Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Ima jedna mala soba, toplija od topline, hladnija od hladnoće. I u neko vrijeme, u njoj se teško disalo, u njoj se teško nastanjivalo. Hranili smo biserne školjke u nama, povlačile su se, ali su bile u tom hladnom mraku i nisu se vidjele. Prepreke su nestajale jedna za drugom, zaboravio si svoj izvor i počeo citirati riječi iz knjiga. Čula se glazba dalekih meridijana, čulo se more u tvojoj ušnoj školjci dok sam ti šaptala "volim te". Tvoj pogled uvijek je znao otopiti ledenu masku uredno složenu u mojoj ladici donjeg rublja. Rekao si "probudit ćemo noć", rekla sam :"nećemo". Rekao si "da", tad sam rekla "ne". Zgusnuta u crvene ruže, koje si stalno donosio svakog ljetnog dana, dobio si naše zube, naše vlažne tragove. Umjesto crvenih ruža, rascvjetala sam tvoje usne i potrgala listove do tada ispisanih stranica tvog života. Zapalila ih i pustila niz Mjesečev trak, neka otprhnu kao latice crvenih ruža koje su padale po meni iz tvojih plavih očiju.

Hoće li se polovičan čovjek zaustaviti kraj mjesta gdje je zastalo plavo jutro? Hoće li njegovo hladno srce, hladnije od ovog jutra, odbrojiti zadnje otkucaje jedne tamne noći i krenuti prema tragu mjeseca, što se još nazire na tamnoplavom baršunu neba? Vjetar u njegovoj kosi poremetio je savršen sklad njegovih misli. Mislio je kako je besmrtan u trajanju trenutka, ali sa prvim naletom mog nemira stvoreni su tragovi nemira u njegovom miru. Svakog četvrtog dana pohodiš me iz svojih mekanih prostranstava hladnog srca i šapćeš mi u praskozorje o jutarnjem nebu, koje ostaje pustinja nakon tvog odlaska. Pitam se, jesam li previše vjerovala anđelima, koji su mi pričali priče o tebi?

Na ovom globusu, toliko starijem od mene i tebe, stojim i zauzimam svoje mjesto... Pitam se, postoji li duša? Ako postoji, što to izvire iz mog korijena i spaja se sa sudbinom pod jutarnjim oblacima, što to na mene utječe da me zatvara crno vino života, koje se prelijeva tamnim sjajem u visokim čašama postojanja? Neki glas tiho iznutra uspavljuje razbacane titraje srca, a ono preskače svoje poznate ritmove…čista duša gleda tim plavim očima ravno, živo i slobodno. Pod sjevernim nebom sjena života ide ispred mene, a plavi velovi obavijaju znatiželjne poglede što klize niz moj vrat. Živi pogledi utječu na sva stanja svijesti, na sve snove, donose dokaz života i odnose tamu ispod trepavica, od kud su jutros odletjele bijele ptice i odnijele neko moje vrijeme. Znam da je tvoje srce uz mene, tvoje tijelo grije moje i traži me u snu. Pitam se, postoji li duša? Postoji i čuva ovo blago mojih dubina ne rasipajući ga na jeftinoj tržnici ljudskih obmana i ne nudeći ga u bescijenje. Na tom pogrebu jeftinih iluzija razotkrilo se mistično sjedinjenje čiste duše i osjetljivih očiju i tako sam postala jedno.

Ovdje je nečiji pogled... u nekoj protekloj vodi... neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem.... neka! Ovdje je crno vino, pretače se na stolu samo u sebe u toj prozirnoj čaši, prozirnoj kao moja duša... Uzorak svjetla pada na dno i ostavlja tamni trag daleke glazbe, što se opet rasplinjava u nekoliko pravaca. Krajem jutra hodam podzemnim hodnicima, tražeći one koji su otišli...neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem... neka! Iz flomastera klize moja zelena slova, stavljam ih u zlatne okvire i gledam kao sliku bez likova... slova orošena bistrim kapima što padaju i mute napisane riječi... neprepoznatljive oku, oštre u srcu... neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem...Pustinja, izgubljena sama u sebi, prazna, skriva svoje postojanje kao zmija, koja se krije ispod kamena. U čaši vina na stolu ogleda se mjesec po bijelom danu.... pa neka mi svi odu, neka svi odlože svoje stvari i polako krenu svojim putem....

as time goes by...

Noćni sati su prohujali, dnevni još brže. Snovi su se množili kao pjena, nestajali kao dim. Globus se noćas pakleno vrtio sam oko sebe, odložih sve rime u kut školjke iz neviđenog mora osjećaja i zaustavih na trenutak ritam srca. Znam da su sva ova slova ista. Znam da je i boja obojena nekom bojom mene, snova i stvarnosti, sna u budnom stanju. Sve znam. Tražim i dalje svoje jutro, svoje polazište, a uz rub tvojih usana ucrtana je jedna linija osmijeha obilježena samo za mene. U prostoru i vremenu, mi smo zrnca pijeska, dim i pjena. Prokapalo je jutro, obojeno sivo i vjetrovito. U krugu našeg kruga ne postoji još ništa. Linija je obilježena, krug je prazan kao žuti disk kojeg jutros ne vidjeh na dalekom horizontu istoka. Gledam očima srca i vidim samo tebe.

Zaleđenog srca, rastrganog u razne oblike i tako zaleđenog u apstraktne figurice, izmaknula sam otpadniku vremena i shvatila da se moji otkucaji srca ne stapaju u pravilnom ritmu sa tvojim otkucajima. U tom kretanju između zvjezdanog kruga nepouzdanog vremena do spajanja noći života i smrti, tvoje plave oči zasjale su poput kristala na tamnom nebu i osvijetlile mi put. Između naša dva svijeta nema granice. To je sad jedna svjetlost, što se grli s mojim sjenama i prosipa zlatni prah na naš put prema svijetu dubina ljubavi i potopljenog svijeta duboko skrivenih tajni. U meni je iznikao drugi dio tebe, u tebi niče drugi dio mene. Na bolno mjesto Longinovog koplja stavila sam crvenu ružu, kako bi zarasle rane davno zadobivene od onih plavih očiju. Ti si ovdje za mene – ipak drugačiji od svih. Moja duša, toliko delikatna kao i tvoja, pronašla je tajni ključ i pružila ti ga na dlanu, kao mladu pticu. Svijet opsjenarstva, iluzija i ludih snova pokazao se kao loš putokaz… Bile su to samo priče.

Volim hodati po smrznutoj zemlji, kad je kamen stisnut do kamena, a se led lomi pod nogama… i oštri zrak u mene ulazi… osjećam, kao da mi život prolazi… i osjećam se kao zemlja smrznuta.. u kamenje stisnuta… ledom pokrivena i Mjesecom obasjana.

I uvijek se pitam, mogu li zelenim voćem - kao slučajno - pasti na zemlju od zrelosti, koja mi je vječnost mojih trenutaka i koliko dana još moram čekati da bi se mlade lastavice ugnijezdile ispod mog balkona? Imam li okus zrele lubenice ili sam daleko od sebe odlutala u neke sfere, koje ne poznaju sunčana jutra niti blage rujanske noći pune grožđa, šampanjca i slatkog osjećaja kad gubiš samu sebe, a dobivaš?! Volim tu gorku slatkoću što se hvata za kožu i odijeva me u najljepšu haljinu što oslikava staklene fasade moje gladi za tobom. I uvijek kad sretnem lice anđela sa srcem zmije, ne može mi ništa uljepšati dan, nego kad prepoznam to lice amebe što želi biti čovjek. Znaš li da me život polako napušta? Znaš li da me ne zanima što će biti sutra, znaš li da zvjezdano nebo donosi više ljubavi i života od svih zemaljskih blagostanja? Ah, znaš li?

Od čega živimo? Trajni smo poput leptira, što provode noć ispod uličnih lanterni... pažljivo gledam kad se noć prelijeva u dan i slušam raznolike kombinacije glasova bez zvuka, vidim pojave i odnose, koji se komešaju u molitvi da bi se riješili saznanja kako je svatko od njih pogriješio u odabiru onog drugog: Riječ je moćnija od izlaska sunca, od svih zidova našeg postojanja. Zar još možeš zamisliti nježno lepršanje uskoro dolazećih pahuljica u zraku i njihov let? Ja ne mogu.

Noć tajanstva oko nas širi svoje čari. Noć beskrajnog lutanja po izmučenim mislima. Noć pitanja i neizrečenih odgovora. Noć patnje, bola i tuge zbog rastanka.

Još iz daljine sam osjetila poznati nemir. Kroz mene se provukla tajanstvena toplina i dok je pogled padao na nečiju siluetu, znala sam da si to ti. U davnim danima označio si moju mladost, ostavio trajni žig svojih otisaka na mom tijelu. Usmjerio si i moju sudbinu nekim drugim skrovitim stazama po kojima duša luta i traži u tom vremenu onu zlatnu knjigu iz koje će pročitati svoj kraj. Dok se udisaj prelamao poput razbijenog stakla, progovorili smo neke demonske riječi. Kao i uvijek, tko nas je slušao – nije nas razumio. Pokušao si mi predočiti svoje postojanje u tom trenu. Samo sam gledala. Osnovne stanice tvog tijela su se raspršile i nisam vidjela ništa. Grobnica. Taj trenutak – grobnica. Led je pokrio naše vrijeme, ali led je zaledio i poglede. Tvoj plavi pogled – led. Moj zeleni pogled – tamni led u kojem se još uvijek zrcališ ti, zaleđen u one konture po kojima sam te prepoznavala. Iz te gramatike sam pokušavala izvući sve poznate riječi, vibracije, tonove, pokrete. Samo sam te osjetila. Duboko u duši – osjetila sam besane noći, osjetila sam davnu vatru što me i sada grije svojom odsutnom toplinom. I dok je vani kiša prostirala sivu koprenu nad mojim gradom, ja i ti smo bili sami. U tom trenu – posljednja selekcija mog srca se znakovito raspadala, a svima nerazumljivo – naše tajno raskrižje – ostalo je i dalje sa svojim križem. Zato, dušo, objelodani sve nesporazume i konačno me pusti da iz tog ukletog stanja konačno iz zlatne knjige života pročitam svoju sudbinu.

Između dva horizonta nebo šalje slabu svjetlost da u tvojim rukama probudi mrak i odnese ga na neke nove staze neprohodne za moje korake. Tražila sam svijetom slične vatre nad vrućom siluetom jednog pitanja, što je u meni rađalo novi početak.... prepustila sam anđelu da me zaobiđe i krene nekim drugim dušama, koje ga trebaju više nego ja. Priželjkujem krila sna na očima, jer znam da ću jutrom opet moći tražiti sklad sa planetom što se tako neumorno vrti oko sebe i pokazuje tu stazu, koja joj je namijenjena. Između dva horizonta nebo je objavilo svjetlost i nije probudilo mrak u tvojim rukama, ali te odnijelo na nove staze, neprohodne za moje korake. Neću više tražiti svijetom slične vatre niti ću loviti siluete ispraznih pitanja, što u meni ne rađaju novi početak. Zamolit ću anđela da mi ipak dođe i krene malo mojom dušom, jer ga sada trebam više nego ikada, uz san koji ne zastire oči, ali pokriva dno iz kojeg ću jednog jutra krenuti tražiti sklad sa ovom planetom što se tako neumorno vrti oko sebe i pokazuje tu stazu što mi je namijenjena.

Bilo me po mnogim stazama, neprohodnim putevima tuđih osjećaja, misli i nadanja. Uz hrid sam stajala i tamnom vodom me oblijevalo more tuđih suza. Zbog tih bura i oluja nisam mogla prepoznavati tanki trak svjetla što se uvlačio u nabreklu tamu i probijao njenu moć. Pamtim vrijeme ruža u mojim očima, pamtim korijen trave što daje mladu vlat spremnu primiti vrelinu sunca. To zrno sjemena posijano u naše duše počelo je nicati, satkano krhkim dodirima ruku i usana. Kad ti na usnama zaleluja moje ime, a u oku se ozrcali zelenilo mojih, ugasit ću žeđ na tvojoj duši i odvesti te tamo gdje nas samo ptice mogu slijediti. To je taj svijet, koji ti još nitko nije pokazao.

Jednom ...do nedavno... zvali su me "vještica" :), živjela sam u ovom bijelom gradu nekim plavim snom između dva vala, između njegove i moje slike. Uzela sam njegovu bijelu košulju i u višeglasju dobivala šapat iz jezera daleko negdje izvan horizonta. Kao "vještica" pogađala sam puno toga, o drugima pa čak i o sebi (ali o sebi samo kroz snove). U meni je uvijek odzvanjao zvuk nekih starih vremena, uvijek su me privlačile neke neobjašnjive stvari koje su se počele i događati :), zatvarale me u moje okvire, opet između dva vala i opet između njegove i moje slike. Kroz Crowley-a doživjeh mnoge neobične trenutke, nejasno-jasne poruke i prekrasne plave noći. Zaboravila sam već način na koji sam poljubila nečije meke usne. Zaboravila sam već način na koji sam otvarala "tarot" i zaboravila sam puno toga, ali ne izbrisah nikada "vješticu" u sebi.