ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

kojeg ne pamtim po živim stvarima...
samo s jedne slike,, (morbidno)sa sahrane.Voljela bih da ju nikad nisam vidjela,jer sve ostale su izbljedjele kraj njene konačnosti.
Možda zato nikad kasnije nisam voljela ljude s brkovima...jer na njoj su njegovi crni brkovi tako beživotni.
Nemam tu fotografiju, i ne želim ju imati...nikad više pogledati...Pamtim samo majčin čvrsti, drhtavi stisak oko moje sitne ruke.
Nepune tri, i on ode, iznenada i tužno.Zašto nam sjećanja ne idu tako daleko?Da se sjetim osjećaja dok me on držao u krilu, dok mi je pjevao.., dok me uspavljivao....kažu da je imao divan glas.On me nazvao Jejka,i taj nadimak nosim s ponosom.
Kažu, kako je bio veseljak, kako je bio nepredvidiv i zanimljiv, kako su ga učenici, kojima je pričao o križarskim ratovima, i stranama svijeta, o starom i srednjem vijeku, o morima i planinama, jako voljela.A ja bih voljela da me baš on naučio, da na istoku uvijek izađe sunce, ma koliko tužni bili.Možda i je, svojim odlaskom,jer dio njegove snage i radosnog življenja cvate u meni, i na tom sam zahvalna.Nema bolje ostavštine.
Falio mi uvijek, nikad ničim nisam ispunila tu prazninu.Nikad i neću.
Žao mi nega, jer me nije gledao kako rastem, kako odrastam, nikad svoje unuke nije poveo u šetnju...i njima fali, jer sve što znam o njemu,govori da bi ih obavio ljubavlju i zaštitom.
Ostavštinu prenosim na njih.radost je živjeti. bez obzira na gubitke.

U spomen, i s ljubavlju moj oče:))

Uredi zapis

10.01.2010. u 19:39

Link

netko pitao, zašto sam se rastala...

mislim zato, što ,
nakon onog što smo imali,
ono što je ostalo....
bilo mi je premalo...

Svakodnevno smo svjedoci nasilja među mladima. Krajnje je vrijeme da se tome stane na kraj, da mjerodavne institucije okrenu novu stranicu i učine nešto, umijesto sto iz dana u dan zatvarju oči pred istinom. Koliko će djece još nastradati, samo zbog jedne stvari: NAŠLI SU SE NA KRIVOM MJESTU, U KRIVO VRIJEME

u mom snu....

šta ću s tim?

ŽEĐ

Dolazio je jutrima, dok sviće, piti bistru
vodu, u kojoj se noću ja okupah,ostavlja
jući u njoj blagi trag čežnje i komadić
tajne.
Dolazio je nestrpljiv, radostan i raznježen, piti vodu, čiju sam površinu lakom rukom i nježnom mišlju, mreškala da ga ne uplaši, a da ipak poželi moj odraz u njoj.
Poslije je stizao, do samog izvora svilenog toka, gdje sam ga čekala skrivena i maglom i kišom i sjenom.
Jutrima već, ne pije vodu mog jezera.
Izgubljen je(za mene) negdje duboko u šumi.
A ja, samo, ne bih voljela da je negdje žedan.

04.03.2010. u 9:08

Link

da sam....
šta sam...?

jesam li?
nisam?

zaboravit ću...

Nisam od onih naivaca koji jedva čekaju neki budući dan i raduju se rođendanima i Novim Godinama, naprotiv, meni već dugo smeta to što vreme prolazi, i mada imam neke svoje trikove kako da ne mislim o tome, postoje stranice u kalendaru kad mi nema gde.
Jesen je, znači...
Ponovo...

(Đ. Balašević)

prateći kako mi se mačak maci:)))

seeeee:))))

nikog tko je blizu.....

Ako su vas ikada nazvali prkosnom, nepopravljivom,bezobraznom,
lukavom, buntovnom,neukrotivom, neposlušnom, onda ste na pravom tragu.

Ako vas nikada nisu tako nazvali ima još vremena.

(Clarissa Pinkola Estes)

imam svoju izgubljenu dušu,
po kojoj tako često uzalud tragam,
za sobom koju znam.
nepreglednu.

.i zato

ne nudi mi svoja lutanja,
ni svoj mrak.

ja čeznem,
za prepoznatljivim tragovima,
čiji je zov
glasan i jasan....

Link