Iz vremena i prostora

Tišina postaje sve glasnija... Sad bih ja to, onako, ženski analizirala. Samo da mi se da.

Zašto moramo sve popravljati, prepravljati, dorađivati, prerađivati, posvijetljavati, osvijetljavati...? Zašto jednostavno ne pustimo stvari da budu kakve jesu? Jer s razlogom su baš takve. Nekim. Zašto tražiti u besmislu -smisao, u kaosu -red, u tami-svijetlo...?

                   
                  RECEPTE ZA SNOVE
SAMO ISPROBANE. I DOKAZANO DJELOTVORNE.

ne pitaj me za sutra
jer
samo jedno je sigurno
danas će sutra biti jučer
 

Pogodio me. Bez upozorenja. Ne znam kako smo se u toj priči zajedno našli. Voljela sam ga filmski. Možda ga je zato zameo vjetar?
U svom srcu napravila sam veliko pospremanje. Uredila sobu samo za njega. Pažljivo birala tapete. Ipak, nikada nije raspakirao kofere. Bio je samo podstanar, gost u prolazu. Govorio mi riječi slatke. Riječi prazne. Lako. Prelako. Olako. Ko iz rukava da ih sipa. Nisam mu povjerovala.
Odavno je prošlo vrijeme za zbogom, kada sam za njim doviknula: "gospodine, vaš ček je bez pokrića, vratite ključeve, molim. I ne zovite više! Soba ne može biti prazna. Previše je važna. Novi stanar već useljava.."
Prešao je prag. Ušao tiho, bez velike pompe i suvišnih riječi. Pružio mi čokoladu. Pazljivo biranu. Finu, slatku. Baš kakvu volim. Rastopila se. Ja. Ne čokolada. Bila je zima. Udobno se smjestio. Upalio vatru. Ugodno je grijala.
Vrijeme je da mu kažem:" Raskomoti se, dragi. Osjećaj se kao kod kuće. Ključeve zadrži. Ova soba zauvijek je tvoja."

Ne dolazi mi praznih ruku. Poljubac donesi. U ispriku umotan.

 ...Za let si dušo stvorena...
U tim riječima tražila sam smisao. Samo u njima našla opravdanje što te nema. Iz drugog kuta gledane, utjehu mi nisu donijele.

Morao si otići. Na tvom planetu ostavit ću ružu.

 Bila sam Mirko Norac, bila sam Severina. Svi smo bili. Nisu me pitali želim li biti oni. Sada sama biram.

Prelazim na stvar. Bez okolišanja. Nemam više vremena. Lete mi lete tridesete... Eh, bas me Sevka jutros spopala. Trazim jednog Antu. Da budem njegova Simonica. Da mu budem pokretna imovina. Neka ulaže u mene.
Hm, kazu, lijepo sam ja to zamislila, ali  ne ide to baš tako lako. Moram ispunjavati bar dva uvjeta - biti super zgodna i ne baš pametna. Pa zar je bitno kako sad izgledam? Bit ću  materijal- smjesa za modeliranje, glina, fimo... i za dobrog majstora, umjetnika, pravog  plastičara- nikakav problem. Po Antinoj želji. 
Upisat ću i tečaj glume. Nemojte me krivo shvatiti. Nikoga ne vrijeđam. Glumit ću. Da sam glupa.  A nisam- ni glupa ni glumica. Zato moram proći obuku.
 Ako cijela stvar stvar propadne- odoh i ja i Antina imovina. Žene moje, treba se osigurati...
 
 

Podaj se pijanom vjetru života
pa nek te vije bilo kud;
pusti ko listak nek te mota
u ludi polet vihor lud.