Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Može muškarac voljeti ženu najviše na svijetu, ali to ne znači da ne želi malo prostora i vremena samo za sebe. Žena usitinu može biti središte muškarčeva svemira, ali udaljit će ga od sebe ne bude li mu dala disati. I u najdubljoj vezi svatko ima potrebu za neovisnošću i za nepodijeljeni dio sebe. Ljubav se ne iskazuje posesivnošću. Rijetki muškarci mogu podnijeti da netko ima kontrolu nad njegovim životom 24 sata na dan. To što muškarac traži samo svoje vrijeme i prostor, ne znači da manje voli svoju partnericu. Za razliku od žena, muškarac nema potrebu za stalnim razgovorima, zato ponekad i vi zašutite jer će vam biti zahvalan i znat će vas "nagraditi". Jednostavno treba prihvatiti da muškarac pod pritiskom problema zašuti za razliku od žene koja pod stresom priča non-stop, što njezin muškarac često doživljava ili kao kritiku ili kao ženin poziv upomoć za rješavanjem problema. A ona, zapravo, samo želi da je on sasluša i ignorira njegove savjete pa se on često osjeća promašenim. Najviše od svega muškarac ipak mrzi kad ga partnerica počne seksualno ucjenjivati. Još gore je dirne li i bezazleno u njegove "akrobacije" u krevetu. Preporuka: ne rabiti seks kao oružje.Izluđuje ga govor u šiframa Muškarcu radije recite jasno ili nemojte uopće ništa reći. Mnogim se ženama događa da misle da su nešto svom partneru dale do znanja već deset puta, a on se pravi blesav. Prava je istina, međutim, da on ni prvi ni deseti puta nije uopće razumio ženu što mu je rekla jer on ne zna razgovarati u šifrma, nego doslovno. 1. Pretjerana čednost muškima ide na živce. Glumiti sveticu pod svaku cijenu i tvrditi da ni s kim niste spavali prije njega posve je nepotrebno jer muškarci to ni ne pitaju ni očekuju. 2. Kritiziranje drugih žena omiljeni je ženski "sport". Teško se suzdržavaju od zlobnih primjedbi na račun izgleda i odjeće, što muškarci ne vole slušati, štoviše, vrlo im je antipatično. 3. Stalna zapitkivanja i glasno izrečene sumnje odbijaju muškarca. On se ne želi vječno pravdati ni zbog čega niti mu je zabavno da ona stalno čita između redaka i pronalazi razloge za sumnju. 4. Zahtijevanje stalne pozornosti vrlo je naporno. Muškarac ne mora ženu čitav dan držati za ruku i deset puta na dan joj reći da je voli da bi ona bila sigurna u njegovu ljubav. 5. Pretjerano iskazivanje emocija neko vrijeme je šarmantno, ali uskoro postaje naporno. Pretvori li žena svog muškarca u rame za plakanje, na dobrom je putu da ga otjera od sebe. (izvor: 24 sata) :)

...mogućnost povratka u prošlost ili, ponekad, i na mogućnost ubrzanog puta u budućnost... voljela bih da je to moguće, otići u prošlost i posjetiti drage ljude kojih više nema... 

i tako------> sve ponovo :) u 2007., a opet različito ...

svi žele baš to radno mjesto, ali rijetki to i - dožive :)

Zapalila sam crvenu svijeću  Novoj godini za sanjanu sreću
i put u ovoj tami u kojoj smo svi tako sami…
Crvena svijeća je dogorjela, svoj plamen je ugasila
kao smrt što gasi život u trenu kad osjetimo tamnu sjenu.
U Godini Novoj što poželjeti, što već nisam željela,
što već nisam imala, i što već nisam izgubila…?  
Ništa željeti neću… neka samo dođe…
ništa sanjati neću…, ali nek' ne prođe,
to što doći mora, samo od sebe ako mora i neka bude,
kako bude za sve one moje snove lude.

''Živjeti, znači - uvijek rasti, a rasti znači rastajati se od onog starog. Kao što sve tjelesne stanice propadaju, a nove preuzimaju njihovu funkciju, kao što izlazimo iz starih životnih okvira i stupamo u nove, tako i prirodan život podrazumijeva neprestano kretanje na put odvajanja od starog, što je veliki teret svakoj duši. Možemo li to, a da ne žalimo i da nam to razdvajanje ne padne teško?''

Kad te probudi jutro boje ruže i kad neupućen od noći uđeš u novi dan, ogradi se od svakog tko je odavno stavio slatko-pakosnu masku na lice i ljudskom zlobom te želi zatrovati. Iz tog jutra kreni u susret lijepom danu, a pusti ljude koji ne razumiju blagodati mirnog sna, neka na svoj mrtav odar zlobe i jada postave druge idole. Ti kreni dalje i odoljevaj nepristupačnim kletvama, a daleko…. daleko ...kad se približim u tvoj san, znaj….dočekat ćeš opet jutro boje ruže.

... prihvati se onakvim kakav jesi - i podsjećaj se na ono što možeš postati...

...nije zanimljivo ono što vam žene kažu, zanimljivo je ono što prešute.

'''Bambina mia sono l'ultimo poeta che s'ispira ad una stella. Bambina mia, sono l'ultimo inguaribile malato di poesia. E voglio bene a te perché sei come me, romantica. Tu sei romantica, amarti e' un po' rivivere, nella semplicità, nell'irrealtà di un altra età. Tu sei romantica, amica delle nuvole, che cercano lassù un po' di sol come fai tu. Tu sei la musica che ispira l'anima sei tu il mio angolo di paradiso per me. Ed io che accanto a te son ritornato a vivere a te racconterò, affiderò i sogni miei perché romantica tu sei. Tu sei la musica che ispira l'anima sei tu il mio angolo di paradiso per me. Tu sei romantica, amica delle nuvole, a te racconterò, affiderò i sogni miei perché romantica tu sei.'''/Tony Dallara/

Sve moje slabosti uberi sa dna duše i otrgni ih s korijenom pa ih pretvori u neki buket, koji ćeš baciti u more, neka otplove i ne vrate se više. Od prozračne sjene tvog dodira zaboravljam odlaske iz svijeta stvarnosti i upuštam se u neke igre u kojima me sve više obavijaju fine niti tvojih plavih očiju pletući čvrstu nevidljivu mrežu, što me čine nemirnom. Neka bistra voda osvježi vruće lice u ovo lijepo jutro, a ti ušetaj opet u moj vidokrug i zagospodari zelenim dubinama u kojima ćeš vidjeti čudan odsjaj, teško razjašnjen, a tako jasan. Zbunjuju te moji pogledi, sve mi više zagledavaš u oči, ali još ne znaš čitati. Tek neki znakovi... male naznake, koje ne znaš protumačiti pa lutaš tim zelenim poljanama mojih očiju tražeći prepoznatljivost koje nema. Ovo je nešto novo za tebe pa sa mojih usana upijaš svaku riječ, a još više taj taman pogled, koji te stalno dovodi k meni. U sebi me pitaš «tko si ti?», ja ti ne odgovaram. Puštam te da me sam pronađeš i da ti tvoj nemir donese odgovore. Ova slatko-bolna situacija pokazuje tragove na rukama, kojima me želiš zagrliti, ali ja odlazim u neisplivano more i tamo te čekam da po mojim stopama nađeš put i zaroniš sa mnom u beskrajne dubine. Možeš li?

Ne vodi me u zavjetrinu sjena, tamo ne mirišu ruže i ne cvjetaju maslačci. Plavi mjesec baca svoje sablasno svjetlo na moje lice. Čudan i neobičan svijet prelijeva se ispod tog sablasnog svjetla, vidim ga i promišljam o nekim stihovima, koje sam davno zaboravila, neodlučna sam, gledam li svoj prošli život ili San. Iznad grada se nadvio crni baršun po kojem sjaje sitne zlatne zvijezde, daleke i iznad dosega ljudske mašte. Znam da postoji plavi mjesec prekriven svojom sablasnom sjenom i znam da je takav samo zbog toga da se osjetim kao neispričana priča.

Napuštam redovnu orbitu kretanja nekim zacrtanim pravcima i nalazim se na raskrižju nekih puteva koje čini moje lutanje još zagonetnijim.  Putujem s valovima sjećanja u neke nove dane i osjećam tvoje prisustvo u svakom treptaju laganog jutarnjeg vjetra. U praskozorje nije bilo Sunčevog diska na istoku, samo se probijala neka lijepa svjetlost prema meni dok sam osjećala kako iza mirnog čela roj misli, poput nemirnih pčela, želi od mojih maštanja napraviti slatki med. Pogledala sam i vidjela sebe u dužini svoje sjenke, a kako me jutro obasjavalo svojim sjajem, tako je i sjenka nestajala, blijedila... U dalekim prostorima negdje mirno ležiš i snove ti pohode vilinske suze nađene ispod kamena, koje su odavno u bijegu od mene. San te čeka u nekim spiljama, u nekim stazama davno obraslim i zaboravljenim, gdje tvojih koraka više nema. Pohodit ćemo zajedno neke nove prostore, vidjet ćeš kako su šume očajno posječene, kako nema puno toga, ali kako se naše lutanje može pretvoriti u divnu pustolovinu iza koje se vidi Mjesec u daljinama.

Kad nebo i more spoje svoje vlažne usne, znat ću da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju. Odbačena trajanja nekih trenutaka zabacila sam iza leđa, a u sivoj kopreni ove ljetne kiše kroz vene osjećam završnicu protoka plazme i kao lanac, krhak od satkanog vjetra, lomi me i reže tragove na koži. Te niti ...kad nebo i more spoje svoje vlažne usne ... za jedan treptaj duše pomiču otkucaj života i dotiču dno tišine. Niz ledeni trag vlažnih usana, koje klize po toploj koži, pišu se neke nove smjernice, urezane kao linije na dlanovima, koje ne znam kuda vode. Na kraju kad mi pokažu put, stvarno ću znati da milujem nečiju kosu dlanom duše i u nju utapam svoju.

Moja priča polako dolazi svom smiraju, svom sutonu. Dala sam i srce i dušu svojoj neispričanoj i nedoživljenoj priči. Oči mi gasnu u neočekivanju poruke s pozitivnim predznakom. Glazba polako utihnjuje, iz flomastera polako cure posljenje kapi tinte za jedna od posljednih slova moje nedoživljene priče. Tko vjeruje sebi, vjeruje svim dobrim dušama. Nema suza. Misli lebde iza mirnog čela, tihe i na zalasku odlaska. Odlaze poznate riječi u staru škrinju u kojoj će kao bajke iz davnine biti možda nekada pročitane. Ovo malo plavog neba iznad mene neka se zaplavi i neka potraje za neke nove duše, za neke nove priče koje će biti i ispričane i doživljene i proživljene. Pogled mi luta ovim zelenim slovima kao nepreglednim zelenim livadama. Zastat ću malo ovdje, leći, zatvoriti oči ... i pustiti dušu neka se malo odmori. Zaslužila je