Moj svijet, moj san, samo trag...

Bijeli se gora na horizontu... Bijeli se nebo što je nekada davno plakalo bilo, a ni zvijezde se više ne vide. Bijeli se labud na jezeru. Širi svoja otežala krila i pokušava poletjeti...
Grane borova pod težinom padaju na zemlju. Samo stope ostaju u snijegu, utabane stope rijetkih životinja koje ne spavaju zimski san... i kruže okolo ne bi li pronašle svoj plijen...
Prsti se lede pod niskim temperaturama. Sunce blještavo razbija bijelinu snježnog pokrivača. Hladno je... Trag tvog daha danas je moguće i vidjeti negdje u zraku. Krv se ledi u žilama...
Bijeli pokrivač tako je divno skrojen i skladno posložen, kao na mekoj postelji satkanoj od snova. Kao u nekom dvorcu ledene kraljice koja ne osjeća svu tu silnu hladnoću.... Odjenuta u bijelo, zamrznutih usana i blijede kože.... Čeka ona proljeće i prve zrake toplijeg svitanja....
 

Tresni vratima i iskali nakupljeni bijes vremena. Ili nemoć. Ne okreći se za sobom jer vidjet ćeš samo ruševine. Usmjeri pogled ispred sebe. To je horizont koji trenutno trebaš vidjeti. Ali ne vidiš. To je ono što želiš, barem podsvjesno. U ruševinama sad počivaju samo mrtva tijela. Izmučena i ispaćena. Pomoći im ne možeš. Ne danas...
Svaki pogled unatrag stopira ti dah. Guši te i vuče prema dnu, muljevitom dnu nataloženog vremena. Blato ti se uvlači pod bijelu kožu. Svakim tvojim pokretom. I što se više trzaš to sve više toneš. I potonuo si u neka davna sjećanja.... Spoznaja više ili manje trenutno ništa ne mijenja. Ne sada. Sve je ostalo po isto ili se barem tako čini.
I sve tajne ovoga svijeta nestale su u oblaku dima, u oblaku prašine koja još uvijek svijetli na tvome putu. U beskonačnom prostoru izvan shvatljivog i neuhvatljivog. To si sada ti....
 

Tebi, ružo bijela, što uvenula si prije nego si procvala, šaljem svoje misli. Tebi, koja otišla si tiho, laganim korakom i bez pozdrava. Sve me još podsjeća na tebe, cvijete bijeli. Tvoja ljepota zasjenila je sve ostale cvjetove na toj livadi života. Tvoj miris i danas se osjeća negdje u zraku. Odraz lika tvog nikoga nije ostavljao ravnodušnim. Istina je...
Tuga je riječ kojom bih mogla obuhvatiti sve ono što želim sada izreći, u ovom trenutku. Radost je također isprepletena s tugom, nevidljivom niti koja ju prožima. Isprepletene i sjedinjene u postojanju. Pokazala si hrabrost koju si crpila iz Bog zna kojeg izvora. I sada dok govorim zastane mi riječ u grlu. Kada se samo sjetim... jedva da mogu izgovoriti sve ono što osjećam prema tebi. Ružo moja bijela...
Latice tvoje okupala je prva jutarnja rosa. One još uvijek ostavljaju trag ne tako davno usahle kapi života. Udahnula si život svojim nejakim plućima. Otkrila si univerzum kojem si se tako veselila, ali oštre škare sudbonosnog trenutka sasjekle su te u korijenu. Uvenula si. Tiho... Čuvam još samo dehidrirani oblik ostatka tvog postojanja.  

http://www.youtube.com/watch?v=nZVswGyw1ME&feature=related

Mogu reći šutnjom.. mogu prstima
i u pjesku stopama.. i u mraku usnama.
Mogu čuti srcem.. mogu očima,
nekim novim mirisom, nekim novim okusom.
Zauvijek.. promijenilo se sve...
Odjednom ti... u jutru što kraj mene drijema,
ti... a činilo se nikog nema....
Ti... odjednom ti u kapi kiše,
ti.. a činilo se nikad više.
Mogu vidjet kožom.. mogu mislima,
to se samo dogodi i bez riječi poogodi...
Zauvijek... promijenilo se sve..
Odjednom ti...u jutru što kraj mene drijema,
ti.. a činilo se nikog nema...
Ti...odjednom ti u kapi kiše,
Ti... a činilo se nikad više......
Skupilo se vrijeme.. u jedan dan,
dan u kom se budim.. i osjećam...
Odjednom ti.... u jutru što kraj mene drijema,
ti...... a činilo se nikog nema...
ti... odjednom ti u kapi kiše..
ti... a činilo se nikad više...
Nikad više....
http://www.youtube.com/watch?v=mUFN8SCjXz4&feature=related 

Toplina tvojih riječi zagrlila je moje srce, moju dušu. Trenutno. Osjetila sam neku čudnu ljudsku toplinu koja je iznikla iz tvojih misli. I zato tebi pišem... neka i moje riječi zagrle tvoju dušu. Kao što su tvoje zagrlile moju. Jednom ćeš ih već pročitati. Znaš, nekada nekoliko toplih riječi uvijek dobro dođe u ovom ubrzanom ritmu života. Uvijek i svugdje. Imaju moć koja može trajati danima. Ispunjaju čovjeka iznutra...
Zapleši noćas veseli ples na proljetnoj kiši. Šum valova koji se izvijaju u ritmu vjetra nek pokažu ti put u beskraj. Raširi svoja jedra i uhvati vjetar punim plućima. Neka ti pogled u nebo ne zatvori oči ili ograniči pogled. Prejako sunce zna biti štetno. Ponekad. Ja sam to naučila. Ali ponekad ti sunce daje ono što nitko drugi ne može. Pod svojim okriljem grije i voli čitav svijet.... 

Što je to tako snažno u čovjeku, u ljudima, kakva je to tajna sila koja spaja nespojivo? Što je to što ljude tjera da učine korak protiv svoje volje? Nekada. Što je to da nedovoljno reflektiramo nevidljivom silom nametnute obrasce koji nas određuju? To je ono protiv čega se ne možemo boriti. Nekada.
Kako učiniti epistemološki rez s mračnom prošlosti, s zastarjelom tradicijom koja vrišti neka moralna načela kojih se trebamo slijepo pridržavati. Imamo li doista izbora? Da li bismo prvo trebali "biti", a onda "činiti"? Ili nas upravo činjenje stvara, određuje? A što ako se to činjenje u očima drugih pričinja onakvim kakvog ga mi ne vidimo? Da li se smisao koji smo legitimirali vlastitom mišlju razlikuje od "pravog" smisla, i postoji li "pravi" smisao uopće? Smisao koji nas određuje u očima drugih?
Je li to jedan od razloga zbog kojeg upadamo u procjep i krijemo ono pravo "ja" kao zmija noge? Nekada. Jer suzdržavamo se nekome reći da je kreten i budala. Iz pristojnosti. Suzbijamo bijes i ne želimo razbiti tanjur od zid iako bi nekada trebali. Možda. Zašto neku neprikladnu izjavu jednostavno ne rješimo tako da pljunemo nekome u lice? Je li naša moralna obveza da okrenemo i drugi obraz. Nipošto.
Volimo li ljude oko sebe ili im podmećemo nogu? Želimo li na nečijoj kičmi ostvariti svoje ciljeve? Trošimo li ljude kao prljave čarape, a onda ih ubacimo na centrifugu kad počnu smrditi? Da više ne smrde.... Konačno, da li smo najveći neprijatelji sami sebi? Ili je pak "čovjek čovjeku vuk"....

I opet, bolni krici nepostojane sjene što se nameću poput lešinara koji trga svoj plijen. Imaginarni svijet velikog ništavila. Sve je ništa. I ništa je sve. Život u tami ili smrt u velikoj svjetlosti. Tvoja dilema... okončana. Možda je sve ovo samo san. Ružan san. Dva lica iste zbilje. Jedno lice lijepe mlade žene, a drugo starice prepune mudrosti i životnog iskustva. Godine. Šutnja. Bol. Sreća. Tuga. Sve to imam i čuvam. 
Prolaze godine, a tebe nema. I uvijek te nema baš onda kad te trebam najviše. I nikad te nije bilo kad sam te trebala. Ali ovaj put znam... nikad te više neću vidjeti. Možda i bolje. Pogled je tvoj već odavno bio izgubio sjaj. A šta će ti oči koje sjaja nemaju. Nikome nije vrijedilo, uz sav trud i dužno poštovanje. Međutim, uvijek iza napisanog slova postoji neki trag. Puno doblji od onog vidljivog. Taj reže... sječe...
U trenutku poželim da si tu, a opet znam da je za tebe bolje da nisi. Barem si svojom odlukom to dokazao. I pokazao svima. I mislila sam, baš me briga...ali... Ponekad se zateknem u procjepu između jave i sna. Ponekad i ne znam razlučiti jedno od drugog. Moram dugo razmišljati kako bi bila u mogućnosti pojmiti što se zapravo događa.... I znaš, nije lako. Ni malo. Na dane ide. A na dane te centrifugalne životne sile usisavaju i melju, prožvaču i ispljunu...
I imam osjećaj da si me izdao. Da si izdao sve što si mi ikada pričao... tim jednim potezom. I slika mi se vraća nekad.... tako živa. I tad ne znam što da radim... Osjetim toliku težinu u grudima. I pitam se... je li baš tako moralo biti?

Budući da imam svoj svijet... svoj svijet... u njemu rađam neka nova svitanja. U trenu rekonstruiram tisuće misli što ne čeznu za onim "van". Sunčev sjaj obasjava dijete u meni. Čisto i nevino. Ponekad je njegov plač bolniji od krika koji proizvodi zvuk kad probije te nož kroz grudi...
Moje dijete nikad ne plače jer majka ga nježno uspavljuje u naručju. I daje mu obećanje koje nije nalik praznim obećanjima. Obećala mu je lijepe snove. Prikazuje mu svijet života.... tako divan. Dijete joj vjeruje. Do bola. Majka ga nikad nije iznevjerila. I neće. Ona je trenutno sve što ono ima...
Spavaj dijete... mirno, mirno... Ne daj da te uznemiri bolni krik koji dolazi iz vana. Tvoj je svijet ipak samo tvoj... Tako divan... Neka takav i ostane. Netaknut i čist poput suze koja klizi ti niz lice. Spavaj dijete.... i ne obaziri se na zvijeri koje te žele rastrgati u trenu. Majka je uz tebe.... i čuva te. U majčinom krilu si sigurno... Nek ponese te zvonak ton majčina glasa dok pjevuši ti tiho. Nek ponese te u svijet snova.... samo tvojih snova. 

Noćas nek te osmijeh okiti
noćas ću se tobom opiti
i postelju nam meku u srcu napravi
jer nevera iz daleka
samo na nas ko da čeka
da nas razbije o hridi ljubavi
noćas nek te osmijeh okiti
ljubav mi na dlanu ponudi
i uzet ću komadić
noćas neću postiti
jer nevjera je kao jeka
što se javlja iz daleka
a jednom će i nas slomiti
noćas budi san što oku treba
a ja grom iz vedra neba
ja ću te probuti
noćas kiša će ko vino biti
iz iste čaše ćemo piti
noćas ćemo skupa umrijeti.......

Ovo je jedno od onih sretnih jutara. Osjeća se miris proljeća u zraku. Šarene boje i mirisno cvijeće. Radost novog dana kuca na vrata. Divno li je živjeti!
Doduše, još se osjeća ostatak zime na koži. No, svakim sljedećim trenutkom led se otapa. Kap po kap. I nebo još uvijek tu i tamo zaplače. Nad vlastitom sudbom. Sunce se stidljivo probija kroz oblake. Hoće-neće. Još je nesigurno da napravi korak, da zakorači u sretan dan....
Šarene haljinice i veseli ples...

Latice ruže što uvenule su podsjećaju na davne dane... Miris je nestao. Boja se promijenila. Mrak.... Ipak sjećanja ne blijede premda su nekad namjerno potisnuta iz dobro znanih razloga....
Noćas je mjesec bio pun. Noć nije bila poput one... Kap vina na usnama pomješana s zrnom otrova. I pustoš koju ostavlja vjetar za sobom.... Duša je pusta.... Istrgnuto korjenje iz života zemlje. Smrt....
Kad se nebo otvori i natopi napuklu zemlju što žedna je... Kiša će padati dugo, dugo... a njezine kapi spojit će se u rijeku sjećanja. Zvjezdana prašina i njezin trag pomješan sa zrnom mirisa... Magla koja priječi pogled u daljinu.... u nebo posuto zvijezdama....
Jutro je.... i sunce je na pomolu.... Miris proljeća osjeća se u beskraju....

Još unatrag nekoliko godina tako mi se otrcanom činila izreka "manje je više"... ali sada bih mogla reći da je se držim kao pijan plota. Ima još jedna koja mi se sviđa - "ne mari za male stvari i ostat će male stvari..", živa istina. Zanimljivo je, zapravo uvijek me iznova fasciniraju ljudi koji pridaju ogromnu važnost beznačajnim sitnicama, koji od muhe prave slona. Beznačajne stvari rangiraju visoko na svojoj listi prioriteta. Pri tom ne shvaćaju koliko dragocjene energije gube na gluposti. Radije usmjeravam energiju prema nečemu vrijednom utroška energije, želim je sačuvati za ljude i stvari do kojih mi je stalo... u ostalim slučajevima propuštam lopticu da padne kroz prste...
Da budemo jasni, nekada se i meni samoj čini da je beznačajno razmišljati o nekom dubljem smislu jer većina misli da je to zamaranje. No, ionako mi nikada nije bilo važno mišljenje većine, jer sam mnoge male i velike ciljeve ostvarila upravo na taj način. Naravno da nije sve ostalo u sferi misli.... Misli, ili još bolje, podsvijest je pokretač svega pa nekad namjerno uguram neke stvari u svoju podsvijest.... svjesno i promišljeno... A neke i kidam bezobzirno i ne dam da se zahuktaju i prošire, narastu... jer znam, jer vidim u njima nešto loše... odnosno posljedice koje predviđam ne sviđaju mi se.... zato kidam.
Savršena nisam, dapače, ali ipak se trudim.... Sve što mi odvlači pažnju od mojih ciljeva... to negiram. Jednom mi je jedan poznanik rekao - "prihvaćam samo ono što funkcionira i ne pitam se zašto, jednostavno funkcionira i zato prihvaćam... sve ostalo odbacujem... i isto tako se ne pitam zašto"... Je se ipak pitam zašto i zašto... ali načelno... to je to... Ma nije bitno....
Rekao bi Nietzsche - "ako nekoga ne možete naučiti da leti, naučite ga da dobro pada".... 

Život posut s laticama ruža... Mirisni putovi laganih koraka. Smijeh koji dopire iz dna duše... Simfonije prošarane najljepšim bojama i tonovima vječnosti. Moj svijet... Volim život i sve što donosi na svojim krilima. Lagani zamah krila i vjetrovi milosti koji pušu bez prestanka. Jedra koja plešu usklađena s krilima leptira. Vjetrenjače kojima snagu daje oluja na pomolu. Neka ide dalje....
 

Tijelom mi je prošla neka jeza... lagana poput one... Nikada nisam sumnjala u ljubav. Iskrenu. Čarobnu. Valjda sam posljednja romantičarka na ovom svijetu. I premda me je život išibao... ja mu opet volim pogledati ravno u oči. Ne može me prevariti jer oči ne lažu. Nikada.