Lenjingradski dnevnik

Kako je divno kada odu... ne gledam ih vise kako u sred grada sjede u bašti na svojim finim novim presvucenim stolicama kupljenim njihovim višestruko opranim novcem i bulje u praznu cestu kao što su to radili njihovi djedovi i njihovi prije njih i njihovi prije njih sve do šukun-šukundjeda Mijata.
Oh, baš je bajno što se opet mogu u grudnjaku i gacama mirno prešetavat po svojoj sobi bez da gušteroglavi bulji ili da ja moram povlacit zavjese.
Ne marim više za njihove čudne obiteljske odnose i što nikad nisu krocili van međe svog kicastog carstva.
Jebe mi se je li ono na gornjoj terasi tek alarm ili zaštitna kamera, ako ih nema ja ostajem u svojoj polunagoj toaleti.
Oh, rasti ti grano breze i prekrij mi pogled na njihovu nakaznu kucu i njihove seljačke običaje.
Jebe mi se ako ispadam ksenofobni snob, ali previse volim hodat ljeti neobucena.

Već se neko vrijeme bavim mišlju kako je lako moguće da su rupe ključ svega na ovome svijetu. Prestanka života, postanka života i rješenje evolucije.

1. Crna rupa (znanstveni pojam) - nebesko tijelo koncentrirano od mase s gravitacionim poljem tako jakim da čak i izlazna brzina iz najbližih tačaka prekoračuje brzinu svjetlosti. To znači da ništa, pa čak ni svjetlost, ne može izaći iz njene gravitacije.
Slap me twice and call me chimichanga, ali meni to zvuči kao nekakva smrt.

2. Crna rupa (vudi-alenovski pojam) – vagina crne prostitutke kojom ona zarađuje za život. Također mjesto eventualnog nastanka novog života.

Rupe u evoluciji (doslovno) – Pojednostavljeno to bi značilo da što živi organizam ima više prirodnih rupa na svom tijelu to je evolutivno naprednije. Tako npr. riba/komarac ima samo jednu rupu kroz koju jede, koristi za prokreaciju i izbacuje sekrete. Ptica ima dvije rupe – usta i onu na suprotnoj strani tijela. Majmun ima 3 rupe – jednu kroz koju jede i 2 pola metra niže kroz koje se obavlja oplodnja i završna faza metabolizma. I tako dolazimo do čovjeka kod kojeg imamo dvije različite podvrste. Muškog čovjeka koji ima 3 rupe (analogno majmunu) i ženskog čovjeka koji ima 4 rupe (jednu za jelo, jednu za jednu vrstu fekalija, drugu za drugu vrstu i još četvrtu rupu za oplodnju).

http://crownrestroom.blogspot.com/2009/06/srijeda-dragi-dnevnice-oprosti-sto-te.html

http://crownrestroom.blogspot.com/

Oh, kako bi bilo biti točka opet.
Jednom sam sanjala da sam točka. Lucidan neki san (premda ne zvuči tako).
Sva moja pitanja i dileme su u tom trenutku 'točko-bivstva' bile savršeno jasne i s ukazanim rješenjima.
Transcendentalno iskustvo, rekla bih.

Da li i drugi u snovima komuniciraju telepatski (nije da je bitno)?
U mojim snovima nitko ne otvara usta, a boje osjećam psihički, a ne vizualno.
Možda tako i slijepi sanjaju. Emocijama.

Za razliku od jave u kojoj ružne stvari (pre)brzo uspijem potisnuti i zakrabuljiti nekim emocionalno neutralnim do sretnim iskustvima, ružne snove pamtim i prevrćem više nego što je to potrebno. Danima, mjesecima, čak i godinama.

Već godinama ne volim sanjati.
Da sam barem točka

Moj djed je imao prijatelja. Gospodin Linguini se zvao.
Divan je to čovjek bio, strašno privržen obitelji, opušten, zajebant.
Sve što je on pričao, zvučalo bi smiješno makar se inače radilo o ozbiljnim stvarima.
Još se sjećam kako smo se smijali kada nam je svima pričao kako je njegov pokojni otac, također obiteljski čovjek, utorkom i četvrtkom posjećivao svoju ljubavnicu.
Njegova supruga znala je za tu vezu premda se pravila savršeno neupućena te u izvanbračne pothvate.
To su bila druga vremena, a ona nije ni pomišljala na razvod braka.
Umjesto toga radije je svaki utorak i četvrtak mužu priredila najljepše donje rublje, najbolje odijelo koje je prije toga besprijekorno izglačala te izabrala finu svilenu kravatu.

„Ako stari već ide u štetu mater nije 'tila da kurbača okolo priča protiv nje. Neka kurviš barem dobro izgleda“

U dalekoj zemlji koja bješe slađa od najslađe breskve rodio se tek nedavno. Razvio se brzo, odlučio što želi još brže i stao čekati.
Jednoga dana susjeda ga ugleda kako sjedi na verandi pa ga upita što čeka.
„Nije bitno. Čekam. Doviđenja.“

Drugi dan uz ogradu se igrahu djeca. Jedan od njih dobaci mu „što čekate?“
„Nije bitno. Čekam. Doviđenja.“ odgovori.

Treći dan prijatelju dozlogrdilo pa ga upita „koliko ćeš još samo sjediti i gledati niz ulicu?“
„Nije bitno. Čekam. Doviđenja.“ odbrusi prijatelju.
Prolazili su sati, dani, godine. Svaki dan ga je netko upitao slično pitanje, a on je odgovarao istim odgovorom.


Dogodilo se to jednu srijedu. Probudio se i počeo sakupljati.
Uzimao je što mu je god palo pod ruku.
Automobilske gume.
Drva za ogrjev.
Cigle.
Stare odbačene cipele.
Boce.
Ništa nije odbacivao. Prekapao je tuđe tavane, podrume, ostave i dvorišta. Uzimao je ono što su drugi bacali.
Kada je dovoljno toga skupio, počeo je pažljivo slagati jedno na drugo.
Cigle na dnu, na njima gume na koje je složio čizme, na njime staklenke i stari televizori. Na vrh je stavio velike kanistre da pritišću teret prema dolje.
Prošlo je više od 4 noći otkako je zadnji put spavao, ali završio ga je.
„Sad me više nitko ne vidi kako gledam niz ulicu i čekam“.

Zadovoljan, umoran i teških nogu prehoda još par koraka do naslonjača.
Sjedne i digne pogled. Ne vidi više ništa. Ni ulicu ni susjede.
Samo zid smeća.

Pa šta!
Šta onda ako je Valentinovo?
Moram li i ja primiti injekciju kratkoročne, ali kronične ljigavosti?
Jebite se!
Ja sam još uvijek generacija osmog marta. Javite mi se onda seljoberi patetični.
Jeb'lo vas Valentinovo!

A osmi mart koga briga, ha? Žene jebite se… baš nas briga što ste u najboljem slučaju pred 50 godina dobile pravo glasa, a u najgorem ga nemate još ni danas. Jebe nam se što nećete dobiti posao ako ste se tek udale jer, jebiga, sad ćete sigurno htjeti rađati. Ne zanima nas što za isti posao dobivate manju plaću i piš mi vrit što ne možeš ni dobiti neki posao jer si… jer si… samo da progutam gadljivu kuglu šlajma… jer si ŽENA.
I zašto da onda da slavimo tvoj dan? Ili majčin dan ustalom? Neš ti… majka. Pa svaka druga žena je majka. Biti majka je najstarije neprofitabilno zanimanje na svijetu. I sad koze žele neku počast. Pih… čkomi tamo ženo rađalačka!

Ali biti zaljubljen…o-la-la. E to je već postignuće. Na stranu to što će se, statistički gledano, polovica tih parova raspasti prije nego sto dođu do oltara, a još barem četvrtina nakon 'sudbonosnog' da.
Mašala.
Oni su zaljubljeni.
Danas.
Možda ne jučer.
Vjerojatno ne sutra.
Ali danas jesu. I danas će iskeširat koliko god treba. Ipak je ovo proslava koitusa. Serem, Nije, ali nije li to poanta? Barem za većinu?
Ako ne onog realnog, onda barem onog fantomskog.
Već vidim… Gospođa J. prodaje cvijeće. Prošlu subotu ruža za 5 kuna, ovu subotu za 15. Gospodin F. radi u Krašu. Ovaj tjedan bombonjere su na akciji. Kupiš jednu, dobiješ dvije. Ako te prva cura odjebe da odeš onoj od četvrtka.
20 sati je.
Gospođa M i gospodin J. zatvaraju trgovačke radnje. Svaki svoju.
Vade cigaretu i pale je jeftinim upaljačem sa trafike.
Kao nakon seksa… jer ipak su nas opet BEEP u mozak s danom zaljubljenih.

Tišina.
Ah, blažena tišina.
Ni cvrkuta ptica, ni kočenje nepodmazanih strojeva.
Ni hodanje susjeda, ni puštanje vode.
Tišina.
Samo zujanje u mojim ušima.

Mrak.
Ni ulična lampa, ni stand-by žaruljice.
Ni mjeseca ni farova nema.
Samo bijele točke s unutarnje strane mojih kapaka.

Kako onda iz glave izbiti scenu iz filma 'Cabaret' http://www.youtube.com/watch?v=moOamKxW844&fmt=18

Imam problem sa Lizom. Pojavljuje se često. Prečesto. Kad ne treba.
Nisam fan. Nisam ni pogledala previše njenih filmova.
Ali stalno mi dolazi pred oči.
Kad mi je potrebna koncentracija.
U doba nesanice tik prije nego sto zaspem… HOP eto ti nje i razbudi me.

Zaboga trebam samo malo mira i tišine. I mraka. Liza Minelli FREE zone.
Tražim egzorcista!

- Liči mi na jednog pripadnika kenijskog bataljuna UNPROFOR-a sa kojim sam se zabavljala svojevremeno – rekla je Vanja gledajući inauguraciju.
- Tebi svatko liči na nekog pripadnika nekog bataljuna UNPROFOR-a – odbrusila joj je Goga i povukla još jedan dim.
- Bolje i to nego bit djevica do 50-te
- Nije do pedesete nego do tridesete, a ti si samo zlobna kuja koja je jalna jer mi je prvi bio muž, a ti si neudana.
- Sorry, ali meni nije bila žurba udati se samo da bih se ševila.
- O, da…kao da ne znamo da si ti vrlo… hmmm … prometna po tom pitanju – podrugljivo joj je dobacila Goga.
- Dobro daj sjaši s mene više, koji ti je danas? – reče Vanja i poglasni malo televiziju
- Kasni mi?
- Što ti kasni, pretplata na „Čedna kuja“ magazin?
- Menga bog te ubio
- M'da? Kol'ko?
- 20 dana – tiho će
- Dvajst dana? Pa jebote jesi bila kod ginića?
- Ma jesam kurac, ko da te odmah primi peder. Tek u srijedu idem.
- I sta ak' si stvarno trudna? – upita Vanja
- Niš, počet ću rifljat cice frotirnim ručnikom i prestat pušit.
- Al znaš ti kaj to znači?
- Da. Moram saznati tko je otac. – reče i ugasi čik.

Neću kupiti navijačku kobasicu za 12,99.
Neću ni usranu navijačku Coca Colu sa šahovnicom.
Ne pada mi na pamet kupiti navijački šal i kapu na prodajnim mjestima Tiska.
Gade mi se navijačke himne i prigodni navijački audio cedeJi i kaSete.
Neka me svaki pred-tekma / tekma / post-tekma program zaobiđe u najširem luku.
Ne želim grad pun navijačkog ljudskog i ostalog smeća.
Ne kupujem tamo gdje me cijeni jer je to sponzor nekakvih „paklenih“ nego tamo gdje roba nije krama.
Neću preskupu kartu za preskupu usranu velebnu arenu koja već velebno prokišnjava.
Ne želim opet plaćati nečije preskupe sportske igračke-stadione.
Ne želim gledati super navijačke reklame koje potiču super navijački alkoholizam ili kockanje.

Želim program koji je izabrala Neda Ritz ili Đelo Hađiselimović, a obradio Ruben Albahari.
Želim reklamu za Annie Lennox u Zagrebu za 150,99.
Želim Kraš mliječnu čokoladu s narančinom korom bez navijačkih oznaka i šahovnica, a može ista takva i Lidnt.
Želim velebnu pučku kuhinju i još velebnije sklonište za beskućnike.
Želim kupovat nedjeljom.

Želim lobotomiju.

Vatrogasci rade.
Doktori i medicinsko osoblje radi.
Novinari rade.
Vozači javnog prijevoza rade.
Prodavačice na tržnicama rade.
Nadzornici javnih prometnica rade.
Kino operateri rade.
Meteorolozi i prognostičari rade.
Djelatnici muzeja i galerija rade.
Službe za korisnike mobilnih teleoperatera rade.
Dispačeri na 988, 981, 970,… rade
Gorska služba spašavanja radi.
Policajci rade.
Frajeri na benzinskoj pumpi rade.
Prodavači novina rade.
Restorani (čitaj: konobari, kuhari, perači,…) rade.
Svećenici rade.

Zašto onda ja koji kua ne mogu kupiti friški kruh danas? I vrhnje za kuhanje. I štapiće za uši pobogu. Esencijalije. Ma nebitno uostalom.
Recesija ha? Malo morgen! Samo si bogata zemlja može dopustiti da zabrani rad nedjeljom. Samo ona ima toliko para da uzdržava sve te ljude koji će zbog neradne nedjelje dobiti otkaz jer su višak i samo njoj ne treba profit od svih nedjelja godišnje.
I da, naravno da će taj 'višak radne snage' koji je sad na burzi i prima socijalnu pomoć nedjeljom otići pomoliti se Svevišnjem za novi posao i ostaviti koju kunu u škrabici.

Da parafraziram – kad crkva zatvori vrata trgovina, ostavi škrabicu na vidljivom mjestu.

Sve ove godine najsretnije uspomene nosim s obiteljskih novogodišnjih ručkova kod N. i D. Od nas devet pola nas je još uvijek mamurno, spavali smo tek koji sat, oči nam se jedva daju otvoriti, a pod njima su podočnjaci. No sav taj umor odjednom biva zamijenjen okladama o izbornim rezultatima, japrakom i puricom, pričama o starim prijateljima i minulim danima. Smijemo se, nazdravljamo. Nakon ručka 'djeca' glume djeda mraza i dijele poklone uz poklike i pljesak, a zatim im D. kaže da zapale prskalice dok N. naglašava da „nek' paze da ne zapale kuću“.
N. donosi zdjelu hroštula i druge kolače koji ostaju jedva zapaženi pored prvotno spomenutih.

Ove godine nas je osam.
Naći ćemo se na nekom drugom mjestu i pokušavat ćemo održati neke stare običaje.
Neće biti puno smijeha.
Neće biti hroštula posutih šećerom u prahu.
Neće biti njega.

Pred san piše mentalne zapise i pisma.
Uglavnom nepoznatim ljudima.
Želi im izreći sve ono što uživo ne može ili ne želi.

Draga magistra,

dolazim u vašu apoteku već godinama i jednako toliko se ne mogu načuditi načinu na koji radite s ljudima. Zar je zaista potrebno svaku osobu koja stane pred vas pitati za čitavu povijest bolesti nje i svakog člana njezine uže obitelji? Uistinu? Baš svaku osobu?

S poštovanjem, vjerna korisnica Praxitena

---

Uvaženi gospodine Prdac,

zar vaši preci doista nisu imali snage za promjenu prezimena? Ili se radi o toliko snažnim ličnostima da čak i takvo prezime sa ponosom mogu nositi? Ima li u vašoj obitelji puno Zvonimira i Tihomira te jeste li se ikada bavili mišlju da dijete nazovete Vruć?

S poštovanjem, susjeda s ulaza broj 12

---

Poštovani ministre,

vaše obješeno lice podsjeća me da psa vrste shar pei. Vaša mala usta koja naglašavaju slovo Š i odbijaju izgovarati samoglasnike u meni pobuđuju želju da vam ista zašijem ribarskim koncem. Vaš nos je tipičan primjer kako nos ne bi trebao izgledati. Vaš glas je tortura za moje uši, a vaše izjave silovanje mog mišljenja. Ne mislite li da bi vam ljepše bilo u anonimnosti?

Srdačno, Glasala-sam-za-one-druge

---

Poštovana osobo koja uređuje TV program javne televizije,

sigurna sam da patite od nesanice pa vam preporučam tablete korijena valerijane od 400mg za pomoć pri spavanju. Kako drugačije objasniti činjenicu da se novi filmovi prikazuju u vremenu između 22:30 navečer i 04:30 ujutro. Stari filmovi koji nešto vrijede stavljate na program u 11 ujutro, a u sva ostala vremena preplavljujete nas idiotarijama koje bi bile preokrutne za emitiranje u devetom krugu Danteovog pakla.

Lijep pozdrav, činovnica s radnim vremenom od 07-18

Kao djevojčica T. je vjerovala da će izumiti nešto što će se zavući u kućanstva diljem svijeta. Neće biti ništa tako epohalno bitno kao kotač ili plug. Bit će to jednostavno, a genijalno. Jeftino, a donosi milijune. Nešto poput žutog 'Post It' papirića, ziherice ili perforacije na WC papiru.
Dane je provodila promatrajući svoju majku ne bi li joj sinula ideja za patent.
Ništa.
Počela je proučavati oca težaka.
Ništa.
Baka i djed također nisu bili inspirativni.
Ni malena sestrica.
Ni pas.
Ni mačke.
Ni kokoške što na kiši kljucaju u glibu.
Prolazili su dani, a malena T. još uvijek nije imala ideju za svoj izum.
A onda je u selo došao on.
U zgužvanom plavom odjelu blatom umrljanih nogavica.
S kožnom torbom.
Znam! – povikala je - izumit ću kabanicu za nogavice.