliku nekoga kome pišem. čak i kad tu osobu ne bi poznavao mislio bi kako da joj približim ono što hoću reći.
a kome sad ovo približiti?
a ne znam. valjda je stvar u tome da pričam šta iman, a da se ljudi sami približuju ili udaljuju?