PutzaKatmandu

Sve je išto samo od sebe, bez posebnog plana. Uživali smo u tom eksperimentu. Naše prvo zajedničko ljetovanje, onda jesenske šetnje u Veneciji, Biennale, Peppersi u Beču, drugo ljetovanje,treće, Egipat, Motovun, i tako dalje... Zajednički prijatelji, tulumi, organizacija... Sve se fino kotrljalo, kao da priroda misli umjesto nas. Sve do jedne nevidljive točke.
Onda smo u jednom trenutku, ne znam točno kad, počeli čekati... Čekati da se, kao prije, stvari nastave događati same od sebe. Ali ponekad si, u neke šuplje dane, mogao doslovce osjetiti stajanje na mjestu.
Ševili bismo se, znojni ležali na krevetu, i čekali da se nešto nastavi. Milovali smo se, davali jedn drugom puse, grijali se, padali u polusan, onda bi netko uzeo daljinski i mijenjao programe.
Nije riječ o dosadi koja se uvlači među nas. Nije riječ o tome da bi, možda, sad bilo lijepo ustati i otići nekamo, sam. U cjelini sve je idealno. Ovo valjanje po kauču, ova lijenost tijela, to je idila realizirane ljubavi. Nedostaje pucketanje vatre iz kamina, ali i centralno grijanje je okej. Ovi iz toplane frlje kao ludi. Radijatori su užareni.
Moramo stvarima dati smisla.Stvari se prestanu odvijati same od sebe i moraš negdje pogurati. Smisliti novi projekt. Osjetiti novi zamah...

Nema veze s filmom nego s mojim umom... sprzenim, fjakastim, neobuzdano vrludavim... I dok sjedim cijeli dan u uzarenom stanu i trpam neku nepotrebnu materiju u glavu, misli su mi rasprsene na tisucu strana svijeta (o.p. u mom svijetu nisu samo 4)... Mijesaju se prstavi trenutci iz blize i dalje proslosti, ljeto u tisucu boja i mirisa...
Obozavam ljeto ali uvijek mi sprzi mozak!

Koliko sam skužio, jest da su uzroci psihotičnih slomova,kako se to stručno kaže kada posrneš i strmoglaviš se u podrum svoje duše, skriveni negdje u prošlosti. I ako se želiš iščupati iz mraka, nema ti druge nego sjesti na kauč i vrtjeti stare filmove. Okej, nema frke, marširat ću natrag ak treba, ali tu se postavlja pitanje koliko se daleko čovjek mora vratiti. Do primanja u pionire, do pelena, Oktobarske revolucije, velikog pokolja bizona... ili skroz tamo do Velikog praska.

E da sam bar živjela u 14. stoljeću i upoznala mudrog čovjeka koji je zaključio da je najjednostavnije rješenje za bilo koji zadani problem obično i najbolje! Ne bi bilo besanih noći i rastrganih dana... Ali pustimo prošlost. Ionako je ono najbolje što imamo sada.

Nije mi zima jer je srcu toplo i bezbroj slatkih emocija grije ga. Iako si tisucu kilometara daleko, tu si... Neprocjenjivo...

Dala sam ti vrijeme,
Uzeo si ga.
Dala sam ti osjecaje,
Uzeo si ih.
A sto si ti meni dao?

Ne zaboravi da uvijek kažeš ono što misliš.Ako nekoga voliš, reci mu.Nemoj se bojati da kažeš ono što osjećaš.Posegni i reci nekome što ti znači.Jer kada odlučiš da je pravo vrijeme možda će biti prekasno.Iskoristi dan.Ne žali ni za čim.I što je najvažnije, ostani uz svoje prijatelje i obitelj, jersu ti onipomogli da postaneš ona osoba koja si danas.

Ima li medju vama vidovnjaka, carobnjaka, vjestica, psihoanaliticara, psihijatara koji znaju tumaciti snove? Ako intenzivno sanjamo isti san, znaci li to:
A) obradjujemo proslih dogadjaja
B)  imamo viziju buducnosti
C) sasvim suprotno od onog kaj sanjamo
D) nista od gore navedenog, obicnu glupost?!?
 
 

... musko pa da malo zivim u tom mozgu. Mozda bih u njemu ostala zauvijek. Inspirirala me jedna pjesma. Kaze ona: da sam musko ne bih bila takva, bila bih bolja! Sorry, dragi decki, nista osobno! Svi smo krvavi pod kozom, i dragi, i volimo i mrzimo i  ponekad ne znamo kaj bi s onima koji nas vole. Ipak, da mi je biti musko bar jedan dan!!!!

Imas li ozbiljne snove i snage za korake nove?

Moji muški su kao pit bullovi. Uvijek mi se grčevito drže za nogu i ne puštaju me ali uspiju napraviti i krug uokolo... Kak im to uspijeva? Možda ih trebam jako šutnuti pa da se više ne vrate? Ili je moja noga tak slatka da nemreju živjeti bez nje?

Vrijedi li stvarno ona stara da u ljubavi i ratu nema pravila? A kaj je s ponosom? Treba li ga izgubiti ili biti svoj do kraja? I kada se skuži da nema smisla gubiti ponos?

Kada je žena najvoljenija? Kada voli samu sebe bezuvjetno

- Da je to nekako iznivelirati, da mi vama damo malo više, a vi da on nas tražite malo manje, sigurno bi bilo bolje. Ali već je poravnato tako kako je poravnato, i gotovo.
- Pederu jedan - šapnula je nakon cijele minute tišine.
On joj nije odgovorio.
- A stvarno si peder - rekla je i okrenula se bijesno na bok.

Tiho je ušao u sobu i bacio pogled na nju, sklupčanu na krevetu ispod prozora, pa se uvukao u kupaonicu. Skinuo se, oprao zube, sjeo na školjku i ispustio nekoliko prigušenih vjetrova, pa ugasio svjetlo i na prstima prišao svom krevetu.
- Jel imaš ti tremu?- upitala ga je normalnim glasom čim se ispružio.
- O jebote, kaj si ti cijelo vrijeme budna?
- Aha. Jel imaš i ti tremu?
- Sto posto si onda čula kak sam tamo prducko utiho,da te ne probudim. Trema je moje krsno ime...
Ležali su na leđima, svatko na svojem krevetu, žmirili prema crnom stropu i bojali se vlastitih glasova.
- Zašto se ljudi svađaju? - javila se nakon nekog vremena, tiše.
-Mislim, muški i ženske? I još se onda zapale, pa budu zli jedno prema drugom, ono, najopakije, a vole se? Odakle to dođe?
- Ne znam,to je valjda tako prirodno.
- Nije prirodno. Prirodno je to kaj se vole, a ovo nije prirodno. Odakle to dođe?
- Radi se o tome da muškarci uvijek daju manje nego kaj bi stvarno mogli dati, a žene uvijek traže više neg kaj im zbilja treba. U tome je cijela stvar...