prije sna...
"Osjetiš li, prije sna...?
Dah ti lebdi iznad usne.
preko obraza ti klizne
sve do tvoje kose guste.
Pa se zaigra u trenu.
labirintom tjemena
i kad pokupi tvoj miris
odleprša tad u mrak...
To sam ja...
To te moje ruke grle iz daljine
Prije sna...
ja ti dođem tek onako
da te dirnem.
i prevarim sam sebe
da sam tu, kraj Tebe
da ti gledam oči
sklopljene
za nas..."
Luky
Link
25.04.2011. u 15:46 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
sretan i blagoslovljen Uskrs...
Link
"KAO MARIJA
(Maja Majcen - fra Ivan Široki)
Kao Marija da te ljubim,
tvoju Riječ da čuvam ja,
kao Marija da je nosim
sred srca svojega.
Samo tebi da se klanjam,
samo tebi predam sve,
da te ljubim srcem cijelim,
kao Marija, Isuse.
Kao Marija da te ljubim,
tvoju bol da dijelim ja,
kao Marija da te pratim
sve do križa tvojega.
Kao Marija da te ljubim,
tvoj put da slijedim ja,
kao Marija da ti služim,
da ti predam život sav."
23.04.2011. u 18:34 | Editirano: 23.04.2011. u 18:47 | Komentari: 16 | Dodaj komentar
u bojama Sunca...
Vidjeh svitanje toga dana sklupčano u nepostojeće boje.
Sunce se još uvijek krilo u zaobljenosti prostor- vremena, u vječnoj vrtnji nebeskog vretena, u spiralnoj dinamici svemira i tek se poigravalo sa kristalima spoznaje, zrcalilo se u kristalnim kaljicama rijeke vremena.
Kozmička energija se slijevala u naše duše i čudesnu igru svjetlosti i sjene pretvarala u alegoriju trenutka, u nijanse sunčana sjaja koji je svojim zrakama tkao sreću buđenja. Ljeskalo se veliko sunce u očima, igralo na trepavicama, palilo vatru u zjenicama i svojim zlaćanim dlanovima grlilo dan koji se spuštao blještavim kružnim ljestvama u naše duše.
Na crvenom pjesku su ostajali tragovi naših stopala dok smo trčali da pozdravimo izranjanje čarolije iz bezdana noći. Toga beskrajnog dana u svjetlosti prepoznasmo boje nade i ljubavi dok se sunce njihalo na ljuljačci satkanoj od tkiva vremena.
Sunce je tog jutra sjalo nepostojećim bojama i vatrom ljepote gasilo boli zatomljene u tvojoj duši. Zagrlili smo sunčani trag sliven u tajanstvenu spiralu genoma tvoga života, pozdravili dan zvonkim osmijehom srca i poželjeli dohvatiti kraj duge koja se iskrila iza horizonta jesenjih kiša.
autorica: DIJANA
11.03.2011. u 19:48 | Komentari: 2 | Dodaj komentar
s proljeća...
Anđeo ljubavi
s Kohinorom na čelu
prebire po strunama nebeske harfe
i pozdravlja ovo jutro čudesne ljepote.
U srcu sjenka žudnje za sjenkom beskraja,
ova vječna glazba odvaja zvukove prošlosti
od žamora trenutka,
ubija riječi osude i ubija strahove, ubija bol i
ostavlja tragove snova u očima.
Umire tužaljka u šumama očaja,
ona duboka bol na izvoru traganja,
oštro trnje u mesu umrlih tuga.
Osta mi sveta dobrota kojom snivam
odu proljeću i ljubavi.
Poljubac sa mirisom proljeća koje ubrzava san,
na jeziku sveta hostija,
tijelo izvađeno iz kaleža,
izniklo iz svetoga grala
iz srca ove anđeoske ljepote.
Pronađoh djelić prastarog pepela,
na zlaćanim krilima anđela
u srebru njegove kose
na strunama božanske harfe i
osjetih ljepotu ove ljepote.
.
Pišem pjesmu nad pjesmama
sjedinjujem sve svoje misli u jednu jedinu.
za tebe čudesna ljepoto ove ljepote,
za tebe uranjam u trenutak slobode.
Iza nas ostade zemlja razbijenih zrcala
potražih u tebi viteška znamenja,
prođoh kraj stražara vremena,
pomilovah ti lice
da ubijem svoju nesreću i oživim tvoju sreću.
Anđeo ljubavi
prebire po strunama božanske harfe i
otvara porte ove čudesne ljepote.
Ubija tugu, te okove nevidljive bezdušnosti,
gasi vatre noćnim morama
i u ovom proljeću cvijetovima topi snjegove
tu drevnu grobnicu
tek naslućenim plavim poljupcima neke nove sreće..
autorica: DIJANA
11.03.2011. u 19:35 | Komentari: 0 | Dodaj komentar
što čovjeka čini čovjekom?
Ples srca u beskraju uma? Vječna igra svjetlosti i sjene, ples sudbine odbjegle sa otoka Kronosova svijeta? Nad treptajem čovjekova uma vjekuje još uvijek pitanje drevno, što čovjeka Čovjekom čini, ono tjelesno, duševno ili ipak ona u dubini duše lepšava vila, nježna i snažana kao legendarni treptaj leptirovih krila? To čudesno biće otkucaje srca broji, duše meki dah kroji i rijekom krvi, tom ponornicom u kružnome toku, kao tajnoviti Ouroboros u čovjekovom ovozemaljskom roku romori. Rijeka svete krvi, stvoriteljica kapljica što kristale konačnoga tijela hrane i na delti oceana snova grli život plimom vječnih osjećanja koji dušu od nesreće brane.
Iz dubine duše vruljom uzbuđenja u srcu izranja, taj nečujni treptaj leptirovih krila što ponekad u nutrini nježnoj uragane stvara. U podsvjesti tajnoj, u špilji drevnoga Platona, lepršava vila život sjenkom svojom kruni, ona je življenog života vječna svjetla sjenka, čovjekova sudbina, taj odbjegli treptaj Kronosova oka. Kada se strahovi u tami srca množe, neki osjećaji tajni, emocije davne mulj u kapljicama krvi talože, dobra vila, kristalne kristale hladne sante leda, u dubini oceana snova, treptajem svojih svilenkastih krila u kapljice sreće pretvara i valovima novih snoviđenja pjenušavu kupku radosti i veselja stvara.
Treptaj leptirovih krila, nježan lahor sudbine odbjegle iz proždrljivog Kronosovog oka, drhtaj što tek kožu dira i treptajem nježnim sedefastu školjku u dubini srca, na pješćanom žalu ljudskoga života sniva. Misao, taj treptaj Kronosovog oka u kojem se prošlost u sadašnjost slijeva, trepti snagom i nježnosti snenom, misao taj čudesni lahor sličan lepršanju leptirovih krila.
Što čovjeka čovjekom čini? Tajnovita vila u dubini duše, anđeo čuvar na portama srca ili svjetla sjenka u beskrajnom oceanu svijesti? Čovjek je božansko biće, taj sretno odbjegli treptaj Kronosova oka, kapljica rose na latici cvijeta, zrnce pijeska u pustinji svijeta, nebrušeni kristal u riznici znanja, Kohinor u beskraju sanja, nježni lahor leptirovih krila što zvjezdane oluje u svemiru stvara ili je čovjek tek lepršavi dašak u vrtlogu nebeskog vretena, tek blješteća kapljica u rijeci bez povratka, tek sretan trenutak bezvremenog životnoga tijeka.
autorica: DIJANA
20.02.2011. u 9:01 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
duša starog kestena...
Drvo starog kestena u perivoju djetinjstva je u meni podtaknulo mehanizam inicijacije, probudilo sjećanja, uspomene i postalo zrcalo u kojem vidjeh svoje nespoznate, nesazrele, neodživljene emocije. Prvo smo pod krošnjom plesali sa zrakama sunca, igrali se skrivača sa sjenkama njegova lišća, puštali da nam pere lice kiša čije su se kapljice razbijale u tisuće kristala dodirujući njegove grane. A onda smo odrastali i krili prve zagrljaje i poljubce u širokoj sjenki njegova već ostarjela bića. Ležali smo na travi zaštićeni njegovom toplinom, kroz treperavu mu dušu promatrali zvjezdano nebo i slušali tišinu ljetnih noći.
Ljubav je u nama rasla i mi smo je umjesto riječima, umjesto šapatima uzdrhtalog srca željeli ovjekovječiti urezivanjem srca sa amorovom strijelicom i inicijalima u koru tog čuvara naših tajni. Zalutah jednog zimskog solsticija u taj perivoj tražeći uspomene na prve nemire.
Ožiljci na njegovom tijelu su ranjavali moju dušu. Izbrojala sam dvadesetak srdašaca koja nisu znala što čine. Stari kesten nam je opraštao i podnosio našu okrutnost. To je ljubav mislio je i podnosio boli. Ovako ranjen i pokriven pahuljicama snijega izgledao ja kao ranjeni ratnik svijetlosti koji čeka trenutak umiranja. Osjetih u sebi rađanje nekog do tog trena bezimenog osjećaja. Tuga i sram se sjediniše u oštricu amorove strijelice i ja osjetih ubod u srcu.
Lutala sam uspomenama dok je s neba kapao pahuljasti pokrivač i zaustavljao se na opustjelim granama. Stari kesten me je branio od hladnoće i ja nisam osjećala kako vrijeme prolazi. Oronuli samotnjak je osjetio moju tugu obgrlio me toplinom svoje duše.
Pogledah u nebo i vidjeh jednu veliku pticu kako se spušta na njegove grane. Nebeski orao, pomislih i zadrhtah od uzbuđenja, vidjeh moju prestrašenu dušu pred porotom prirode koju sam vrijeđala, kojoj nisam odavala dovoljno poštovanje. Sjetih se pročitanog o inicijaciji duše. Samo najviši duh, preko sobstva čovjekove duše može pokrenuti u duši mahanizam inicijacije, probuditi je. On je učitelj svih učitelja, mudrac svih mudraca, alfa i omega svih sustava.
U mom unutarnjem labirintu zaigraše probuđene emocije svoj krabuljni ples. Počela sam skidati maske sa tih, do tog trenutka spoznaje, nepoznatih lica. Vidjeh nestašno djete, zaljubljenu djevojku, zrelu ženu, vidjeh neznanje, ignoranciju, netoleranciju, nerazumjevanje, nesposobnost samokritike u crno bijelim tonovima moje svijesti.
Pogledah ponovo u nebeskog orla koji je još uvijek sjedio na granama starog kestena. Iznad njega je nebo bilo sivo i puno bijelih suza neba. Da i nebo plače od sreće kada jedna duša spozna svoje nepostojanje u svjetlosnom zagrljaju univerzuma.
U dubini mene, u onim do tada nepoznatim širinama duše se pojavilo svijetlo nad svijetlima, moje emocije zaplesaše ples u čast proljeću koje se rađalo u pejsažu duše. Vidjeh boje, začuh cvrkut ptica, osjetih mirise procvalog cvijeća i ja šapnuh oronulom starcu, tom dobročudnom čuvaru naših davnih tajni.
"Oprosti, molim te oprosti mi, dosadašnje neznanje."
Pogledah u ogoljelu krošnju, nebeskog orla više nije bilo, odletio je među oblake da zaustavi suze neba.
autorica: DIJANA
03.02.2011. u 17:14 | Komentari: 1 | Dodaj komentar
u vrtlogu kristalnog sjaja...
Vrtlog duše i materije čini njihovu tihu moć
dajući im snagu sunčeva vječnog sjaja,
da u njima nikada ne zavlada noć,
da procvjetaju iz tihoga jecaja.
Iznjedreni iz vječne ljubavi zemlje i neba
poeziju vode, šapat svjetla u sebi kriju,
milovani tek daškom Apolona Feba
životu se sneni vječnošću smiju.
Iz suze sa lica vremena, iz kapi što je k'o san čista
izrasta zrnce bezvremenog praha, ključa vrelo,
majka mudrosti mu daruje život da zablista,
svjetlošću ga pretvara u stvorenje zrelo.
Drhtajem strune nebeskog vretena se rađa cvijet,
koji u sebi skriva osjećaje oceanske dubine,
koji dušom hrani sanje, želje, cijeli svijet
i postaje djelićem ljudske sudbine.
U širini nutarnjeg mira željeni sjaj sami stvaramo,
u dubini naše svjesti on iskri svjetlost meku,
njinom snagom dveri spoznaje otvaramo,
umom ga slijevamo u misaonu rijeku.
U sjaju našeg nutarnjeg sunca kristal znanja cvjeta,
iskri u svijesti osjećajno vrelo puno tihih želja,
zrcaleći tajnovito porijeklo cijelog svijeta
stvara spoznaju satkanu iz niti veselja.
Tijelom oduvijek protiče sveta krv, venama se kreće,
sonatom od duginih boja otvara pute do neba,
u svjesnosti se ljudskoj kriju kristali sreće,
zagrljaj duše i materije koji život treba.
autorica: DIJANA
16.01.2011. u 19:34 | Komentari: 4 | Dodaj komentar
u mirisu zlata, tamjana i smirne
Uranjam u snoviđenja, u davno odsanjanu mladost moju
mirisi zlata, tamjana i smirne iskre željene dubine,
osjećam da sam i onda sanjala blizinu tvoju
tražila istinu u vrulji svemirske širine.
Bila je to oluja ruža, uzburkane duše tajna
u prostor- vremenu, u svjetlosti od čudi
u trenutku kada žudnja zaiskri sjana
u dimenziji toj se usnulo srce budi.
Slušala sam Eratine lire poj u jecaju tišine
gledala leptirića let na mirisnom cvijetu
čula šapate trave sa elizejske miline,
živjela najljepšu bajku na svijetu.
Tajnovito bilo svemira me u zagrljaj zvalo
uvlačilo me u bezvremena postojanja,
činilo mi se kao da je vrijeme stalo
slutila sam sve ljepša sanjanja.
Nevidljiva ruka je skidala sa duše breme
odnosila me na malu, sanjanu planetu
prosipala zvijezde repatice sjeme
slijedila me nježno u mom letu.
Oluja ruža, to divno vrijeme još uvijek osjećam u sebi,
još čujem melodiju struna koje su tad sreću tkale,
još ćutim titraje kojima sam srcem hrlila tebi,
još vidim one zvjezde koje su za nas sjale.
Na dlanu vremena se zrcale mnoga draga lica,
u kristalnoj suzi blješte pogledi i osmjesi razni,
u perivoju duše niče uvijek ljepša ljubavna klica
da listovi knjige života nikada ne ostanu prazni.
U gradu sanjajućih knjiga, mirisi pjesama se šire,
u misaoteci Proustiani blješte misaona slova,
Artemida, Ametista i Damjana iz ruža vire,
laticama skladaju sonatu od snova.
Oluja ruža, mirisno vrijeme puno svjetlih slika iz kojih je sreća izrasla
kristalne suze neba u kojima još uvijek sretna bezvremenom letim,
Sveta tri kralja, vječnost, san u kojem ćutim da nisam odrasla,
Anima candida mi šapuće da sveto trojstvo u sebi osjetim.
autorica: DIJANA
06.01.2011. u 9:14 | Komentari: 10 | Dodaj komentar
UTOPIJA ILI ISTINA?
Što je tamna materija, a što tamna energija?
One čine 95 % univerzuma, a mi još uvijek ne znamo što su one i kamo se šire. Tajnoviti zagrljaj kozmičkog beskraja iskri kristalne strune koje svojim plesom šire vječnost u bezvremenost Božjeg sna.
Ako je ovozemaljski svijet uistinu trenutak velike svečane predstave na pozornici svemira, na onom nepostojećem, a opisanom Morusovom otoku sreće, ako smo mi tek izvođači božjom rukom ispisanog scenarija onda živimo ovaj život vjerujući da se u nama samima kriju sve napisane utopije, da se u nama iskri Platonova Atlantida, da u sebi nosimo Campanellin Grad Sunca.
Igrajmo srcem i dušom ovu premijeru, oživimo spiralnom dinamikom dosadu davno napisanih sanja, jer repriza je još uvijek nenapisana utopija o kojoj tek možemo i smijemo sanjati. Mi, djeca svevremena smijemo, zvjezdanim slovima svog nutarnjeg neba, ispisivati sve još ne napisano.
Izgubljena u vremenu, rođena u jednom drevnom snu,
u dubini vječnih oceana, utopija svima znana
zarobljena u željama, na dalekog mora dnu
snivan otok sreće iz antičkih dana.
Oplakivana, opisana, opjevana, oslikana, sanjana,
roniocu tajnovit cilj, pustolovu mala bova
za sidrenje duše u bespuću Tihog oceana,
u tajnoj dimenziji ljudskih snova.
Utopija, nedosegnuta Ada vječnog mira
srca poziva u zagrljaj spokoja i sreće,
nebeska joj harfa himnu svira,
sirena pjev jedra pokreće,
čarobni zvuci dodiruju želje, svaka nota srce dira,
u dubini duše snene čovjek živi snove svog svemira.
Odakle dolazi ljepota, odakle kaplje sreća, odakle izvire ljubav?
U Campanellinom Gradu Sunca se nalaze odgovori na ta pitanja. U tom sanjanom gradu je vrhovna vladarica sila koja sjedinjuje elemente u čvrstinu postojanja, mudrost kozmosa utkana u misli drevnog filozofskog uma, utopija koja nas navodi da živimo u skladu s tajnovitim zakonima i energija ljubavi koja nas oplemenjuje svjesnom spoznajom o sreći da živimo na plavoj planeti.
Jednom davno upitah dječaka očiju boje sna, odakle dolazi voda? Iz zemlje, zar ne vidiš? U kapljicama vode koja je dolazila iz zemlje se zrcalio Grad Sunca i ja šapnuh,
Želim u jednom treptaju oka vrijeme zaustaviti,
želim u jednom trenu trenutak postati,
želim u kristalu lebdjeti po svijetu,
želim u snu grliti cijelu planetu,
želim dotaknuti zvijezde,
želim da se iskrice sreće u srcima gnjezde,
želim da se srodne duše uhvate za ruke,
želim da nestanu sve života muke,
želim tek boje, mirise i cvijeće,
želim postati kap sreće.
autorica: DIJANA
05.01.2011. u 21:31 | Editirano: 05.01.2011. u 21:35 | Komentari: 5 | Dodaj komentar
zagrljaj dva desetljeća
Noćas se grle 2 desetljeća, a vjesnik neba u svom trojstvu nam svjetlost, radost i nebeske plodove daruje. Tri gracije, tri ljupke, dražesne, umiljate sestrice, tri kčeri Zeusove, tri znamena cjelovitosti Venerina postojanja, tri duše sjedinjene u zvijezdu vodilju na beskrajnom nebu našeg postojanja.
Aglaja, Eufrosina i Talija kao svjetlosno prabiće lepršaju u duši sretnog čovjeka i njegovo srce, u Silvestarskoj noći, bezvremenu otvaraju, daruju mu treperavost božanskog žara, šapuću mu romorom osjećajne ponornice da sve tuge zaboravi, da uroni u ljepotu ljubavnog plamena, u kapi rijeke vremena, u kristale svjetlosti, milovidnosti i radosti.
Čujem glas trojstva u sebi, moje tri gracije, Artemida, Ametista i Damjana, moje svjetlosno prabiće mi šapuće o snazi radosne kupke u trenutku sretnog postojanja. Čini mi se da čujem cvrkut nebeskih ptica u krošnji svijesti, u zagrljaju ove noći živim ljubavnu baladu koju Anđeosko biće sklada.
U tijelu se novi kristali množe, dokazuju koliko ljubav duši i srcu darovati može, koliko se ljepote zaiskri na otvorenom dlanu u samo jednom srećom okupanom trenu.
Osjećam radost i srca smijeh spoznajući da u sretnoj duši ne postoji grijeh. U svitanju sjajnom ove lude zemaljske noći osjećam u duši Anđela svjetlosti, milovidnosti i radosti moći. To božansko biće toplinu duši dariva, svojim zagrljajem srce od ljubavne boli iscjeliva, šapuće mu samo lijepe bajke, budi ga toplinom dlanova svojih poput brižne majke.
autorica: DIJANA
01.01.2011. u 19:01 | Komentari: 3 | Dodaj komentar
osluhnimo danas šaputavu svjetlost duše svijeta...
Anima mundi danas svjetlom nad svjetlima šapće uzdrhtalom kozmičkom srcu, slijedi krike uplašenih galebova, ponudi im gutljaj pjenušave sreće, rastjeraj sve oblake tuge nad hridima oceana snova i posadi nebeske cvjetove u perivoju njihova nutarnjeg raja.
Kapljicama nebeskog nektara ugasi žeđ ožednjelima na izvoru tog božanskog pića, pokaži put tragačima bisera što u bespućima drevnih oceana izgubljenu sreću traže i ne osjećaju da u njima samima Kairos ljubavne kristale slaže.
Svojim toplim dahom osuši suze na licu njihova vremena, crne, gorke, nezaustavljive suze koje i bisere u pepeo pretvaraju i od svjetlucavih zrnaca tminu stvaraju.
Srce izvanvremeno, galijo svemirske dobrote, usidri se u njedrima gladnih ljepote, u njedrima punim strahote, u njedrima bez ljubavi i toplote.
Postani sunčana oaza u pustinji bez snova, mak u usahlom žitu zrelih plodova, voda u toj tugom isušivanoj Sahari, žetelac žetvi neiživljenih izazova, budi srce tužnom srcu u osjećaja pustari.
Noćas će blještati svjetla nebeske pozornice, iskrit će pjenušave kapljice božanskog pića, srca ljudska će se zrcaliti u sutonskoj zvijezdi.
Želim sebi i vama da se sreća u našim dušama gnjezdi.
(autorica: DIJANA)
01.01.2011. u 10:24 | Editirano: 01.01.2011. u 10:28 | Komentari: 3 | Dodaj komentar
SVJETLOSNI ZAGRLJAJ
Lutam arkadama uspomena,
sijač zvijezda plavetnilom jezdi
milujuć' me nježnim zagrljajem sjena
dok se srce budi u priči o dalekoj zvijezdi.
Pred očima treperi ljepota neba
tkana od misli i osjećaja sjena,
astralne staze Amora Feba,
istina mjesečevih mijena
i oceanskih pjena.
Blješti nebo snagom nutarnjeg sunca,
plesom sjene moje duše snene,
ljepotom snenog vrhunca,
a tuge u tmini skrivene,
srcem izmjerene,
u sreću pretvorene.
Na sagu noći
Pegaz snove odnosi
u carstvo božanske moći
i sakriva ljubav u Venerinoj kosi.
Na baršunu mekom, paperju od svile,
blještavom sagu srebrnog praha
srećem djetinjstva mog vile
i krhotine straha.
Nižu se ostatci i tuge i sjete
srce slaže bisernu nisku
perle od krunice svete
u ljepotu duši blisku.
Sonata od snova, simfonija sretne duše,
šumom školjke Jakovljeve tkiva
zvuke tugaljive elegije guše
šapćuć' dušo ti si živa.
Sjenka duše sad baladu životu piše
o trenucima porađanja sreće,
srce sklada rapsodiju kiše,
Venerinim putem kreće.
Snovi se rađaju iz sutonske zvijezde
kočija me nosi njenoj svjetlosti
vranci svijesti nebom jezde
iskreći pjenu radosti.
Dlanovi neba miluju ovu noć
iz srca prognali su tamu,
duši darovali moć,
svjetlost samu.
Kličem nebeskoj ljepoti
trenu istinskoga sjaja,
božanskoj dobroti
ljubavi beskraja.
Na izvoru sudbine,
u žuboru pješčanog sata
uranjam u duše tajnovite dubine
živim život tkan od Venerinog zlata.
(autorica: DIJANA)
29.12.2010. u 21:28 | Komentari: 5 | Dodaj komentar
zalutala zigota
(hvala Tamannu sa 1earth1spirit)
Rumi je govorio: “Grožđe žudi da postane vinom.”
Postoji težnja koja nas vuče ka cjelovitosti, ka tome da budemo živi u cijelosti, čak i kada to zaboravljamo. Hinduisti nam kažu da dijete već u maternici pjeva: “Ne daj da zaboravim tko sam”, ali da se ta pjesma već nakon rođenja pretvara u ”Oh, već sam zaboravio/la.” Ipak, kao što postoji put koji nas odnosi daleko od doma, tako postoji i put koji nas domu vraća.
"Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli završiti u tako čudnoj obitelji kao što je vaša? Ako ste ikada živjeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, netko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vrijeme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta. Što, kako i zašto?
Navedimo ulomak iz knjige Žene koje trče s vukovima jungovske (etnospiritualne) analitičarke Clarisse Pinkole Estes…
Tijekom godina u mojoj praksi postalo mi je jasno da temu pripadanja kojiput valja obraditi s lakše strane, jer lakoća može izvući dio boli iz žene. Počela sam svojim klijenticama pripovijedati izmišljenu priču pod nazivom Zalutala zigota, uglavnom kako bih im omogućila da svoj autsajderski materijal pregledaju s pomoću metafore koja im ulijeva više snage. Evo kako ta priča glasi:
Jeste li se ikad pitali kako ste uspjeli završiti u tako čudnoj obitelji kao što je vaša?
Ako ste ikada živjeli kao autsajder, kao ponešto čudna ili drugačija osoba, ako ste samotnjak, netko tko živi na rubu glavne struje, onda ste patili. Pa ipak, dođe i vrijeme kad treba otići od svega toga i iskusiti drugačije gledište, vratiti se natrag u zemlju u kojoj živi vlastita vrsta.
Neka više ne bude patnje, ne pokušavajte više otkriti gdje ste pogriješili. Tajna toga zašto ste se rodili kome ste se rodili završena je, finis, terminado, gotova. Odmorite se na tren na provi i osvježite se vjetrom koji dolazi iz vaše domovine.
Godinama već žene koje u sebi nose mitski život arhetipa Divlje žene potiho jauču: „Zašto sam toliko drugačija? Zašto sam se rodila u takvoj čudnoj [ili bešćutnoj] obitelji?“
Kad god im je život htio proklijati, netko se našao da posoli zemlju kako ništa ne bi moglo rasti. Osjećaju se izmučene svim propisima protiv svojih prirodnih želja. Ako su djeca prirode, onda ih drže pod krovom. Ako su znanstvenice, onda im kažu da trebaju biti majke. Ako žele biti majke, onda im kažu da bi se trebale potpuno uklopiti u tu ulogu. Ako žele nešto učiniti, onda im kažu neka budu praktične. Ako žele stvarati, onda im kažu da nema kraja ženinim kućanskim poslovima.
Koji put pokušavaju biti dobre, već prema tome koji su standardi najpopularniji, a tek poslije shvate što uistinu žele, kako uistinu moraju živjeti. Tada proživljavaju bolne amputacije, jer moraju napustiti obitelj, brak kojem su se zavjetovale do kraja života, posao koji je trebao biti odskočna daska za nešto što još više zatupljuje, ali je bolje plaćen. Ostavljaju snove razasute po putu.
Često su te žene umjetnice koje pokušavaju biti razumne i provesti 80% svojega vremena radeći nešto što ubija njihove svakodnevno kreativne živote. Premda tih scenarija ima beskraj, jedna je stvar uvijek ista: rano su ih već istaknuli kao „drugačije“ s negativnim predznakom. Zapravo su strastvene, osobene, radoznale i razmišljaju na pravi, instinktivni način.
Dakle, odgovor na pitanja: Zašto ja?, Zašto baš ta obitelj?, Zašto sam toliko drugačija? glasi, naravno, da na njih nema odgovora. Pa ipak, egu treba nešto što će prožvakati prije nego što odustane, pa bez obzira na to, nudim tri odgovora . (Klijentice mogu odabrati koji god im se svidi, ali moraju odabrati bar jedan. Većina ih odabere onaj zadnji, ali bilo koji je dobar.) Pripremite se. Evo ih.
Rođene smo takve kakve jesmo i to u tim čudnim obiteljima u kojima smo izdržale
1)zato (to skoro nitko ne povjeruje),
2) jer sebstvo ima neku namjeru, a naši mali mozgovi su presićušni da bi to mogli shvatiti (mnogima će se ta ideja činiti utješnom) ili
3) zbog sindroma Zalutale zigote (pa…možda da….ali što je to?)
Vaša obitelj misli da ste vanzemaljac. Vi imate perje, oni krljušt. Vaša predodžba zabave je šuma, divljina, unutarnji život, vanjska veličanstvenost. Njihova predodžba zabave je slaganje ručnika. Ako je to tako i kod vas u vašoj obitelji, onda ste žrtva sindroma Zalutale Zigote.
Niste nikad čuli za to? E pa, vila Zigota je jedne noći letjela nad vašim gradom, a sve malene zigotice u njezinoj košari skakutale su i poskakivale od uzbuđenja.
Zapravo ste bili namijenjeni roditeljima koji bi vas razumjeli,ali je Vila Zigota naletjela na turbulenciju u zraku, i hop, ispali ste iz košarice nad krivom kućom. Padali ste, i vrtjeli se, vrtjeli se i padali i upali ravno u obitelj koja vam nije bila namijenjena. Vaša prava obitelj je bila tri kilometra dalje.
Zato ste se zaljubili u obitelj koja nije bila vaša, a koja je bila tri kilometra dalje. Oduvijek ste željeli da gospodin i gospođa Netković budu vaši pravi roditelji. Vjerojatno su i trebali biti.
Zato plešete po hodnicima premda potječete iz obitelji televizijskih spora. Zato se vaši roditelji uznemire svaki put kad dođete kući ili nazovete. Brinu se: „Što će sad učiniti? Prošli put nas je posramila, samo Bog zna što će ovaj put izvesti. Avaj!“ Prekriju oči kad vas vide, i to ne samo zato što ih zaslijepi vaše svjetlo.
Sve što vi želite jest ljubav. Sve što oni žele jest mir.
Članovi vaše obitelji, zbog vlastitih razloga (zbog svojih prioriteta, bezazlenosti, ozlijeda, ustroja, mentalnih bolesti ili kultivirana neznanja), ne znaju biti spontani sa nesvjesnim, a vaš dolazak, naravno, izaziva arhetip varalice, onoga koji diže prašinu. Tako prije nego što uopće sjednete zajedno za stol, varalica već divlje pleše uokolo pokušavajući ubaciti kakvu dlaku u obiteljsko jaje.
Premda nemate namjeru uznemiriti obitelj, ona će se uznemiriti bez obzira na sve. Kad se pojavite, sve i sva kao da poludi.
Siguran je znak divlje zigote u obitelji kad su roditelji stalno uvrijeđeni, a djeca se osjećaju kao da nikad ništa ne mogu dobro učiniti.
Nedivlja obitelj želi samo jednu stvar, ali Zalutala zigota nikad ne uspije otkriti što je to, a čak i kad bi uspjela, kosa bi joj se na glavi uspravila i pretvorila u same uskličnike.
Pripremite se, otkrit ću vam tu veliku tajnu. Ono što zapravo žele od vas, tu tajanstvenu i velebnu stvar.
Nedivlji žele dosljednost.
Žele da danas budete točno onakvi kakvi ste bili jučer. Ne žele da se mijenjate svakim danom, nego da ostanete isti onakvi kakvi ste bili na početku svijeta i vijeka.
Upitajte obitelj želi li dosljednost i odgovorit će vam potvrdno. U svim stvarima? Ne, reći će, samo u onim stvarima koje su bitne. Što god bilo bitno u njihovu vrijednosnome sustavu, uvijek je to anatema divlje prirode žene. Na žalost, „stvari koje su bitne“ njima nisu istovjetne „stvarima koje su bitne“ divljem djetetu.
Dosljednost u ponašanju za Divlju ženu nemoguća je presuda, jer njezina snaga leži u prilagođavanju promjeni, u inovaciji, plesu, zavijanju, režanju, dubokom instinktivnom životu, kreativnoj vatri. Ona ne pokazuje dosljednost jednoličnošću, nego kroz svoj kreativni život, kroz stalno zapažanje, brzookost, prilagodljivost i spretnost.
Kad bismo morali navesti jednu stvar koja Divlju ženu čini onom koja jest, to bi bila njezina respondibilnost, sposobnost da odgovara na podražaje. Njezini percpetivni i spretni odgovori dosljedan su zavjet kreativnim silama, bio to Duende, zloduh koji se skriva iza strasti,ili Ljepota, Umjetnost, Ples ili Život. Njezino je obećanje nama, ako ga ne iskrivimo, da će nas tjerati da živimo. Ona će nas odgovorno i dosljedno tjerati da živimo punim životom.
Tako Zalutala zigota obećaje vjernost svojem unutarnjem divljem sebstvu, a ne svojoj obitelji. Zato se osjeća rastrzanom. Majka vučica drži je za rep, a zemaljska obitelj je drži za ruke. Ubrzo urla od boli, reži i grize sebe i druge, i napokon, smrtna tišina. Pogledajte je u oči i vidite ojos del cielo, nebeske oči, oči osobe koja više nije tu.
Iako je socijalizacija važna za dijete, ubiti unutarnju criaturu znači ubiti dijete. U zapadnoj Africi shvaćaju da oštrina prema djetetu natjera dušu da se povuče iz tijela, kojiput na par koraka, a kojiput na nekoliko dana hoda.
Premda se potrebe djetetove duše moraju uskladiti s potrebama za sigurnošću i fizičkom njegom, te s brižljivo ispitanim predodžbama o „civiliziranom ponašanju“, uvijek mi je žao onih koji se prepristojno ponašaju, uvijek u očima nose onaj pogled „blijede duše“. Nešto nije u redu. Zdrava duša većinu vremena prosijava iz osobe, a kojiput upravo plamti iz nje. Kada je ozljeda jaka, duša bježi.
Kojiput odluta ili odjuri tako daleko da se moramo vješto umiljavati kako bismo je privukli natrag. Mnogo vremena mora proći prije nego što takva duša stekne dovoljno povjerenja da se vrati, no to se može postići. Za povratak je potrebno nekoliko sastojaka: golo poštenje, izdržljivost, nježnost, ljubaznost, izbacivanje bijesa i duhovitost. Zajedno oni čine pjesmu koja dušu priziva natrag kući.
Koje su potrebe duše? One se nalaze u dva carstva: carstvu prirode i carstvu kreativnosti. U tim carstvima živi Na’ashje’ii Asdzaa, Paučica, Božica stvaranja naroda Navajo, koja pruža psihičku zaštitu onima koji je traže. Ona je zadužena da dušu nauči zaštiti i ljubavi prema ljepoti. (…)
Koja je temeljna hrana duše? Pa, to se razlikuje od stvora do stvora, ali evo nekih kombinacija. Smatrajte to psihičkom makrobiotikom. Nekim ženama su zrak, noć, sunce i drveće osnovne potrebe. Drugwe će zasititi jedino riječi, papir i knjige. Trećima su nužno potrebne boje, oblici, sjenke i glina. Neke žene moraju skakati, sagibati se i trčati, jer njihove duše žude za plesom. Druge pak žude samo za mirom oslanjanja na drvo.
Postoji još jedna tema kojom se valja pozabaviti. Zalutale zigote nauče preživljavati. Teško je provesti godine i godine među ljudima koji vam ne mogu pomoći da procvjetate. Veliko je postignuće kad možete reći da znate preživljavati. Mnogima to već samo po sebi daje moć. Međutim, dođe trenutak u procesu individuacije kad su prijetnje ili trauma uglavnom prošlost. Tada je vrijeme da se prijeđe na sljedeću fazu, nakon preživljavanja, a to je vidanje i bujanje.
Ako samo preživljavamo, a ne težimo bujanju, ograničavamo se i upola smanjujemo našu energiju prema nama i našu moć u svijetu. Može se dogoditi da se osoba toliko ponosi time što preživljava, da to dovodi u opasnost daljnji kreativni razvoj. Kojiput se ljudi boje poći dalje od statusa nekoga tko je preživio, jer to je upravo to- status, razlikovno obilježje, jedno od onih postignuća koja govore: „Samo da znaš, možeš se kladiti, sto posto“.
Umjesto da preživljavanje učinimo središtem života, bolje ga je rabiti kao jedno od mnogih odličja, ali ne i jedino. Ljudi zaslužuju da plivaju u lijepim sjećanjima, kolajnama i odlikovanjima zato što žive, zato što uistinu žive i pobjeđuju. Kad prijetnja nestane, moguća zamka leži u tome da se nazivamo imenim koja smo stekli u najgora vremena u životu. To stvara stanje duha koje nas može sputavati. Nije dobro temeljiti identitet duše jedino na pothvatima, gubicima i pobjedama iz loših vremena. Premda preživljavanje ženu može učiniti čvrstom poput stjene, u nekom joj trenutku to počne ograničavati novi razvoj.
Kad žena uporno ustraje na tome „preživjela sam“ i nakon što je prošlo doba kad je to bilo kroisno, onda je jasno što valja učiniti. Moramo olabaviti šaku kojom se ta osoba drži za arhetip osobe koja je preživjela. Inače ništa ne može nastati. To je kao da mala izdržljiva biljka bez vode, sunčeve svjetlosti i hranjivih tvari ipak uspije izbaciti jedan mali hrabri i tvrdoglavi list. Unatoč svemu.
Bujati znači sada, kad su prošla ona loša vremena, prijeći u raskoš i svjetlo te tamo cvasti, bujati grmolikim, čuavim, teškim cvjetovima i lišćem. Dodijelimo si radije imena koja nas izazivaju na razvoj kao slobodnih stvorenja. To znači bujati. To nam je i namijenjeno.
Ritual je jedan od načina na koji ljudi svoje živote stavljaju u suodnos s drugim stvarima, zvao se taj ritual Purim, Advent, ili prizivanje mjeseca. Rituali sazivaju sjenke i spektre ljudskih života, razvrstavaju ih i odlažu u stranu. Postoji jedna slika na el dia de los muertos, Dan mrtvih, svetkovine primjenjive kao pomoć ženama koje prelaze s preživljavanja na bujanje. Temelji se na ritualu ofrendas,što su oltari za one koji su otišli s ovoga svijeta. Ofrendas su počasti, sjećanja i izrazi najdubljeg štovanja prema voljenima koji nisu više među nama. Smatram da mnogim ženama pomaže kad izrade ofrendu za dijete koje su nekoć bile, kao neko priznanje tom junačkom djetetu.
Neke žene odaberu predmete, pisma, odjeću, igračke, uspomene na neke događaje i druge simbole iz djetinjstva. Ofrendu urede na svoj način, ispričaju priču koja ide ili ne ide uz to, a zatim je ostave tako postavljenu koliko god dugo žele. To je dokaz njihovih prošlih poteškoća, hrabrosti i pobjede nad nevoljom.
Takav način gledanja na prošlost postiže nekoliko stvari: daje nam bolji pregled, susojećajno gledanje na prošla vremena, time što izlaže ono što smo iskusili, što smo od toga učinili, što je vrijedno divljenja. Ono što nas oslobađa jest kad se tome divimo, a ne kad to jesmo.
Biti dijete koje je tek preživljavalo dulje nego što je to potrebno previše se poistovjećuje s arhetipom ozljede. Bujanje je moguće kad prepoznamo ozljedu koju zatim spremimo u sjećanje. Bujanje nam je namijenjeno, tu na zemlji. Bujanje, a ne puko preživljavanje, to je naše pravo koje stječemo rođenjem kao žene.
Nemojte se povlačiti i umanjivati ako vas nazovu crnom ovcom, skitnicom, vukom samotnjakom. Oni koji sporo uviđaju, kažu da je nekonformist propast društva. No, već se stoljećima pokazuje da biti različit znači stajati na rubu, da je gotovo zajamčeno da će ta osoba napraviti kakav originalan doprinos, koristan i zapanjujući doprinos svojoj kulturi.
Kada tražite savjet, nikada ne slušajte one sa sićušnim srcima. Budite ljubazni prema njima, blagoslivljajte ih, laskajte im, ali nemojte slušati njihov savjet.
Ako su vas ikada nazvali prkosnom, nepopravljivom, bezobraznom, lukavom, buntovnom, neukrotivom, neposlušnom, onda ste na pravom tragu. Divlja žena je u blizini.
Ako vas nikada nisu tako nazivali, još ima vremena. Vježbajte Divlju ženu. Andele! Opet i opet.".."
Izvor: Žene koje trče s vukovima; mitovi i priče o arhetipu divlje žene, Clarissa Pinkola Estes, Algoritam, Zagreb, 2004.
http://1earth1spirit.net/moj-dnevnik/zalutala-zigota
21.12.2010. u 18:01 | Editirano: 21.12.2010. u 18:03 | Komentari: 2 | Dodaj komentar