...

Prvo Me &Bobby Mcgee, Son Of A Preacher Man i Respect.
Onda 6. liga.
Idemo na put.
Brinula bih se da mi nije tako dobro :)
 
Edit: Alles Gut :)

Ne želim uopće početi objašnjavati kako i zašto sam se našla u situaciji vidjeti Britney Spears kako, na karaokama, izvodi "We will rock you". Ne osjećam se ugodno u vezi toga, ali što sad. Desilo se i gotovo. Skoro gotovo. Jer, situacija se malo zakomplicirala. Ovako…
Kad sam bila mala htjela sam biti balerina ili teta koja radi u Marcipanu. I to je ok, to male curice žele. Onda sam bila malo starija i htjela sam biti novinarka ili pravnica. Zapravo, ne baš pravnica, više Susan Day koja ekstatično uzvikuje "prigovor" i uvijek pobjeđuje, ali i to je ok jer to mlade, nadobudne cure žele. Onda nisam neko vrijeme htjela biti ništa. Dugo vrijeme. A i to je više – manje ok jer to su te neke godine traženja, samospoznaje, blablabla… Danas imam 28 i konačno sam prvi put uistinu jasno shvatila. Nikad nisam bila sigurnija. Znam što hoću.  
Želim biti Macy Gray i pjevati Sexual revolution!
 To je to, to bih ja! Točno sve vidim, sve je isplanirano. Ogromna krcata dvorana, svi viču, svi me čekaju. Zamrači se. Masa umukne. Tu i tamo neki zvižduk. Pojavi se krug svjetla na sredini. A tamo ja. Pred mikrofonom. U bijelom. I sva sam smjerna i čedna. I sexy. Al' dobro sad to… Dvorana zavrišti. Podižem ruku, polagano. Utihnu. Čekaju. Mene čekaju. Pa krenem.
"Everybody shake it, time to be free amongst yourselves…"
Počinjem skroz tiho, polako… kao sentiš zvučim. Šapućem prve riječi. Jedva me se čuje. Kontroliram tisuće ljudi glasom. Hipnotizirani su. Tihi. Nepomični. Nepomična sam i ja na sceni. Fotografija. Samo glas se čuje. Šuškavo prelazim na "your mama told you…"  Mazno. Sporo. "She knows as well as you and I…" Slatko. "It's a beautiful thang…" Recitiram. "It's a beautiful thang…". Odjednom - eksplozija! Pale se svjetla, milijarde sitnih žutih, crvenih, narančastih. Jednim pokretom otkopčavam dugi, bijeli ogrtač i zavitlam ga u stranu. Ostajem u kratkoj crvenoj, svjetlucavoj haljini. I nisam sva smjerna i čedna. "Everybody shake it, time to be free amongst yourselves…" iz svog glasa. Publika vrišti.. Osjećam ih u trbuhu. "Everybody break it, every rule, every constriction…" U preponama. Brza sam. Žestoka. Ruke prema meni. Delirij. "I'm so funkin' beautifulespecially when I take my clothes off…" Ne vidim ništa. Samo sam tu. I znam, znam da žele. Da se divljački ljube po kutovima. Misle da plešu. Osjetim u nožnim prstima. Ekstaza. Vole. Ja sam vatra. Ja sam želja. Ja saM SVUDA. JA SAM REVOLUCIJA. JEBOTE, KAKO SAM DOBRA!
Istina, imam par problema u realizaciji. Nemam sluha, nemam glasa, a i osjećaj za ritam mi je malo čudan. A baš i nemam neki repertoar. Možda bih mogla još tu ugurati "Slučajni susret", ali samo zato jer i ja želim izgovarati onako jebeno "Mirna, želim da te o-kre-nem". Mali problem je i što se smrznem kad moram nešto raditi pred nepoznatim ljudima pa bi koncerti dugo trajali. Godinama. Dok se ne upoznamo. Hm, opet zajeb. Još jedna karijera odlazi u vjetar.
Srećom, primijetila sam nešto u zadnje vrijeme. Nisam dugo bila ozbiljno bolesna, modrice mi brzo prolaze, rane lako zarastaju. I sve sam spretnija s rukama. To je to! Ja sam ubojica vampira! Čuvaru, tu sam, javi se, spremna sam! Točno sve vidim…
 
 

Zato jer je sunce. I malo vjetra. I pobjegla sam van, kratak đir Korzom. I zato jer je puno ljudi, terase krcate i nitko ne radi. I jer ne mogu skinuti osmijeh dok mi sunce puni oči. I jer imam kratku suknju i ljubičaste čarape. I zato jer novi anticelulitni proizvod dokazano uklanja 2,9 cm pa mogu bez brige jesti sladoled od višanja. I jer na ovakav dan znam da ništa ne može biti loše. I zato jer mogu samo stajati na Korzu, zatvorenih očiju, slušati žamor i smijati se. I baš me briga. I jer te volim i jer me voliš i jer se volimo. Zato znam, bez sumnje, nepogrešivo.
Život je dobar :)

Kaže pred svima da sam njegova cura. Zove se Alen i rekla sam mami da ću se udati za njega. Udarim ga nogom. Imam 5 godina. To je zato.
Prati me od škole kući i pita ako ćemo furat. Ima oči boje plamena na štednjaku i neprestano se smiješi. Trčim od njega, dođem doma plačući i pitam tatu da me čeka poslije škole. Više se ne približava, a kasnije pišem njegovo ime u Sandrin leksikon. Imam 11 godina. Zbunjena sam i ne znam drugačije.
Ostavlja mi poruke na klupi i šalje frenda da pita ako ima šanse. Promrmljam nešto nerazumljivo, zbrišem i bježim s hodnika kad ga vidim. Ne znam zašto zaključuje da nema kad maštam o njemu prije spavanja. 16 mi je i bojim se svega.
Zove, kaže prijateljica mu je dala broj. Ime mu je Sebastijan, preksinoć smo se ljubili u malom Quorumu i bilo mi je lijepo. Pita ako bi s njim na cugu, kažem ne. Ne znam zašto, samo tako. Čuvam još dugo smiješnu vizitku i tražim ga subotom pogledom. Imam 21 godinu i… ne znam zašto, samo tako.
Kaže da mu se činim simpatična, kažem da se samo činim. Kaže da sam mu se svidjela na prvi pogled, kažem da pogleda ponovo. Kaže da sam lijepa, kažem da je to zbog svjetla. Odlazi, tko zna zašto. Imam 27 i ništa nisam naučila.
 

Otkad znam za sebe zaljubljujem se u riječi.  Nikad se, ni kao mala, nisam zaljubljivala u glumce ili pjevače, nikad nisam kupovala Bravo, nikad nisam skupljala postere, nikad nisam vjerovala u ljubav na prvi pogled. Zaljubljivala sam se u likove i, priznajem, promiskuitetna sam – bila ih je gomila, ponekad dvojica – trojica istovremeno, ponekad ženskog roda, ponekad i /blush/ drugih vrsta. Moj je romantični život od prvih zaljubljivanja bio bogat,  raskalašen i uglavnom sretan. Tu i tamo bih pretjerala pa se, umjesto u lika ili dva, zaljubila u kompletnog pisca, ali to najčešće nije završavalo dobro – malo je stvari toliko razočaravajuće kao spoznaja da osoba koju čitate nije ona ista koja baljezga na televiziji ili po novinama (pozdrav M. K.).
Godine i iskustvo čine svoje, kriteriji rastu, zaljubljivanja je sve manje. Oh, i dalje padam na riječi kao trinaestogodišnjakinja, ali pisce izbjegavam i držim se likova. Zadnji put sam na pisca pala prije nekih 6-7 godina zbog "Povijesti pornografije". I još se volimo. Ali neki dan me jedna gospođa u knjižnici, poput najvještijeg svodnika, upoznala s "Glazbom s plaže". Ne, ne vjerujem u ljubav na prvi pogled, ali sklona sam vjerovati u ljubav na prvu rečenicu. I vjerujem da će ova biti duga i prekrasna.

UVOD:            Kasno poslijepodne. Ona dolazi s posla gdje se zadržala predugo, nervozna i ljuta. On sjedi u dnevnom boravku, gleda snimku revijalne utakmice Lihtenštajn – Umirovljeni vodoinstalateri, opušten i nespreman.
ZAPLET:             On nije bacio smeće. 
Ako ste pomislili "kakav je to glupi zaplet" zasigurno ste muško, i to prilično neiskusno. Svaka Prava Žena zna da "on nije bacio smeće" zapravo znači: 1. on ništa ne radi; 2. za ništa ga nije briga 3. na njega se ne može u ničemu osloniti; 4. nju se uzima zdravo za gotovo; 5. od nje se očekuje da se za sve brine sama; 6. njega nije briga za nju: 7. da ju voli bacio bi smeće; 8.  bilo koji histeričan razlog po vlastitom izboru.
VRHUNAC:    Ona ulazi u dnevni boravak. Korak prvi: ledena tišina. Od one vrste koja vrišti:"Vidi me kako sam tiha! Vidi kako ne pričam s tobom!" Naravno, on ne primjećuje da je to ta vrsta tišine jer je nesenzibilno muško već zadovoljno razmišlja nešto tipa "kako je dobra što me pušta na miru gledati utakmicu". Što je loše, jer je upravo dodao i "sebično smeće, da se srušim ovdje ne bi ni primjetio" na listu, ali i dobro, jer se opustio još malo i ništa ne očekuje.  Korak drugi: ona počinje što glasnije skupljati stvari oko njega, pretežno na način da stoji ispred ekrana. Ukoliko nema stvari za skupljanje (što je malo vjerojatno jer u središtu sjedi on) potrebno je pričekati izvođenje kornera i za to vrijeme porazbacati par stvari okolo. Neće primjetiti. Na njegovo izvijanje da vidi akciju 72-godišnjeg vodoinstalatera, izbacuje kroz zube "oprosti". Kad bi to bio strip, s oblačića bi visile sige. On naivno kaže:"Ljubavi, možeš to malo kasnije?" Kakva početnička greška! Otvorio je vrata za korak treći. Bitchanje. "Oh, oprosti što pokušavam nešto napraviti dok si ti prezauzet gledanjem televizije!"  Sarkazam i otrov nije potrebno vježbati, dolaze sami, spontano. Njemu se pali lampica. "Ups, što je sad ovo? Što sam napravio? Zar to nije bio ofsajd?" Ipak, nije mu ovo tako novo, zna da sad nema točnih odgovora. Na "što je bilo" ide "još pitaš što je bilo"; na "smiri se" ide "da se smirim? Što sam ja, histerična, da se moram smirivati?". Odabire šutnju. Nju to ni najmanje ne smeta i kreće s rafaljnom paljbom. Uglavnom rečenice iz zapleta, a u ekstremnim situacijama i klasično "ja u četiri zida, kuham, perem, peglam, nigdje me ne izvodiš". Ipak, izbjegavati ovo zadnje jer uglavnom izaziva salve smijeha, čak i kod nje.
Duljina ovog dijela igrokaza ovisi o njenoj formi i njegovim rečenicama (većina samo pogoršava situaciju – traže se dobre rečenice! :)) U ovakvim svađama ionako nema pobjednika, ima samo stupnja poraženosti. Što dulje traju, teže ih je završiti, a ako je 1 ujutro, stvarno ste se uvalili. Jer, nakon što 5 sati pilite po nečemu, teško je priznati da ipak niste bili u pravu na početku :) Zato idemo na najpoželjniji od svih raspleta.
RASPLET:       U pauzi dok hvata zrak za idući napad potreban je jedan pravi osmijeh, jedan pogled, jedan dodir. Ona ostaje bez teksta i konačno joj sjedne – to je on, on ju zna, on ju voli. Tko bi drugi to i trpio. Zgužva se uz njega na kauču i mrmlja mu u vrat "oprosti". Bez siga. I on oprašta jer to je ona, on ju zna, ona ga voli. I ako joj treba da tu i tamo bude malo ludo, histerično žensko s vlastitim igrokazima u glavi, neka. Dok se vole.
 P. S.     Za svaki put kad nisam bila u pravu, a nisam htjela priznati. Ali,              ako ikad to pokušaš iskoristiti protiv mene, sve ću poreći :)

    Zaljubljujem se uvijek ponovno u tvoj profil dok spuštaš glavu. Zaljubljujem se uvijek još malo u tvoje usne dok gledam kako mi ih približavaš, dok ovlaš prelaze po mojoj koži, dok grle, dok se sljubljuju sa mnom. Zaljubljujem se po stoti, tisućiti, milijunti put u tvoj jezik koji dolazi i odlazi, koji se igra, koji miluje, pritišće, dodiruje, izaziva, koji me voli. Zaljubljujem se nepodnošljivo, neizlječivo u tebe svaki put kad vodiš ljubav s mojim ramenom.

Jedna sam od onih groznih ljudi koji ne znaju pjevati. A vole. Sreća je što sam previše sramežljiva pa ne puštam glas javno, tako da pate samo oni najbliži… osim, ponekad, kad hodam Korzom, a kiša zaglušujuće pljušti i svi se razbježe… onda se uvjerim da me nitko ne čuje i pjevam samoj sebi, glasno, najglasnije. I, zapravo, fantastično zvučim! :) Ako ikad šetate Korzom po pljusku i vidite curu koja pjeva – ignorirajte, pustite iluziju. Ali ovdje se ne radi o pjevanju već o jednoj drugoj stvari koju volim, a ne znam. Ne, ne pričam o vožnji, zlobnici! Ne volim voziti :) Za volanom se činim kao izvor svih viceva o ženama vozačicama, a vozački sam polagala… ne, ne, to je druga, tužnija priča. Ova je o plesu. Ne znam plesati. A volim. Problem je što plešem po onome što pjevam, a ne po onome što drugi ljudi čuju. Samoj sebi plešem fantastično… ali, kad sam bila u prvom osnovne, teta iz plesne grupe me zamolila da više ne dolazim jer nemam osjećaj za ritam. Doslovno. Pamtim kao da je bilo danas. I to mi je pedagogija. A ja brzo učim. I zato, uvijek kad je prilika u kojoj se pleše, tvrdim da ne volim plesati. Jer, teta kaže, nemam osjećaj za ritam. Pa plešem doma sama, pred ogledalom. I sva sam ritmična. Solo. Ipak, problem nastaje kad sam jednostavno prisiljena plesati pred drugim ljudima. A među ljudima sam curica iz prvog osnovne. Bez ritma. I zato sam, po onoj mudroj mog tate "problemi su da se rješavaju", mobilizirala LJMŽ, aka RIZP i krenuli smo, ambiciozno, u plesnu školu. I nije krenulo loše, valcer je prekrasan za razbijanje treme. Zamjerka je da previše njišem bokovima, ali ne mogu si pomoći. Kažu da penis ima svoj mozak. Pih, ameba za ovo što ja imam. Moji bokovi imaju mozak, imaju volju, imaju osobnost… samo što ne traže da glasaju na izborima. Ali neka, zato se na čačača neće ni pomaknuti. Dobro, nije strašno, da se preživjeti, sve to još na nešto liči. Prošli smo i polku i disco hussle (sp?). Podnošljivo. Sve do kobnog… FOXTROTA.  Tko je to izmislio? Slow, slow, quick, quick.  Da, da, zvuči jednostavno. Slow mi je too quick, quick mi je too slow, muziku ne čujem uopće. Kompletan ples svodi se na to da izmičem noge ispred partnera. Facijalnog grča od stresa ne mogu se riješiti satima. Ako ste ikad bili u plesnoj školi i plesali s instruktorom, znate koji je to užitak. Osjećate se kao da stvarno znate plesati. Znam, najviše plešem s njim. Ali ne i poslije foxtrota. Poslije toga se on osjeća kao da ne zna plesati. I vježbam kući, vježbam na poslu, u autobusu se guram slow, slow, quick, quick… ali čim mi se pridruži još jedan par nogu, sve se raspadne.
Iskreno, bila sam spremna odustati. A ne odustajem lako. Na pravu sam studirala tri godine prvu godinu, to nešto znači, zar ne? Ali, činilo se da su foxtrot i teta iz prvog osnovne pobijedili. Do jučer navečer. Svirala je ta pjesma. LJMŽ nije čak ni trebalo ništa pitati. Samo se desilo. Sve je sjelo na svoje mjesto. Noge su krenule same. I znaju kad je slow, a kad quick. Bez brojanja. Bez grča. Foxtrot, njih dvojica i ja.
 
I tek da znaš... Ovo na slici je naoko pitomi pejsaž Galicije…
Al mira ni čas... Sve živo pali na nas...
Fotograf jedini metkove špara...
Oberst kao lud olovo rasipa, fotograf jedva katkad okine sa nasipa...
Na nadošloj Visli se soldati stisli... I svima su nam pomisli... Daleko...

-         Hej, mala! :)
-         Hej, otkud ti? :)  (Sranjesranjesranje, otkud ti?!?!?!?  Kako izgledam, kako izgledam? Kako mi je drago da sam oprala kosu jutros! Da sam bar obukla suknju, on voli suknju… hoće skužiti ako sad otkopčam još jedno dugme košulje? Naravno da će skužiti, ludaro! Saberi se!)
-         Bio sam u prolazu, nešto imam po gradu za obaviti pa da te pozdravim.
-         Baš lijepo, dugo se nismo vidjeli (Istina, mogao si se i najaviti da se psihički pripremim, a ne mi ovakve šokove priređivati… zgodan je… da, da, zgodan je, pričaj nešto, ne gledaj ga samo!) Žuriš se?
-         Malo. Ali ako hoćeš, stignem te odvesti na kavu :)
-         (Da na kavu…na sladoled, na kolače, na ručak, večeru, na piće prije i cigaretu poslije, na kraj svijeta i do prvog portuna) Mogu, ali kratko, imam dosta posla.
* * * * *
 -         Kako je na poslu?
-         Pa ok… sad je gužva, pripremamo neke seminare o blablablablablabla… (Kako je zgodan… zašto sam sjela preko puta, a ne pored njega…ako se premjestim što će misliti? Dosta je glasno ovdje, mogla bih reći da ga ne čujem dobro…ma daj… dosta je što ispadam nijema pola vremena, ne moram ispasti i gluha. Uostalom, ako sjednem kraj njega neću mu vidjeti usta…mislim da bih ga mogla samo gledati kako priča danima. Ne, ne bih mogla…nakon pola sata bih mu sjedila u krilu i mazila te usne prstima…nježno, polako, da škaklje, da nervira, da poželi protrljati usne mojima, da poželi ruku) Zašto se smiješ?
-         (Čestitamo! Upravo ste postali freakuša godine!) Ma ništa, pričaj samo.
-         Ma reci slobodno… smiješ se tome kako pričam?
-         Ne, volim te slušati (Zašto gleda tako u mene? Sad se i on smije… naravno da se smije. Vjerojatno se pita kad se ona relativno normalna cura preko puta pretvorila u mlađu verziju Hloverke. Prestani me gledati!!! Je li tu dovoljno mračno da ne shvati koliko sam pocrvenila? Neću nikad smjeti izaći odavde…) Bezveze se smijem, što ja znam zašto (Da, bravo, sad si sve objasnila! Bi mogla dobiti jedan kamion da pređe preko mene i skrene razgovor  na nešto ugodnije?)
-         Drago ti je što me vidiš? :)
-         Malo :) (Puno, ogromno, beskonačno, gledala bih te svako jutro… kladim se da te oči ujutro prelaze iz sivog u plavo… a da vidiš što sve moje mogu…" you show me yours and I'll show you mine, just keep on…" HALO! Opet se gubiš… tableticu, možda? Bježi dok te ne institucionalizira) Ali moram nazad na posao.
-         Da, i ja žurim. Drago mi je da sam te vidio.
-         I meni… lijepo da si navratio.
-         Morati ću češće, vidim da te zabavljam :)
-         Slobodno (možeš i u P-ovu , 7. kat, stan 31, druga soba, krevet je ogroman)
-         Smiješ i ti nazvati, znaš? :)
-         Znam, hoću (pa da umrem) Idem, dobit ću otkaz, vidimo se.
-         Vidimo se. Bok.
 
(Gleda li za mnom? Da se okrenem? Ne, onda će znati da me zanima gleda li. Kako hodam? Draga majko, uistinu bih voljela da si me naučila hodati na vrijeme. Mogla bih se nonšalantno okrenuti i mahnuti? Mogla bi tako, onda ću vidjeti gleda li, a neće ispasti da me briga… osim ako ne shvati da samo glumim… ne, neću se okrenuti… ali zašto ne? Možda mu bude drago? Možda se baš moram okrenuti, možda to treba? Jer zašto je došao? Ako se sad okrenem, možda to nešto pokrene. Ma sad mi je kasno za okretanje… znati će da sam cijelo vrijeme razmišljala o tome. Ili neće? Tko bi pomislio da ima ljudi koji toliko razmišljaju o okretanju? Okrenuti ću se sad… pazi,  polako, ležerno, nasmiješi se i mahni................ Koji #%&$#!) Oprostite, gospodine.
 

Odlučila sam se i jučer konačno napravila to. Nakon samo jednog kratkog telefonskog razgovora s tim ugodnim glasom pristala sam doći kod njega. Nervozna, strašno. A nije mi prvi put. Zapravo, probala sam i sa ženom, ali nije mi se svidjelo. Kažu da su žene nježnije, da bolje razumiju… ali, ne, ne sviđa mi se. Obukla sam se pažljivo, kako prilika zahtijeva – suknja, ona koja se lako diže; čarape, prave čarape, koje ne treba skidati; majica na patent, jedan potez i gotovo. Kad već radim takve stvari volim se skinuti što prije. Ili još bolje, ostati u odjeći, a skinuti samo bitno. Volim tako.
Došla sam na vrijeme. Otvorio je. Izgledao je još ugodnije nego što se činilo preko telefona. Simpatičan, opušten. Svidio mi se. Izmijenili smo par rečenica, one neke formalnosti koje se pričaju prvog puta. Kratko. Nismo tu zbog razgovora. I onda je počelo.
-         Skini se.
-         Sve?
-         Za sad samo gaćice, biti će dovoljno.
 
Poslušala sam. Uvijek slušam u tim situacijama. A i željela sam to, baš tako, samo gaćice, što prije. Pokazao mi je gdje da se smjestim. Noge sam raširila sama. "Opusti se", rekao je. Zatvorila sam oči. Udahnula. Čekala. Osjetila. Ruka mu je bila nježna.
            Potrajalo je jedno pola sata. Jedno, drugo, treće. Bez detalja. Sve je to poznato. Na kraju – bila sam zadovoljna. Zadovoljna sobom jer sam se konačno na tu promjenu odlučila, zadovoljna s njim jer je ispunio sva očekivanja. Mislim da ću ga nazvati ponovo. Ne uskoro, ne treba prečesto… ali jednom u godinu dana ipak treba otići kod ginekologa.
:)

"Jednim osmijehom ti puniš me
 i dajes snagu mi da ustanem... "
Jos malo i doći ću kod tebe. Točno znam proceduru. Ležiš na trbuhu, licem prema zidu.  Šuljam se u mraku i tiho se uvlačim u krevet. Kao, da te ne probudim. Legnem na bok, okrenem ti leđa.  I onda, magija. Tvoj prekrasan refleks. Protrljam guzu dva-tri puta o tvoju nogu i već se okrećeš prema meni i grliš me. Nepogrešivo. Tvoja ruka preko mog ramena, obgrljuješ me nogom, tvoja vrela stopala maze moja ledena. Savršeno si skrojen za mene. Sorry, ali ipak ću te morati probuditi malo, okrenuti se prema tebi i ljubiti te. Reći ćeš mi u polusnu ono strogo-nježno "spavaj", okrenuti ću se, priljubiti uz tebe i razmišljati kako je dobro imati te tu.

Nema ništa loše ako tu kavu popijemo kod tebe umjesto negdje vani, zar ne? Prijatelji smo, vrijeme je da vidim kakav stan imaš. I ako sjednem na kauč umjesto na stolicu, pa što? Udobnije je, to je sve. I ako sjedneš kraj mene umjesto preko puta… nije čudno… muzika je glasna, da se ne nadvikujemo. Dobro, mogao bi stišati, ali ne znaš gdje je daljinski, a bezveze da prekidamo priču kad to ne smeta.  I to što mi povremeno dotakneš rukom koljeno, to ništa ne znači… to je samo u žaru razgovora… dobro, možda malo protrnem, ali samo od iznenađenja, ne od vrućine tvoje ruke na mom koljenu. I to što se neprestano smiješim dok pričaš, to je zato jer si zabavan… sigurno ne zato jer neprestano gledam u tvoje usne i pojma nemam o čemu govoriš (znam sigurno barem pola :)) I tvoje pauze između dvije riječi, kad me samo gledaš i smiješiš mi se nazad, ništa, baš ništa ne znače, to je zato jer si star i zaboravan, a ne zato jer te dekoncentriram :)  I to što insistiraš da izbliza vidiš točno kakve oči imam, to je samo šala… pa i red je da znaš kakve oči imam, ipak smo prijatelji… dobro, možda baš nije bilo nužno da mi obgrliš lice dlanovima ili da gledaš tako dugo i tako blizu… ali svjetlo je loše, ja sam nemirna i tako to… I to što mi je ustati se i otići tako teško… nije čudno, ugodno si društvo. I osjećaj da nismo sve završili, da nismo sve napravili… ma sigurno sam te nešto htjela pitati pa sam zaboravila… I pusa koju tražiš na vratima… pristojna, prijateljska, u obraz… savršeno uobičajeno… istina, malo si se pomaknuo pa sam umjesto obraza dotakla rub usana… ali sve je pod kontrolom :)  A i to što moram malo zastati prije nego krenem dalje, malo se sabrati, smiriti drhtavicu… to je… to je… to je od kave! Jaka je bila, da, sigurno je od kave… od čega bi drugog bilo? :)
 I tko onda može reći da ne postoje muško-ženska prijateljstva!

Ljubiti ćemo se… Uskoro. Sjesti ćemo negdje. Gledati ćeš me i smiješiti se. Gledat ću te i smiješiti se. I znati ćemo da ćemo se ljubiti. Kasnije. Prvi put. Razgovarati ćemo, smiješiti se i znati. I onda… ušutjeti. Ionako je ovaj put razgovor nebitan. Približiti ćeš se. Osjetiti moju nervozu. Jer znam da ću biti nervozna. Već sad sam nervozna. Reći ćeš:"Opusti se." Čujem te u glavi. Reći ćeš to onim nježnim glasom za koji vjeruješ da smiruje. Biti ću nervozna. Jer, nije ti još jasno, ništa u vezi tebe me ne smiruje.  I volim to. Približiti ćeš se još malo. Približiti ću se. Gledati ćeš me? Ne znam. Mislim da ja neću, da ću tu zatvoriti oči. Dodirnuti će nam se nosovi. Polako. Maziti će se. Ne može polakše. Usne tako blizu. Uzmaknuti ću. Malo. Već ovo je tako dobro. Ali vratiti ću se. Još bliže. Polako. Maziti ćemo se dahom. Polakše. I… konačno… dodirnuti se usnama. Nježno. Samo usne na usne. Protrljati ih. Lagano razmaknute. Obgrliti ću te usnama. Polako. Mekano. Toplo. Zarobiti te na tren zubima. Liznuti ti usnu. Kratko. Pa duže. Osjetiti ti zube pod jezikom. Otvoriti se potpuno. Opušteno. Sve toplije. Sve bliže. Ljubiti ćemo se. Konačno. Uskoro.