LIttle 2 big stuff

Volim te
kad pjevaš
o dodiru mome...
Kad svjetlo sa sjenom
zaigra na nama...
Prste kad mi guta
tvoja topla tama.

Posvetio sam joj dan.

Skrivala se od ranog jutra u dubokoj močvarnoj magli u koju zna da zazirem uranjati ... se. Odlučih dozvati je krikom protegnutim eterom. Obuhvatih dlanovima nervokranij i čvrsto ga stisnuh laktove razmaknuvši u "antenu".

Napeti bubnjić titra od trenutka u kojem je bez daha cijelo noćno nebo progutala posljednjim treptajem.

Lijepo je biti zemaljsko biće.
Jer ... dalje ne ide.

Pogledah se od ramena do stopala.

Carska Rusija je slično izgledala u nejvećem zamahu. Skladno i ofanzivno. Taj car nije bio gol, kao ovi danas prevrnuti i goli. Kao rukavice suviše prionule uz dlan.

Spava mi se. Ove zadnje misli upučujem njima.

Picama.

Strah me pomalo hvata ... Marija, vrata ...

Jaki prdac me uvijek podsjeti na povijest. Onu osobnu povijest. Bolesti. Ali u pravu je svatko tko kaže da osim krugova išta vodi nikamo. Osim možda ničega ... dok izvlačim stunu po strunu iz koncertne harfe sisata me harfitica ne shvaća ozbiljno zbog starog žulja, a i prištića na jeziku.

Pričaju ljudi da su križari vođeni vječnim motivom učuli surovosti romantične orijentalne ratnike-pjesnike koji su se vratili i ostali pola milenija.

Next stop: Kina.

noiho!

I kužili smo se, iako nikad na prvu i simultano.

Kad mi dođe red biti ptica želim biti noj. Nemam nekog jasnog razloga, racionalnog motiva i emocionalnog prohtjeva. Samo frustracije.
A ima li od pijeska boljeg lijeka za njih?

Ona je sjedeći mi u krilu ovjenčana osmjehom nudila svoje pjesčane sate. Cio sam u njih stao. Oblizivala je svijet dok sam joj klizio niz obraz.

Neće bit moja.

Pogledala me.

I pratila pogledom ciljajući preko ispruženih prstiju stopala podignutih u drenažni položaj na radni stol. Znao sam da sam označen za odstrel i da trenutno moram reagirati, ali avaj, osmjeh mi se razvukao od - do, jer ... sjetio sam se vrućih događanja s tog stola, onih u kojima sam imao stvarnu i važnu ulogu, kojih se rado sjetim, ali više nemam skim podijeliti radost tih sjećanja ...

... skupila je oči i mačjim pogledom iz kojeg sam čuo predenje (kunem se!) pirolizirala mi torzo. Skeptičnima mogu pokazati ožiljke ...

Iznenadjen, uživam otkako sam spregnuvši uzgon pobijedio gravitaciju. Ne, ne, nisam "Dečak iz vode", niti sam Đuro iako sjajno izgledam u koži posthumno oderanoj s leoparda ili njegove suputnice.

Uvredjen, poput posljednje male sarmice na dnu zdjele, upio sam od svakog soka kap najmanje.

Uzmi me.

Skroz iznenada.

Nenadano, dok sam pokušavao misli srediti redom vrućih pa redom hladnih razrada osnovne misli, pojavila se niotkuda ta slikopisna svjetlost i osvjetlila sjenovite niše moje mentalne zabiti.

Jebooteeeeeeeee ...

koji je to dobar osjećaj posrati se upravo u onom trenutku kada ti se potaknuti refleks javi prvim laganim pritiskom ...

Aurrrghhhhhhhh ...