*Babinjak*

...hehe, super mi je onaj trenutak u kojem skužim koliko sam miljama suprotna mišljenja, osjećaja ili stava..osobi, koju jako volim..a ponajviše zbog toga što nas veže neka bliskost, bazirana na 'sličnosti' :)
To je zapravo oksimoron :)

I tako je Silva predložila da zajedno pogledamo kataloge i naglasila kako želi moju pomoć oko izbora modernog, lijepog i funkcionalnog izgleda njene buduće kuhinje.
A takve stvari su mi ..ono strast. Jedino se tu vidim kao 'klasično' žensko...koje zbilja može satima..i danima...prelistavati interijerske pa i eksterijerske dizajne u časopisima, katalozima, internetu...i veeeelikim izložbenim prostorima poput trgovina namještajem. Dapače, kako ostale žene vole mijenjati cipele, torbice i doživjeti orgazam nad nekim komadom odjeće...upravo tako ja ekstaziram na namještaj.

ah...a mnogi, koji me znaju..misle da su moja strast auti, motori i brzina.

..i sve je bilo fantastično. Imale smo vrijeme samo za sebe. Njen blagovaonski stol, ubrzo je postao poprište 'masakra' raznih kataloga, laptopa...nacrta, papira, olovaka..škara, uzoraka...i naravno, dubokih šalica kave .
Prvih sat vremena bavile smo se izračunom samog obradivog prostora. Prirodne svjetlosti, sanitarne infrastrukture...bla. Kad smo ustvrdile kojom kvadraturom raspolažemo..u tom novom, budućem stanu...prešle smo na utvrđivanje njenih želja. Prvo su to bile one o funkcionalnosti. Gdje bi što trebalo stajati, dostupnost na ruku i prihvatljivost prema liniji kretanja...zatim što sve od aparata želi posjedovati u kuhinji..te rasvjeta.

Kad smo napokon krenule definirati izbor materijala te njegov izgled i boje...ajme...bio je to trenutak spoznaje i za mene i za nju. Naši ukusi po tom pitanju su nebo i zemlja. Hahaha..i tu smo došle do zida.

Uglavnom..skratit ću.
Ovo je njena verzija idealne kuhinje :


a ovo moja:


hahah....i tak...
Za mene bi bila šteta ..pa i neoprostiva pogreška, imati mogućnost i tako veliki prostor...potratiti na nešto tako odbojno, ružno i jadno...u čemu se nikad...ali NIKAD ne bih mogla dobro osjećati.
Za nju bi...jednako tako bila neoprostiva šteta sve to potratiti na nešto tako 'bez duše'..kao što je moj odabir.

Zapravo..stvar gledišta..a zatim i onaj opisni dio svog gledišta...proizlazi iz naših vlastitih emocija. Mi smo uvijek, svuda i stalno - emocija.
I dok ja u rustici, vitičastim nogarima, patini i 'kiču'..vidim propadanje, učmalost i 'težinu'....ona u futurizmu vidi hladnoću i nedostatak 'duše'.

...jučer se javio Joe.
Ne, prvo želim reći da bismo iz prošlosti trebali učiti...a ne živjeti u njoj.

Takoc...dakle Joe.
Upoznali smo se ..ja mislim 2006.
Ukratko..bio je sjeban nedavnim razvodom. Istovremeno je svoju sjebanost kompenzirao nekim nonšalantnim ponašanjem...a ono što je mene zapravo privuklo..je humor. Tek kasnije sam shvatila da je taj humor, povezan s tim nonšalantnim ponašanjem...bila maska, štit od vlastite sjebanosti.

I sve je to meni bilo simpatično.
Mislim da sam u to vrijeme bila debelo okovana nekakvom disciplinom. Stvarno sam imala život posložen na tajming. Funkcionalnost na najjačoj razini. Možda to sad ni ne mogu opisati...ali znam da sam bila opsjednuta 'pravilima' i 'ispravnošću'.
Stvar je u tome...da nisam ni kužila koliko sam samu sebe u svemu tome ograničila, transformirala, izobličila...i bila žrtvom svojih vlastitih očekivanja. Od sebe.

Joe je bio apsolutna suprotnost.
Živio je bez pravila, bez odgovornosti, bez ograničenja. Spontano..i bez šprance.
Upravo to je bilo nešto o čemu sam ja htjela saznati više. Vidjeti kamo vodi takvo ponašanje. Može li se tako živjeti i koje su posljedice.

Što smo se više družili...sve sam više uviđala da je on puno 'sretniji' od mene. Iako je osjećaj 'sigurnosti' u mom životu meni pričinjavao sreću....nekako mi se ta druga strana medalje učinila...opuštenijom.
Da, ja sam bila napeta konzerva...a on 'veseli' vjetropir.

Ne znam točno zašto...ali mislim da su mi izleti u njegov svijet..postali potrebni. Kao da je to bio neki balans...iz kojeg sam trebala nešto naučiti.
Zaljubila sam se. Preko ušiju.

U toj našoj...'slobonoj' vezi....uglavnom sam patila. Koju godinu.
Mislim da sam željela u nju uvesti 'red'...i pravila. Možda ona koja su meni bila neizbježno potrebna. Za sigurnost. Njemu su moji pokušaji bili odbojni..i svaki put kad bih pritisnula, uzmakao bi. Tada se neko vrijeme uopće ne bismo ni vidjeli ni čuli.
Zatim bih ja opet pokušala biti 'slobodnija' i zanemariti pravila....i tada nam je bilo sjajno.
Ono što sam upamtila za sva vremena...hehe i čega se i danas nerado sjećam...je jedna scena.
Noć...nakon višesatnog cerekanja..ljubljenja, maženja..seksića...ustao je iz kreveta otvoriti još jedan prozor, zbog vrućine.
Okrenuo se i pogledao me...a zatim rekao: Znaš Pam...jednom ćeš naći nekoga tko će te voljeti baš onako kako treba!
Podigla sam se u sjedeći položaj i glasom..ma valjda i izrazom lica poput neke balave djevojčice..tužno pitala: A ti me ne možeš voljeti ?
Zagrlio me tada i poljubio u čelo...i samo promrmljao: Ma..ja sam sjeban!

Iako smo se razišli....ostali smo si 'dobri'....na nekoj relativno čestoj distanci. Jedno vrijeme smo i radili zajedno...čak smo znali otići s klincima u kino...ili na koncert..čak i na vikend. No..samo kao frendovi.
U biti..naš odnos ...se zapravo bazirao na tome da on meni stalno popuje kako sam uštogljena, konzerva..ovakva-onakva....a ja njemu uglavnom s visoka nabijam na nos njegove super-ultra 'razvratne' poteze i ponašanja.

A onda se nismo čuli ni vidjeli jako dugo. Do jučer.
I mislim si....njegov odnos prema meni...davno je zaključen upravo onom mojom balavom izjavom : Ti me ne možeš voljeti?
Kao da ne može..ili ne želi shvatiti da sam i sebe onakvu i njega u međuvremenu prerasla. Da sam iz prošlosti naučila. I dozirati hedonizam i koregirati pravila i popustiti u stezi....a najviše sam naučila voljeti sebe. Baš takvu. Ma volim ja nekako i njega...tu njegovu iskrenost u naivnosti....čak i to što je postao kao posljedica beznačajnog načina življenja....ali stvar je u tome da ga ne trebam. Niti njega niti ikoga 'tko će me voljeti'.

Naučila sam da sama sebe znam i umijem najljepše i adekvatno voljeti.
S takvom bazom ..mogu sa svima.
Ali i ne moram...ako ne želim.

Slobodna sam od 'uvjeta'...od okova....i znam da će nekako već biti. A kad neće moći biti nikako - neće ni mene biti.
TOME me naučio on.
Iako imam osjećaj da njegov stil života nekako ne proizlazi iz te i takve spoznaje....nego više iz alternative bijega od onoga što ne može uskladiti sa sobom samim.

...prvo sam preslagivala frižić...pa sam u košari skužila te klipove kukuruza, koji stoje već neko vrijeme a onda sam ih fino stavila kuhati na laganoj vatrici.

Klasično čišćenje i glancanje subotom, ovaj put sam odlučila preskočiti. Ne da mi se.
Zato sam se uhvatila administracije.

Izvadila sam cca tonu i pol' papira, dopisa..dokumenata...ugovora, garancija..odrezaka režija..bla ... i složila sve na ogromnu hrpu na podu.
Zatim sam uzela košuljice i registratore...pa fino (i uredno) počela razvrstavati i umetati po skupinama, obilježavajući ih fluorescenstnim naljepnicama s oznakama.
Naravno, ne moram pričati kaj sam sve našla...uglavnom ono kaj mi je povremeno trebalo...pa sam išla vaditi novo. Plus par opomena, koje fakat nemam pojma jesu li plaćene ili ne.

I tako ja odlučim baciti pogled na svoje online izvode, kako bih ustvrdila plaćanja...kad ono baterija na tokenu gecrknula.

Prošetam se ja do dućana, nemaju takve...al' ima 200 metara dalje.
Prošetam ja još i tih 200 m..ali nema ni tamo. Ima, kažu, na pumpi...cca još 300-400m dalje.
Hjoj...aj' nema veze...prošetam ja i do pumpe.
Imaju. Super. ...bokte mala pikulica od baterije - 30kn!?

Njaaa...doklipsam ja nazad doma....i krenem se ulogirati..kad veli - ne postoji token s tim serijskim brojem!
Ha?
Igra pokušaja i odbijanja je trajala nekoliko minuta.
Zovem banku.
Ništ' do ponedjeljka, kad moram osobno doći s tokenom.

Ma...nisam se živcirala....nastavila sam razvrstavati svoje papiriće i odreske.
Usput samo da velim da je moj ajfon i dalje glup. Zapravo ne glup..nego bezobrazan! ...
Odbija wi-fi passworde i ne spaja se na iTune store....al' ionak više nemam živaca za njega...pa se time više nebum ni bavila.

Kad sam to sve završila...generirala sam si i tablice u excelu...ono, kućni proračun, budžeti..trendovi..planovi..bla. To me malo hitilo u neko pokislo stanje...jer shvatih da moram stegnuti remen skroz do studenog !!!
To me sjetilo da sam odigrala online loto..pa sam išla vidjeti ...to..oko stezanja remena. Dobila 75 kuna. Paono mislim..!!??

Uglavnom....miris PEČENIH klipova kukuruza me vratio u djetinjstvo...hehhe.
Zagoreni su samo s donje strane.
Dobro je to :))

...prvi put kad sam se zainatila dokazati svoju 'pamet'...igrala sam šah. Protiv kompa. 12 sati neprestano.
i odustala sam.

drugi put sam se zainatila nad nekom igricom na PS-u. Inat me držao 7 sati.
i odustala sam.

danas je moj inat trajao 9 sati.
Pa dobro jbmu..jel' može taj ajfon bit toliko pametniji od mene?
ma..odustala sam.
Nebum imala ni jednu aplikaciju i dobro.
bokte i ID i icloud i pič-mač...nisam pametna.

bum lijepa još neko vrijeme, pa bum i od toga odustala :PPP

Godišnji odmor idealno je vrijeme za posvetiti više pažnje organizmu. Posebice ako želimo redefinirati indeks mase. Dobro, ne samo to, nego i općenito uvesti ili izbaciti određene namirnice iz jelovnika.
Znamo svi da smo ono što jedemo. Znamo li?
Osim nekih genskih predispozicija, uglavnom sami sebe dovodimo do raznih stanja oboljenja ili lošeg raspoloženja - hranom koju unosimo u organizam.

Moja vlastita potreba za njuškanjem po nutricionizmu, nastala je prije koju godinu, kada sam počela patiti od nesnosnih glavobolja. Nakon iscrpnih medicinskih pretraga te sumnji na epilepsiju, migrenu, tumora mozga, pušenja..bla...pa sve do psihičkog umišljaja....pokazalo se da baš ništa od toga nije uzrok.

Zapravo sam počela proučavati stres. Prema nekoj tamo tablici inteziteta stresa, shvatila sam da život i okolnosti u kojima živim, prouzročuju visoki stupanj stresa, kojem mi je tijelo izloženo na poduži rok. Sama kemijska manifestacija stresa, te što ona radi organizmu, dovela me do ozbiljne zabrinutosti za .. ugodno preživljavanje i starenje.

Krenula sam u istraživanje dobrih i narušenih stanja organizma. Krvne žile, pluća, srce, mozak, jetra, mjehur, želudac, jajnici, maternica, slezena - ok. Ono što je trebalo popraviti ili poboljšati su: krv -nedostatak kalija, B12 i povišen LDL...to je povuklo pitanje nadbubrega i štitnjače, zatim bubrega (jednog s manjim cistama) i naravno - crijeva (nadutost, grčevi).

Ajme..o'šla ja u disertaciju...
hehehe

Hoću reći, proučavajući crijeva i općenito metabolizam..naišla sam na podatak da crijeva nakon prosječnog obroka, proizvedu cca 15 litara plina!!! Najveći dio plina se putem krvotoka šalje u pluća, gdje se apsorbira (kod nekih glavni uzročnik lošeg zadaha)...a ostatak izbacujemo vjetrovima.
(muškarci više, češće i glasnije - osobni dojam)...ahahhaha

I mislim si ja...s obzirom na to kaj sve neki ljudi jedu i kakve sve plinove proizvode, nije ni čudo da obole od nekog oblika karcinoma pluća. Čak i nepušači.
Al' oke...masna vratina, fino pečena na masti je prefina, jel' tak'? Iako joj treba i po 12 sati da je tijelo probavi. Zamisli plinova nakon višesatne obrade nečeg takvog!? hehehhe
I ćevapi, pljeskavice...prženi krumpirići...pizze, umaci..hrenovke, kobasice...salame..itd.

Zapravo..glavobolju sam riješila shvativši da unos glutamata (aditivi E620 do E650)), poznati kao pojačivači okusa..prisutni u gotovo svoj industrijski proizvedenoj hrani...imaju pretoksičan učinak na zdravlje.
Samo pažljivijim odabirom namirnica, čitanjem deklaracija i baziranjem na domaće pripremljenoj hrani, s prirodim i svježim namirnicama (češće eko porijekla)...moje glavobolje, nestale su kao rukom odnešene.

Dobro..zna me na promjenu vremena strefit pritisak...ali to je nekaj kaj jednim aspirinom riješim, ako je hitno. U protivnom dovoljan je jogurt s mrvicama lana.

(fakat sam se raspisala...a i još bih mogla....) no eto, zdravi i sretni bili..i 'prdili' :))

...Redovito i često sam sanjala. Moji snovi bili su živopisni, smisleni...obojani. Ponekad čak futuristični...ponekad simbolični. Kada sam ..prateći poruke svojih snova shvatila simboliku po kojoj moje nesvjesno funkcionira i obraća se svjesnom...mogla sam sa preciznošću odgonetnuti svaki svoj san. Njegovo značenje..pa i predikciju.

Obožavala sam svoje snove.

Nakon Freuda, koji je snove tumačio nekom seksualnom simbolikom...Jung je to puno bolje postavio. Zbog načina na koji je objašnjavao pojave sna...postala sam sigurnija u poruke svoje podsvijesti.
Možda smo zaista sposobni 'osjećati' svijet...i živjeti univerzalno vječno 'znanje'...spremljeno u kolektivnoj svijesti. Kad bismo samo dopustili da nam se obrati..kad bismo je čuli, spoznali...uvažili...

No ona nam se uvijek i stalno obraća. Ona zna zašto smo ovdje, po što smo došli ...podsvijest.

U svakom slučaju, po Jungu...snovi su poruke unutrašnjeg konflikta. Sve što nismo razriješili, što smo amnestirali..što je u neskladu s našim bitkom..što negiramo ili krivo zaključujemo.....podsvijest alarmira kroz simboliku snova.

i gle sad.....
ne pamtim kad sam zadnji put sanjala.
Već dugo dugo nisam ništa.

Da nisam nekim čudom..ono..ok?
:)

...ovo je samo teorija...možda jedan oblik viđenja stvarnosti..

pritom ne mislim na sitne oprostiće...koji sami po sebi nastanu realnijim uvidom u situaciju.
Mislim na one, uzrokovane teškim..traumatičnim iskustvima.

Sudeći po sebi..i isključivo po sebi, svjesna sam razlike između življenja u agoniji i miržnji...i življenja s kristalno jasnim sjećanjem, koje je za posljedicu imalo traumu. Uzrokovanu ponašanjem druge osobe.

Kada mi kažu : oprosti, bit će ti lakše....ili oslobodi se, oprosti...budi veća od....bla...ja to doživim kao šamar, kao dodatnu uvredu mojoj boli i sjećanju na traumu, koju nisam tražila.
Prestala sam i objašnjavati da ne živim zgrčena u kutu sobe grizeći nokte od muke, jada i mržnje...i da se moj život sasvim uredno odvija i bez konstantnog sjećanja na traumu....ali sjećanje postoji.
I ono..u svojoj naravi, ima sve logične, pravne, emotivne i ljudske razloge za osudu. I takvo što treba uvijek osuđivati i osuditi. Jer je to pravedno. Jer je to ravnoteža.

Zanemariti pravdu i banalizirati vlastitu..pa i tuđu traumu, oprostom...je u najmanju ruku - bahato. Jednako nasilno i agresivno..kao i sam čin one osobe, koja je svojim ponašanjem prouzročila nečiju traumu. A kada bi oprost bio potenciran 'nadjačavanjem' ..ono..'bolja sam osoba od tebe..pa ti opraštam'...to bi značilo da se natječete. Sa svojim zlostavljačem...tko je veći agresivac. Vi..u ovom slučaju, natječete se u 'igri' koju niste ni započeli..i koja vam je silom nametnuta...i trčite za pobjedom.

Ne želim pobjeđivati u nečemu što nikako ne može biti moja igra.
Ograđujem se od zlostavljačkog ponašanja nad drugima...jer ne igram tako. I ne natječem se u tome.

Ni u jednom trenu...ne ispuštam iz vida točnost definiranja onog što se dogodilo.
A ako sam u tome sudjelovala kao žrtva, onda ne mogu i ne trebam preuzimati nikakvu odgovornost za to. Pa tako ni oprostom.
Oprost u tom slučaju znači - prihvaćam tvoju igru, toleriram je i svo zlo koje sam zbog toga proživjela ( i preživjela) zanemarujem, marginaliziram....jer, nisam sebi važna karakterno..već egoistično - da ispadnem pobjednik.

- Na blagdan Velike Gospe, u Kloštar Ivaniću...šogoru moje prijateljice, krvnik je prerezao vrat. Eeej...nožem mu je prerezao vrat i usmrtio ga.
Za vrijeme ukopa, svećenik je pozvao na molitvu da roditeljima Bog da snage da oproste.

Da ga jbš....meni to izgleda kao dodatna dehumanizacija žrtve.
Kakav oprost?

I doći će trenutak življenja u miru s tim, bez agonije, boli i mržnje....ali zaborav nikad. A sve dok nema zaborava, sama logika čina ne dozvoljava ni oprost.

....dječica su imala 5 i 3 godine kad je Joe otišao u Tanzaniju, ne znam...raditi kao varioc na brodovima.
A Julie, njihova majka, ostala je s njima doma. U Hrvatskoj.

Joe je kući dolazio za Božić...i ljeti.
Jednom mi je donio kokos. Pravi.
Prvi put sam to tada vidjela u životu.

Toliko dugo sam ga čuvala, da kad sam ga napokon razbila...bio je osušen.

Julie je radila do penzije. Joe je slao novac.
Gradili su kuću. Tj. Julie je gradila kuću. I odgojila i podigla djecu.
Imala je dva prosječna auta u životu.
Kuća još nije dovršena.
Djeca otišla i osnovala svoje obitelji.

Joe se vratio. Sada je u penziji.

Oboje su stari, boležljivi i ...ne znam, navikavaju se jedno na drugo.
Jučer su govorili o tajni uspješnog braka.

(heheh)

...pročitala sam neki tekstić na fejsu, solo ženska moli ekipu da je prestane daviti pitanjima tipa ' kad buš si našla nekoga' ...ili komentarima ' šteta je da tako lijepa budeš sama'. I zna ona da je to sve za 'njeno dobro'...ali kad već ne može objasniti koliko je biti solo njoj ugodno..i stvar odabira...jednostavnim rječnikom samo moli da prestanu.

..baš kao što si neke žene ne mogu zamisliti vikendom biti doma i uživati u miru, slobodnom vremenu i svom vlastitom društvu, tako si ni one koje upravo to sa zadovoljstvom prakticiraju...ne mogu zamisliti vikendom visiti po klubovima, kafićima, feštama ili bilo gdje...gdje se prakticira 'lov na muškarce'.

ali oke...navikneš se na ta pitanja i na te savjete, pa oguglaš.

I tak...razumijem tu curku. Znam o čemu govori.
Nije stvar ..i stvarno nije..u depresiji, traumi, poremećaju..bla. Stvar je samo ..kako i sama kaže, u vlastitom tempu..u vlastitom vremenu za..partnerstvo.

I mislim si....kad prerasteš stihijska zaljubljivanja...i ona spontana u kojima ti se tijelo natopi hormonima, zbog kojih uopće nisi sposoban uvidjeti ni najmanju manu dotičnom, a kamo li kakvu ozbiljniju...a zbog koje kasnije imaš hrpe problema u životu....onda skužiš kaj točno znači kad stari ljudi vele (ne svi)...da si partneri prvenstveno trebaju biti prijatelji.

Kad to stvarno i istinski skužiš...nema šanse da ti išta manje od toga može biti potrebnije ili važnije...a naspram tvoje vlastite ugodne solo egzistencije.

A prijateljstvo....eh, ono se gradi. Proces je dugotrajan i nije podložan kemiji tijela. Ne dogodi se vikend-izlaskom...ni razmjenom fotki na nekom dating portalu.

Uostalom...muškarci ionako tvrde da ženama ne mogu biti prijatelji :)

A prečesto ni nisu.

...na stranu emocije i uspomene individualnog značaja...ali širiti dezinformacije o tzv. 'naprednim ljevičarima'...koji su ..ono..stoka jedna bahata oduzela nekom vlasništvo...se u najmanju ruku može tretirati kao neko kriminalno djelo...ili barem uvreda.

No..ima li smisla naprednima uvrijediti se...ako uvreda stiže od osobe s dva razreda srednje škole?

Uglavnom...činjenica JE da je vlasništvo kluba upitno već nekoliko godina. Upitno je uopće donošenje pravomoćne presude koja isto potvrđuje Srezoviću.
Al' oke...vjerujmo u pravnu državu.

Dakle...za vrijeme Juge, plac i građevina bili su u vlasništvu Grada te KK Cibona.
Cibona je isto dala u zakup Srezoviću.
Dakle ne zaboravimo - ZAKUP.

Srezović u tužbi, kojom traži odštetu od preko 5 milja za oduzimanje vlasništva....navodi kako mu je 91. PO SILI ZAKONA umjesto zakupca, pripalo pravo vlasništva!

I sve 5...ma kako gledali na to. Pa čak i da svoje date u zakup..pa vam neka nova država to pretvori u vlasništvo vašeg zakupca.

No...pitanje SVIH pitanja je - 91. ?
- sila zakona?

GDJE je tu IŠTA lijevo? A kamo li napredno?

Ljudi koji su tako duboko istraumatizirani političkim odlukama jedini spas pronalaze upravo u toj istoj korumpiranoj politici, te navijačkim i ideološkim premisama podržavaju svoje tlačitelje i njihove načine djelovanja kao 'nužne'. Iako će mnogi citirati Einsteinovu izreku o 'nastalim problemima koji ne mogu biti riješeni razmišljanjem koje ih je i kreiralo', implementacija traume kao ključ kontrole uma u praktički svim slučajevima na mala vrata zaobilazi tu umotvorinu.

Subliminalne traume i kolektivni PTSP

Martha Stout je u svojoj knjizi 'The Paranoia Switch' iz 2007. godine ukazala na navedeni problem. Naime, slično kao i kod subliminalnih poruka - trauma opterećuje naš limbički sustav, emocije počinju sudjelovati u kognitivnim procesima i informacije dobivaju drugačiji prioritetni slijed. Cijela slika ostaje u našoj podsvijesti, svijest pamti selektirane informacije, a mi smo u tim trenucima skloni iracionalnim odlukama. Ako imate implementiranu traumu (igrom okolnosti ili programiranu), potreban je samo okidač. Primjer iz svakodnevnog života mogao bi biti PTSP i asocijacije mirisa, zvukova i okusa na rat, te aktivaciju traume.

Zanimljivo je i da istraživanja traume vode ka činjenici da najniže vibracije dolaze iz namjerno uzrokovanih događaja, a ne iz nesreća ili prirodnih kataklizmi. Ljudski delikti poput otmica, seksualnih napada ili terorizma unose poseban strah među ljude - zbog straha od mogućeg ponavljanja i nemogućnosti zaštite najmilijih. Kako je sama emocija po ovim društvenim inženjerima ključna stavka 'ljudske slabosti', onda i njihova moć proizlazi iz te podložnosti. Primjerice, Trump koji je poznat kao beskrupulozni korporatist sve češće koristi svoje biračko tijelo kao element napada na druge korporatiste, često i daleko minornije od njega samoga.

'Reket' nad nacijama

'Zeitgeist' koji trenutno prevladava je terorizam, a njegova početna premisa je 'utjerivanje straha' i to onima koji su napadu svjedočili. S obzirom na zastupljenost 'mainstream' medija, u svjedoke se 'regrutira' praktički čitava populacija planeta i u igri su kolektivni PTSP i paranoja. Nakon aktiviranja traume nužno je ljudima usaditi osjećaj bespomoćnosti, da bi pomoć zatražili od strane 'superiorne sile'. Ona najčešće uključuje SAD (u ulozi globalnog policajca) ili pak NATO, a riječ je upravo o onim otponcima koji su terorizam i kreirali napadima na Afganistan i Irak (zbog 'terorista Saudijaca') ili Siriju i Libiju (zbog 'diktature' koja je ipak izabrana demokratskim principima).

Čovjek tako ulazi u začarani krug koji u nama bližem primjeru podsjeća na 'reket' - 'superiorna sila' dolazi nam ustupiti vlastitu zaštitu, a ugostitelj podsvijesno odbija registrirati da je to zaštita najčešće od 'sile' same. Iako je 'false flag' napad i dalje u domeni teorije zavjere, nije teško zamisliti koliko bi isti bio sofisticirano stvaranje traume. Ništa manje moćan ne bi bio niti 'Problem-Reakcija-Rješenje' instrument, poglavito jer uključuje i nemoć i namjeru i već pripremljenu 'terapiju' za 'pacijente'. Zato ne čudi često spominjana činjenica kako najbogatiji ljudi novac isključivo koriste kao alat do najbitnije stavke - moći.

Dijagnoza limbičke disfunkcionalnosti

Ukoliko zavirimo u medicinsku enciklopediju, termin za limbički sustav je sljedeći - to je prstenasta struktura u središnjem dijelu mozga sisavaca, dijelom se poklapa s rubnim režnjom (lobus limbus, odatle naziv). Obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdale, paraolfaktorno područje i dr. Upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja. Bolesti tog sustava uzrokuju emocionalnu nestabilnost, nekontroliran smijeh, uznemirenost, strah, srdžbu, agresiju, ali i pretjeranu mirnoću, apatiju, depresiju, poremećaje seksualnosti.

Ukoliko bismo sve išli pojednostavniti, limbički sustav regulira osjećaje, iskustva i motivaciju, kao i savjest - i to putem analitike informacija prispjelih kroz osjetila. Tako dobivamo i aspekt 'empatije' - osjećanja emocija drugih osoba. Logičkim slijedom - ukoliko netko ima problema s empatijom i osjećajima, on ima neravnotežu limbičkog sustava. Samim time i dijagnozu koju bi trebalo liječiti. No, u praksi takve osobe najčešće završavaju na upravljačkim pozicijama korporacija ili država - zbog toga što nemaju problema s 'bolnim rezovima', 'terminacijama' i 'otkazima'. Te osobe traumatizirane su i trajno narušenog zdravlja, a nerijetko sami nemaju pristup osjećaja ali izazivaju iste prema masama, putem dobro uigranih i uhodanih tehnika 'konvergiranja masa'.

Faze limbičkog ratovanja

I sada dolazimo do termina - Limbičko ratovanje. Možda bi bolji izraz bio 'Manipulacija paranojom', pošto manipulator koristi 'dijagnozu poremećaja limbičkog sustava' da bi putem implementirane traume aktivirao strah mase - bilo protiv svojih političkih ili interesnih protivnika, bilo za održavanje svog autoriteta. Domena klasične političke interpretacije govori o 'interesima države ponad interesa pojedinca' i 'cilju koji ne bira sredstvo', no u ovom slučaju perfidno ratovanje dalekosežno dovodi do mržnje i potpune iracionalnosti. Zato nekoć zlostavljani gotovo programirano kasnije postaju zlostavljači - i začarani krug se nastavlja. Narod koji podržava masovnog ubojicu nije žrtva nego sudionik. Stout je u svojoj literaturi ovakvo ratovanje definirala kroz šest točaka.

Prvi je 'grupna trauma' koja služi kao 'implementacija traume' u nacionalni duh, a dobar primjer svakako je 11/9. Zatim su tu tzv. 'brokeri straha' koji koriste situaciju, a znaju je i sami izazvati. Treća faza uključuje pronalazak 'žrtvenog janjeta' koje se osuđuje za zločin i služi kao simbol mržnje nacije - često dolazi iz države koja na koncu nije niti 'demokratski oslobađana'. Četvrta točka ovog teatra je 'kulturalna regresija' u kojoj potlačena i traumatizirana nacija poželi osvetu, a svi koji manipulaciju vide i nastoje izbjeći, bivaju proglašeni 'izdajnicima' i 'petokolonašima' dok ostali autocenzurom podsvijesno prikrivaju mogućnost da su od početka 'namagarčeni'. Naravno, ovakvo stanje nije vječno i 'prepoznavanjem problema uz reakciju' ljudi požele 'demokratske promjene' - borba protiv posljedica, a ne protiv uzroka velika je pobjeda manipulatora u sjeni. Kao i kod svake traume, stid, kajanje i zaborav najbolji su lijek - tako se u šestoj i posljednjoj fazi ljudi sami odriču rješavanja početnog problema jer im ego ne dopušta suočavanje s vlastitim slabostima. Stanovništvo je spremno za novu manipulaciju.

Paranoja kao paravan manipulatora

Analiza suvremenog čovječanstva tako bi dovela do toga da svi bolujemo od 'štokholmskog sindroma', od mikro (brak, odnosi) do makrorazine (sustavi upravljanja). Dijagnoza ide u samu srž - osoba ne samo da nije svjesna lošeg tretmana, nego u njemu povećalom traži znakove dobrote i svo naneseno zlo prihvaća kao rezultat nekih vlastitih mana, a ne kao nedopustivo sredstvo. Čim osoba izgubi samopouzdanje, pouzdanost traži u nekom drugom. Sljedeći korak je gubitak empatije i prepoznavanja zloga, potpuni gubitak realnosti i objektivnosti. Kao završna točka, mi postajemo isti oni kojih smo se u početku plašili - rijetko kada doduše prema partneru, no vrlo često prema drugoj naciji, ugroženoj skupini ili slabijima od sebe. Nakon tog kraha u razlučivanju ljude je relativno lako 'podijeli pa vladaj' tehnikom polarizirati, a onda traumatizirati da zbiju redove u jednu od tih skupina.

'Unutarnji i vanjski neprijatelji' postaju odgovornost onih koje navodno napadaju, a ne onih koji su ih stvorili. Korupcija se relativizira kroz ideologiju, evaluacija kroz etiketiranje, a manipulacija kroz opće dobro. Zataškavanje je nužno radi održavanja ovog psihopatskog odnosa - svijest ne smije postojati na visokoj razini. Kao što smo spomenuli, ukoliko i uspijete analizirati situaciju, bivate proglašeni 'teoretičarom zavjere', unatoč definiciji zavjere kao 'tajnom sporazumu dvaju ili više ljudi donesenom iza zatvorenih vrata'. Vrlo brzo čak i ono najočitije postaje potpuno kriptirano - kolektivno ludilo i zasljepljenost uz unutarnji strah i traumu preuzimaju društvo u cjelini. Stoga ne čudi da su 'limbički poremećeni' političari u privatnom životu zapravo ideološki posve suprotnih uvjerenja od onih koje javno prezentiraju.

Potiskivanje svijesti i informacija za održavanje stanja

I same stranke su sve češće interesne skupine koje donose poteze u suprotnosti sa svojim statutima i biračkim tijelima dok ih birači iracionalno vrednuju po nekim ranijim zaslugama ili ideološkim obrascima. Taj 'navijački' pristup ponajviše odgovara manipulatorima s vrha piramide i političarima koji sve lakše glume 'normalnost'. Stout u knjizi vrlo britko identificira arhetipe osobnosti političara - psihopati, mazohisti, narcisi, fanatici, paranoici. Oni ili s pozicije moći ili s pozicije 'sive eminencije' upravljaju društvenim i kulturalnim normama, tabuima i dogmama, te ideologijama - a jednostavnom analizom vidimo kako dolaze iz iste polazišne organizacije te se nekim povijesnim događajem u trenutku polariziraju u dvije ili više skupina ili stranaka. A narod traumatiziran tim događanjem ne prepoznaje 'dijagnozu' koja se kolektivno širi.

Kako se riješiti dijagnoze, ključno je pitanje. Najuspješniji 'lijek' je definitivno svijest, no zbog mase koja upravlja procesom, a nije informirana, tako što je izuzetno teško ostvariti. Mediji bi trebali biti ključan element 'buđenja', ali je općepoznato da su pod vlasničkom palicom upravo onih čije upravljačke sustave bi trebali urušavati. Stout smatra da bi znanstveni pristup politici i interesnim skupinama bio idealan alat protiv istih - pretvaranje iracionalnog u racionalno, subjektivnog u objektivno, nadrealnog u realno. Odnosno, ili u potpunosti aktivirati emocije djelotvornim radom limbičkog sustava. Ili ih u potpunosti izbaciti iz jednadžbe analitike i sve proučavati isključivo kroz činjenice. Narod u konačnici ima apsolutnu moć, čak i protiv sustava koji tisućljećima ne gube na snazi.

Načini liječenja od bolesti

Odbijanje sudjelovanja je jedno od rješenja, iako ga mnogi povezuju s eskapizmom. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje je li moguće da svaki pojedinac utječe na svoje okruženje. Također, tu je i opcija potpune promjene sustava, kako upravljanja tako i vrijednosti. Kontribucionizam bi bio idealno rješenje - jer paralelno radi na spajanju uzajamnosti pojedinca i društva, kao i vrijednostima poput pomoći, empatije i savijesti. U kapitalizmu bi pak komanditno društvo i tvrtka na sličnim ustrojima mogli biti konsenzusni zgoditak - kada bi svaki element u razvoju (od čistačice do direktora) imao isti postotak u prihodima, ali i rashodima. Navedeni načini bi onemogućili autoritet fiktivnih lidera i skupine bi ovisile isključivo o vlastitom radu i kvalitetama - a tako što svim silama žele izbjeći oni s dijagnozom 'poremećaja limbičkog sustava'.

Prelazak iz trenutne hijerarhije u ovu humanistički nastrojenu ne bi trebao biti radikalan niti ostvaren preko noći jer bi došao u opasnost da ga 'hakiraju' stari vladajući elementi. On bi u idealnoj situaciji morao doći kao rezultat 'kvantnog skoka' čovječanstva, kao nužnost i kao primjer 'razvoja svijesti', a ne društvenog inženjeringa. Sve do tada će masovni 'krizni menadžment' i društveni inženjering biti kočnica nekog većeg napretka, izuzev onoga koji ima potencijal koristi za manipulatore (industrijski, tehnološki i sl.). Humanistički napredak spriječen je pod silnim pritiskom kolektivne dijagnoze i proučavanje srži zla otkrit će izvore i uzroke današnje situacije. Hoće li apsurd biti veći kada mase budu poznavale problem, no i dalje mazohistički nastavljale s istim radnjama - vrijeme će pokazati.

Ratko Martinović

Ljudi koji su tako duboko istraumatizirani političkim odlukama jedini spas pronalaze upravo u toj istoj korumpiranoj politici, te navijačkim i ideološkim premisama podržavaju svoje tlačitelje i njihove načine djelovanja kao 'nužne'. Iako će mnogi citirati Einsteinovu izreku o 'nastalim problemima koji ne mogu biti riješeni razmišljanjem koje ih je i kreiralo', implementacija traume kao ključ kontrole uma u praktički svim slučajevima na mala vrata zaobilazi tu umotvorinu.

Subliminalne traume i kolektivni PTSP

Martha Stout je u svojoj knjizi 'The Paranoia Switch' iz 2007. godine ukazala na navedeni problem. Naime, slično kao i kod subliminalnih poruka - trauma opterećuje naš limbički sustav, emocije počinju sudjelovati u kognitivnim procesima i informacije dobivaju drugačiji prioritetni slijed. Cijela slika ostaje u našoj podsvijesti, svijest pamti selektirane informacije, a mi smo u tim trenucima skloni iracionalnim odlukama. Ako imate implementiranu traumu (igrom okolnosti ili programiranu), potreban je samo okidač. Primjer iz svakodnevnog života mogao bi biti PTSP i asocijacije mirisa, zvukova i okusa na rat, te aktivaciju traume.

Zanimljivo je i da istraživanja traume vode ka činjenici da najniže vibracije dolaze iz namjerno uzrokovanih događaja, a ne iz nesreća ili prirodnih kataklizmi. Ljudski delikti poput otmica, seksualnih napada ili terorizma unose poseban strah među ljude - zbog straha od mogućeg ponavljanja i nemogućnosti zaštite najmilijih. Kako je sama emocija po ovim društvenim inženjerima ključna stavka 'ljudske slabosti', onda i njihova moć proizlazi iz te podložnosti. Primjerice, Trump koji je poznat kao beskrupulozni korporatist sve češće koristi svoje biračko tijelo kao element napada na druge korporatiste, često i daleko minornije od njega samoga.

'Reket' nad nacijama

'Zeitgeist' koji trenutno prevladava je terorizam, a njegova početna premisa je 'utjerivanje straha' i to onima koji su napadu svjedočili. S obzirom na zastupljenost 'mainstream' medija, u svjedoke se 'regrutira' praktički čitava populacija planeta i u igri su kolektivni PTSP i paranoja. Nakon aktiviranja traume nužno je ljudima usaditi osjećaj bespomoćnosti, da bi pomoć zatražili od strane 'superiorne sile'. Ona najčešće uključuje SAD (u ulozi globalnog policajca) ili pak NATO, a riječ je upravo o onim otponcima koji su terorizam i kreirali napadima na Afganistan i Irak (zbog 'terorista Saudijaca') ili Siriju i Libiju (zbog 'diktature' koja je ipak izabrana demokratskim principima).

Čovjek tako ulazi u začarani krug koji u nama bližem primjeru podsjeća na 'reket' - 'superiorna sila' dolazi nam ustupiti vlastitu zaštitu, a ugostitelj podsvijesno odbija registrirati da je to zaštita najčešće od 'sile' same. Iako je 'false flag' napad i dalje u domeni teorije zavjere, nije teško zamisliti koliko bi isti bio sofisticirano stvaranje traume. Ništa manje moćan ne bi bio niti 'Problem-Reakcija-Rješenje' instrument, poglavito jer uključuje i nemoć i namjeru i već pripremljenu 'terapiju' za 'pacijente'. Zato ne čudi često spominjana činjenica kako najbogatiji ljudi novac isključivo koriste kao alat do najbitnije stavke - moći.

Dijagnoza limbičke disfunkcionalnosti

Ukoliko zavirimo u medicinsku enciklopediju, termin za limbički sustav je sljedeći - to je prstenasta struktura u središnjem dijelu mozga sisavaca, dijelom se poklapa s rubnim režnjom (lobus limbus, odatle naziv). Obuhvaća hipotalamus, hipokampus, amigdale, paraolfaktorno područje i dr. Upravlja nesvjesnim i autonomnim funkcijama kao što su disanje, tjelesna temperatura, glad, žeđ, spavanje i budnost, spolna aktivnost, analizira njušne i osjetne informacije, uključen je u regulaciju instinktivnog i čuvstvenog ponašanja. Bolesti tog sustava uzrokuju emocionalnu nestabilnost, nekontroliran smijeh, uznemirenost, strah, srdžbu, agresiju, ali i pretjeranu mirnoću, apatiju, depresiju, poremećaje seksualnosti.

Ukoliko bismo sve išli pojednostavniti, limbički sustav regulira osjećaje, iskustva i motivaciju, kao i savjest - i to putem analitike informacija prispjelih kroz osjetila. Tako dobivamo i aspekt 'empatije' - osjećanja emocija drugih osoba. Logičkim slijedom - ukoliko netko ima problema s empatijom i osjećajima, on ima neravnotežu limbičkog sustava. Samim time i dijagnozu koju bi trebalo liječiti. No, u praksi takve osobe najčešće završavaju na upravljačkim pozicijama korporacija ili država - zbog toga što nemaju problema s 'bolnim rezovima', 'terminacijama' i 'otkazima'. Te osobe traumatizirane su i trajno narušenog zdravlja, a nerijetko sami nemaju pristup osjećaja ali izazivaju iste prema masama, putem dobro uigranih i uhodanih tehnika 'konvergiranja masa'.

Faze limbičkog ratovanja

I sada dolazimo do termina - Limbičko ratovanje. Možda bi bolji izraz bio 'Manipulacija paranojom', pošto manipulator koristi 'dijagnozu poremećaja limbičkog sustava' da bi putem implementirane traume aktivirao strah mase - bilo protiv svojih političkih ili interesnih protivnika, bilo za održavanje svog autoriteta. Domena klasične političke interpretacije govori o 'interesima države ponad interesa pojedinca' i 'cilju koji ne bira sredstvo', no u ovom slučaju perfidno ratovanje dalekosežno dovodi do mržnje i potpune iracionalnosti. Zato nekoć zlostavljani gotovo programirano kasnije postaju zlostavljači - i začarani krug se nastavlja. Narod koji podržava masovnog ubojicu nije žrtva nego sudionik. Stout je u svojoj literaturi ovakvo ratovanje definirala kroz šest točaka.

Prvi je 'grupna trauma' koja služi kao 'implementacija traume' u nacionalni duh, a dobar primjer svakako je 11/9. Zatim su tu tzv. 'brokeri straha' koji koriste situaciju, a znaju je i sami izazvati. Treća faza uključuje pronalazak 'žrtvenog janjeta' koje se osuđuje za zločin i služi kao simbol mržnje nacije - često dolazi iz države koja na koncu nije niti 'demokratski oslobađana'. Četvrta točka ovog teatra je 'kulturalna regresija' u kojoj potlačena i traumatizirana nacija poželi osvetu, a svi koji manipulaciju vide i nastoje izbjeći, bivaju proglašeni 'izdajnicima' i 'petokolonašima' dok ostali autocenzurom podsvijesno prikrivaju mogućnost da su od početka 'namagarčeni'. Naravno, ovakvo stanje nije vječno i 'prepoznavanjem problema uz reakciju' ljudi požele 'demokratske promjene' - borba protiv posljedica, a ne protiv uzroka velika je pobjeda manipulatora u sjeni. Kao i kod svake traume, stid, kajanje i zaborav najbolji su lijek - tako se u šestoj i posljednjoj fazi ljudi sami odriču rješavanja početnog problema jer im ego ne dopušta suočavanje s vlastitim slabostima. Stanovništvo je spremno za novu manipulaciju.

Paranoja kao paravan manipulatora

Analiza suvremenog čovječanstva tako bi dovela do toga da svi bolujemo od 'štokholmskog sindroma', od mikro (brak, odnosi) do makrorazine (sustavi upravljanja). Dijagnoza ide u samu srž - osoba ne samo da nije svjesna lošeg tretmana, nego u njemu povećalom traži znakove dobrote i svo naneseno zlo prihvaća kao rezultat nekih vlastitih mana, a ne kao nedopustivo sredstvo. Čim osoba izgubi samopouzdanje, pouzdanost traži u nekom drugom. Sljedeći korak je gubitak empatije i prepoznavanja zloga, potpuni gubitak realnosti i objektivnosti. Kao završna točka, mi postajemo isti oni kojih smo se u početku plašili - rijetko kada doduše prema partneru, no vrlo često prema drugoj naciji, ugroženoj skupini ili slabijima od sebe. Nakon tog kraha u razlučivanju ljude je relativno lako 'podijeli pa vladaj' tehnikom polarizirati, a onda traumatizirati da zbiju redove u jednu od tih skupina.

'Unutarnji i vanjski neprijatelji' postaju odgovornost onih koje navodno napadaju, a ne onih koji su ih stvorili. Korupcija se relativizira kroz ideologiju, evaluacija kroz etiketiranje, a manipulacija kroz opće dobro. Zataškavanje je nužno radi održavanja ovog psihopatskog odnosa - svijest ne smije postojati na visokoj razini. Kao što smo spomenuli, ukoliko i uspijete analizirati situaciju, bivate proglašeni 'teoretičarom zavjere', unatoč definiciji zavjere kao 'tajnom sporazumu dvaju ili više ljudi donesenom iza zatvorenih vrata'. Vrlo brzo čak i ono najočitije postaje potpuno kriptirano - kolektivno ludilo i zasljepljenost uz unutarnji strah i traumu preuzimaju društvo u cjelini. Stoga ne čudi da su 'limbički poremećeni' političari u privatnom životu zapravo ideološki posve suprotnih uvjerenja od onih koje javno prezentiraju.

Potiskivanje svijesti i informacija za održavanje stanja

I same stranke su sve češće interesne skupine koje donose poteze u suprotnosti sa svojim statutima i biračkim tijelima dok ih birači iracionalno vrednuju po nekim ranijim zaslugama ili ideološkim obrascima. Taj 'navijački' pristup ponajviše odgovara manipulatorima s vrha piramide i političarima koji sve lakše glume 'normalnost'. Stout u knjizi vrlo britko identificira arhetipe osobnosti političara - psihopati, mazohisti, narcisi, fanatici, paranoici. Oni ili s pozicije moći ili s pozicije 'sive eminencije' upravljaju društvenim i kulturalnim normama, tabuima i dogmama, te ideologijama - a jednostavnom analizom vidimo kako dolaze iz iste polazišne organizacije te se nekim povijesnim događajem u trenutku polariziraju u dvije ili više skupina ili stranaka. A narod traumatiziran tim događanjem ne prepoznaje 'dijagnozu' koja se kolektivno širi.

Kako se riješiti dijagnoze, ključno je pitanje. Najuspješniji 'lijek' je definitivno svijest, no zbog mase koja upravlja procesom, a nije informirana, tako što je izuzetno teško ostvariti. Mediji bi trebali biti ključan element 'buđenja', ali je općepoznato da su pod vlasničkom palicom upravo onih čije upravljačke sustave bi trebali urušavati. Stout smatra da bi znanstveni pristup politici i interesnim skupinama bio idealan alat protiv istih - pretvaranje iracionalnog u racionalno, subjektivnog u objektivno, nadrealnog u realno. Odnosno, ili u potpunosti aktivirati emocije djelotvornim radom limbičkog sustava. Ili ih u potpunosti izbaciti iz jednadžbe analitike i sve proučavati isključivo kroz činjenice. Narod u konačnici ima apsolutnu moć, čak i protiv sustava koji tisućljećima ne gube na snazi.

Načini liječenja od bolesti

Odbijanje sudjelovanja je jedno od rješenja, iako ga mnogi povezuju s eskapizmom. Vrlo je teško odgovoriti na pitanje je li moguće da svaki pojedinac utječe na svoje okruženje. Također, tu je i opcija potpune promjene sustava, kako upravljanja tako i vrijednosti. Kontribucionizam bi bio idealno rješenje - jer paralelno radi na spajanju uzajamnosti pojedinca i društva, kao i vrijednostima poput pomoći, empatije i savijesti. U kapitalizmu bi pak komanditno društvo i tvrtka na sličnim ustrojima mogli biti konsenzusni zgoditak - kada bi svaki element u razvoju (od čistačice do direktora) imao isti postotak u prihodima, ali i rashodima. Navedeni načini bi onemogućili autoritet fiktivnih lidera i skupine bi ovisile isključivo o vlastitom radu i kvalitetama - a tako što svim silama žele izbjeći oni s dijagnozom 'poremećaja limbičkog sustava'.

Prelazak iz trenutne hijerarhije u ovu humanistički nastrojenu ne bi trebao biti radikalan niti ostvaren preko noći jer bi došao u opasnost da ga 'hakiraju' stari vladajući elementi. On bi u idealnoj situaciji morao doći kao rezultat 'kvantnog skoka' čovječanstva, kao nužnost i kao primjer 'razvoja svijesti', a ne društvenog inženjeringa. Sve do tada će masovni 'krizni menadžment' i društveni inženjering biti kočnica nekog većeg napretka, izuzev onoga koji ima potencijal koristi za manipulatore (industrijski, tehnološki i sl.). Humanistički napredak spriječen je pod silnim pritiskom kolektivne dijagnoze i proučavanje srži zla otkrit će izvore i uzroke današnje situacije. Hoće li apsurd biti veći kada mase budu poznavale problem, no i dalje mazohistički nastavljale s istim radnjama - vrijeme će pokazati.

Ratko Martinović

meni ćeš pričat o ekonomiji..uhljebljeni parazitu na državnoj sisi!
Bog te hebo..JA te plaćam!

Posljednih 26 godina na SVAKODNEVNOJ bazi vidim iz prve ruke milijunske iznose trgovinskih transakcija 'na crno'...na koje se NE plaća porez...preko kojih se NE puni državna blagajna!

Isti ti porezi..tj. dugovi poreza..se opraštaju tajkunima i domoljubnim uhljebima ala si i sama....i istim onim koji su preprodavali hrvatske firme za JEDNU kunu..a potom ih odvodili u stečaj...kako bi se omogućila siva ekonomija podobnima!

Ni uvođenje fiskalizacije nije uspjelo spriječiti masovni lopovluk.
Nije ti Srbin kriv kaj ti je klinac vani...nego Tuđmanovih 200 TUKO!

Najvažnije je da smo odmah potrčali u Vatikan potpisat isplatu odštete Crkvi!

Shvaćaš li ti da je Hrvatska ideološka tvorevina za crkveni kapitalizam!??? Mi ne plaćamo NAMA, našem narodu..ni vanjskim vjerovnicima...nego bokte CRKVI!

I boli tebe kita za ovršen narod zbog računa od struje....i za muku npr. samohranih majki, staraca što kopaju po kontenjerima...invalide i bolesne a obespravljene...mlade, sposobne a degradirane....jer tebi je od toga važnije da cuclamo kiticu nekom jebivjetru koji je prije 50 godina otišao u TUĐU državu...učiniti teroristički čin nad TUĐIM narodom....pod parolom zabrinutosti za zemlju u kojoj nije ni rođen. Pritom oženio TUĐINKU. Domoljubno.

Bokte...trebali bismo slaviti idiota koji otme avion...i postavi bombu, kojom pritom i ubije nekoga.....a to što nam SADA takvi ekonomski ubijaju narod...to je ok!?

Sjaši s mene nakazo agresivna i odjebi u troskoku!

Vrijeme radnje – prošlost,
Mjesto radnje – Jugoslavija

-Ako nisi na sva zvona i sva usta ljubio Tita (zločinca) – nisi bio pravi Jugoslaven, radio si PROTIV države i time vrijeđao domoljube i njihovu svetinju..te si zbog toga ..uglavnom nadrapal.
-Ako nisi bio u Partiji, onda nisi mogao uživati sve blagodati i pogodnosti , koje su imali svi oni bliže vatri, bliže lopovluku.
-Ako si bio vjernik, koji svetkuje blagdane i odlazi u Crkvu, zbog toga nisi smio izostajati s posla, iz škole..etc….plus kaj svoje svetkovanje nisi smio javno obilježavati.
-Ako nisi htio kupovati jugoslavenski proizvod, nego si išel u Mađariju po kobase, Italiju po trapke i Austriju po Milku…to je značilo da imaš love i dobro zarađuješ.
..etc.

Vrijeme radnje – sadašnjost,
Mjesto radnje – Hrvatska

-Ako na sva zvona i usta ne ljubiš nekog NDH ili hercegovačkog (zločinca) – nisi pravi Hrvat i radiš PROTIV države..a time i vrijeđaš prave domoljube i njihovu svetinju, te zbog toga uglavnom nadrapaš.
-Ako nisi u HDZ-u, onda nemreš uživati sve blagodati i pogodnosti, koje imaju svi oni bliže vatri, bliže lopovluku.
-Ako NISI vjernik koji svetkuje blagdane i odlazi u Crkvu, ali zbog toga izostaješ s posla, iz škole…onda si ..kajaznam, štraca…ili 'drugotna'.
-Ako ne želiš kupovati hrvatsko, nego jeftinije uvozno…to znači da nemaš love i ne zarađuješ dovoljno.

Da ga jbš….nikad na bolje! S kime sad treba zaratiti..i proliti još krvi?

...e ovak...

moj Dolce gusto aparat za kavicu je prestal delat.
Zapravo...čuje se da on hoće (delat) ali ne može. Pomislila sam da je u pitanju kamenac..pa sam nabavila onaj prašak za čišćenje sistema od nakupina i kojekakvih pizd...ovaj gluposti.

Naravno, mogla sam se slikat s time...jer nije ni povlačil vodu..niti je išta prošlo kroz sistem. (ok - sustav)
Ponavljajuće radnje koje su uključivale pokušaje i odustajanje...trajale su dva dana.

Jutros sam odlučila rastaviti ga i baciti look iznutra.
Ta mala pizd..ovaj glupost..ima milju vijaka i nekakvih sklopova-mehanizama da nemreš vjerovat! U nekom trenutku mi palo na pamet zapisivati redoslijed kojim to sve demontiram...al' what a hell...bum se snašla.

Napokon sam ga rastavila..ono..cijelog. Fora je bila u tome kaj je iznutra sve izgledalo super. Nema kamenca..nakupina..čak ni prašine. Sve super.
Nakon pol sata pregledavanja svake sitnice...i dalje nisam znala zakaj eventualno micek ne bi delal. Zapravo...možemo reći da sam kao malo popizd...ovaj naživcirala se.

Dvoumila sam da li ga hititi u smeće ovak' rastavljenog..ili da ga sastavim pa bacim kompletnog. Prevagnulo je ovo drugo...jer sam iz nekog razloga vidjela izazov u vraćanju miceka u prvotni oblik.

Malo po malo...i eto ti miceka - kompletnog.
A volim ga. I lijep mi je.

Divim se tako malo svom umijeću...kad ugledam jedan plastični dio na stolu...i dva vijka.
hm..?
Nekim dječjim..naivnim potezom ruke...ugrabim te komade i bacim u koš. Kao da se skrivam od nekoga...kao da zamećem 'dokaz' svom neukom manevru sastavljanja aparata.
Isss...

Ma ok..ionako ga mislim baciti.

Dok sam vadila kutiju u koju ga mislim 'sahraniti'....nešto me natjera isprobati bar još jedan..zadnji put...uključiti ga i vidjeti radi li.
heh...

I radi.
Besprijekorno.

Skuhal mi je već drugu kavicu :))

naravoučenje - i bez svih 'potrebnih' uvjeta...možemo nekoga usrećiti! :) (iliti funkcionirati normalno)