ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

vani izlazi sunce, i smijeha je tako puno, samo ga treba znati čuti..
radosti je svuda, samo ju treba znati pokupiti...
negdje u nama sve je to...
samo se u sebe treba zagledati:))

Ali mi misli pale na ratni studeni, osječki kolodvor. Kći i ja u busu, odlazimo daleko, a on nas ispraća..i ostaje sam....
Kako sam ga onda voljela, nemjerljivo.
al ljubav umire, tko zna kako i zašto, ali jednostavno ode..
Upoznah ga još kao djevojčurak,srednjoškolka, on dugokosi, izvrsni svirac gitare, koji zna zavući žicu da dotakne baš ono u uhu...gdje razum stane.(poslije me zvao gruppie, a pred kraj i opakom ženom:))Imao je najtoplije ruke, plave oči kao more, i osmjeh koji se za mene rađao.
Bili smo nerazdvojni, podržavali jedno drugo u svemu, i tri puta uz noći pune strasti i topline iznjedrili nova bića, male anđele(danas ne više tako male).
Dvadeset godina disali, plakali, smijali se skupa...skupljali radosti i tuge.
Kako me je volio nekad, al ljubav umire.
Neprimjetno, ali neminovno, negdje se zagubila radost, znanje kako uživati jedno u drugom... Izgubismo niti koje su nas vezale, i odjednom postadosmo stranci koji se nikad nisu ni poznavali a kamoli voljeli.
Zagledavši se jednom u njegove oči, nisam se našla u njima, uz tupo saznanje da me to ne dira....

ljubav umire....

Postalo je mučno, i ružno, i izbjegavanje susreta u istoj prostoriji, čekanje da onaj prvi koji je legao zaspi pa da i drugi ide leći...
Čemu? Život je prekratak, da bismo si smjeli dopustiti takav luksuz biti toliko nesretan.
Oštri rez, u mojoj režiji. I kraj.

Srećemo se, zbog djece, ali osim njih između nas nema više, čak ni prijateljstva...možda je i za to potrebno vrijeme...
I njega i mene, već su dotakli drugi zagrljaji, ne pomišljamo na povratak jedno drugom, niti ćemo ikad.
Ja još samo ponekad volim čuti kako svira(majstor)... to je jedina stvar u kojoj je ostao isti u mojim očima....

Danas se ne volimo više.

a mene jedino brine što imam gripu i ne mogu se ljubiti:(((

-"Mnogo sam zgriješio.Došla mi punica, zapričali se i ja ju kresnuo"
-"To je veliko grijeh"
-"Nije to ništa, došla mi snaha, mi se zapričali i ja ju kresnuo"
-"Uuu, pa ti si veliki grešnik"
-Ma nije ni to ništa, došao mi zet u trgovinu , zapričasmo se i kresnemo"
-"Ajd ti polako kući da se mi ne zapričamo."

grlobolja, slinav nos....
ovdje me ubi politika i predsjenik novi i stari i neizabrani... gdje nestao dobri stari sex odavde?:))))

kojeg ne pamtim po živim stvarima...
samo s jedne slike,, (morbidno)sa sahrane.Voljela bih da ju nikad nisam vidjela,jer sve ostale su izbljedjele kraj njene konačnosti.
Možda zato nikad kasnije nisam voljela ljude s brkovima...jer na njoj su njegovi crni brkovi tako beživotni.
Nemam tu fotografiju, i ne želim ju imati...nikad više pogledati...Pamtim samo majčin čvrsti, drhtavi stisak oko moje sitne ruke.
Nepune tri, i on ode, iznenada i tužno.Zašto nam sjećanja ne idu tako daleko?Da se sjetim osjećaja dok me on držao u krilu, dok mi je pjevao.., dok me uspavljivao....kažu da je imao divan glas.On me nazvao Jejka,i taj nadimak nosim s ponosom.
Kažu, kako je bio veseljak, kako je bio nepredvidiv i zanimljiv, kako su ga učenici, kojima je pričao o križarskim ratovima, i stranama svijeta, o starom i srednjem vijeku, o morima i planinama, jako voljela.A ja bih voljela da me baš on naučio, da na istoku uvijek izađe sunce, ma koliko tužni bili.Možda i je, svojim odlaskom,jer dio njegove snage i radosnog življenja cvate u meni, i na tom sam zahvalna.Nema bolje ostavštine.
Falio mi uvijek, nikad ničim nisam ispunila tu prazninu.Nikad i neću.
Žao mi nega, jer me nije gledao kako rastem, kako odrastam, nikad svoje unuke nije poveo u šetnju...i njima fali, jer sve što znam o njemu,govori da bi ih obavio ljubavlju i zaštitom.
Ostavštinu prenosim na njih.radost je živjeti. bez obzira na gubitke.

U spomen, i s ljubavlju moj oče:))

i sami čitati profile:))

začudo, jedna bi plava boja očiju, izvrsno zazelenila ovu zimu:)))

centimetar nečije kože, gram nečijeg uzdaha, pola herzha uzdaha
i brdo nečije topline...

zakrpu, nepoderivu, za oklop.

više nego ikad, želim da ovaj dan prođe, i ode do tri vraga, i još kojekuda... samo nek prođe već jednom:(((

Prvi je o tebi, ali neodređen.
Ono čega nema ostaje i peče.

Drugi je o tebi. Jabuke i voda
drhte u daljini dok uza me hodaš.

Treći je o tebi. Ne poznam ga više.
Samo svjetlo munje, vedro crne kiše.

Četvrti je o tebi. Ne vidim ti oči.
Tragovi u blatu, koraci u noći.

Peti je o tebi, a ti si daleko
do mrtvoga mora otišla si rijekom.

Šesti je o tebi, kao da te ima,
kao da si ovdje. Veče je, i zima.

Sedmi je o tebi, jedva da ga čujem.
Pod grlom u mesu skriva se. I ruje.

Osmi je o tebi. Govori i ćuti.
Ponavlja ga ptica. Ti ga nećeš čuti.

(Z.Golob)

Moj vlastiti blog od neki dan, me naveo da posložim sjećanja, sjetim se nekih izgubljenih ljudi...
Večeras mislim na plavookog dječaka... glavnog glumca filma zvana"moja prva ljubav"

Bio je razigran, pomalo divlji, nikad se nije uklapao u kalupe malog mjesta, na neki način crna ovca, već samim rođenjem, jer naime ni obitelj mu nije bila stereotipna, živio je samo s majkom, koja ga je obožavala, i znam da je umrla one noći kad i on... sasvim.

Ja nisam,
napokon, mladost nas čini tako otpornima na sve....
Godinama sam ga gledala iz prikrajka, približavala se naivno al odlučno, korak po korak,i na kraju ga dobila, ne dobila, posudila nakratko:)))
Kave u slastičarni, uvijek su zvonile smjehom, sentiši su uvijek bili puni drhtavih uzdaha, pa zaboga, imala sam samo 15.....on 18...
Rano sam odlazila kući, kao dobra djevojčica, jutrima slušala o nekim tulumima, pijanstvima... volio je slobodu neizrecivo....
Vidjelo se to u njegovom plavom oku, u svakoj kretnji, nemir njeovog duha naprosto nas je sve nosio.....
dok ga napokon nije odnio... odakle se ne vraća....
Samo sam jedne nedjelje čula da je umro...neočekivano, zapanjujuće... dan prije odlaska u onu vojsku... u koju tako nije želio ići,čak je rekao da ga oni tamo neće nikad vidjeti...ali ni mi ovdje ga više ne vidjesmo:(
I obistinile su mu se riječi, i ja danas, nakon toliko godina, još sumnjam da je namjerno.....

Danas se sjećam, plavookog dječaka, Divljih jagoda, jednog divnog parka koji zeleni u meni još...
Danas se sjećam, njegova nemira... al nekako ta pomisao smiruje moj nemir... da li iz straha... da ne pretjeram s nemirom...

Tko zna što bi i kakav danas bio... bi li bio sretan, bi li se ikad smirio taj pogled, te ruke... bi li se ikad uklopio... sasvim je nevažno...

samo ga se danas sjećam......

Jutro je počelo osmjehom u mraku, mirisom u tišini i šapatom, prekrasno....
poslije ga ovaj mokri snijeg razcmoljio, i sad samo želim vratiti se današnjem jutru;:))

ne vjerujem očima:)) ferije je, vani minusi a moj sin ustade i ide na pecanje:)))besposlen pop bome i jariće krsti.