*Babinjak*

Kaj mislite...dobiju li ljudi što zaslužuju?

Kao da je to neko vječno pitanje. Čak možda vječna utopija...i onih, koji vole vjerovati da je baš svatko dobio što je zaslužio (pa i onda kad se ružne okolnosti događaju nedužnima) i onih, koji vjeruju da sve ono što žele, vole, trebaju...jednostavno moraju zaslužiti nekako.

Mislim da sam jednom dotaknula tu pojavu...ali tada je bila samo dio koncepta odgoja...zapravo pogrešnog odgoja, kojeg nismo ni svjesni....a ne zasebna tema.
Nda...odgoj, vjerovanja..utjecaj...informacije...teorije...bla...

Vi, koji vjerujete da nešto trebate zaslužiti - to su vas naučili. Kad ste bili pristojni, poslušni i 'odgovarajući' vašim roditeljima, onda su vas oni grlili, ljubili, imali nasmješena lica i nježan glas. Drugim riječima, kad ste zadovoljavali tuđe kriterije - bili ste prihvaćeni.
Kad ste urlali plačući i niste mogli zaspati...ili ste pošarali sve zidove u kući, potrošili tjedni džeparac na sličice za album i rekli susjedi što vaša mama misli o njoj...tada ste dobili namrgođena lica, povike, kazne i eventualno po guzi.

Tim ciklusom (konj-mrkva, pas-kreker, majmun-banana), uspješno ste diplomirali ulogu poslušnog roba svojim manipulatorima. Za cijeli život.

S druge strane, oni drugi, koji vjeruju da se i njima i drugima događaju zaslužene stvari....odrasli su na istom principu, ali su dodatno dojeni religijom. Tako vjerujući u pravdu i balanse, jing-jang, božje kušnje i darove...ni u primisli ne pomišljaju da možda ipak ne postoji neki nadljudski tip, koji se na svoj, često crno-humorističan način igra s vašim sudbinama i životima.

Ipak, najizglednije je da zasluge ne postoje kao mjerna jedinice naših sudbina. Ipak smo to mi sami jedni drugima. Ne, nije ubijeno dijete zaslužilo svoje ubojstvo, niti je nekakav bolesni Bog poslao nekoga da ga ubije...niti za sve to postoji neki 'viši' razlog, karma ili nešto treće.

Ljudi dobiju to što dobiju.

E da...i nikad nisam kužila onu - kad ti život da limune...ti napravi limunadu.
Limuni su nešt loše ili dobro u toj priči?
Kako bi glasila inačica - Kad ti život da drekece...ti napravi...kaj?
Ili...Kad ti život da med...ti napravi...kaj?

I tak...nekima je život puno toga dao, nekima puno toga NIJE dao!

...Ok, ovaj sat viška i nisam doživjela kao neki benefit danas. Normalno da sam se probudila u 5. Što je prije bilo 6. I onda sam imala toliko fore da objesim veš od sinoć, potrpam suđe u suđericu (isto od sinoć)...popijem kavu doma, dvaput se presvučem i lagano krenem na posel (ful ranije da stignem i kavu prije posla još negdje popiti)

I onda sam vozila polako...i pospano.
U toj nekakvoj vrsti hibernacije do posla..sjetim se da uopće ne moram u ured..nego imam dogovoren sastanak na terenu. Nema veze, osim par kilometara viška, imala sam i dovoljno vremena do sastanka.
I popila sam kavicu.
I odradila sastanak.
I drugi.
I treći.

I onda sam nazvala kolegu da mi pročita nešto iz registratora u uredu. Nije se javio.
Zovem drugog....zvoni i zvoni...- ništa.
Zovem trećeg...javi se.
-Bok kolega...čuj, mo'š mi nešt' pogledat u onom registratoru na mom stolu?
: A kak da ti ja to sad pogledam??
-Hm...(zbunim se) ..odeš do mog stola, otvoriš registrator i ...
:Pam, pa nisam ja u firmi...kaj ti je!?
-Aha...ok, sorry...nisam znala!
:Pam... ne radimo danas!
-Kak ne radite? (zazujim)
:Pa ne radimo. Kaj ti radiš?
-Pa naravno da radim. Ponedjeljak je! Praznik je sutra!
:Ma nee...rekao je diša u petak da danas ne trebamo dolazit! Kaj ti nitko nije javio!?
-Zezaš!? Kaj fakat danas ne radimo?
:hahah Pam..mi ne. Ti očito da!

I tak...mišamu.
Mogla sam čitavo jutro bit na iskrici npr. Ili peglat. Ili prat prozore. Rezbarit bundevu ili peći kolače. Ma..sigurno sam mogla biti beskorisna u miru....da me se nije slučajno (ili namjerno) izostavilo u mailu!!

...često razmišljam i pitam se kako izgleda stvaran život onih koji moraju svakodnevno popiti neki alkohol.
Nije važno je li to nekaj kratko u jutro....za početak dana....kao uvertira u 'opuštanje' u nekoliko piva poslije posla...pa sve do večernje čašice prije spavanja. Možda je samo jedna piva dnevno....ili rakijica...čaša vina...nebitno.

Ali je svaki dan.
Baš svaki.

Nedavno sam imala situaciju u kojoj sam provela čitav dan s osobom (poslovno) koja je..doslovno...klonula duhom i zašla u neku nervozu ..jer cijeli dan nije bilo prilike za popit nekaj takvoga. Čim je dan završio...čovjek nije mogao otići na spavanje bez da pod hitno ne strusi njih par na nekom šanku.

S obzirom na učestalost ovakve pojave....nebitno o broju godina, socijalnom statusu...uviđam da masa ljudi zista svakodnevno živi s alkoholom. I voze. I rade. I imaju obitelj...konstantno pod utjecajem alkohola.

A kako je to strašno osjetljiva tema...otpor je više nego očekivan. - Joj popijem 2-3 pive dnevno..to nije ništ. Zveknem nešt kratko da se razbudim, to mi ne utječe na sposobnost rasuđivanja....Joj pa kaj, nisam alkoholičar ak si dnevno popijem čašu-dvije vina...etc.

Ali...ljudi moji...SVAKI DAN!
Ako je samo čaša dnevno...od 0,03 ili 0.5 l...to je skoro 11 litara godišnje...odnosno 182.5 litara godišnje.

Tko onda stvarno JE alkoholičar?

I tak...umjesto prefinog frapea od nekih voćki s cimetom, đumbirom i medom...večeras sam popila pivo. I pojela pol vrećice čipsa.
I sad osjećam krivnju.
Mislim i da mi je loše.
I vruće mi je.
I mozak mi je spor u pm!

ps. a mnogi i istovremeno piju kojekakve lijekove za psihu, kolesterol, tlak..herc..kajaznam...

i misle da se ja preseravam kad velim da mi to baš nije normalno.

..jednom sam bila pokušala zapisati točan redoslijed procesa stvaranja svojih misli...i nisam uspjela, jer...naravno...ne mogu tako brzo pisati.
Zatim sam ih pokušala pretvarati u riječi, onako kako nastaju i snimati ih na diktafon....ni tada nisam uspjela, jer me izgovaranje i proboj logičkog procesiranja kočio u 'hvatanju' svake misli koja se pojavila.

Ubrzo više nisam mogla razaznati što je stvarna misao, što hotimično kreirana..a što ona 'plutajuća'...koju najviše volim.

No....ok, namjera mi nije bila izvoditi pokuse o brzini misli..nego sam se više onak..introvertirano bavila sobom. Dobro...bila sam jedno vrijeme fascinirana svojim mislima. Ma...iskreno, držala me ideja da je moj mozak u stanju smisliti nešto vrlo senzacionalno...samo ako uspijem uhvatiti sve što smisli..pa pronaći smisao kojeg nisam svjesna.

Sjetim se ja te svoje zanimacije iz davnih dana...baš u nekom nesvjesnom trenutku...plutajućem. To je onaj u kojem si fokusiran na radnje i misaone procese potrebne i pripadajuće trenutnim zahtjevima situacije. Npr. vožnja do doma.

Stvarno sad ne bih znala sročiti kako sam s te dosjetke došla do elektromagnetskih zračenja...ali recimo da je putanja išla od saznanja iz struke o tome kako kod normalnog i zdravog čovjeka obje polutke mozga super funkcioniraju putem milijuna međusobnih poveznica. Kod onih, kojima su te veze pokidane ili općenito slabo razvijene između obje polutke...nalazimo mnoge mentalne i fizičke defekte.
Tako sam razmišljajući o mozgu...došla do frekvencija i čovjekovog bio-električnog naboja. Tada sam shvatila da uopće ne raspolažem informacijom o tome da li ikada mjerimo svoj strujni naboj i bi li to trebalo biti važno...kao ono kad radiš krvnu sliku.

No...tad sam se sjetila da sam puno puta čula i pročitala o teorijama poremećaja strujanja elektriciteta u čovjeka, što za posljedicu ima maligne stanice i u konačnici karcinom. Hm...dakle..ipak je netko mjerio naboj i strujanje lektriciteta kod čovjeka..pa potom i uočio anomalije.

Eh sad...da sam malo bolje potkovana znanjem...možda bih se općenito bolje razumjela u 'struju'...s kojom btw baš i ne volim imati posla. No..koliko se sjećam...fora s izmjeničnom strujom je u tome da ti elektroni i što već...putuju u raznim smjerovima...i da je nebitno putuju li u jednakim omjerima...sve dok putuju. Tak nešt. A time, mislem ne gube naboj.

Nisam ziher...ali eto..samo toliko, zaista..znam o struji.

Zato sam jedva čekala da završim preče radnje (vožnja) i bacim se na guglanje o elektromagnetskim zračenjima, strujanjima...frekvencijama i voltažama.
Zapravo...usput se, dok sam izvodila manevar parkiranja..nametnula ideja istraživanja svega toga u korist ili protiv...štetnosti svega toga po čovjeka.

I mislim si...(otključavajući vrata) kako mi je mob 'javio' da je uhvatio 'svoj' kućni wi-fi...da bi bilo zgodno imati spray ili nešt takvo..kojim bih mogla otkriti i vidjeti sve te signale, valove, frekvencije i tko zna što sve ne...oko sebe. Znate ono...kao kad posprejamo zrak i otkrijemo infa zrake!?

Mišamu...fakat živimo okruženi svim tim 'nevidljivim' energijama svakojake snage a da se uopće ne zapitamo kako te silovite strelice neprirodnih čestica prolaze kroz zidove i željezo...a našem tjelešcu...satkanom od mekanih, živih, majušnih stanica ne rade nikakvu štetu!?
Ma malo sutra.
Nemoguće.

I onda sam izguglala teorije koje izuzetno upozoravaju na te mikrovalove (mobiteli, tv, radio, wi-fi, adapteri, laptopi...bla)...ali, naravno....tko bi rekao, opet uključeni svjetski lobiji opovrgavanja štetnosti s ciljem haračenja mega profita.

Tak se sjetim izabelinog posta od jučer. i njenog pitanja..pa prilično uvjereno ...zaključih da sam pronašla odgovor.

ps. večeras mobitele i punjače selim u kupaonu. I laptop. Tv isključujem iz struje.... I antenu i prijemnik...sve. Bit će to novi test, pokus....za usporedbu kvalitete regenretivnog spavanja sada i onoga prije.

:)

Jel' znate koje su osnovne crte vašeg karaktera? One..koje se ne mijenjaju. One, koje su vaš životni pečat...vaš ID...vaša posebnost.
Sve ostalo, moguće je korigirati.
Također...i te osnove karaktera primjenjivati drugačije.
.... ako ste karakterno zaista ..recimo..neustrašivi....možete se jednog dana neustrašivo postaviti u obranu svog stava, baš kao što ste nekad neustrašivo pobijali isti.

primjer: bili ste ustrajan zagovornik neke ideologije. Možda ste se s vremenom razočarali...ili su vam se promijenile okolnosti,možda vam se nešto zamjerilo.... ili vam je jednostavno postalo besmisleno.....i sada ste jednako ustrajno (i neustrašivo) protivnik iste.

Neki će reći , ljudi se mogu promijeniti...neki će reći da vuk mijenja dlaku..ali ne i ćud...neki da ste licemjer...neki da ste kako vjetar puše..a neki da vam se ne može vjerovati.

Činjenica je da vi niste promijenili karakter....već samo smjer razmišljanja...ali tko će se vama/nama baviti tako dubinski!?
Mi svi volimo druge ljude promatrati površinski. Tako nam je jednostavniji postupak selekcije.
Čak i onda kad ne znamo točno definirati nečiju nepromjenjivu crtu karaktera, odbija nas...ili privlači upravo 'samo' taj smjer razmišljanja u kojem smo osobu zatekli.

Zato se često i dogodi da nas privuče nečije trenutno stanje svijesti....i kad zagrebemo malo dublje (a zagrebemo jer se odlučujemo baviti samo onim ljudima, koji su nam bitni)...ponekad se razočaramo.
Isto tako...događa se i obrnuto. Da nas oduševi netko...čija nam trenutna manifestacija osobnosti nije baš bila naj.

Npr. često se divimo ...'upornima'. Upornost smatramo nekom kvalitetom...i odrazom stabilnosti duha, dosljednosti i izraženosti motivacije...koje za konačnicu obično ima onaj bajkoviti happy end.

No...zamislite upornu budalu. Upornog siledžiju. Upornu manipulatoricu, upornog lopova, lažljivca...upornog dosadnjakovića ..etc.
A sad zamislite da ste vi meta takvima.

Kako bi vam se činila ta nepromjenjiva crta nečijeg karaktera?

No...osobno mislim da je moguće na različitim poljima života imati različite karakterne crte.
Npr. Osoba u poslovnim odnosima može biti vrlo marljiva i odgovorna....a već u ljubavnim potpuno suprotna. Nemarna i neodgovorna.
Također...osoba može u društvenim odnosima pokazivati izniman altruizam i empatiju...a samu sebe doživljavati s naglašenim egoizmom ili čak s nesigurnošću.

U svemu tome, sudjeluje niz čimbenika. Najčešće emocionalna inteligencija, tijek i stupanj socijalizacije, psiho-fizičko zdravlje, usvojeno ponašanje i još mnogo toga.

Mi zapravo...za nikoga ne možemo reći da ga poznajemo. Možda čak ni za sebe.
Ali da se možemo mijenjati...možemo.
Upravo pomoću tih nepromjenjivih crta karaktera.

Kad sam ga prvi put vidjela, odmah sam nazvala Anči da joj prenesem svoje dojmove i bez zadrške obznanim da sam upravo ..i apsolutno, platonski zacopana!
I njoj je to, naravno, bilo smiješno. Kao što bi i svakoj normalnoj osobi bilo…pa i meni. Mada…ne znam kako druge žene inače doživljavaju te i takve situacije u kojima upoznaju muškarca po mjeri i ukusu…i odmah osjete to nešto…da li instiktivno požele takvog ..ono..imati. Krenu li u istraživanje tko je, što je..je li slobodan..zainteresiran..bla?
Ili ovako kao ja..uglavnom..uživaju u svojoj maloj tajni..platonskoj naklonjenosti i 'zacopanosti' iz daljine…bez ikakvih primisli na 'lov' !?
Kako bilo…evo kaj mene ljuti!
Ja.
To je čudo jedno kako si nekad idem na živce…da mi je muka.
Dakle, dotični, nazovimo ga Bernard..je poslovni partner, kojeg sam nedavno upoznala donijevši mu neke nove uzorke. Eto..baš taj susret, bio mi je super i tada sam nazvala Anči.
I tako on danas fino zove da me obavijesti da mu se uzorci sviđaju i da dogovorimo komercijalne uvjete.
I kaj se dogodi u tintari jedne Pamele kad vidi njegovo ime na zaslonu? Raspameti se. Mozak baj-baj, vladavinu nad intelektualnim i inim funkcijama mog vlastita tijela…preuzmu tamo neki, nebitni (trećerazredni) hormoni. Niske strasti i obična ..kemija. Koja ziher ima i kemijsku formulu, koju može ispisati i malo dijete..i koju su pjesnici pokušavali 'uljepšati' i dati joj neki viši značaj…opisujući je kao leptire! Koji lete u trbuhu!
(jbt. … ne znam koga asocijacija na insekte u trbuhu može razveseliti?)
Ali poanta i jest u tome..da nas ta obična kemijska reakcija…zapravo 'veseli'. To joj je i jedina funkcija btw.
Uglavnom...recimo da ta formula glasi : G/m2 (glupa na kvadrat)..što će u sljedećem dijalogu, kojeg donosim u potpunosti ,biti i moje ime!
Pa pogledajmo:
Bernard:Zvrnd…zvrnd….
G/m2 : Hjoooj gospon Bernardić dobar daaaan! – od tonaliteta do kombinacija riječi SVE prenaglašeno. Plus ovo Bernard-ić ??? -issati
Bernard: Heh…pozdrav Pam, kako ste?
G/m2 : Evo sad odlično…a vi? - zbljuv!
Bernard: Dobro sam, hvala na pitanju. Zovem vas da potvrdim odabir uzoraka, koje ste donijeli…i..
G/m2: Možemo se danas vidjeti ako vam odgovara! – prekinem ga! (koji mi je?? NE, ne možemo se danas vidjeti…jer ..a) to možda nije ni potrebno..b) očito je da ne vladam sobom.
Bernard: Pa..rado bih da se vidimo, ali nisam u uredu danas.
G/m2: Heh gospon Bero…i ja bih rado da se vidimo… (Bero?? …i ja bih rado da se…isss!!!!!)
Bernard: hahah Pam, dobre ste volje danas…primjećujem!
G/m2: Ma…to ja osjećam vašu dobru energiju! – ajme…zbilja sam to rekla!!!
Bernard: Pa dobro Pam, pošaljite mi uvjete na mail i do petka već možemo potpisati ugovor!
G/m2 : Nema problema…jedva čekam da se vidimo! …Mislim…da potpišemo ugovor…ma, hoću reći..veselim se suradnji! ..Eto..to sam htjela reći! - treba li komentirati ove rečenice?
Bernard: hehe..u redu, sretno nam bilo! Lijep pozdrav!
G/m2: Joj hvala gospon Berek…vidimo se! Hihihi – Berek? Hvala? Hihihi ? pa bože…ima li te?

I tak…
Znam, znam….i sama se pitam kako sam uopće preživjela do sada…sa svim tim svojim gafovima. Sad moram žicat kolege da to obave umjesto mene….i moram se pošteno odsramit..bar jedno tri mjeseca..s figama u džepovima da se takvo što ..recimo…zaboravi. Ako se to uopće može zaboravit!
I vjerujte mi…kad kažem : žene su glupe kad su zacopane….pritom mislim na sebe!
S time da u ovom slučaju nemam baš nikakvih namjera…osim zadržati si..u tajnosti…tu svoju platonsku maštariju.
Ah…baš sam je zadržala tajnovitom u pm!

...uđem ja danas u poštu...i to je valjda prvi put u životu da nije bila gužva. Ma ne gužva..nego nije bilo nikoga. Za šalterom dvije službenice, svaka usredotočena na ekrane ispred sebe.
I stanem ja na onu žutu liniju diskrecije (iako nema nikoga) i pozdravim.
Ništa.
Ok..možda sam bila pretiha...pa pozdravim opet.
Ništa.
Odlučim pogled fokusirati ne jednu od njih i glasnije...ali i nervoznije pozdravim i treći put...

I onda me ta..u koju sam buljila..naokon doživjela i rekla da će me primiti ova druga.
Tako ja priđem toj drugoj....i čim sam joj vidjela lice...prepoznala sam je. ( imam slonovsko pamćenje lica)
Prijateljica iz školskih dana. Nisam je vidjela otkako se udala. Prije cca 20 godina.

-Hej Lina...to sam ja...Pam!
Iznenadi se ona...pa ustane kako bismo se izljubile...preko pulta...a onda krene čavrljanje, dok mi naplaćuje račun.
Pa kaj ima? -pitam ja...
Ništa posebno, evo premjestili su me u ovu poslovnicu. - odgovori ona dajući naslutiti da joj to odgovara.
Kak' su ti starci?
-Super!
-Muž?
-Super.
-Mala? (znam da ima kćer)
-Isto super!
:...ok...a ti?
-Ma super.

Nakon što mi je naplatila račun...pozove me na kratku kavu, za pauzu.
I sjedimo nas dvije tako....ja baš nekako sretna što vidim ženu s kojom sam odrastala...provodila dane s njom...i tako.
Ona je uvijek bila nasmijana cura. I nevjerojatno tolerantna. I strpljiva. Ja sam bila živahna, s masom nekih ekscentričnih ideja...i ona me baš lijepo kužila u toj svoj mojoj naravi.

I sad je takva. Nasmijana. Mirna. Draga.
I tak...znam da je diplomirala, zatim se zaljubila..pa se udala..pa rodila dijete..pa se zaposlila, pa je njen muž naslijedio stan, pa je ona naslijedila stan od svojeg djeda...pa sad njena kći studira, zaljubljena je..kaže...pa se moja Lina veseli unucima...i tak.

I to je to?
Mislim...nisam to pitala....ali ta žena nije (do sad) imala ni jedan problem u životu!
Kako zdravlje?
-Odlično.
Jel' ti muž radi?
-Da. Cijelo vrijeme...sad je direktor odsjeka.
A što mala studira?
-Pravo! Prošle godine je zamalo bila najbolja na godini.
A gdje živite sad?
-Kupili smo kuću u Remetama i sad razmišljamo da maloj kupimo stan...što me malo ..kao majku, rastužuje. No, ona se želi osamostaliti.

Uglavnom...na svako pitanje..uslijedio je nekakav jednostavan, normalan, pozitivan odgovor.
I to je to.
Nema trauma, problema, životnih lekcija, nedaća, strahova, bolesti, neimaštine, svađa, preljuba...bolnih gubitaka...ništa. Sve regularno.

???
Da čovjek ne povjeruje...kako sam se bezveze osjećala! A kad sam shvatila da se osjećam bezveze zato kaj je dragoj ženi, koju poznajem...život lak i lijep...postalo mi je još gore. Kakav sam ja to čovjek!??

.A kaj ima kod tebe? - Pita ona..i zaskoči me time...
Što reći? Otkud početi? Što je važno...što nije? Je li išta važno? Ili je sve glupo?...isss
-Ništa!....Baš ništa...- bubnem u nekom paničnom pokušaju dobivanja na vremenu.

I ona se samo (opet) nasmiješila...

I hodam ja tako prema autu...i mislim si...dobrim ljudima se događaju dobre stvari! (iako znam milju i jedan primjer u kojem to baš i nije pravilo...ali..)...I odlučim ja (na brzinu) pod hitno postat izuzetno dobra.
Za početak...razmislit o tome što sam parkirala na pumpi...tamo na mjestu gdje se toči zrak. Naime...postoje samo dva mjesta...a na jednom je već netko bio parkiran.
I snimim lika...kako pokušava dovući crijevo do svog auta, parkiranog iza ovog spomenutog.

I razvučem ja ljubazan osmijeh...(jer sam dobra osoba..i imam samo dobre namjere) pa potrčim prema njemu ..obazrivo mu nudeći oslobođenje parkirnog mjesta:
Gospodine....evo ja idem van...moći ćete s ove strane do zraka...
-Samo da vam kažem gospodična...možda vam dopre do mozga, ako ga uopće imate, kao prvo - kotačem ste stali na crijevo...kao drugo - stali ste preblizu pa se drugo crijevo ne može ni izvući...
i sve to on meni uz demonstrativno mahanje rukama..pokazujući na taj drugi auto.

i jbg...u trenu me prošla dobrota!

:E pa baš ste bezobrazni! - uvrijedim se. I to iz više razloga. Kao prvo...zato jer sam bila 'dobra'..a on meni da nemam mozga...kao drugo, zato jer mi je rekao da nemam mozga...i kao treće...zato jer je pretpostavio da sam ja ta..koja se loše parkirala!
Kad je vidio da sjedam u drugi auto....počeo se ispričavati: Joj oprostite gospodična, mislio sam da je ono vaš auto!
-Izlazim unazad...otvaram prozor i dobacim mu : BE-ZO-BRA-ZNI ste!!!!
-Ali krivo sam...mislio sam da je ono vaš...ej gospodična...!!!?
Ispravim auto i krenem svojim smjerom.
:Bezobrazan!!!!! - ponovim.
-Ma gospodičnaaaaaaa....!!! Nisam....- vikao je iza mene...

Prekasno.

Naravoučenje: Dobrota sucks!

...zamislila sam si uvod ovog bloga kao bitnu stavku opravdanja zakaj danas..u tom nekom trenutku..nisam bila u 'formi'. A sve to opravdala bih kišom, koja mi je pokvarila frizuru...i neku pizd..ovaj mrvicu..koja mi je netom prije upala u oko i zbog suza...razmazala šminku...plus kaj mi je današnji izbor odjeće bio u stilu 'so...what a hell..'

..i tak...
al' odustala sam od tog opravdanja (hehehe)..jer je smiješno...i nepotrebno.

Dakle...već danima tražim neki kabel za printer, koji je nekim čudom nestao iz mog života....a ostavio printer, koji još mogu koristiti. Naravno ...taj kabel mora biti ekstra poseban...i treba ga se naručiti od proizvođača...a tamo košta cca 50 Eura. Opcija B je bila...otići direktno u servis i pitati imaju li kakav zamjenski...za možda manje novaca nego li košta cijeli printer..jel! :)

I upadnem ja u taj servis...ugledam lika u prsluku s logom servisa...i pokažem mu fotku ulaza u printer. Nije siguran da li imaju takav...ali pogledat će u skladištu.
U tom trenutku priđe nam i njegov kolega...vidno pokazujući uslužnost... te me ponudi kavicom (iz aparata) dok čekam potragu po skladištu.
Zahvalim...i upustim se u čavrljanje s vrlo znatiželjnim sugovornikom. To su one sitne situacije u kojima fakat uživam kao žena. Situacije u kojima su muškarci uslužni, fokusirani...predani i ...ono...očito daju sve od sebe kako bi ostavili što bolji dojam.

Ubrzo je i lik iz skladišta donio nekoliko kablova, za koje smatra da bi mogli pasati iako nisu original. Zatim su njih dvojica vrlo angažirano provjeravali fotku...pa tražili na internetu specifikacije...i sve kako bih dobila odgovarajući kabel. Jedan od njih je značajno dodao: Moramo se potruditi pomoći dami u nevolji! (ovo s damom u nevolji mi se malo prečesto počelo događat..pa je pomalo jezivo...al' ..nije da se žalim)

I sve je to bilo vrlo ugodno i zanimljivo...dok kroz vrata nije ušetala ONA!
Dugokosa plavuša...s roza usnama i sva u sisama. Mislim..nipošto vulgarno...nego apsolutno ženstveno. Zvuk njenih potpetica čitavu prostoriju pretvorio je u modnu pistu...a miris njenog parfema...začarao je prisutne...poput neke crtić-bajke..u kojoj seljani masovno postanu hipnotizirani pojavom neke..ne znam..princeze.

I gurne onaj lik meni kablove u ruke...pogleda fiksiranog na nju...pa doslovno otrči prema njoj. Kao da se natječe s kolegom, koji je već korak bio brži.
Razvukoše oni neke nadnaravno široke osmijehe...i nude pomoć.

Ljepotica se ljubazno nasmiješi..zabljesnuvši biserno bijelim zubima..te upita imaju li USB stick malo većeg kapaciteta.
Zapravo...fonetski, razgovor je bio fora....ali uživo...bio je nebitan. Energija i senzacija koja je obilježila trenutak...bila je neizreciva.
-Koliko velikog tražite? 16? 24? 32?....Ne trepćući.
...-pa..stvarno trebam najvećeg koji imate! - odgovori ona...prilično tiho i nježno...

Njih dvojica su stajali ispred nje..i čini mi se da su na trenutak, koji je možda samo u mojoj glavi potrajao nešto duže nego li narav situacije nalaže,.... bez riječi se divili, promatrajući je onako..blaženo. Recimo..u nekoj televizijskoj verziji...sigurno bi se u pozadini čuo onaj 'aaaaah' od publike.

Jedan od njih dovijce je rekao da će potražiti u skladištu... (valjda je to sa skladištem neka prodajna fora..) a drugi je pita: Želite li kavicu..ili čaj..dok čekate? Preko puta je kafić...rado ću vam donijeti!
(wtf??? ja sam dobila iz aparata u ćošku!!)

Sve u svemu...čitava ova stvar mi je bila ful zanimljiva...i ja sam se fino namjestila uz neku policu i sa zanimanjem promatrala sve to. Praviti se nevidljivom..uopće nije bilo potrebno...jer, sudeći po onome kaj vidim...ja više ni nisam postojala tamo..ehehhe.

Uglavnom...nađoše oni njoj taj stick..i ona fino plati s popustom...a oni njoj onda fino račun spreme u koverticu s logom servisa...pa sve to (račun i stick) spreme u majušnu vrećicu (također s logom)...
I baš kad je ljubazno zahvalila....dotrči blagajnik s ove strane pulta...uhvati tu majušnu vrećicu i svesrdno kaže: Ja ću vam to odnijeti do auta!

(ha?...usb stick? U vrećici 10x10 ??) .... ovo je fakat ful zanimljivo...
Drugi je potčao otvoriti vrata....i ljepotica je napustila radnju.

Dok su obojica kroz izlog još gledala za njom...pomislila sam da bih sad opet ja mogla doći na red..pa glasno pročistim grlo i pitam: I...onda...koji od ovih kabela bi odgovarao za moj printer?? (podignem obrve i simpatično se nasmijem)
Okrenu se prema meni...kao da ne vjeruju da sam (još) ovdje...pa nekim hladnim glasom jedan odbrusi : Ni jedan! Morat ćete naručiti od dobavljača!

ah...so! ...Zahvalim i krenem prema vratima....te ljubazno pozdravim...(s nekim morbidnim osjećajem očekivanja da će i meni otvoriti vrata)...a oni odgovoriše - Doviđenja gospođo! - zamišljeno se vraćajući nekom svom poslu....

I odgurnem ja ta teška vrata...i odem. A kaj drugo!?

hehehhehehe

Znate...zapravo..sve je u realnim omjerima..i realnoj procjeni. Postoje žene...poput mene...koje mogu dobiti ljubaznost, osmijeh i kavu iz aparata....i postoje žene, koje mogu dobiti popust, kavu iz kafića i dostavu tereta od cca 10 dag...do auta.

I mislim da to treba poštivati!
Fakat!
:)

...Joeovom tati su prošle godine dijagnosticirali karcinom, koji je svoje žarište imao negdje na vratu. Ubrzo je operiran i ozračen...te se njegovo stanje naizgled malo popravilo.

U to vrijeme je bio najodvratniji prema Joeu.
Iako je Joe kroz godine bio jedna od rijetkih osoba, koja je razumjela moje tuge i nesreće uzrokovane ponašanjem i djelovanjem mog oca, jer je i sam imao sličnog....sada ga nisam mogla prepoznati.

Ovaj ga je vrijeđao, ponižavao, prijetio mu....a Joe je svejedno svakog radnog dana, poslije posla..oko 17h...pokupio svoju kćerkicu iz vrtića (iz netom okončanog braka) i jurio k roditeljima 30 km od Zagreba, kako bi se pobrinuo za sve 'muške' poslove na i oko imanja...te eventualno oca vozikao na preglede, plus nemilo trošenje svog novca na razne..ionako neučinkovite lijekove i preparate.

I danas mi pošalje poruku: Tati nije dobro!

(mislim..pa to znam...) - Kaj se dogodilo? - pitam.
-Sav je pun metastaza, u bolnici je.....danas sam dušu isplakao!

I to je bio onaj trenutak..u kojem sam buljila u tu poruku...potpuno onemogućena reagirati...ikako. A kamo li očekivano. Jer ne znam kako sad na to reagirati. Fakat ne znam.

Ovaj ga je satrao kroz život...toliko mu sranja napravio, toliko ga ponižavao i vrijeđao...ucjenjivao...ma čuda....a Joe sad plače!?
O jbt!?
Napokon...velim mu: Žao mi je tebe Joe!
A on uvrijeđeno: A jbt Pam!?

Ne znam što Joe sad prolazi..jer za takav vid empatije..s poznavanjem materije, nisam sposobna. S druge strane..Joe je frend, pravi...kojem ne mogu zanijekati čovječnost kad mi je bilo najteže...i želim, ja stvarno želim da mu bude sjajno u životu! I želim uzvratiti prijateljstvom.....ali u ovoj situaciji...ja fakat ne znam ni odglumiti suosjećanje.

Jer ne znam sa čime bih to trebala suosjećati?
Sa situacijom u kojoj jedno čudovište umire u bolovima? A što je očekivao? Da će sve nadživjeti i vječno sijati svoj teror? Sve to dođe na naplatu.

I mogu razumjeti čovječnost pomaganja, odgovornosti za skrb oko svog umirućeg roditelja....ali suze ...e to ne mogu! Ne u ovakvim slučajevima.

I jbg...sad ne znam što trebam.
Još ću..iz poštovanja prema Joeu, morati ići ispraćati zlotvora kad umre, kao da je neki važan ku...i pošten, vrijedan...značio u našim životima!

Zapravo nas konvencije i društveno uvjetovane norme..fakat prisiljavaju da budemo ..licemjeri.
A mislila sam da sam slobodna od toga!

...ah, toliko toga bih vam ispričala no...na žalost, puno toga ne može na blog.

Ipak...kako i naslov kaže...ja sam vam, ljudi moji...pod takvim dojmom da će me vjerojatno držati i cijeli vikend.
Naime...već se danima, tjednima bavim nekim novitetima, učim...upijam...hranim entuzijazam..i osjećam se nekako..povlašteno zbog toga.
Ok, bivala sam iscrpljena, umorna..predozirana informacijama...sumnjala u sebe i svoje sposobnosti kao i u kapacitet vlastitih moždanih vijuga....ali zato sada s osmijehom na licu mogu reći - svemir mi udijelio nagradu!

Prijelazni korak uključivao je ovotjedno putovanje u Italiju položiti tečaj i dobiti certifikat.

Ne bih željela sada trošiti riječi na niz komplikacija prije samog putovanja i koliko su mi se živci rastezali i na koje sve načine sam podizala prag tolerancije...ali važno je napomenuti da su one možda bile ključne.

Ecco...Cadorago je gradić poviše Milana i bio je moje odredište.
Kroz Milano sam jednom u životu prošla. Davno. A svi posjeti Italiji su uglavnom bili Palmanova, Venezia, Verona, Padova..etc. Htjela sam saznati koliki me put čeka, kilometri i procjena vremena vožnje....pa kad je navigacija izračunala put...lice mi se ozarilo čim sam ugledala prolaz pored Monze. Stotinjak kilometara od Cadoraga.

Ajme..Monza!! Proći tako blizu a ne vidjeti/posjetiti F1 autodrom bio bi teški grijeh. No..kako rekoh, komplikacije su 'odradile' svoje. Oblačić ideje s Monzom...probušila je iglica dodatnih promjena plana. Morala sam pokupiti i dvojicu kolega u Istri....a jedan od njih, zbog nekog suda..nije mogao krenuti prije 14h.

Pasmas....s tim vremenom...u Monzu ćemo doći po mraku. I kaj ću vidjeti? Ništ.
Naravno...čovjek se s godinama navikne relativno smireno prihvaćati 'kompromise'..koji drečavo poručuju - šansa postoji, ali ne i za tebe..ma kako blizu bila! ..Mislim da se i urnebesno cere. Kompromisi.

I dobro...pičimo direktno za Milano..pa na ac za Cadorago.
I da...Talijani fakat temperamentno voze. (ovo sam lijepo rekla) A pod temperamentno mislim - voze se po crti, ubacuju bez žmigavaca, guraju se, lupaju...svako malo koče, blicaju jedni drugima....a kad njima blicaš , ne obaziru se..i tak.

Uglavnom...bez obzira na autocestu s 5 traka, prema Milanu gužva na cesti počinje već i 200 km prije. I to oduzima užasno puno vremena.
Ah...što reći...bio je već mrak...i puno sati...kad se pojavila tabla za Monzu.
Sasvim usput spomenem kako bih je voljela vidjeti pa čak i po mraku. Na moje iznenađenje, dečki su se složili....i za tili čas..pičili smo prema Monzi.

Srce mi je tuklo brže nego li sam ikad vozila.
Kad se predamnom upriličila slika ulaza u Park Monza...jedva sam disala od uzbuđenja.



Kroz neka otvorena vrata ušli smo do prvih tribina s kojih se vidi ciljna ravnina. Zapravo..vidi se po danu...ali ne i sada, kad je noć.
Ovdje sam...na tribini, ispred startne linije, blizu boxeva, ispod loža u kojima su boravili brojni zaljubljenici u F1...osjetim mirise...i noge mi klecaju...a ne vidim ništa. Ništa.

Osvrćem se...osluškujem..promatram..i ugledam neko svjetlo što dopire kroz neka otvorena vrata u blizini. Nesigurnim korakom krenem prema njemu i shvatim da je to hodnik, koji vodi TOČNO ispod piste. Otključan i osvijetljen.
Srce mi tuče da ne čujem baš ništa drugo..ali želja i znatiželja me tjerala da istražim te podzemne puteve. Kolege su odustajale i upozoravale me da će me netko potjerati..ili zvati karabinjere.

Nisam se obazirala.
Kao kroz labirint...hodnici su me odveli na drugu stranu autodroma. S te strane, ugledala sam ulaze u boxeve i nešto sportskih bolida, ograđenih visokom ogradom.
Koja je imala jedna otključana vrata.

Tako sam ušla..i naišla na dvojicu Talijana, koji su čistili, nešto pripremali...međusobno razgovarali i nisu me ni primjetili.
-Ciao ragazzi ! - hrabro pozdravim..
Prestanu sa svojim radnjama i obojica počnu zuriti u mene..vidno iznenađeni što sam se tu stvorila.
Krenem objašnjavati na engleskom kako bih voljela vidjeti startnu liniju..i pitam ih mogu li mi pomoći.
Oni i dalje zure u mene i šute.
Ok..malo se međusobno pogledaju...pa opet zure u mene.
Iss...pokušavam objasniti da sam doputovala iz Zagreba i da mi je ovo velika želja..i da znam da je kasno...i da je mrak, pa ne mogu vidjeti pistu izvana...
-Pista??? - odahne jedan od njih.
-Eeee pista...si, si! - razvalim široki smajl...i podignem obrve ...ukopavši se, kao dijete koje je netko upitao želiš li sladoled!?
...poskoči čovjek i krene dublje u box. Tamo se nalaze dvoja velika rolet-vrata. Uhvati prvo ručicu jednih...cimne ih..i zaklima glavom shvativši da su zaključana.
Zatim uhvati ručicu drugih...i ona se uz neki škljucav zvuk počnu podizati...

Ljudi moji....mislim da sam doživjela predinfarktno stanje. Srce mi je iskočit htjelo. Oči su mi se napunile suzama.. i nisam se mogla pomaknuti. Ukopala sam se. Bio je to preznačajan trenutak za mene...onaj, nakon kojeg možeš i umrijeti..briga te. Ja sam tu! Par koraka do piste, koju sam toliko puta, toliko godina...sa žarom gledala na televiziji.



Znate one spore korake, kojima mlada prilazi k oltaru. E s takvom svečanošću..izašla sam na pistu.
Kroz misli su mi proletjele sve one slike brzih izmjena guma, točenja goriva, strke oko hvatanja sekundi..kad bi se bolid zaustavio....ajme...a ja sad upravo na tom mjestu stojim.



Iza mene je zidić..s otvorima kroz koje mašu onim..znate...crno-bijelim kockastim zastavicama, na ciljnoj liniji.
Moj mozak...samo za mene...proizveo je sve one zvukove, koje sam slušala na telki...i sada ih zamišljala ovdje. Tik ispred mene...u puno..puuuuno jačem, glasnijem...uzbudljivijem izdanju.
Zamišljala sam da je dan....i da se sve to upravo sada događa dok sam tu...



Nakon što sam ljubaznim ragazzima zahvalila na ovoj velikodušnoj gesti....krenula sam prema kolegama, koji su me čekali ispred auta, pokušavajući me dobiti na mob.
Nisam mogla ništa reći...nisam mogla ni izraziti doživljaj...ništa. Samo sam sjela u auto..i promrmljala - ne osjećam noge!

Ležeći u krevetu u hotelu...namjeravala sam malo surfati..ili gledati tv....ali nisam mogla. S blaženim osmjehom na licu...pogleda uperena u strop....stalno i iznova...u mislima sam proživljavala ono što sam doživjela u Monzi.
Ne znam kad sam zaspala....

Ecco..

Mislim..ako gledamo realno...i ono kaj je danas, kaj je sad....žrtva, koja je doživjela stravu...i PREŽIVJELA....ah pa kaj joj je onda problem podnjeti još malo tereta...neš ti!? Od silnog užasa, koji je već pretrpjela...uteg krivnje ne bu ni osjetila. Ne!?

I zato vi žene...silovane - same ste si krive! Kaj imaš nosit odjeću zbog koje se muškarcima događa erekcija? Kaj imaš hodat sama mračnim putevima? Kaj imaš uopće radit vani poslije 21h? Kaj imaš stopirat? Kaj se imaš naći na samo s nekim na kavi? Kaj imaš ići u klubove, đoging, ostajati solo u uredu, živjeti u zgradi koja ima haustor, u ulici koja nije prometna, parkirati u gražama...etc!?

I zato vi žene - pretučene - same ste si krive! Kaj se imaš raspravljati s muškarcem? Kaj mu imaš govorit NE? Ili mu spočitavati išta? Kaj imaš tražiti od muža, dečka, oca, brata? Zakaj ne poštuješ da si dno, drugotna, nebitna...niža klasa, nečovjek!?

I zato vi žene - (ne)majke, vlastitim odabirom - same ste si krive! Kaj imaš širiti noge ako (ne)želiš dijete ili spolnu bolest? Kaj imaš i pomisliti na seks? Kaj imaš tražiti od oca djeteta ako ga on neće? Kaj ideš abortirati ako društvo to ne dozvoljava?

Mislim stvarno..žene..koji vam je?

Pa zar ste toliko 'glupe' da ne znate da su muškarci nasilna i neodgovorna stvorenja, koja nisu predodređena da koriste mozak, civiliziranost i humanost...Kao da ne znate da muškarac nije čovjek nego OIB-e dodjeljujemo njihovim ku*cima..a kategorija ku*ac je vrlo nestabilna, štetočinska i nadasve nepouzdana pojava ...vjerojatno na Zemlju dospjela nekim vanzemaljskim silama!?

fakat ste glupe...
i zato vas..osim društva, okoline, rodbine, kolega...i Zakon treba OPAMETITI....pa ćete prestati razmišljati i napokon se potpuno staviti na raspolaganje sili ku*ca...ili još bolje, ako mislite da svijet nije pogodno mjesto za suživot s 'vanzemaljcima'...ah..bože moj...za suicid vas ipak nitko nemre kaznit!

:P

....ja vam se, ljudi moji, skoro uopće više i ne uzrujavam. Nema smisla.

Oni, koji su ovdje dugo...već otprilike imaju 'naviku' kod mene pročitati neku dogodovštinu..onako po defaultu. Jedno vrijeme ..nekima je više bio pun kufer svakojakih priča, što su dolazile s moje tipkovnice..pa me optužiše za bujnu maštu, izmišljotine i slično. Nekima su moje priče bile zabavni, nepresušni izvor parabola.
A meni..? Meni je samo bilo 'lakše' u duši ..kad bih sve to otipkala...jer sam se na taj način nosila sa stresom i općenito popizditisom nad svim tim situacijama.

I tako... ja znam ponešto o psihologiji...pa otvoreno kažem - ne..ja ne očekujem pehove, ne pripremam se za neko zlo...ne razmišljam o takvim mogućnostima...i sigurno se za mene ne može reći da svojom energijom privlačim takve pizd..ovaj situacije. Jedino što ..nakon svih ovih godina mogu reći..je da se s vremenom, jednostavno navikneš.

Pojednostaviš si sve to i 'furaš' dalje pomireno s tim...i misliš si - ok, na sve što preživim, gledat ću kao na avanturu.

Jesu li to okolnosti, utjecaji tuđih namjera i energija, loša karma ili horoskop...više i nije važno. Više ne iznenađujem ako na nešto jednostavno...moram potrošiti duplu dozu vremena i sredstava, a što većini drugih polazi za rukom od prve. To je tako i bok.

Možda sam zbog svega toga postala nekakav osobenjak, vuk samotnjak...potpuno neovisna...jer prema iskustvu...drugi ljudi pod a) teško percipiraju veće količine otegotnih okolnosti i čine im se nevjerojatnim, a samim time i odbojnim za svoj angažman...pod b) mislim da je osobina 'pomaganja' izumrla pa stoga ljudi jednostavno gledaju samo svoja posla...i pod c) ako bih i tražila pomoć, tražila bih točno određenu stvar, već definiranu strategiju po kojoj se problem može riješti..i tada uglavnom pomoć nisam dobivala.

Zato sam bila primorana stvari rješavati potpuno u vlastitom angažmanu i ono..pod parolom 'uzdaj se u se...'
Ni ne sjećam se kad sam točno pomoć i prestala tražiti.

I tako ja jutros krenem na dogovorenu kavu s čovjekom, s kojim trebam na put slijedeći tjedan, da dogovorimo detalje...kad nakon par metara skužim da mi auto čudno 'vuče'. Iskreno..više i ne donosim praznovjerne zaključke da s njim imam pizd..ovaj pehove od prvog dana....nego se automatizmom bacam u 'provjeru' svega...za što mislim da bi moglo biti uzrok.

Iznutra je sve ok.
Izlazim van...gledam cestu -ok...obilazim oko auta...i vidim praznu zadnju gumu. Kotač doslovno na felgi.
Reakciju nisam imala..baš nikakvu. Nula.
Jedino me zanimalo je li ispuštena ili probušena guma. Probušena je. Čavao je fino, dubinski dobro zabijen u šaru.

Sjetim se kratke prezentacije u autosalonu, kad mi je prodavač pokazivao gdje mi je rezervna guma...i govorio nešto kako se vadi i gdje je dizalica....ali znam da ga tada uopće nisam slušala, jer..kao što rekoh, nikad ne očekujem probleme.

Otvorim prtljažni prostor i snimim skriveni pretinac, koji još nisam otvarala do sada.
Tamo je bila neka crna platnena torba..a u njoj dizalica i nešto ključeva s nastavcima.
Izvadim ja to....i vrtim onu nepraktičnu polugu dizalice...kako bih je prilagodila visini auta...i pritom samo zaključujem da onaj, koji je osmislio ovu polugu za vrtnju...ziher nikad, ali nikad..nije sam promijenio gumu. Jer da je...znao bi da ta poluga nema dovoljno prostora za okretanje.

Nakon što sam podigla auto...trebalo je otkvačiti rezervnu gumu. Koja se iz nekog, uber kreativnog razloga nalazi ispod vozila.
Imala sam čak i nekakvu dekicu u autu, koja je došla u paketu s prslukom i prvom pomoći...pa sam je lijepo složila ispod auta i zavukla se odvrnuti rezervni kotač.
Heh...ali tamo ispod..ne postoji nikakva opcija odvajanja kotača od vozila.

Ok...nisam plava, ali zbilja sam zaključila da sam glupa. Jer, ako je rezerva tu..onda ona i mora nekako van...a ako mora van..onda postoji i način. Koji ja ne kužim.
Ta me situacija sjetila na 'politiku' autokuće, koja uputstva vozila NE izdaje s vozilom. Sjetila sam se toga, jer sam bila inzistirala da mi se dostavi kako god...i tada mi je prodavač istu poslao na mail. Na talijanskom. Jer vozilo je talijansko.

Uzimam mobitel i tražim taj mail.
Eh...da bi avantura imala svoj zaplet....naravno da mi u tom trenutku mobitel ima 1 pišljivi posto baterije...a uputstva imaju 270 stranica...i naravno da je opis promjene kotača među zadnjim stranicama. Jesam li rekla da je na talijanskom!?

Tada se dogodi čudo! Neviđeno!
Zaustave se neka dvojica i priđu mi : Oprostite...mi smo vidjeli da je dama u nevolji i pomislili da joj treba pomoć!!
Wow....to se stvarno događa? Vidiš nekog u defektu i ponudiš pomoć!
Iako sam bila oduševljena...rekla sam da se ne trebaju zamarati i da ću se sama već nekako snaći.

Ne, ne...oni će to za tili čas riješiti..i uopće im nije problem. Pogotovo kad je, kažu, mlada zgodna cura u pitanju.
(aha...o tome se radi! ...al' taj šovinizam sam prešutjela)

I krenuše njih dvojica skidati rezervnu gumu i naiđoše na isti problem, koji sam i sama imala. Ne znaju kako se skida. Dakle, nisam samo ja glupa.
Mučenje je potrajalo neko vrijeme...i baš kad su krenuli objašnjavati kako ću morati zvati neku šlepu ili ovlašteni servis (ali tek u ponedjeljak, jer je...ofc. nadjelja)...uspijem prevrtjeti mail do stranice na kojoj postoji i slikovni prikaz odvajanja rezervnog kotača od vozila.

Imala sam doslovno nano sekundu za zapamtiti sličicu s ciklusom baratanja polugama A, B i C...prije nego mi je mob umro.
Na jednom mjestu u gepeku...postoji mala rupica, skoro neprimjetna. U nju se gurne jedna poluga, na koju ide nastavak francuskog ključa...i na taj način se odvrne vijak, koji drži kotač.
U dva-tri poteza...kotač je bio na tlu.

Ok, nakon toga...dečki su za tili čas promijenili gumu a ja sam ponudila nešto novca za uslugu.
Ne žele uzeti novac, žele na kavu.
Ok, platit ću kavu, to je u redu, jer ne događa se svaki dan ..kavalirstvo.

I sjednemo mi na kavicu...a oni počeše opisivati kako su mi odlučili pomoći. Naime, baš su razgovarali o tome kako bi se jedan od njih trebao oženiti, jer je ovaj drugi već oho-ho u braku. U tom trenutku su ugledali 'mladu curu' kojoj je trebala pomoć. Zaključili su da je to 'božji' znak i nisu mogli, nego zaustaviti se i upoznati je.

I kaj...!? Zahvalim dečkima još jednom i dodam da niti sam cura, niti sam mlada...nego da imam 4 banke (uvijek malo zaokružim na višu) te dva...već odrasla sina.
hahah...nemrem vam opisati to očito..i VIDNO razočaranje na njihovim licima. Jer...ovaj kaj traži ženu, nema ni 30. Pogledali su se međusobno....i rekli da moraju dalje, jer žure.

ah...

Na povratku kući....sretnem predstavnika stanara, koji je upravo parkirao na mjesto, na kojem sam ja bila parkirana. Upozorim ga da provjeri površinu oko auta, jer sam ja..eto..probušila gumu ovdje očito....a on veli: a neeeee Pam. Skoro svima su nam ili izbušene ili ispuštene gume ovih dana. Zato smo namjestili kameru na parking i ja upravo pišem prijavu, jer znamo tko je to napravio. Ženska je osoba.

I tak...

Ne uzrujavam se....ne mislim da je problem u meni....ni zvijezdama, ni karmi.
Jednostavno...ljudi su zli. Proračunati. Sve što rade, rade s interesom zadovoljenja svojih osobnih potreba, pokvarenih ili naizgled 'simpatičnih'....a sve pod parolom 'U ljubavi i ratu...ne postoje pravila'...ili po onoj 'Cilj opravdava sredstva' .

..kad me jednom ne bude..
sve će vode, labude...da se razbistre...

prljavo kazalište


Ste kad razmišljali o tome što bi bilo najvažnije što biste željeli poručiti nekome za slučaj da je ovo vaš zadnji dan života?
Kome biste se obratili i što biste rekli?

Ja bih rekla ...bilo kome, tko me u tom trenutku može saslušati :

Poruka mojim klincima - Bilo je predobro biti vaša mama, hvala vam! Volim vas zauvijek!
Poruka mojim prijateljima - vrijedilo je poznavati vas!
Poruka mojim neprijateljima - malo vas je, malo vas je pi*kice! (hehehe)

ps- želim kremiranje, ništa svećenici, obredi i gluposti....
Fešta, cuga, klopa, ekipa koja se došla pozdraviti i ispraćaj uz osmijehe! To želim.

takoc...
evo napismeno...da ne bi bilo da nisam rekla :))

...e..aj da vas nešt' pitam...

Ja znam da je moje znanje i educiranost na niskoj stopi od one koju bih htjela, iako se zbilja mravlje trudim konstantno raditi na tome. Kroz vrijeme shvatila sam neke bitne stvari kod sebe..a to je da funkcioniram na principima logike i promišljanja. Samim time, često sam se našla u situacijama, koje su upravo propitivanjem postale nelogične...a onda moj um jednostavno ne može prihvatiti nešto što mu nema smisla.

S druge pak strane, postoje ljudi koji NE funkcioniraju na taj način. Postoje ljudi koji se ne koriste propitivanjem, nego percepcijom i njihov um savršeno funkcionira po principu načela.

Da se razumijemo, ne postoji 'bolji' i 'gori' način kognitivnih aktivnosti, kada su ova dva principa u pitanju....ali ja se sa svog stajališta pitam, kako pronaći način, po kojem će mi neka tuđa načela biti logična.

Jer, vidite...s time imam strašan problem. Ponekad takav da se osjećam ozbiljno ugroženo i bojim se da moja čvrsta logika nema adekvatnu strategiju (logičnu) za obranu od opasnih namjera nečijih načela.

I zato ja vas pitam...jel' vama ima smisla ovo sve što se događa u državi? Koji je logički ciklus i strategija niza nedavnih aktivnosti? Zašto se uopće razmišlja a onda i nastoji djelovati po pitanjima zabrane pobačaja...zašto svako malo neki svećenik dobije glomazni medijski prostor svojim nebuloznim istupom...zašto Crkva želi preuzeti državu na svim segmentima njena postojanja....zašto se Hrvatstvo prezentira najprimitivnijim mogućim obilježjima....i zašto imamo toliku najezdu, poplavu agresivnih 'načela'....koja zaista nemaju nikakvog relevantnog smisla....a ponajmanje logike!?

Ili to samo ja tako doživljavam...pa ne kužim logiku neke veće..i šre strategije...koja će u konačnici svima nama donijeti nešto...ne znam..PREDOBRO!?

Dajte mi objasnite što bi meni, tebi...ili bilo kome od nas značilo u životu (ili ga poboljšalo) da ženama zabranimo pobačaj?
Objasnite mi što za mene, tebe ili bilo koga od nas ..znači ako se sve žene u Hrvatskoj počnu ponašati submisivno i u skladu s 'DRUGOTNOM' ??
Što bilo kome od nas dobroga donosi još crkvi, sinagoga...i koječega takvoga? Svećeničkih poziva?
I ne znam....trebam li se sramiti što nisam rođena u Ljubuškom da bih svoje Hrvatstvo imala pravo živjeti u Hrvatskoj?

Molim vas objasnite mi logiku tih načela...jer ih ne uspjevam percipirati...a promišljanjem ne dolazim do istog zaključka kao i oni, koji mi žele nametnuti ta načela!

...skužila sam da se svake sezone navučem na neku specifičnu namirnicu i onda je konzumiram na milijun načina, neograničeno..sve do zasićenja. Ove jeseni to je đumbir. Dakle, ako prirodno ne paše uz neko jelo ili napitak, osmislim drugo uz koje paše.
Ljeto sam 'odradila' na maslinama..a proljeće na bosiljku...a za zimu već 'njušim' neku ljutu papričicu..možda chili ili jalapeno.

...nego, današnji sastanak bio je dogovoren još prije 10-ak dana i trebao je to biti moj prvi prezentacijski..nečeg novog, za što sam se obučavala zadnjih mjesec dana. Dok sam obavljala jutarnju higijenu u kupaoni..pred ogledalom sam provjeravala kako mi izgleda faca dok izgovaram neke fraze...i zaključila da baš djelujem..ono..simpatično.

Vrlo mi je važno što mislim o sebi, svakog jutra...jer prema tom raspoloženju kao da mi se formira ostatak dana. Jutros sam se osjećala snažno, privlačno, zadovoljno i moćno.
Vrijeme sam si organizirala ciklusno. Dovoljno za prvu današnju kavicu, provjeru materijala i točenje goriva, jer mi se jučer nije dalo a rezerva je već zasvijetlila...pa na sastanak.

S obzirom na raspoloženje kojim sam započela dan, osmijeh u kutu usana spontano mi je ozario lice, kad mi je pred kafićem konobar otvorio vrata, poslužio me pretjeranom servilnošću..a potom me i pitao je li mi fina kavica, kao da sam u restoranu pa poslužitelj prenosi reakcije kuharu..heheh. Stvarno djeluje....to što danas mislim o sebi, primjećuju i drugi.

Nešto kasnije, samo što sam izašla iz vozila, na pumpi...stvorio se uslužni djelatnik i širokim osmjehom pitao me : Mogu li vam natočiti gorivo?
Heh...zašto ne....(stvarno djeluje!)

Na pultu benzinske postaje, dok sam plaćala gorivo, blagajnik je primjetio omot fascikla koji sam držala u rukama..a na njemu je pisalo nešto...welcome to Istra..bla, bla....pa uz neki nježan uzdah prokomentirao kako ove godine nije uspio posjetiti Istru, raj na Zemlji. Nakon što smo razmijenili koju o Istri, pozdravio me s naglašenom željom da mi dan bude vrlo ugodan! (stvarno djeluje)

Službenik, koji mi je natočio gorivo, predao mi je ključeve i u par brzih poteza oprao šajbe...te poželio sretan put! (stvarno djeluje)

Do prvog semafora...cca 30-ak metara...osmjeh nisam skidala s lica...sve dok, čekajući zeleno svjetlo, nisam osjetila lagano podrhtavanje vozila. Pogledam u retrovizor i ugledam ogroman kamion, vrlo bučan...i pomislim..zar je moguće da proizvodi takve vibracije koje osjetim u svom vozilu!?
Ipak, pogled na kokpit i pokazivače okretaja...odavao je nekakve nepravilnosti. U nano sekundi te čudnjikave situacije dohvatim račun plaćenog goriva i snimim 'eurosuper'....a ja vozim dizelaša!!!

Issati...istog trena ugasim auto, upalim sva 4....grabim mobitele, torbu... i izlazim van. Prilazim vozaču kamiona i objašnjavam mu da me mora obići jer sam u defektu. Naravno da se 'zeleno' u međuvremenu upalilo..i da su sva ona 46367338 vozila u koloni simultano zasjela na svoje trube i da je promptno nastao kaos na raskršću.

Ta situacija je u potpunosti skinula s mene sve ono što sam jutros 'odjenula'...-šarm, moć i zadovoljstvo!

U tom nekom potpuno drugačijem izdanju, otrčim do pumpe..i panično izustim : Natočili ste mi krivo gorivo!!!! Čim sam to izgovorila...strčala se trojica...a među njima i dotični koji je gorivo točio, pa mi dobacio da mu se učinilo da sam rekla 'eurosuper'....a rekla sam 'do vrha'...

U tom trenutku sam se 'smrzla'...jer mi je kroz misli prošla strava u kojoj mi neće htjeti priznati svoju pogrešku, u kojoj se tamo na križanju događa čudo od zastoja i zvukova nervoznih sirena...u kojoj nemam brzinsku ideju što sad..i kome se uopće obratiti...te kako će izgledati u firmi kad javim da JA, žensko, imam krivo gorivo u autu!
Zapravo sam mislila da bi najbolje bilo da se onesvijestim!

-Gospođo...gospođo, ne brinite, riješit ćemo to! - Misli mi prekine ugodan, umirujuć i stabilan glas muškarca, koji se odnekud stvorio. Vidim akreditaciju oko vrata...s nazivom postaje...i shvatim - poslovođa!
Ok, odahnem.
Ubrzo sam sjela u auto... i dvojica su me gurala nazad do pumpe..a dvojica su regulirala promet. Ajd, bar smo oslobodili cestu!
Zaista smirenim glasom i potpuno uvjerljivo, taj poslovođa mi je objašnjavao postupak kojim će se to riješiti. Odmah će zvati domicilnu službu za hitne intervencije, iz vozila će na licu mjesta ispustiti gorivo, promijeniti filter goriva te natočiti dizel. Dobro je, kaže, što sam brzo reagirala i nisam daleko otišla.

Problem je jedino, što ću morati čekati cca sat-dva..
Nakon što sam odbila besplatnu kavu iz aparata s postaje, ostavila sam vizitku i rekla da ću čekati u kafiću preko puta.

Sjedila sam tamo..izgubljena pogleda, smišljajući kako obavijestiti kolege što se dogodilo, a da pritom ne izazovem paniku..ili podsmjeh. Mislim...iako ni najmanje nisam kriva...ne trebam se zavaravati da ne znam što muškarci misle o ženama i vozilima u kombinaciji.
I dok tako zurim u mobitel...na zaslonu osvane pozivni broj klijenta s kojim sam imala zakazan sastanak! Ajme!
Javim se drhtavim, nesigurnim i fakat ono..kmečavim najženskijim glasom ikad...ne vjerujući samoj sebi....pa se stanem ispričavati, objašnjavati što mi se dogodilo...i...ma, naredala sam pitajboga koliko riječi u jednu minutu...

Čovjeku je, začudo, sve to bilo simpatično..pa je predložio da mi se pridruži dok čekam...i sastanak odradimo u kafiću!
Ha?...wow....to mi je istog trena vratilo svu onu jutrošnju 'odjeću' na mene...i za tili tren bila sam ko nova.

Kaj da velim...sastanak je prošao odlično. Čak me čovjek dopratio do auta, kad su javili da je sve sanirano, te potvrdio buduću suradnju. (stvarno djeluje)

A dečki s pumpe....ah...oprali su mi auto, stavili mirisni borić, poklonili mi 5 litara tekućine za stakla..i dali mi kupon za 3 besplatne kave!
Poslovođa se još jednom ispričao u ime firme i djelatnika, koji je točio gorivo i zamolio da ih zbog ovog u buduće ipak ne izbjegavam!

i tak....stvarno djeluje..!?