ujutro alapača, navečer romantična udavača:))

skupe se jesenas tei pijana maloljetnika...
koji se inače ne znaju drugačije zabavljati, sačekaju dečka kog i ne poznaju, napadnu ga, istuku i slome mu čeljust.
dječak završi sa 10 šarafa u čeljusti i mjesec i nešto dana na tekućoj hrani...
danas dizanje optužnice i odmah osuda.. svaki 50 sati dovrovoljnog rada.
jel to pravda?:(

Počneš na netu jutarnjim riječima."dođe, vidje , otiđe"
Jedan od prvih sugovornika, topal i dalek.. al duhovit a opet iza riječi ozbiljna vrsta usamljenosti, na mjestu gdje i nije baš tako sam.
Pa jutarnje ustajanje u 6, da prozbori se koja riječ, prije odlaska na posao...
prva zvonjava telefon, i glas....od koga zadrhtiš...a glas uzbuđeno prtiča brzo, sve brže, od neugode i stida i možda već začetkom želje. Prelaz na istu telekomunikacijsku mrežu, da bi ti razgovori bili češći, i duži...i duži...
Noćna buđenja nakon čudnih, djevojačkih snova ( u ovim godinama)pa sma-ovi o nedostajanju

Pozove te na kavu.. i ti ti želiš.. a bojiš se...bojiš se sebe, bojiš se njega, a najviše se bojiš... da će sve završiti ničem
zaputiš e na put, on dođe na kolodvor, ne bi li te u toj gužvi vidio, a ti osjetiš, da je on tamo, i skriješ se ko mrvica u gomili..
Ali želja je jača
.i nakon te geste pristaneš na kavu...

i dobiješ ljubav
i daš ljubav. onu istinsku.. iz duše.. a o tijelu...
O tome čak ne mžeš ni pričati jer je prvi dodir ostao duboko urezan u leđima za sva vremena.
I ispunjava te radošću, i snagom, ta zabranjena ljubav
ma ko mari ako je zabranjena, neka je samo tu.
I ljubite se
u šumam, livadama, u autu
ljubite se gužvajući plahte koje pod vama šušte željom i ispunjenjem
i tješite se u svojim tugama..il razgovorom, il poljubcem
il tijelom
pa ste prijatelji
i ljubavnici


i potraje
godinu dvije... pet... skoro pet...

i znaš ga u dušu
i zna te u dušu

i odjednom tišina....
i pitaš se....
a ne znaš kome i kakvo pitanje da postaviš..Ostavljaš ga u njegovom voljom izabranim tišinama,
i ne znaš ništa o nekom o kom si znao kad ustaje i kad ispija prvu kavu.. na kojem je kilometru u koliko sati

i ne smišljaš osvetu,, i ne javljaš mu se., i ne praviš mu neprilike,
jer mu želiš samo sreću...

i nedosteje..

i povjeruješ da je tišina pakao veći od svih paklova na svijetu... i je

"U duboki i zagonetni bunar njenog pogleda ubacio sam šapat jednog malog poljupca, kao sjajni srebrni novčić,ali on je zalutao negdje na dugom putu do dna...

Sreća da nisam ništa poželeo...
Ustajući, naneo sam joj prstom dodir na obraz, pažljivo i nežno,kao prozirnu nijansu svetloljubičaste na tek započeti potret Čežnje."


-Idem sad.nedostajat ćeš i Ti Mala Breskvo...

(Đ.B.)

Ljubav je čarobnica, vila koja preobražava
bezvrijedne stvari u radost i stvara kraljice
i kraljeve od obične gline.
Ona je miomiris tog čudesnog
cvijeta - srca - i bez te svete strasti,
te božanske omame,
mi smo manje od zvijeri;
a s njom je zemlja nebo,
a mi smo bogovi.

(R. G. Ingersoll)

još čujem
u gluhoj tišini
zvuk tvojih jagodica
na mojim grudima

ko Mocart:))



22.08.2011.

Postoje njesta, ulice,kafići i brojevi telefona, gdje bih te mogl naći.Ali ne tragam više za zlatnim ždralom
.Umorna sam od tvoje ljubavi i neljubavi,od tvoje nježnosti i grubosti, od tvog poštovanja i tvog poniženja...
tvog napuštanja. Ne tragam više za tobom.
Zavirim ponekad, osvrmuvši se, na neka stara pisna, u kojima još miriši ljubav.U kojima sam kap na tvom dlanu.
Ali svakim se osvrtom,opraštam za jesan korak.Jer sam prečesto bila slana kap na svom dlanu.

I ne mrzim te.U svim tim traganjima bilo je želje, iščekivanja, ljubavi i bezazlenosti.To ne dam.
Pamtit ću dobre stvari.Pamtit ću šumu,Pamtit ću kako smo se smijali.Pamtit ću kako smo se dodirivali,
tajno, a sve nam je poslije ostajalo u očima.Pamtit ću, kako sam te dočekivala i ispraćala.
Pamtit ću i ružni kraj..ali u ime prošle ljepote neću zanovjetati.
Izrečene riječi neću povući. Jer s njima sam se konačno pomirila sama sa sobm, i shvatila da više ne mogu reći molim te i sorry...Jer ne znam zašto.Ali sad više nije ni važno.
Ljubav je moja bila oblak i san, ali sam se dovoljno čvrsto držala zemlje, da bih se zavaravala da ćeš ikad biti moj.
Vrijeme je, dragi moj ljubavniče da se i ja oprostim od tog ljubavništva.
Ipak, voljela bih bar ponekad znati kako si.I sad ti želim svu sreću svijeta. I sve što si u životu poželiš, osim da to budem ja.
Zaboravit te neću.Možda ću te sresti slučajno, kad na tebe i na mene siđu godine. I znam da ću se obradovati. Kao dalekoj
nekoj jeci, koj a vraća šapat...

Zbogom, moj ljubavniče!

.. nedotaknuta, čak ni tvojim pogledom...
pitam se jesam li bar na tren,
kad dotakneš jastuk u tvojim mislima..
i jutrom, dok se budiš u svitanje..
pogledaš li na ovu stranu
gdje se san sa suzama stapa...
prođu li ti kroz misli
šuma,ljubljenje zorom i kradom..
pitaš li se... čija sam..
il sam još svoja i tvoja...
dišem li noću snom ili tugom...
dok me kažnjavaš
nedostupan i dalek...

ne mogu vratit neke dane....
ali mogu sačuvati radost
zaspalu u njima...

Link

Ostaješ

Ostaješ skriven
u mojim dubinama, tajnovitim.
Jedan, jedini, zatajen od svih.

Ostaješ tamo. Na toj livadi, visok poput jablana.
Nedodirljiv
vjerovima i olujama.

Ostaješ uspavan.Na izvoru mojih suza.
Na rubu mojih osmjeha.
Neprepoznatljiv svitanjima
koji me zatiču budnu.

Ostaješ neizrečemn
A ja ti ni ime ne izgovaram.
Nigdje.
osim u posvemašnoj tišini šuma,
gdje mi se vraća jekom radosti.


Ostaješ jedan jedini,
tajan i neponovljiv,

A ja čuvam te predjele sna,
od nevera i munja.
Najčvršće, svojom lavljim upormošću, od onog svakodnevnog.

Što vremenskom hrđom.
u konačnici nagriza sve.

09.11.2010. u 13:41

danas cu se opit,rujnog vina.jer cijelo jutro osluskivah poznate korake pred svojim vratima.stigose do vrata,zastadose na tren,i odose.danas cu se opit,samo za te korake...

Razgovara Perica sa Bogom:
- Bože, voleo bih da sagradiš most koji povezuje Evropu i Ameriku.
- Ne mogu Perice. Ocean je to, nemirna voda, velika razdaljina. Most bi bio nestabilan. To je gotovo nemoguće.
- Dobro. Onda mi objasni zašto su žene takve, da im ništa ne odgovara, šta god da uradimo. Čas se smiju, čas plaču, čas bijesne...
- Dobro de Perice, reci mi sa koliko traka želiš most?

kad kreneš odavde prema tamo...
nek koraci budu nečujni...
ni šuštanje lišća,
ni šljapkanje kiše
ni škripa snijega...
nek ne poremeti tišinu..

kojom te ispraćam...

nek ne bude glazbe,
nek ne bude plača
nek ne bude ništa sem tišine odlaska...

možda onda ipak ne zamjetim...
kako ostajem sama...

navikla ljubiti te

u tišini.

(bye me)

Dolazio je jutrima, dok sviće, piti bistru
vodu, u kojoj se noću ja okupah,ostavlja
jući u njoj blagi trag čežnje i komadić
tajne.
Dolazio je nestrpljiv, radostan i raznježen, piti vodu, čiju sam površinu lakom rukom i nježnom mišlju, mreškala da ga ne uplaši, a da ipak poželi moj odraz u njoj.
Poslije je stizao, do samog izvora svilenog toka, gdje sam ga čekala skrivena i maglom i kišom i sjenom.
Jutrima već, ne pije vodu mog jezera.
Izgubljen je(za mene) negdje duboko u šumi.

A ja, samo, ne bih voljela da je negdje žedan.

jel još smijem pisati