ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

Eto: vjetar s mora vrača nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

(V.Parun)

i uz ulične zvuke što prodiru kroz prozor..
sasvim jasno mogu čuti suzu.
kad padne.

pišeš, i jednim zamahom obrišeš..
i nema više.. zaboravljeno.. nije ni postojalo...
jednostavno postaneš val..
i sve raznezeš.

http://www.youtube.com/watch?v=9kjvs9n7Ihs

teškom mukom nalazim na blogu poznate nikove...
od ovih novih mi se već vrti u gavi:))

dobro sam ja
samo me poklopilo more nečega.
bjesa
nemoći
i one vjetrenjače s kojima se uporno borim
razmahale se oko mene,
ko da ih suludi vjetar razmahuje.

i kiša je
i tmurno je,
malo sam poklekla
malo sam obesnažena,

al ne brini.
dobro sam.


il ću biti.

pune tri godine iskričarenja.
bez promjene identiteta.
vrijeme je za iventuru, čistim vipicu, brišem veliku većinu poruka iz arhive.
sad mogu i u vrtić:)))

i današnje sunce nazvati svojim:))
jer postoje dani, kad drugačije ni ne može biti.

http://www.youtube.com/watch?v=hreY96gKg48

"...Sa katedrale se odronilo jedno "plong", ali to nije bio pravi udarac zvona...
Verovatno je, preturajući po policama na gluvom crkvenom tavanu, zvonar nehotice pomeno
tučak velikog mesinganog avana?
Pola jedan, jedan ili pola dva?
Svašta je to moglo da znači...
Ali, svejedno...
Anamaria će ionako tek za sedam godina napuniti taj trenutak...
Dobra mera vremena između nas?
Sedam godina su kofer u koji može stati strašno puno stvari. Ako umeš da pakuješ, naravno...
To što meni ne trebaju više neke sitnice koje njoj trebaju sve više, ne daje mi pravo da je
nagovaram da ih ne trpa unutra...
Njen kofer, na kraju krajeva...
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je
odvratim...
Do pepela se i stiže jedino preko vatre...
Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, ni od najbolje priče ne može se
isplesti mreža za hvatanje vremena...
Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili p'ola dva, i ona će negde zastati pod
zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće...
I onda će znati...
Dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam
jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije...
Uzdahnuće, predosećam?
Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda na vodi...
Biće sama, nadam se?
Jer, tad će se u ritmu njenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam
poslednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina...
Da...
I onda će znati da je jedina koju sam ikad voleo...
Da sam sve druge voleo tamnom stranom srca...
Štedeći se...
Učeći se kako ću najbolje voleti nju... Kada je konačno nađem"

nek sunce dotakne svaki kutak mojih soba...
nek unese svjetlo i toplinu:))
a ja ću ko mačka,na suncu, presti:))

Poruka je poslana u petak, 19.03.2010. u 08:00

Pošiljatelj: tallinik

Muškarac, 30, Osječko-baranjska županija, Hrvatska. Član od 12.03.2010.

Re: ws
dopisujes se sa mnom na jos jednoj adresi i jako
smo blizu upoznavanja a onda cu te karnit i
zarazit.imam 7 nikova tu

Nagradni natječaj Autor Sanja Pilić

Ukoliko se želite riješiti problema u životu,
najjednostavniji način je da promijenite svoj
stil odijevanja.
Svojedobno sam po svijetu šalabajzala s velikim
torbetinama i u suknjama s rastezljivim strukom
koje su padale preko koljena. Izgledala sam poput
intelektualke nježna srca koja pokušava spasiti
svijet, a bilo bi bolje da se ubije ili promijeni
frizuru.Uglavnom, moje lice odavalo je osobu koja ne zna
odbiti kolegu s posla kad je ovaj zamoli da mu
bude jamac za stambeni kredit sljedećih sto i
pet godina.Na sastancima razrednika kroz osnovno i srednje
obrazovanje moje predrage dječice obvezatno sam
birana u savjet "Doma i škole" jer
netko poput mene s king size torbom i u plitkim
cipelama u kojima je ravnoteža uvijek
zagarantirana, zaslužuje kaznu da sastanči i
mlati praznu slamu o tome što bi trebalo
promijeniti u sustavu školovanja umjesto da pije
koktele na obali mora.S vremenom sam uočila da mi torba neprimjetno
raste, raste i raste: u nju su upadale knjige za
lektiru koje je trebalo posuditi ili vratiti,
rukopisi koje nisam pročitala na poslu, razne
alatke, pipe i kistovi, "uradi sam"
literatura , lončanice s cvijećem, pribor za
prvu pomoć, sklopivi kišobrani i veste u kojima
i najzgodnija manekenka izgleda kao frustrirana
domaćica iz provincije.Prvo sam zamrzila torbu, a onda sebe i svoju
glupost.Što se tiče suknje, ona se zbog kroja i gumice u
struku mogla rastezati do mile volje na istok i
zapad, sjever i jug.
Naravno, tijelo je iskoristilo mogućnost da se
širi u svim smjerovima, pa se širilo.Kako je duša također bila dobrostiva, počela
je nakuhavati jela za drage i nedrage, prijatelje
i prolaznike, obitelj i plemena, za rođendane,
vjenčanja i sprovode unutar mjesne zajednice.
Svu svoju osobnost ubacila je u rajčice i
zafrige, umake i sosove, roštilje i ćušpajze,
knedle i salate, ribu na lešo i pudinge,
palačinke i kolače, torte i sladolede.
Noge su mi od silnog rada otežale, a stopala
rasla, cipele postajale sve ravnije, na kraju sam
kupovala one u obliku peraja da bih mogla što
radosnije plivati svojim životom.
U međuvremenu sam postala krsna kuma trima
djevojčicama, vjenčana kuma rođenoj sestri
koja se udala za propalicu, jamac za kratkoročni
kredit za auto prijatelju iz djetinjstva, a
posudila sam i svoju ušteđevinu jednom tipu
koji je bankrotirao pa su mu kamatari promijenili
opis tako da sam se sažalila nad njegovom zlom
sudbinom i prestala uplaćivati vlastite rate za
struju i centralno grijanje, te mi je zaprijetila
ovrha nekretnina i ćuza.
Jednoga dana, razgledavajući na rasprodaji opet
poveću torbu s bezbroj džepova u koje svašta
stane, dotaknula me, bolje rečeno šljagnula me
Božja ruka, a potom je Svevišnji zaurlikao:
„Ukoliko ikada više kupiš torbu veću od
deset centimetara kvadratnih u tlocrtu, spalit
ću te na lomači!“


Tras! Pljas! Zviju! U hipu, u stotinki sekunde
doživjela sam prosvjetljenje. Lomača je
lomača, Bog je Bog, a naredba je naredba.


Život je, zapravo, jednostavan.Trube su zatrubjele, more se otvorilo.







Kao prava preobraćenica s gađenjem sam vratila
prostrani artikl na svoje mjesto i odlučila
sasvim promijeniti stil života.


Došla sam doma ljuta kao guja i izbacila iz
stana sve odjevne predmete u kojima sam se ugodno
osjećala, vrećaste haljine, kojekakve trenirke
i šlafroke; zatim pedesetlitarske lončuge i
tave čiji obujam je bio dovoljan da
četveročlanu obitelj zaštiti od kiše ukoliko
je potrebno, ledenice, jedaći pribor za sto
osoba, prekobrojne tanjure i zdjele za salate, a
smočnicu sam u navali energije u tri sata
pretvorila u sobičak za ljenčarenje, dokolicu i
nemišljenje.Sve sam to obavila prije nego su se najdraži
vratili kući: još sam stigla nabaviti sedam
najmanjih torbica na svijetu, kupila tri para
cipela s visokim, šiljastim petama i dva
svijetloplava kostimića, broj premala, u kojima
sam jedva mogla disati.
Znala sam da će nova mondura otjerati od mene
napasnike, parazite, vampire, dokoličare i
jadnike. Dok sam nabadala u štiklama po ulici
pazeći da se ne stropoštam na asfalt ili ne
uglavim u tramvajskoj šini, napokon sam bila
usredotočena samo na sebe, a ne na budućnost i
egzistencijalna pitanja ekonomskog karaktera.
Odjednom sam razmišljala jedino o tome kako
disati a da se ušici na kostimu ne rasparaju,
kako prijeći križanje dok traje zeleno svjetlo,
a moje noge drhture od nedostatka sigurnosti i
spretnosti.U ruci sam imala jedino minijaturnu torbicu kojom
sam mahala lijevo-desno održavajući ravnotežu,
a u torbici najmanji novčanik na svijetu,
kreditnu i osobnu karticu i ruž.
Izbacila sam fotografije djece, muža i psa,
četverolisne djeteline, plastičnog praščića
i članske iskaznice kojekakvih udruženja, i
mada sam zapravo bauljala, činilo mi se da
letim.S malom torbicom, naime, i problemi se smanje, a
ljudi vas počnu više cijeniti. Kad su me djeca
ugledala onako sapetu, nesposobnu za rad, odmah
su se primila spremanja sobe, glačanja, bacanja
smeća i nikad me više nisu zapitala da im
posuđujem lektirne naslove u knjižnici.

Muž me počeo izvoditi na ručkove jer se
asortiman jedaćeg pribora svih vrsta i oblika
neprestano i uporno smanjivao. I u kući sam
počela boraviti u elegantnim, strukiranim
haljinama s volanima, a na noge sam navukla
ružičaste natikače s perjem čija je peta
svako malo rasla. Znate, na gazelu se ne mogu
staviti bisage, a na magarca mogu.
Ako razvijete krhkost, sve probleme će početi
rješavati netko drugi. Uglavnom, prestala sam
izgledati kao Anka Partizanka koja gradi
autoceste i trasira željezničke pruge i
pretvorila se u Trnoružicu.






Kakav odmor! Kakva bajka!


Još sam i zacementirala umjetne nokte na prste,
dovoljno dugačke da i izgledaju seksi i ništa
više ni manje od toga. Kad sam ih namazala
crvenim lakom, svi su shvatili da odustajem od
prizemnih poslova i prizemnosti u širem smislu
i na sastancima uredništva biblioteke
"Razdor" počeli su me gledati s
uvažavanjem.






Čeljad oko mene, uključujući i muža, misle da
imam bogatog i tajnog ljubavnika. Puštam ih da
misle što žele i ludo se zabavljam.


Naučila sam hodati u štiklama bez popikavanja,
pocupkivanja, izvrtanja gležnjeva, lomova kostiju
i čini mi da sam pronašla sebe.


Hm, da, potvrđuje mi dragi Bog. Govorio sam ti
oduvijek da je život je-dno-sta-van. To znaju
Forest Gump, mali Ivica, Mujo i Haso, dobri vojak
Švejk, Barbie i još poneki. Ma, trebala si
kupiti najmanju torbicu odmah u početku.


Ali nikad nije kasno, i zapamti, dijete moje:
uvijek možes biti još slobodnija i još, još
sretnija!

i još me raduje,
ljubljenje kradom u hodniku,
brzi nježni dodir,
dok nitko ne gleda...
i osjećaj želje koji ostaje :))

počečeo je s "opet si Bogu drag", novom frizurom,najugodnijom kavom..
nemam pritužbi, današnji danu!!:))