*Babinjak*

...Hehehe majko vega, molim te reci nešt' ružno onoj Pameli...raspuknut ću se od jala!! ...Molim vas..netko...? Bilo tko? ...Jel' može netko toj Pameli reći da sam ja...JA...super...a ona nije??? ..Kmee..kmeee...


HAHAHAHAHHAHAHA.....pa jbt, do danas sam stvarno nekim pristojnim i uviđavnim genom ostavljala mogućnost da narcisa (ne neurotičarka) s toliko godina u dupetu moooora bar zeru biti zrela! ...

(valjda mi i duša predivna) ..:PP

takoc...

Nego...ajmo malo o narcističnim mamicama :

Link

Danas sam imala predivnih 500-tinjak kilometara za razmišljanje. To mi je skroz nova praksa u životu. Prije sam većinu promišljajućih zaključaka donosila na wc školjki! ...Valjda je ta 'shity' faza napokon završila :)))
(netko ovdje je jednom rekao - pa da, jedino je tako čovjek realno suočen sa svime što proizlazi iz njega!)

No...sad mi noge trnu..pa nemam dovoljno vremena za razmišljanje u toj pozi :))

Uglavnom....uskoro ću 39. Dala sam si rok do 40-te...još koliko-toliko biti ozbiljna i uštogljena.
Nakon toga....odlučila sam, pustit ću se s lanca :))

Mislim...ono..u redu je dat društvu doprinos...u vidu odgovornosti, ozbiljnosti, principijalnosti..stavovima...bla. I mislim da je sasvim solidno u tome, na okolinu potrošit cca 20-ak godina. Ovisi kad si fakat preuzeo sve te 'činove' odraslosti.

Tak' da....od 39. do 40. bum si dala rok prilagodbe...jer nakon 40. ... voljet ću 'sve kaj vole mladi' :))

'dijete u meni' želi van :))
..a ja volim djecu :)

look :
Link

Ponosna sam.

Moj frend bi rekao - drčna! (iako dugo nisam prihvaćala tu riječ, jer mi je bila ružna)
Kao što mi je vječno i zauvijek bila ružna riječ 'drobljenče'...kojom me stari volio ponižavati.

No, dobro...dakle ponosna sam. I to je obilježilo moj život. Možda zato jer sam već kao jako mala, sebe smatrala isključivo svojom svojinom...iliti 'imovinom'. I samo ja, odlučujem o sebi i upravljam sobom.

Možda je takva snažna manifestacija izražene želje za neovisnošću i vlastitom kontrolom nad svojim odlukama, prouzročila niz efekata i reakcija drugih ljudi..ne baš sretnih po mene.

Moji roditelji, danas bih rekla, s nizom 'dijagnoza'...nisu podnosili moj otpor njihovoj sumanutoj ambiciji ortodoksnog pokoravanja njihovim umišljenim veličinama, ili pokušaju apsolutne dominacije nadamnom...i čvrstog stezanja obruča mog cjelokupnog življenja.

Otac je to radio nasilno, glasno..divljački i zastrašivanjem. Bez popuštanja, pravocrtno uvjeren da : a) ne vrijedim puno kao žensko i b) da me takvu, nevrijednu priprema za nekog budućeg muškog tiranina, kojem ću biti 'poslušnica' i rasplodna krava.
Majka je to činila pizdinski. Podlo i do srži spletkaroški...ali s drugačijim ciljem. Njen cilj je bio razjebati 'nježne i pokroviteljske' osjećaje mog oca prema meni...jer me doživljavala konkurencijom.

Njene podlosti...dugo nisam primjećivala, jer ionako nisam bila bliska s njom. Bliskost se ni ne razvija ako te majka ne grli, ne ljubi, ne miluje..ne doživljava. Na njenu ljubomoru prema meni, ukazala mi je tatina sestra. Vrlo otvorena, misaona i lepršava osoba.
Kasnije sam se i sama uvjerila.
Prvo je uvjerila starog, da ja (s 12-ak godina)..kao buduća domaćica i majka..trebam početi kuhati i brinuti o kući. Manipulaciju je odradila gađajući njegova uvjerenja. Svidjelo mu se..i zapovjedio mi da im kuham, dok ih nema.

Ubrzo se dogodilo da kuham bolje od mame...a jednom prilikom je stari pohvalio moj kolač.
Tada je popizdila....i izderala se na njega : Slušaj...ili ona..ili ja! Odluči se!!

Tu sam večer prvi put pobjegla iz kuće. Kod tete.
Dani su prolazili...a mama je starom govorila: Ne idi po nju, samo privlači pažnju. Vratit će se ko pas, a onda joj pokaži tko je gazda!

Ono malo nekih kućnih prijatelja, što su imali...rastjerala je pod tko zna kakvim uvjetima (vjerojatno isto manipulacijom..pa je ispalo da ih je on sve rastjerao)...jednog po jednog, kako bi god koji od njih prokomentirao da sam prelijepa.

Iz vlastita osjećaja ispraznosti i potpune nekompetencije u ičemu...rađe se bavila smišljanjem kako eliminirati mene (svoju konkurenciju) nego kako oplemeniti sebe.

Niz njenih suptilnih manipulacija, on je dosljedno i razulareno sprovodio u djela. Onako sirovo i brđanski i primitivno.

A ja? Ja sam protestirala, raspravljala, uvjeravala, objašnjavala...dokazivala svoju nevinost u svakoj novosmišljenoj optužbi.
Podnosila sam i premlaćivanja...ali sam otpor pružala, koliko god sam mogla.

Kad me se odlučila potpuno riješiti iz života, ja sam navršila 18. To joj je bio 'opravdan' razlog da ga uvjeri kako ne smije dopustiti da budem kurva, jer imam dečka. Da ako me taj ostavi..ili nedajbože napravi mi dijete, da će to narušiti 'ugled' mom ocu...
..i onda je on, egzekutor, riješio stvar. Zaprijetio je mom dečku i njegovim roditeljima da će se gadno provesti ako misle da će od njegove kćeri napraviti 'fificu'. Zato je jedina 'ispravna' opcija bila - moja udaja.
Zanimljivo je i to da mi je pažnju na mog dečka skrenula upravo ona...a onda je i uvjerila starog da je on dovoljno 'čestit' za mene. Tako da mi je prvu kavu s dečkom dogovorio ON.

Udala sam se, odselila..i rodila dijete. Majka me od svadbe nije ni poželjela nazvati..a kamo li vidjeti.
Prvi put je svoje unuče vidjela kad je već puzao.

Kako je moj brak bio baš onakav, kakvim ga je zamišljao moj otac...ja pokorna rasplodna krava i domaćica..a muž tiranin....naravno da je moj pokušaj traženja zaštite kod majke, u vidu - on me tuče, završio njenim slavodobitnim komentarom: Vjerojatno si i zaslužila.

Nadalje, moj razvod i borba za preživljavanje, protekli su bez mojih roditelja.
U nekoliko navrata, a to priznajem...mislim da je moj stari želio pokazati nekakvu odgovornu i zaštitničku crtu, koju je stara sasjekla....vrlo efikasno, svojom manipulativnom podlošću.

Tako...netom prije razvoda, stari je rekao da je njegov dom i moj dom.
A stara je onda željela kontrolirati moj život pod 'njenim' krovom...zadirući mi u sve spore življenja.
Za jednu banalnu stvar...stari joj je jednom rekao - Ne možeš joj ulaziti u intimni prostor, svatko ima pravo na osobne afinitete.
Nije raspravljala. Na njenom izrazu lica se vidjela jasna poruka - riješit ću ja to drugačije!
I je.
Čekala je priliku.
Starog nije bilo u Zagrebu.
Nazvala ga je panično..i rekla da ja pokušavam uništiti njihov posao...i da sam čak organizirala 'razbijače' da to sprovedu u djelo. Ona je pakosna i želi kontrolirati nama život!
Zbog te rečenice, egzekutor je dojurio u Zagreb i pomahnitao...tik pred eskalaciju totalnog nasilja...izbacio me iz kuće.

No, ponosna sam. Rekoh već.
Možeš tući i udarati..ali slomit me nećeš.

Složila sam svoj život sama, podigla djecu....i uspostavila vrlo korektne odnose s bivšim. I on je shvatio koliko je utjecao na i pridonio čitavom lancu iživljavanja nadamnom. I on se iskreno pokajao i ispričao.

Prolazile su godine...lijepe godine..bez doticaja s mojim starcima....ali vještici to ipak nije bilo dovoljno.
Sada joj je palo na pamet da bi mi mogla uzeti djecu.

Počela je stvarnim fizičkim otmicama. Bivši i ja, prolazili smo pakao.
Kad je moj bivši rekao da su to i njegova djeca...i da će nekom past glave, ukoliko ih itko od njih samo takne više ikad...tada je prešla na drugu taktiku.
Počela je širiti priče o meni da zanemarujem djecu, da se kurvam..da sam psihički poremećena...da ona ima više novaca i bila bi bolji skrbnik od mene...etc.

Ni to joj nije prošlo...dapače,soc. službe su mi predložile da tražim sudsku zabranu pristupa uz njihov 'blagoslov'. Nisam se htjela natezati oko toga...sud u tom slučaju bih joj bila ja..i nitko drugi.

No, vržićak neda mira...pa se počela koristiti internetom.
Objavljivala je fotke moje djece i pisala vulgarnosti o njima..meni, njihovom tati....
Nitko to nije doživio..pa je počela znanima i neznanima slati linkovlje na te sadržaje....kako bi uvjerila i druge da sam ja grozna osoba, žena..majka.

Sadržaj je uklonjen tek pojavom zakona o virtualnim klevetama i uvredama časti. Prije toga..ni policija..ni dječja pravobraniteljica..nisu mogli utjecati na to.

Ulogirala se i na iskricu....pa pod raznim nickovima pisala gadarije. Slala pvt poruke svima, koji su me simpatizirali ili ne. Između ostalog...i pokojnom Hornyu...koji joj je bio savršen novi egzekutor ataka na mene.

Zadnje što je smislila...bilo je direktan pokušaj da mi se obrati.
Tobože svesrdnim činom i roditeljskom ljubavlju....pod parolom - ajmo se pomirit i zaboravit sve od prije....nudeći mi preuzimanje njihova posla.

Nasjela sam.
Ni zakutkom svog mozga, nisam u stanju biti toliko podla...niti razmišljati na tako podao način...da bih trajno zaključila kako se pokvarenost ne može izliječiti.
Uostalom..pokajanje sam već doživjela. Od bivšeg muža.
I to je bilo iskustvo koje kaže..čovjek je ipak čovjek...i može uvidjeti da griješi i može utjecati na svoje vlastite promjene.

Heh..i ovaj put ...dokazala mi je koliko može raditi što je volja..sve dok ima egzekutora.
Opet je željela kontrolu nadamnom....pružala sam korektan otpor. Zahtjevala sam da rečeno i dogovoreno bude pošteno izvršeno.
'Potjeraj je...uništit će ti sve što si čitav život stvarao! Tko ju jebe....' .... bile su riječi koje sam čula.

I egzekutor je ispunio želju svoj vladarici.

I tako...sve do neke nove 'ideje'...kojom će htjeti realizirati davnu želju - 'ona ili ja'

A ja?
Toliko sam ponosna.... da kad i ako dođe do rata u kojem će njena boleština pobijediti, koknut ću se sama. Jer svoj vlastiti život..kontroliram samo ja.

Što se tiče opraštanja i razumijevanja....nemam kaj opraštat...nije se nikad ni pokajala. Razumijevanje? Imam ga - razumijem da je psiho...i razumijem da je on glup..umišljena veličina....ali to ni najmanje ne mijenja činjenicu da su KRIVI !!

..na faceu sam naišla na članak u kojem su nekakvim (prilično nevinim) crtežima prikazane scene 'što žene rade kad su same i kad ih nitko ne vidi'.
Prema tim crtežima..uglavnom navodno puno jedemo, čituckamo hrpetine knjiga i časopisa gole , dijelimo klopu s ljubimcima, i kupaonu...pijemo, izležavamo se...i lakiramo nokte.

Uglavnom...nasmijala sam se.

Ima slička žene na wc školjki/ci...i pored nje pas, koji u nju bulji. (dok ona vrši veliku nuždu valjda)
A to me tako radosno podsjetilo na moju mici...koja zna otvoriti svaka vrata...pa tako nesmetano ulazi i dolazi, svugdje gdje sam ja.
I u kupaonu.
I mi se mazimo...i trepćemo si....ona ponekad sjedi meni u krilu...ili se preko mojih ramena popentra na ormarić....dok ja ..jel'...vršim nuždu broj 1 ili 2...ili se tuširam..perem zube, šminkam.

Heh...naravno da nas dvije rado jedemo iz istog tanjura. Mi smo si bliske..i nismo gadljive jedna na drugu.

I ja isto ponekad presvučem nekoliko kombinacija odjeće prije izlaska iz kuće...i sve te, presvučene...heh..ostavim na podu, krevetu...fotelji. (i po nekoliko dana)

Poslije tuširanja...s ručnikom na glavi...znam sjediti gola na trosjedu i čituckati koješta..pa i blogati.
Nerijetko pored mene (i na podu) zna biti nekoliko čaša, tanjurića i omota nekakvih slatkiša. I kora od banane ili mandarina.

Znam satima buljiti u tv...ili lap.
I plakati na tužne filmove..pa i reklame.

Al' najviše volim kavu u krevetu.

Jedino još nisam cugala sama.

Nikad nije kasno...ne!?

:))

Znate li koji je ovo hrvatski gradić?
Morala sam s vama podijeliti ovu fotku...jer me taj prizor jutros potpuno oduševio i drži me cijeli dan :))


A ovo?

Ova je za Lanči...s Vrata Jadrana :)

Dan kada je formalizam službeno 'pravedniji' od niza mojih zakonski povrijeđenih prava!

Čak i onda kada je sproveden, ali iz nekog razloga ipak zanemaren, previđen...od strane onoga, tko drži sudački čekić!

Ma ne znam, razmišljala sam...nikad u pobjedi nisam bahata, tako ni u porazu ne mogu biti malograđanka. Ako 'pravo' tako kaže, onda je tako valjda pravedno.
Najvažnije je da sam...ipak nekako preživjela.
Možda mi je ova odluka sutkinje spasila život. Da sam pobijedila, tko zna kako bi osoba, koja bi u tom slučaju bila gubitnik, reagirala?
Osoba, koja najzad...posjeduje oružje!

Postoji žalbeni rok, viši sud, europski sud....ali, čemu?

Do danas sam mislila da ni jedan sud, ni jedan zakon neće moći donijeti punu pravdu za zlodjela nanesena meni, mojoj djeci i mojoj sestri ....ali nadala sam se tek pukoj, mizernoj zadovoljštini u presudi, koja je trebala poručiti - Puno toga ti je prošlo, ali ovo neće.
Od danas...pomirena sam s porazom.

Pogriješila sam. U proceduri.
Jbg. nije 'Molba'..nego 'Zahtjev' :)

ps. ne znam zašto....ali već cca sat vremena intenzivno razmišljam o nečemu što uopće ne postoji u mom životu. Trublje, harmonike i cigani! Trenutno me upravo to...podsjeća na ..sreću!
Mislim da je krajnje vrijeme da si u život dovedem malo...sreće!




Link

...a ONI su različiti.

Ok..danas svima usta puna nasilja nad ženama...a mnogi nisu ni svjesni da su nekom obliku nasilja već izloženi, kao i što neki nisu nikad (hvalabogu) ni osjetili svu tu strukturu kombiniranog nasilja.
I fakat sam...imala namjeru danas maksimalno izbjegavat uvlačenje u tu temu...jer nemam za reći ništa što već nisam rekla..ili mnoge druge već nisu rekle. I što su/smo postigle?

Uglavnom...nas tri smo se upoznale u svojim ranim dvadesetim godinama. Zajedno smo radile nekakav potplaćeni, izrabljivački posao i 'pekle' svoja prva radna iskustva.

Tri mlade, lijepe, pristojne i socijalizirane djevojke.
Sve tri iz relativno imućnih zagrebačkih obitelji.
Sve tri ..u 'ozbiljnim' vezama...onim, kroz koje se diferenciraš kao 'prava' vrijedna, vjerna, mila i 'obiteljski' nastrojena mlada žena..u svoj svojoj ženstvenosti...za razliku od onih 'drugih'..neobuzdanih djevojaka, koje dolaze kasno, psuju i ne idu u crkvu.

Od nas tri, jedna se udala za poznatog nogometaša.

Druge dvije za obične, pristojne dečke iz kvarta. Bez bijesnih auta i lančuga oko vrata...i opsesija borilačkim vještinama ili teretanama.

Od nas tri, samo ja sam se rastala.
Rastala sam se jer sam osjećala 'krivnju'. I odgovornost. Kako? ...Pa..kad god netko s gnušanjem postavi pitanje : Zašto žene trpe ponižavanje i nasilje i ne napuste takvog lika? .... ili komentira: Ako to trpi i ne poduzima ništa, znači da joj paše!...tada bih se osjećala glupo.
Možda je u mom slučaju okidač bio u nekom nezrelom i naivnom poimanju stvarnosti...pa mi se činilo boljim ispast mrtva, zadavljena, ubijena...nego glupa! I tako sam krenula u napuštanje gada, znajući da riskiram svoj život i budućnost svoje djece. Ali rekoh...bolje to, nego biti glupača koja dopušta da je muž tuče, maltretira i ponižava.
Zar ne?
Žrtve su si same krive...uvijek!
Koja glupača to trpi...kad zna da je cijeli svijet na njenoj strani...i da će je svi (institucije, prijatelji, rođaci, kolege, poslodavci, susjedi, policija..bla) baš svi zaštititi...i da je gad debelo naje...ovaj nadrljao, kad je samo i pomislio na bilo koji način iživljavati se nad ženom.

Tako je...:)

Uglavnom....toliko godina poslije...točnije danas....dogovorena je zajednička kava. Nas tri.

Jedna je svom mužu morala čitav tjedan ovo najavljivati i pobrinuti se da ni slučajno njemu na teret , za to vrijeme ne padnu njihovo četvero djece. A onda me još i nazvala ovim riječima: Pam...stavila sam te na razglas da moj muž čuje da zbilja idemo na kavu...pa daj mu , molim te reci gdje ćemo biti, kad ćemo se naći i do kada ćemo biti. I reci mu tko će sve biti!

I onda sam ja morala to sve izreći da njen muž čuje...iako ja od njega nisam čula ni glasa. Jer on svoje stavove ne izlaže javno. I što god da je rekao..ili svojim gestikulacijama pokazao...čula se samo ona: No, daj se izjasni...da li joj mogu reći da dolazim ili ne?....

Druga od nas tri, također je svom mužu, nogometašu. morala ovo najaviti mjesecima ranije...jer tih mjesec dana, koliko će biti u Hrvatskoj...isplanirano je vrijeme posvetiti njegovim prijateljima, njegovim roditeljima i naravno, njegovim obvezama.

I onda smo se našle na kavi..nas tri.
Punih 45 minuta.
Imale smo toliko toga za ispričati međusobno....ali stalno su nas prekidali telefonski pozivi njihovih muževa s pitanjima: Gdje si? Koliko ćeš još biti? Kad ćeš doći? Hoćeš li još dugo?...pa sve do onog: Gdje su mi tenisice, što je za večeru i podsjetnici tipa: djeca te trebaju!

Najzad...valjda smo si rekle ono bitno. Nama je značilo i to što smo se uopće vidjele.

Od nas tri. meni nitko ne zvoca i ne kontrolira me kao da sam stvar, posjed. Ja sam zato..štraca :)

Od nas tri, jednoj muž ne radi...jer nema namjeru 'crnčit' za male pare. Za to ima ženu. Ona može crnčit za male pare, jer je..žena..jer ima četvero djece.

Od nas tri, jedna se udala za nogometaša. I ne mora crnčit za djecu ni muža. Dok je kontrolira muškarac, za kojeg ne mora crnčit...ona zvocanje i presing trpi u lijepim krpicama.

Zato smo mi...sve iste. A oni...različiti :))

sam nekakav cuger, ja bih bila od onih, koji se drugi dan ispričavaju! Pitaju jesu li kaj dužni i jesu li koga povrijedili!?

Zapravo se i danas, drugi dan poslije....osjećam loše. Iz više razloga. Jer nisam imala živaca. Jer sam se osjećala povrijeđeno što me se ne razumije. Zapravo...možemo to reći i ovako: Zaista sam nadmeno bila prepotentna u samoljublju...u kojem se valjda podrazumijeva da se mene ne može krivo shvatiti...osim ako si glup, ili ZAO!

I što sam onda ja...ako optužujem nekoga, čije mi se optuživanje ne sviđa?? Bitch!

Uglavnom...žal mi je kaj sam rikiju napisala 'odjebi' i da je glup. Sorry riki...evo, ispričavam se! Mo'š me zapisat u neku crnu bilježnicu...al' daj mi neki popust na...recimo utjecaj nesnosne glavobolje!

I krelcu sam napisala isto nešt' kaj ne mislim! Iako imam osjećaj da da sam već popust kod njega jednom dobila..ali zbilja mi je žal!

Fakat sorry!
Ne da mi se ovdje dolaziti..i pisati ono kaj mislim, na način koji nitko ne razumije...i na način, koji pokušavam pojasniti tako prizemnim epitetima! Nije moj stil....i ja ga se odričem.

Debate, pa i prepucavanja koja imaju dinamiku socijaliziranosti su, dapače...meni zanimljive. Također...ne vrijeđam se na inteligentna spuštanja, na smislene provokacije ni na različita mišljenja. Ovo 'glup/a si, smiješa/na si, sotonist/ica si, petokolonaš/ica...komunjara ili ...gdje završava asfalt, počinje hdz...su fakat ultra malograđanske izjave.
I smatram da bi se svatko...tko ih koristi...trebao iskreno zasramiti.

Činjenica je da imamo raznoliko društvo...da imamo (po mom mišljenju) poticanu netrpeljivost...da imamo bezbroj varijacija mišljenja..pa i argumenata o koječemu, no moguće je uvijek pronaći nešto zajedničko što nas povezuje..a ne razdvaja.

Barem u društvu u kojem se ne radi o težim ili lakšim psihičkim poremećajima.

I ono...rekla bih...imam dušu, imam i srce...imam i mišljenje, da.....ali ima ga svatko, kao i gu*icu!


ps. baklja je vrlo lijepo i slikovito to postavila u svom zapisu.

...ma mislim...super je kad je toplo, kad se zbog toga lakše krećeš...i svijet (okolina) izgleda ljepše, kad je tlak nizak pa svi imamo bolju...'prolaznost' kroz prostor. To je zbilja super.

Ali....

Ima nas...kojima glavobolja rastura i najotpornije stanice tijela i uzrokuje kaos. Glavobolja, koju ni analgetici ne blokiraju...koja nas tjera na mučnine i odbijanje hrane....koja izluđuje misli, tijelo i ponašanje...koja je nesnosno nepodnošljiva i neprekidna....sve dok traje južina.

Netrpeljivost, nemogućnost kontrole nad samim sobom....naglašena osjetljivost i osjećaj unutrašnjeg nemira...mogu zaista biti opasne. Pogubne.

Imali smo je u listopadu (crnom mjesecu prekomjernih pogibija i nesreća)....Imamo je i ovih dana...(još jedan crni vikend).

Htjela sam reći...da bi se ovom problemu trebalo pristupiti scijentološki i uvesti posebne dozvole za potpuno izopćenje iz društvenih aktivnosti (posao, komunikacija, putovanja, vožnja, donošenje odluka, odgovaranje pred sudovima, rutinsko ili prevencijsko korištenje zdravstvenih usluga, korištenje medija)....

dakle- potpuno izopćenje od svega, kako bi osoba, koja osjeća patnju uzrokovanu južinom...mogla u miru zaštititi sebe a i okolinu od raznih manifestacija osobne krize i krize drugih osoba, također uzrokovanih južinom.

ps. lovehunteru hvala za samsaru 2! Zbilja rijetko, gotovo nikad...ne klikam linkovlje po blogu...a danas jesam. Rekla bih da sam doživjela malu meditaciju slušajući taj uradak! Ponekad zaista mislim da ne postoji slika, koja govori više od tisuću riječi...kao što to može izreći neka glazba..zvuk!

Za vrijeme, koje u špici utrošim na povratak doma s posla…stignem do Rijeke. I to laganom vožnjicom. Naravno da je u ovoj rečenici sadržan sav kumulativ dnevnog stresa, a jučer je bio iznimno pojačan .
Bilo je to, dakle, ovako:
'issati daj se vozi !!'....'gle kozu…ko' da je sama na cesti!'….'dobro ljudi ..hoće netko od vas upotrijebit tu papučicu gasa? Danas? …Mislim ona je u standardnoj opremi SVAKOG vozila!!!'…'pa jel' se vama ne ide doma??'….'pa da…sigurno imate užasne žene i muževe doma…zato se tak i vučete po cesti!'…'e pa meni je doma lijepo…i ja bih voljela što prije stići i uživati u svom domu!'….'vidi ovu budaletinu…ispred njega 50 metara slobodnog prostora!'….''pa daaa, nemoj ti dat' žmigavac, zakaj bih ja trebala znat kaj ti namjeravaš'….'issati…oš' prestat stiskat tu kočnicu, do doma ćeš trebat nove pakne..'…itd.
Kamo god se (jedva) prestrojim, s(r)tanje je isto.
A onda sam u traci pored, ugledala auto kakav vozi the Voice! Naravno, rege ne pamtim, pa nisam ziher….a i ne vidim vozača, jer je par auta dalje.
E to je bilo najdužih sat vremena u mom jučerašnjem životu! Pokušavala sam ga sustići. Samo da vidim je li to on. Naravno, nisam ni razmislila što bih eventualno s tom spoznajom…ali gotovo je, misija se izrodila i ja sad želim svoj cilj!
I da se svi oni mamlazi, koji se voze ispod svih normi i svojom inertnošću guše i krče sav promet, nisu nasrali ispred i oko mene, svoj cilj bih ostvarila lako. Ali neeeee!
I da ne povjeruješ, uspijem se nekako dovući iza njega. I ne vidim ništ'. Pokušavam razaznati i 'prepoznati' siluetu, ali ne ide. Usput…primjećujem da mi herc tuče ko lud…i da mi je upravo ovo sad…iz nekog razloga , važno!
A što je u životu važno? Važno nam je uvijek ono, zbog čega se osjećamo ugodno.
Dobro, poslije ću to objasnit.
Dakle, naravno da se s naše desne strane pojavljuje pripajajuća cesta i naravno da ću…zbog svoje kulture (hehehhe ma imam je, majkemi) propustiti barem dva-tri vozila ispred sebe…i tako izgubiti sadašnji stalkerski blizak status.
Nema veze, do tamo, kamo idem…ziher ću ga sustići.
Moja posljednja nada se istopila kad me, zbog lika ispred mene koji demonstrativno žlabra na mob i zato se vuče po cesti, zaustavilo i drugo crveno svjetlo na semaforu. Dobro..i zbog neke male s ogromnim slušalicama na ušima, u nekom Seatu, koja ne miče pogled ni nano lijevo, ni nano desno…a bome i ne prelazi 40 na sat, ni za nano….nešto. Metar, recimo!! (ok, ne znam kakav bi bil nano metar).
I ja sam vam, ljudi moji zbilja bila tužna. Onak..istinski.
Toliko, da sam u tom trenutku mogla napisat najtužnije patnje mladog Werthera, kakve ni sam Goethe ne bi mogao zamisliti.
Eh…sad, vidite….zašto mi je to važno?
Svi imamo neki okidač, neki klik, trenutak, situaciju…osjećaj, koji nam nešto duboko i intimno znače. I da me sada pitate koje boje su njegove oči, ja ne bih znala….a toliko puta sam se gubila u njima. Da me pitate koliko je visok ili kako miriši….kakvu frizuru ima…i kako mu izgleda nos, ja ne bih znala. To u mom sustavu vrednovanja nije važno.
Ali….ALI, njegov glas…pamtit ću dok sam živa.
Ok, inače pamtim glasove, definitivno bolje nego imena…ali taj glas…To je jedan od onih, koje čuješ jednom u životu. Ne mislim jednom i nikad više….nego onako kao jedan u gomili drugih, koji frekvencijski idealno, savršeno i ..orgazmično djeluje na tvoj slušni sklop.
A mene uglavnom pokreće ono što čujem.
(majkemi, evo primjer: čitam neka uputstva i nemrem doživjeti značaj. Zamolim nekoga da mi pročita..i sve shvatim ) …. baka mi pričala puno priča…bit će da je to ostalo memorirano kao dobro, ugodno i stimulirajuće za moj unutrašnji svijet.
I tak…
ps. Autogenim treningom, od danas se više ne živciram na cesti. To je fakat nepristojno. Zato sam brže stigla doma.
Pps. Mislim da mi romantične, senzibilne, duboke i osjetilne ljubavi nisu zapisane u natalnoj karti. Bojim se da mi mjesec (emocije) u biku (grlo, glasnice) ..prilično srezal izborni asortiman.

-''...znam ja tebe, funkcioniraš snagom volje, a ne životnom energijom! ''

pa sam dumala...
Ok..snaga volje - ustajanje na zvuk alarma...(nije baš da me budi životna energija)...jutarnja higijena ..(hm..da, to se fakat forsam ući pod tuš u jutro...i izdržat pranje zuba, jer se želudac diže na pomisao stavljanja četkice u usta, tak rano u jutro)...vožnja na posao...(pa ..to mi je ok, to je valjda od životne enrgije)...Prvih pola sata u uredu...(isto ok, svi na okupu, kavica, pričica..)..
Sve do povratka doma (snaga volje, definitivno)...napokon doma...pa kućne obveze (ah..snaga volje)...pripreme za sutra (snaga volje)...eventualno neka kavica (snaga volje)...iskrica (snaga volje)...telkica, serija ( životna energija)...tuširanac prije spavanja ( mješovito - kako kad)...

Vikendom je mrvu drugačije.

I sad imam problem.
Snaga volje je u k**** !! To iscrpljuje. Trošiš se pretjerano.
Nemreš stalno imat volju..ili se stalno forsat da nešt' učiniš.

A kako bi izgledao prosječan dan 'samo' snagom životne energije??
Ima koga tko tak funkcionira??
Aj nek mi opiše kak to izgleda!

Mislim...kad bih se prepustila toj tzv. životnoj energiji...eeeeh...nit bi delala, nit bih se družila...a bome bi i zube prala jednom tjedno. Tuširala bih se nedjeljom.
Ma..ni presvlačila se ne bih ..često! (možda samo donji veš..ajd')

Kak izgleda ustajanje na alarm bazirano snagom životne enrgije??
Posao?
Kućni poslovi i obveze?

Mislim...ak' je tak lakše...trebam neki recept!

...sjećate se 'silovanja' u Podstrani? To uopće nije bilo silovanje...to je bio masakr!

I onda je sudac...eto, jedva donio presudu da je nakaza kriv. A onda mu dosudio 4 i pol' godine zatvora, s time da mu se u 'staž' prizna i ovih dvije i nešt' već provedenih u zatvoru.

Ono što je na nekoliko razina loše u svemu ovome je niz odvratnih situacija.
-Za spolni odnos bez pristanka, dobio 'samo' 6 mjeseci.
-Tužiteljstvo čak nije moglo slučaj postaviti onako kako je zapravo bilo, pa se išlo na teške tjelene ozljede. Jer..zamislite, liječnička struka se nije mogla izjasniti 'kakvim predmetom' je djevojci rastrgan anus i rodnica, činilo im se kao da je korišten mikser ili nešto slično, pa se pred sudom koristio opis ' rukom nanešene ozlijede'.
- Obrana se 'uzda' u odluku Vrhovnog suda nakon žalbe, koju će uložiti.

A roditelji monstruma se..pazi , pitaju : Kako to da je ona zbog alkohola bila neubrojiva a on ubrojiv?

Mislim, apsolutno je u redu ne okretati leđa djetetu, ali to ne podrazumijeva način na koji dodatno dehumaniziraš žrtvu i rugaš joj se.

I tak...
ste gledali kad porniće ? (koje pitanje ha?)...ja vam velim...zastrašujući broj muškaraca zaista vjeruje da su ženska vagina i anus mjesta na tijelu s kojima možeš raditi što hoćeš! I da je to ženama super. Plus kaj postoji masa muškaraca, koja toliko mrzi žene (a treba ih da se zadovolji) i onda im čine odvratne, grozne stvari kroz seksualne perverzije, nasilje i uglavnom nepoštivajući žensko tijelo uopće. Kao ni samu ženu, kao osobu.

Psihopatija, mizoginija i ovakva agresija , ispoljavanje su vlastite krize identiteta, seksualnosti, duševnog disbalansa, šovinističkog uvjerenja, odgoja, zadojenosti...a sve to poticano slobodom i poticanjem od strane društva, crkve i blagih zakona..kao i izvvršne vlasti.

Iskreno...s obzirom na masovnost ovakvog ponašanja muške populacije, pitam se je li seksualnost kod muškaraca TA, koja od njih radi debilnu živuću masu prefilanu agresijom...ili je to neka jebena genska greška, koja je uspjela preživjeti do danas...još od pračovjeka?

Jesu li pramuškarci to radili praženama...ili je mutacija nastala kasnije?

:))
neće prek' tipkovnice ništa.
Baš ništa...

ne znam kaj je :)

...ponekad tako, zakoračim u tzv. nove faze svog življenja u kojima slavodobitno i ponosno uživam nad još jednom preprekom, koju sam, uglavnom mukotrpno svladavala. I najzad savladala.

A onda opet, eto me nekako u istom obrascu, u istoj shemi kao i prije...pa pomislim, onako sebi u brk - Nisi ti ništ' svladala, samo si našla još jedan način kako postati dodatno rigorozan prema sebi.

I da, ja si to radim. Maltretiram se. Vršim psihološki teror nad sobom. Despotski kontroliram svaku emociju, osjećaj i pokret. I ponašam se kučkasto prema sebi kad primjetim slabost. Mrzim slabost. Mrzim i to što mislim da slabost jest. Taj psihopatski nagon uništavanja svega onoga što me čini ranjivom i nedajbože potrebitom.

To je za luzere.
Ja nisam luzer.

I onda samu sebe ulovim u nekom...opetovanom PREservilnom izdanju i ponašanju. Koje si ni uz najbolju volju ne mogu progledati kroz prste pod parolom - Ja sam fina i pristojna. Ne, ja sam uvijek ta koja može SVE. Koja ne traži pomoć. Koja ima (a nema) nadljudsku snagu volje da podnese tone drekeca i iznađe masu načina na koje bičuje svoje vrijeme, znanje, sposobnosti, ideje, dane, noći, zdravlje i energiju..kako iz fokusa ne bi izbacila velevažan osjećaj težnje k savršenstvu.

Jer...ako nisam savršena, što sam onda?
Onda ne postojim.

I dok tako postojim savršeno izgrađena ugodno u svom intelektu, ne kužim da sve manje postojim u svom tijelu. Tijelo je bezveze. Tijelo ima svoje prirodne procese, koji ograničavaju. Koji su potrebiti. Potrebitost je mana, slabost. Slabost mrzim. Tijelo mi smeta.

Ja, savršena, ekspresivna i plodna u svom umu...nemam namjeru baviti se trećerazrednim tijelom i razmišljati o njegovim potrebama. Ono je tu da služi MENI, ne ja njemu.

Tri dana i dvije noći, to isto tijelo drhtalo je u agoniji groznjikave vrućice i grčilo se u nesnosnoj boli. Kakav luzerski teret - pomislim.
Pokušavala sam živjeti svoje nesputane i savršene misli, ali tijelo me neprestano blokiralo svojim jaucima. Oh, kako su te tuđe potrebe naporne. Kako pomoći nečemu tako bespomoćnom i nesavršenom? Kako se sažaliti nad nečim tako ograničenim i bezvrijednim?
Nisam imala izbora do li se jednostavno otarasiti te krvopije, tog nametnika kojeg vučem za sobom čitav život.

-Slušaj tijelo...ovo više nema smisla! Ti jednostavno ne možeš bolje. Ne možeš pratiti moje ideale! Hajde da se razdvojimo napokon!
: Ali trebam te da me čuvaš i brineš o meni! - zavapi tijelo.
-Hjoj...naporno si i stalno nešto trebaš. Ne sviđaš mi se takvo mutavo i nesposobno. Dapače..ideš mi jako na živce!
:Ali mi smo JEDNO! - Ne odustaje tijelo.
-A ne..ne miškec...ti si TI, ja sam JA. I TI mene gušiš!
:Ali ti me trebaš....- okuraži se tijelo.
-Trebam? Ja ne trebam nikoga! Ja sam SVE i zato mi samo sloboda može biti prijatelj!
:Jesi li sigurna?
-Ja sam uvijek sigurna. Ti si ono što je nesigurno! I zato..hajde..ostavi me na miru!
:Ako tako želiš...ugasit ću se...i neću ti više smetati...- snuždi se tijelo u neki smiraj.
-Ugasi se! Dalje putujem solo!

Taj posljednji osjet...koje mi je priuštilo tijelo..bio je tako snažan. Poput vibracije...vibracije elektriciteta, koja je prostrujala ujednačenim ritmom od prsa niz ruke...trup i kroz noge.
To je to? Zapitam se. To je tjelesna smrt?
Pa...ugodno je...
Ali...hm..ček'...kao da govorim samoj sebi! Odakle ta mukla tišina?
...Kamo ću sad?
Hej...ček....
Što..?

Otvorila sam oči.
Oko mene mrak.
Nisam mogla razaznati jesam li sad mrtva ili živa.
Potreba da se protegnem u krevetu bila je nadasve ugodno i toplo iskustvo vlastita tijela. Koje je tu. Sa mnom. I koje osjećam.
Živa sam.

Samo sam sanjala....

...joj...sad kad se popale lampice...nakiti grad (heh nakiti....okiti)...adventi sim, adventi tam (Jel' advent s velikim slovom?)...uglavnom...sve te blješteće drangulije, pjesmice posvuda..zvončići...kuhano vinčeko i cimet...pa koja snježna pahulja....issss...sve to bu me hitilo u onu njanjastu fazu..pa bum nježna, mazna i zaljubljiva...

u-žas!

Da sam bar meĐed...i prespavam ovo doba godine.