Bog je katkad pravi šeret, na strmini doda teret...

Iskreno dosta mi je više ovih jebenih noćnih smjena. Naradim se kao živina a za kaj? Za ništa. Ne tražim ni hvalospjeve ni fanfare ali ono ljudi HALO. Jednosatvno mi se više ne da...no to nije uopće tema. Ono što sam htjela reći je posve nešto drugo.

Znate ono kad ste bili malo pa su vam svi govorili "samo budi dobra i poštena i proći ćeš dobro u životu"...hmmm brijem da su mi davali loše savjete.
Savjeti ukućana, bliže daljne rodbine i svih koji su došli u doticaj samnom su glasili ovako nekako;


VRTIĆ/OSNOVNA ŠKOLA -uvijek pojedi sve s tanjura da bi sutra bio lijep dan ili pojedi sve s tanjura jer ti si sretno dijete koje ima što jesti za razliku od djece iz Afrike
Nekako mi je trebalo dosta godina da skužim da ne postoji korelacija između količine pojedene hrane sa vremenskom prognozom ili gladi u Africi.
-budi dobra i nemoj se tući s drugom djecom u vrtiću/školi
Zbog ovog savjeta sam pobrala dosta batina za koje starci ni dan danas ne znaju(jer sam bila dobro dijete i slušala starije)
-nemoj biti sebična i dijeli igračke s drugom djecom.
Od ovog savjeta nemam apsolutno ništa. Dapače u kombinaciji s prethodnim uglavnom se događalo da dijelim svoje igračke ali ih ili ne dobijem nazad ili ih dobijem potrgane a pošto se nisam tukla zbog toga uvijek je to nekako prolazilo nezapaženo.
-budi dobra učenica i zalaži se na sati
Hmmm pa već u drugom osnovne su me zvali "ona štreberica s naočalama", i da imam masu pohvalnica(uskoro ću početi koristiti za grijanje ako plin poskupi).

SREDNJA ŠKOLA
SVE ZAJEDNO OTPRILIKE OVAKO:ne markiraj, ne smucaj se s dečkima, nemoj pušiti, piti i drogirati se, uključi se u što više izvanškolskih aktivnosti(upisat ćeš bolji fax), ne suprotstavljaj se profesorima i kada su u krivu, dođi na vrijeme doma(ili nema van naredna dva tjedna), nemoj kasno gledati tv(ujutro se rano budiš ili neka slična bezvezarija) itd, itd.

POSAO
-budi točna, vrijedna, pomozi drugima(posebno starijima), idi jest i piti kavu zadnja, nemoj se svađati, uvijek se pokori želji nadređenih i starijih kolegica ako to sve i još mnogo toga napraviš dobro ćeš proći u životu a karijera će ti se strmoglavo uspinjati.

Dakle savjeti iz djetinjstva su totalna bezvezarija i samo su od mene napravili osobu s blagim opsesivno kompulzivnim poremećaje koja ne može završiti obrok ako tanjur nije posve čist, također mi je uvijek neugodno kada nekome posudim lovu/knjigu/cipele/bilo što pa onda nakon tri mjeseca to moram tražiti nazad a što se tiče učenja i kada naučim nešto novo nemam to gdje ni kako primjeti a i uvijek mi je neugodno ispravljati GLUPE ljude(jer dobre djevojčice šute i ne svađaju se).

Savjeti iz srednje škole su totalna bezvezarija također. U cijeloj srednjoj školi markirala sam samo jedan sat matematike a onda mi je i taj jedan mama opravdala. usadili su mi osjećaj preogromne grižnje savjesti ako bih i pomislila na markiranje. Doslovno sam imala osjeća da će mi starci iskočiti iza grma ako to napravim. S dečkima sam prava katastrofa, možda zato jer dok su moje školske kolegice stjecala svoja prva iskustva sa suprotnim spolom ja sam sjedila doma i vježbala kemiju na papiru. Nisam ni pušila ni pila dok se nisam zaposlila(ali to je duga priča) što je rezultiralo time da mi je dovoljna jedna cuga da se oblijem kao prasica i nemam nikakvu samo kontrolu kad počnem piti jer su mi to zabranjivali. Totalni kontraefekt. Isto tako je sa dolascima doma na vrijeme. Kad odem van ne znam se vratiti kući. E da su me puštali malo duže van prije ne bih imala toliku fobiju od odlaska kući sada sa 30 godina. Zabrana gledanja televizije je od mene stvorila pravu ovisnicu koja kad se nakači na neku seriju ne jede, ne spava i počne misliti samo o tome i dosađuje o Bogu i narodu.

Sve ove glupe savjete nadmašuju oni o poslu. Radim već 12 godina i samo da kažem da najbolje prolaze oni koji stalno kasne, oni lijeni, bezobrazni, oni koje ne ulažu u svoje obrazovanje, oni koji pola radnog vremena provedu pijući kavu i oni koji imaju sposobnost ulizivanja na granici nemogućeg. Jer za njih se kaže "on/ona je takva/takav" bez ikakvih daljnih razgovora. Ini koji rade i šute, koji završavaju fax o svoj trošak, oni koji se danonoćno educiraju i pokušavaju svoj posao obaviti najbolje što mogu ti su očito idioti. Idioti koji potegnu za druge...pa kad bolje razmislim i jesmo idioti.

E sada bih samo željela primjetiti da jednog dana kad budem imala djecu ja njima davati posve druge savjete, između ostalog:od malih nogu tuci, viči, udaraj, gazi, kradi, psuj, pij, puši, drogiraj se, uživaj u lijenosti i gluposti...i u našoj državi ćete since i ćerce najbolje proći.

Točno je 5 sati i četiri minute.

Još dva sata i 26 minuta do kraja smjene! Tek toliko ukratko!
No dosta o poslu.
Htjela sam pisati o univerzalnoj iskričavoj temi;usamljenost i nedostatak sexa ali eti potrefilo se ovih dana da sexa ima a usamljenost je ionako otrcana ovdje, pa ću malo pisati o blogu, ovom tu blogu, blogu na Iskrici.

Nije da sam sada ja neki redoviti pisac bloga, ne mogu za sebe reći ni da je sve što napišem pametno(ali se nadama da će drugi reći) ali se trudim uglavnom napisati nekoliko rečenica uobličenih u manje-više smislenu cjelinu.
Nije li to na kraju krajeva i neki blog-cilj?
Ti napišeš nešto o nečemu ili ničemu i onda možda netko to nešto pročita pa se eventualno otvori rasprava te se podijele mišljenja.

Mene nije bilo neko vrijeme, morala sam obaviti godišnji, neka kratka putovanja i tako to, ustvari nebitno, glavno da sam sada tu...prolazim ja tako večeras(u nadi da noć brže prođe) po ovdašnjim, Bog ih blagoslovio blogovima i što vidim? Nekima svaka čast, ali ono svaka čast li neki zaista ne znam što rade ovdje. Npr. blog zapis od jedne rečenice, što bi to trebalo biti, neki ekvivalent Facebook statusa, ili još bolje blog zapis od jedne riječi, to je kao nešto dubokoumno i mi smo svi ostali teški luzeri jer ne kužimo kaj je pjesnik htio reći! Mislim stvarno!

Moj profesor hrvatskog jezika iz srednje škole je znao reći kad smo pisali zadaćnicu da ako netko ne zna što bi pisao i nema nešto barem imalo pametno za napisati bolje da ne piše i neka ode na kavu pa neka ispravi zadaćnicu sljedeći sat. To je onda funkcioniralo, možda bi njegov savjet trebali i neki kvazi-bloggeri poslušati, ako ne zbog sebe, onda zbog svih ostali koji ne pišemo samo da bi pisali već koji pišemo kada time nešto i napišemo! If you know what I mean?

Eto prošla je zima, prošlo je proljeće i došlo je prokleto vruće ljeto...

Gledam po gradu sve te djevojčice u kratkim hlačicama, bez grama celulita i bez ikakve naznake proširenih vena i popucalih kapilara, lišu sladolede, piju svoje Janice bez ijedne brige na svijetu i ne mogu a da nisam ljubomorna. Svaka normalna ženska će me skužiti!

No dobro, imam i ja svoje adute. Kažu mi ljudi da imam lijepu kosu i guzu i kaj ja znam, svi ionako znamo da će muško reći bilo kaj samo da bi dobio a istina je ta da bih ja sve sada popušila jer laički rečeno mislim da se tjeram.

Tjeram se kao nikada do sada u životu.

Nekidan na poslu sam se ulovila kako blejim u šefa, čovjeka od svojih 50 god, obiteljsi tip s kojim oduvijek imam dobar profesionalni odnos, e taj puta sam kao nešto slagala na neku policu i samo sam blejala u njega i zamišljala kako me krvnički uzima i ljubi i grize i ja mu trgam kariranu košulju i vrištim...

Jučer u tramvaju, idem s posla u svojoj novoj tirkizno-sivoj haljini, nakićena s morem narukvica i ogromnom ogrlicom, zagledala sam se u svakog ali baš svakoga muškarca, mladog, starog, debelog, mršavog...ne, nisam im gledala lepe oke već direkt u međunožje ili guzu, zavisi kako su stajali...

Naprosto mi je nepodnošljivo, ne znam što je to u ovom ljetu ali počelo je opako...

Opet na poslu danas scene i pol...sve radim s pola mozga a ostatak mozga sanjari samo o fucking sexu, o sexu u krevetu, u kuninji, na plaži, u parku, u autu, o polaganom sexu, o grubom sexu, o sm sexu o sexu bilo koje vrste i oblika.

Apsolutno mi nije dobro od toga, izgorjet ću! Izgorjet ću definitivno ako ovo ljeto potraje!

Opet je provela cijeli dan ne radeći ništa. Probudila se kad je jutro bilo već dobrano na izmaku, otvorila je prozore a vani ju je dočekala kiša. Provirila je glavu kroz prozor i pustila da ju kišne kapi razbude. Voli takva jutra. Ljeto je na izmaku, polagano sunčani dani ustupaju svoje mjesto jesenskoj rapsodiji.
Stavila je kuhati kavu dok se tuširala.
Ponekada dok je bila mlađa je uživala u svojoj samoći, u svojim ritualima ispijanja kave na terasi, dok je pušila obavezno je uz to išla i cigareta, ponekad novine. Sada je umjesto novina imala laptop i internet, umjesto cigareta malo suhog voća, jedino je kava i samoća ostala nepromjenjena.
Kao i svaki put razmišljala je o sebi, svom životu, o tome kako bi baš bilo lijepo da je jedno jutro dočeka kava već skuhana kad se probudi...pogledavala je mobitel. Ionako nitko osim mame i najbolje frendice niti piše niti zove, osim s posla kada treba uskočiti u smjenu.
Sjetila se i njega, njega koji ju je uništio za sve druge poslije njega. Sjetila se te noći kad se prepustila njegovim rukama, a to nije bilo tako teško. Točno je znao što treba reći i što napraviti.
Sjedila je upravo tu, gdje i sada sjedi, on je sjedio pored nje, pili su Cabernet Sauvignon i jeli brie koji joj je prijateljica donijela s godišnjeg u Francuskoj. Igrali su tu igru već mjesecima, razmijenjivali poglede u društvu, potajno, posve sami u tom svijetu.
Bilo je neminovno da se dogodi ta večer, mislila je sada sa vremenskim i emocionalnim odmakom.
Ona je organizirala malu zabavicu, kod sebe, prijatelji, malo vina i fine hrane, laganog jazza. Bio je gentelman od dolaska, obasipao je pažnjom i komplimentima. Ona je samo željela ostati na samo s njim i druženje s drugima je predstavljalo pravo mučenje. Na kraju večeri su ostali njih dvoje, jedna prijateljiva i prijatelj koji su odlučili spavati kod nje. Družili su se na terasi, zora je već svitala, prijatelj i prijateljica su se zavalili u njenu spavaću sobu...

Razgovor je nekako zamro, a i kako riječima opisati ono što su htjeli reći. Uspravila se na pletenoj fotelji i zagledala u more koje se naziralo ispod nje, treperila joj je duša i tijelo. Dotaknuo joj je koljeno, trgnula se kao opečena. Zamolio ju je da mu natoči još malo vina a ona je kao svaka pristojna domaćica odmah ispunila njegovu želju. Pogledala ga je, u toj fotelji, na njenoj terasi, pripadao je tamo, tako jednostavno i tako čisto, on na njenoj terasi. Naslonila je glavu na njegovo rame a on ju je zagrlio, izgubila se u njegovom mirisu i njegovoj ruci na njenom ramenu. Odložio je svoju čašu na stol i okrenu se prema njoj. Pogledao ju je kao da traži odobrenje i poljubio ju je dok su se prve zrake sunca igrale na njihovim licima. Podigao ju je i odnio na kauč u boravku, nježno ju je spustio i ljubio, istraživao je njena usta svojim jezikom dok je ona primala sve što je nudio. Lagano je uzdahnula dok je tražio put do njene dojke ispod košulje. Prvo jednu pa drugu je lagano masirao svojim znalačkim prstima. Razodjenuo ju je u tišini, prvo nju pa sebe, kao da joj je prvi put dala mu se cijela. Gibali su se u ritmu strasti, jahali su na tim valovima užitka kao jedno tijelo i po prvi puta ona je znala da je to čovjek njenog života. Nije prestajao istraživati njeno tijelo svojim prstima, uzimala ga je cijeloga, pritisuo se uz nju kao da mu život ovisi o tome.
Rekao je da ne vjeruje svojoj sreći, da ljubiti nju mu znači sve na svijetu, sjela je na njega i pomicala se gore-dolje, dovodeći ga do ludila, zajedno su došli do vrhunca, zgrčili su se i pali jedno drugome u zagrljaj.
Probudila su je prijateljica sa skuhanom kavom, otišao je dok je spavala, prijatelj je upravo kopao po njenom ormaru tražeči ručnik. U njenom stanu se svi osjećao kao doma, svi osim nje.
Osjećala je posljedice sinoćnješ vina, u glavi joj je bubnjalo a u slabinama i dalje pulsiralo. Smješak na prijateljičinom licu joj je govorio da sve zna.
-I kako je bilo? -upitala ju je
-Sve što sam očekivala, pa i više. –odgovorila je
Počeli su se viđati, ako se to tako može nazvati. Dolazio je kako je njemu odgovaralo, u tajnosti, malo je govorio, samo ju je ljubio a ona je prešutno pristala na taj dogovor. I trajalo bi to da ona nije prekinula taj odnos, prekinula je sve veze s njim, i rekla da ga ne voli, ni da on nju ne voli, da joj treba više. Bila je to noć ludila i alkohola, svađe i tuče, izvadili su najprljavije rublje svoje veze i bacili jedno drugome pod noge.
Odbacila je njega i sve njegovo, uništila sebe i pala ponovo u svakodnevnu kolotečinu, u rutiniranost života, posla, besmislenih izlazaka i opijanja, upoznavanja hrpe muškaraca kojima je uvijek nešto nedostajalo.
Pomoglo je, nakratko, da zaboravi na njega, na bol, na bol na koju se još nije navikla ali se lagano uči živjeti s njom.
Sada joj je gotovo svejedno, ali sjeti se njega nekada, kada kao danas pada kiša i kada nema pametnijeg posla.

Upravo je bila došla iz šetnje, kišobran je odložila u hodnik i još uvijek u šarenim gumenim čizmama otišla na terasu. Stajala je tamo i gledala more, sivo, tamnom, pomiješano s oblacima, bez jasne granice među njima dvoma, iz sanjarenja ju je prenulo zvono na vratima.
Otvorila je. Stajao je tamo, u kiša je kapala s njegovog crnog kišobrana, pomakla s eu stranu i pustila ga unutra. U glavu joj je tutnjalo, htjela je nešto reći ali glas joj je zamro.
Kao da nikada nije ni otišao, gledala ga je kako se skida i stavlja svoj kaput na vješalicu u njenom hodniku. Preošetao je do linije i stavio Arethu Franklin. Stajale je tamo u hodniku, nesposobna za išta drugo. Prišao joj je, pomaknuo je pramen njene kose s lica i poljubio ju je.
Na njegovom jeziku se još osjećao blagi alkoholni okus Macallana, košulja mu je mirisala na duhan, tu tako poznatu kombinaciju mirisa nikada nije mogla do kraja zaboraviti. S jednom rukom u njenoj kosi a drugom na dnu njenih leđa ponovo su započeli davno uvježbani ples. U očima joj je prepoznao ono što ga je uvijek njoj i vraćalo, jednostavno ljubav, bez suvišnih pitanja, bezvremensko obećanje i ovaj put je odlučio voljeti je onako kako to zaslužuje.

Obrisala sam ga s FEJSA, dakle više ne postoji u mom svemiru.
Kretenu je otključan profil pa ga ja kao neka luđakinja svakodnevno provjeravam, ne samo njega već i sve one droljice koje lajkaju njegove postove i sve nove frendove i frendice.
Eto ništa se nije promjenilo.
Sinoć sam mu skoro poslala request, jedva sam se suzdržala ali jesam. Možda ipak ima nade za mene???

Od tebe mi je ostao Kauflandov upaljač koji pali svake prijestupne i modrice na obadvije ruke od zadnjeg naguravanja i bol duši kad sam shvatila da me ipak ne voliš i praznina u srcu kad si rekao da idem i što sam uopće došla i slomljeni ego kada si me ostavio u masi ljudi samu i otišao.
I sjećanja, eto to je sve što mi je ostalo i tvoje ime kojim zovem "njega". Njega, drugoga koji je drag i mio i vesel i koji se trudi a ni ne sluti da se zove isto kao ti i da svaki put kad mu se obratim mislim na tebe i da je tu samo da mi ispuni vrijeme...

A bila sam spremna na sve, pogaziti sve do čega mi je stalo, zbog tebe, potpuno se poniziti i predati se i voljeti te do beskraja. Tebe takvoga, nježnog i grubog i voljeti tvoje poljubce i tvoje udarce.

Odrastala sam u izrazito disfunkcionalnoj obitelji u kojoj nikad nisam naučila kako zapravo izgedaju normalni odnosi među ljudima, tako da ne znam kako izgleda normalan odnos između muškarca i žene. Tkđ moje djetinjstvo je bilo obilježeno čestim selidbama tako da nisam imala normalan prijateljski odnos s nikime do svoje dvadeste godine.
Sve u svemu posve sam sjebana...sklona sam porocima, alkoholu prvenstveno jer mi je u genima a kasnije i svemu ostalom.
Nisam nešto super zgodna ali nisam ni neki gabor, više od svega želim osobu koja će me voljeti, s kojom ću imati djecu i malu kućicu u cvijeću.
Radim posao koji ne volim zato jer imam na grbači kredit i ne mogu dati otkaz.
Volim svim srcem i dušom čovjeka koji je vjerovatno zaboravio da me upoznao i jedini doticaj koji imam s njim je radio emisija koju on vodi jednom tjedno a ja je slušam i cmoljim.
Povremeno se zaljubim pa onda duplo patim i za onom gore navedenim i za trenutnim. Jednostavno ne znam biti normalna, da ga jebeš ne znam. Ma nije ni da se zaljubim jer ne znam što je to, jedina normalna veze koju sam imala je bila u prethistoriji sve poslije je bilo ili na daljinu(minimalan emotivni ulog) ili bazirano na sexu ili su me mlatili ili su bili oženjeni.
Olako ulazim u veze, još brže izlazim iz njih, želim poštovanje a ne nudim ga, želim ljubav a ne znam je očito pružiti...
Ponekad me prati osjećaj da sam bogomdana ovome svijetu i bahatim se često i onda mi se sve vrati u glavu kao bumerang...
Istina je da patim, zvuči smiješno ali tako je...bojim se samoće više od ičega, nekad znam pričati sama sa sobom u stanu dok sama pijem kavu. Luđakinja neka mislite?  Možda i jesam, ne možda, zasigurno jesam.
Bojim se da sam dotakla dno...moralno dno. Kaže se da tek kad dotakneš dno počneš mijenjati sebe...ja dotičen dno svako malo, jedina razlika je to što je naredno dno samo malo dublje od prethodnog.
Od mene se očekuje da budem staložena, mirna, ozbiljna i odgovorna, očekuje se to od mene na poslu, u obitelji, ma u cijelom društvu. A ja?
Ja samo želim da me netko zagrli i kaže da će sve biti dobro, da me netko poljubi i skuha kavu kad dođem iz noćne...da me netko pošalje u tri p.... materine ali da znam da je taj netko moj.
U zadnjih mjesec dana sam povrijedila skore sve ljude oko sebe koji s mi dragi, iznevjerola obitelj i prijatelje, mamu dovela do ruba živčanog sloma i jednostavno ne znam kako dalje.
Ne jedem, ne spavam, blejim u zid danima, na poslu sam odsutna posve.
Uništavam se svjesno i ne mogu više stati...
Ponašam se posve autodestruktivno, u prsima mi je pritisak od 10 tona i zaista poželim jednom zauvijek završiti tu patnju koju zovem životom.

Hmmm ovako...ja sam medicinska sestra, imam 27 godina, imam stan, dobro podstanarski ali kao moj, očajno sam single, ulazim iz jedne loše veze u drugu, ako se uopće mogu nazvati vezama, više je to bolesna opsjednutost nekom osobom dok ne dođe druga osoba s kojom se bolesno opsjednem, od ranih nogu sam počela čitati glupe ljubavne romane(bakina knjižnica), to se nastavilo i u ranom mladenaštvu a iskreno traje i sada.
Što se filma tiče i tu sam počela sa klasicima poput Prohujalo s vihorom i inim sličnim filmićima...opsesija filmom je i dalje u toku i malo se sramim reći da ja ipak volim pogledati jednostavni film sa sretnim završetkom. Ne volim one art filmove španjolsko-izraelsko-poljske koprodukcije gdje glavni lik hod s plastičnom vrećicom oko glave cijeli film i pokušava shvatiti smisao života.
Dakle to su bile neke činjenice.
Shvatila sam napokon kako znam da sam se zaljubila. Dakle ja sam zaljubljena kada određenu osobu(predmet mojih trenutnih žudnji) počnem često zamišljati u bolesničkoj sobi, na respiratoru sa zastrašujućom dijagnozom i mizernim šansama za oporavak, tu u moju maštariju uskačem ja koja ga njegujem, čitam novine, sabrana djela sestara Bronte, donosim cvijeće, pričam mu, ispunjavam listić kladionice u njegovo ime itd, itd...
S vremenom njemu postane bolje i svi se tome čude ali ja znam da je On pobijedio bolest samo zbog moje ljubavi.
Malo bolesno zar ne? Ne mogu si pomoći, ne želim ja o tome razmišljati ali jednostavno te slike mi upadaju u glavu htjela-ne htjela...

Evo živi dokaz...da ti jebem moj veliki jezik i moju ekstrovertiranost i moje nježne osjećaje prema svakome i moju prokletu naivnost.

Kaj je meni to trebalo? U ovim jebenim godinama?

Malo chata na FB-u s ljetnom avanturom i onda mu skoro otkriješ sve i kaj treba i kaj ne treba...sljedeće kaj radiš je manijakalno brišeš blog s Iskre jer je on odlučio malo gledati.

Mislim ne pozna on mene i ne zna on da se ja doslovno zatreskam sto puta dnevno.

I evo me sada...ruke mi se tresu, u želucu mi čvor. pa stvarno kad ću se naučiti pameti, kada ću naučiti biti decentna, tajanstvena, zanimljiva...NIKADA. E to je odgovor: NIKADA.

Glupa ja i glupi muškarci i glupi ovaj jebeni svijet.

Zaista zašto uopće težim nekome ili nečemu kad se zaista na ovome svijetu možeš uzdati samo u sebe.

Idemo dalje...sljedeći put će zasigurno biti kao i do sada PRSTOM U GOVNO.

A svi bi oni isto, svi bi oni ljubav i da s nekim dijele svoje osjećaje i da s nekim popiju kavu i da se s nekim probude i svi su takvi dok ne dobiju "pipice" kako to Žuži kaže...mrš gamad jedna.

Zašto gamadi jedna ne prihvatite činjenicu da to tako ne ide, ne ide i jednostavno ne ide...htjeli ne htjeli kad ste slatkorječiva gamad mi žene padamo na to i što onda hoćete...drkajte doma sami i pričajte lijepio svojim lulekim a nas pustite na miru.

Uf što sam ljuta!

Došlo je proljeće i kiše i sve mi nekako više liči na jesen nego na proljeće. Ma mislim stvarno. Em što ga dugo nije bile(ako se sjećate zadnjih par godina smo imali zimu pa ljeto) em je došlo preobučeno u jesen koja je meni inače najdraže godišnje doba trenutno ali u svom periodu. Halo proljeće!!! Gdje si?

Evo baš prekjučer sam krenula u grad. Odluka je pala nakon dugog promišljanja na bijelu haljinicu, zlatno-srebrne sandale, slamnati šešir(novi!), remen u skladu s sandalama i mala tkđ slamnata torba/novčanik. I što se desilo??? KIŠA se dogodila.
A jučer? E jučer sam odlučila šetati, u stvari više brzo hodati(za trčanje sam ipak prelijena a kile ne idu dolje samo od salate i žitarica koje mi već na uši izlaze). I krenula sam u savršenoj trenirci i starkama i šilterici(novoj!) i šetam ja šetam u ušima mi bubnja onak pošteni trance, prošla sam 5 kvartova. Krenula s Knežije pa Srednjaci, Vrbani, Jarun i Prečko lagano Horvaćanskom, zaokrenula na Petrovaradinskoj na Zagrebačku i kao lagano doma, ali avaj eto opet kiša. Hmmm busa ni od lijeka a kiša pada sve jače, mokre mi tenisice, mokra trenirka, mokra ja sva od glave do pete.

A ništa pomislila sam, skrenula u Ožujsku pa se vratila na Horvaćansku pa kao idem na tramvaj...kojeg naravno nema. Čekala sam desetak minuta i sve poslala u tri strine pa opet pješke a kiša sve jače pada. U tom trenutku sam što bila sva mokra i jadna ali mi se probudila i glad, zbog koje sam i krenula šetati jerbo me moj obrok od salatice i komada mršavog pileta baš nije nahranio.

Napokon sam došla doma ali mojim mukama nije bio kraj. Ostavila sam otvoren prozor i cijela polica s CD-ima je bila mokra kao i komad tepiha te dvije skripte za predstojeći ispit. Sreća u nesreći je što skripte nisam ni otvorila te ih je ona zaštitna folija sačuvala.

E ondak sam se otuširala i naručila ćevape.
Oko negdje 22 sata sam pojela velike ćevape s lukom i kajmakom, zalila to s čašom piva i zapalila cigaretu.

TOLIKO O MOM ZDRAVOM ŽIVOTU kojeg je kao potaklo ovo proljeće. Pardon jesen nekada znana kao proljeće. Kužite foru ne? Prince-Artist formerly known as Prince. Evo to sam baš sada smislila i baš sam sav ponosna na sebe. I tko sad kaže da sam komplicirana kada me vesele tako male stvari!?
Ostajte mi zdravo i pozdavljeno iskričari moji dragi a ja idem lagano u kadu!

Ukratko prekinula sam s impotentnim političarem, sve je prošlo o.k. Razišli smo se mirno, bez nekih većih scena, ostali smo kao prijatelji iako je to meni uvijek pomalo išlo na živce. To forsiranje prijateljstva nakon prekida. Mislim da smo si tak dobri bili bi još uvijek skupa. Kaj ne?
Uglavnom izađem ja prije nekih dva mjeseca van, frendičin rođendan, nas 10, u jedan zg klub(neću imenovati da im ne radim reklamu), ono klasika, party do jaja.
U neko doba noći postade mi dosadno i uzeh ja tako svoj fotić i krenuh u misliju. Standardno! To uvijek radim. Bauljam po klubu i fotkam se sa sretnim, nasmiješenim pijanim ljudima.
Skužila sam ga na kilometre. Jednostavno je iskakao iz mase. Visok, ćelav, malo jači ali ne debel...taman, ono tip koji bio te mogao zaštiti od cijeloga svijeta kad te zagrli. On kao snima event. No kaj god! Dođem do njega, ono spikica, tamo-vamo. Pita tip broj, ja pitam jel ima kemijsku, on ode i vrati se s kemjskom, pitam jel ima papir, on ode ali se vrati bez papira. Jooj! Kaže tip "piši na ruku". Napišem ja na ruku, on snimi kamerom da se ne izbriše...i ja odem svojoj ekipi.
Prođe par dana, ja unezvjerena jer sam mu dala pogrešan broj telefona, imam novi broj pa mješam zadnje dvije znamenke. Malo sam se potrudila i došla do nekog kontakt maila-ne pitajte kako.
Dan nakon poslane poruke tip zove, pada dogovor za kavu ali jbg ja zauzeta, on zauzet. I pao pravi dogovor, ja radim noćnu, doći će on u noćnu kad sam na pauzi na brzu kavicu. I fakat došao lik, ružan kao porezna knjiga(kao i svi moji tipovi) ali sexy do bola. Pričali mi cijelu noć i kao super. Uglavnom kada je otišao pomislila sam si da je bilo lijepo ali da ga vjerovatno više neću vidjeti ni čuti. No jarca mu...zove on sutradan pa opet kava, pa opet kava...na trećem izlasku pala i pusa(tak se lijepo ljubi).
Kao onda idemo van, pa se on kao razbolio pa otišao na poslovni put pa se vratio pa me nazvao i nakon kaj sam se ja zderala na njega i rekla da to uopće nije način i da ako mu se ne sviđam samo to kaže, on mene kaže da sam glupa i da naravno da mu se sviđam jer da mu se ne sviđam ne bi sa mnom šetao gradom u 2 ujutro ni dolazio na kavu u ponoć. JA POVJERUJEM kretenu.
Od tada od njega ni traga ni glasa. Prvo sam mislila da je on ono obezglavljeno truplo u Jarunu, potom sam pomislila da je oženjen a možda se i pomirio s bivšom curom, kao bili su dugo skupa.
Slomilo me, mislim nije me slomio on, slomilo me sve prije njega i sve što će doći poslije njega.
Fakat mi se svidio, i tako sam imala osjećaj da se i ja njemu sviđam, ponašao se tako...ništa nije odavalo suprotno. Savršeni kavalir, on je zvao, on je inzistirao na glupim porukicama koje su uvijek dvosjekli mač za mene. Nikada ne znam kada početi slati te vražje sms "puse", on je meni prvu poslao...i jednostavno nakon 10 dana idile nestao. Znam da je živ i zdrav jer nije on ono obezglavljeno truplo u Jarunu. Kako znam? Totalno nebitno! Ne nisam ga uhodila, malo sam ga guglala...poslala sam par poruka, probala ga nazvati-odbija poziv. To se sve zbilo prije skoro dva i pol mjeseca, tu i tamo pokleknem, pošaljem glupi mail u stilu "Kaj ima? Kaj se radi?". Ne odgovara!
Skoro sam se ubila(karikiram) od tuge. Nisam išla tjedan dana na fax, na poslu sam radila ali kao da nisam...još je onaj glupi zadnji snijeg padao, depra na depru.
Bol je bila gotovo fizička, u glavi pitanja "Pa zar zaista nisam dostojna ljubavi?", "Zar je zaista moja sudbina biti sama?".
Sama sam otkada pamtim, imam posao, stan, prijatelje, brinem se o sebi ali ponekad jednostavno želim nekoga da se brine o meni, da me zagrli, da mi kaže kako će sve biti u redu.
Želim doći doma i poslati na kraju krajeva nekoga u p**** materinu ali znati da to mogu zato jer me taj netko voli.
Voli me obitelj, vole me prijatelji ali dosadna sam više i Bogu i narodu i ovoj Iskri sa stalnim kukanjem.
I sada se ja pitam tko je ovdje lud????

Evo me opet. Dugo me nije bilo. I stvarno ne znam što ću. Kao u vezi sam i dalje s tim jednim tipom, veza na daljinu. Postao mi je drag, daljina me ubija, nedostajanje je ponekad tako očajnički teško.
Ugodno mi je s njim, proveli smo Novu zajedno, upoznao me sa obitelji, frendovima, os vemu možemo pričati, imamo iste interese, razumijemo se ali nešto jednostavno ne štima.
Uvjeravam sebe da je to moja paranoja ali nije...
Nije romatičan, ni malo, nije mi poklonio apsolutno ništa za Božić, nikakvu sitnicu, ništa, a ja sam po najvećoj snježnoj mećavi letila Zagrebom da njemu nađem poklon...a opet sam se zaljubila.
I da sex je, ne znam kak bih opisala...ma bezveze. Ne znam je li stvar u tome što ne zna ili mu se ne da ili sto drugih čuda. Sve krene dobro ali jbg nikako da se uskladimo ono potpuno. Pa jedna poza, pa druga pa tako njih sto. Ja bih mogla cijelu noć a njemu kao da se ne da živjeti ponekad. I kako sada dalje?

Brijem da nije nešto preiskusan ali opet mogao bi se malo potruditi ako mu je stalo. I meni je ponekad najlakše leći i glumiti ležećeg policajca, ne mogu vječno ja skakati po njemu.

Od 7 dana provedenih zajedno i 4 pokušaja samo dva su završila uspješno. Jadne li statistike! Prvo sam mislila da sam ja kriva, da ja nešto radim pogrešno, ali fakat se trudim i već mi je muka kad vidim da se njemu spusti prije nego se pošteno i digne.

Frustrirana sam do bola!
On kaže da nema veze, da nije sex samo orgazam ali sada stvarno kako dalje?

Stvarno više ne znam kaj da radim? Mislim na kraju krajeva što ti muškarci žele??? Kad daš onda si kurva, kad ne daš onda si još veća, kad hoćeš onda si luda ninfomanka, kad nećeš onda si frigidna. Očito je tako lako katekorizirati ljude na osnovu par trivijalnih činjenica.
 
I grozno je sve to. Još prije par godina(čini se kao u prapovijesti) uloge su bile podijeljene i to mi se sviđalo. Prije je bilo normalno da muškarac i žena prvo idu na neke kave, eventualno kino ili večere ako ćemo pretjerivati. Nikome nije padalo na pamet sexati se na prvoj kavi. Žene nisu imale taj pritisak a ni muškarci nisu to očekivali od njih. Danas je svijet poludio, ako se danas nakon prve kave ne posexate vjerovatnost je da se više nećete ni vidjeti.
Zašto se ljudima dešavaju takve stvari? Osobno mislim da smo postali kolektivno sebični, imamo preveliki izbor(Iskrica, Facebook, My space, hrpa poznanika...) i nikome se ne da zahebavati, tj ne da nam se GRADITI ODNOS.
 Da, da...građenje odnosa je postalo zaboravljena vještina, nešto poput izgubljenog umijeća pisanja pisama(na pravom papiru, s olovkom/kemijskom). Eto opet se pozivam na prošlost. Prije par godina sam i ja sama znala izlaziti s frajerima koji mi se nisu pretjerano dopadali odmah ali sam izašla koji put pa sam nakon par puta bila sigurna da li mi se netko fakat sviđa ili ne. Danas sam i ja postala relativno dokona. Ako odmah ne doživim vatromet, iskrice, zvijezdice i ja sama ću odustati od odnosa. Zato jer sam lijena, zato jer mi se ne da, zato jer imam prevelika očekivanja, zato jer sam čitala previše knjiga i gledala previše sladunjavih filmova...100 je razloga. Na kraju krajeva i godinice idu, svi su oko mene poženjeni i imaju djecu i već mi je muka od toga. Evo u trenutnoj nazovi vezi situacije nije uopće bajna. On se brani da je emotivno hendikepiran a ja sam malo prezahtjevna. Kada smo super dobro nam je, kada nismo kao da dobije amneziju na sve vezano uz mene. Kad se trudim ne valja(ispadnem cmoljava), kad sam hladna opet ne valja(kao nije mi stalo). Pa što pobogu hoće od mene??? Da je barem sex nešto pa bih rekla, ali nije. Nije čak ni prosječan. I zašto sam se sada njega uhvatila. Iz straha, jedino iz toga. Kakav je takav je ali je kao u neku ruku moj. A taj strah je jako neugodna stvar. Strah od još jednog dočeka Nove u samoći, strah od još jednog propalog Valentinova, strah od još jednog ljetovanja s dvije singl frendice. Strah od samoće je najgori strah. A još gore od svega je što sam svjesna da on nije muškarac mog života, da nisam sretna s njim a opet strah je veći i od toga.

Evo teče još jedna noćna, hvala Bogu mirna. Trebala bih kao učiti, dala sam sve uvjete osim anatomije ali to je tako dosadno tako da ću i ovu noćnu provesti gledajući u komp i čekajući hoće li koja soba zazvoniti.

Kaj se ljubavi tiče sve sam to sredila.
Lažljivo odvjetničko đubre je dobilo nogu još jesenas, vječnoj, pravoj ljubavi sam rekla da će mi uvijek biti drag ali da je vrijeme da se posveti svojoj ženi i djeci i onda sam se posve posvetila Trećemu..
Eto bila sam mu posvećena 7 mjeseci, za to vrijeme je bilo lijepih trenutaka(Nova Godina, Valentinovo,njegov rođendan i dr) i ružnih trenutaka(zaboravio je moj rođendan itd).

Prvo sam mislila da je stvar samo u sexu, koji je bio fenomenalno, fantastično predobar...s njim su mi se otvorile zaista neke nove sfere, pa onda kad mi je skuhao prvu kavu ja sam već bila zaljubljena. Nakon mjesec dana sam prvi put spavala kod njega i tada sam već bila spremna dati za njega život.

Uvjeravala sam samu sebe i sve oko sebe da mi tako odgovara, fantastičan sex i kao ono bez obaveza je sve i kao meni ne smeta kaj on ima curu i kaj živi s njom i kao stvarno sam sretna.
Uspjela sam u tom uvjeravanju više od 6 mjeseci.
E onda sam se probudila jedan dan, ima tome kojih mjesec dana i pomislila da ja imam previše godina i previše iskustva i na kraju krajeva previše pameti da bih se dala iskorištavati od jednog muškarca koji se u međuvremenu zaručio..da, da, zaručio se. Ali nije imao muda to mi reći već sam saznala od frendice. I eto fino sam ga pozvala na kavu i sve mu rekla i još sam dodala da ga jako volim ali da je vrijeme da idem dalje, neka me ne zove i ne piše poruke.
A on? On kao mene jako voli i ne želi me izgubit...bla, bla, bla. Nema on pravo mene voljeti.
On je iskorištavao najbolje od oba svijeta mjesecima i mogao je tako još godinama da ja nisam stala tome na kraj. Ona mu je fino prala, kuhala čistila, tu i tamo bi je valjda i poševio a ja sam bila tu sa strane, bez pitanja, bez puno truda.
I to je to! Ništa novo, ništa zanimljivo. Kaj se faxa tiče, već sam napisala još je ostala glupa anatomija. Idem na godišnji za 20 dana, plaća je bila jučer, dakle sutra je dan za shoping...idem sada kao učiti!!!

Malo sam zaglibila. Ne znam kako drugačije to opisati.
Kao posve sam bila prekinula s onim odurnim, lažljivim odvjetničkim đubretom, odnosno nisam mu odgovarala na pozive i poruke jer sam se u dubini duše nadala kako će on shvatiti da on ustvari želi mene na duge staze kao i ja njega. I tako sam ga pustila da se pati mjesec dana...i naravno da je opet sve krenulo...push me-pull you. A fakat se samo mučim s njim i ne znam zašto mu dozvoljavam da radi od mene takvu glupaču kada znam da glupača nisam.
Stvarno je postalo preteško. Kad sam bila mlađa sve je išlo nekako spontano...ono kavica-dvije i već znaš što želite jedno od drugoga, nakon prvog-drugog sexa već imate razmijenjene četkice za zube...a sada! Grozno nešto!
Pa se moraš praviti fin, pa ne do' Bog da imaš svoje mišljenje, sto nekih čuda. Nikako s njim na zelenu granu.
E a onda on počne ispitivati što ja mislim o djeci, braku, kućici u cvijeću i taman kad ja pomislim evo došao je sebi on opet sjebe stvar...i onda se još on usudi na mene ljutiti i otresati...
A sada je kao sve super i viđamo se a opet samo čekam kad će opet uči u fazu da mu se živo jebe...a i ja sam glupa...da je barem sex dobar pa bi nešto i rekla, đubre mi je jednostavno ušlo pod kožu!!!
A druga stvar u vezi one vječne ljubavi koji je oženjen i ima sve u kompletu. On bi sada mene viđao, i on bi mene zagrlio i njemu sada fali ona glupa tišina koju smo imali skoro dvije godine...tišina zato što smo se kužili i većinu vremena nismo imali potrebu pričati i analizirati razne stvari jer smo si bili dovoljni...I ja znam da ako ga ne odjebem jednom zauvijek da nikada neću krenuti naprijed ali to je tako prokleto teško jer sama pomisao na njega me ubija.
Ne mogu zamisliti da nekoga opet tako volim, NE ŽELIM na kraju krajeva nekoga tako voljeti a kamoli više, želim čuvati uspomenu(samo to mi je i preostalo) na nas do kraja života pa makar završila sama s 5 mačaka ali njega želim voljeti zauvijek...KOJA SAM JA BOLESNICA!!!
Ali ni to nije sve! Za vrijeme dok nisam đubretu(iz početka priče) odgovarala ma molbe i pozive u moj život je ušao netko novi.
Odnosno znamo se već godinama preko neke ekipe...dugo se nismo vidjeli...malo po malo, ne znam na koju foru smo razmijenili par mailova, pa na chat prešli, pa otišli na kavu...eh mislim da ne moram pisati kako je završilo...predivnim,divljim a opet nježnim sexom koji trenutno nosi moju  lentu "NAJBOLJI SEX SVIH VREMENA"...dečko je fakat fin i dobar i nekako, kak' da se izrazim, pa ono čovjek je...odemo na kavu, porazgovaramo, nije sve u sexu. Kužimo se, iskreni smo do kraja u svemu...i on zna i za ova dva dilberta i on ima neku curu već godinama...i ja nekako mislim da se on zaljubio,ako ne zaljubio onda barem opako zagrijao za mene a ja ne znam što da sada radim, mislim ima curu godinama koju neće ostviti to je jasno kao dan. A znam i ja sebe, ako nastaviti biti tako dobar i drag ja ću se zaljubiti i onda će tek biti raspad sistema.
Joj to je sada ispala jedna velika gungula i ja ne znam što ću, to je zato jer sam se žalila godinama da mi je život dosadan. I sada ispadam neka opaka brijačica ali stvarno nisam...samo se želim zaljubiti u nekoga normalnog tko će po mogućnosti biti zaljubljen u mene i uz koga ću doživjeti sretnu i duboku starost.
I još me frendica ubila u pojam-ovaj je đubre, ovaj je oženjen, ovaj ima curu...pa dobro, grozna sam ali zar zaista nemam pravo tražiti sreću. Mislim meni je trenutno o.k., priznajem godi mi taštini kaj me jedan mazi i pazi, drugi umire od čežnje a i odvjetničko đubre zna biti divan kad mu se da...
Dobro mi je ,zaista ali zašto još uvijek u mojoj duši stoji praznina!