Cvijet kraj izvora...je sjena duše

I kao dvije zvijezde na nebu, čije suze polako kapaju u zemaljske oceane, čekamo da se dogodi susret između vječnosti i sada. Iznad koraljnih usana lebdi zrak tek da se udahne, a usne se ne otvaraju. Hoće li taj zrak ostati i čekati te usne da se otvore i udahnu ga ili će prolelujati dalje? Oči duše su osjetljive… vide daleko i ponovo se sklapaju, a iza mojih golih ramena stoji muškarac – neodlučan i zbunjen. Kako prići i ostati? Možda iza četvrtog dana, prvog od snijega, osjetim njegove ruke na golim ramenima. Možda.

Iz otvorenog dlana prelomljene linije ne govore ništa. U srcu je tek nakratko zadrhtao titraj i smirio se. Srce je otkrilo tajnu, oči duše su vidjele i ponovo se zatvorile. Nije još vrijeme za treperenje iznad ponora vremena. Iako snovi nagovješćuju nova vremena, još je rano. U jutarnjem trenu, dok dan ubija noć, duša je spoznala kroz svoje osjetljive oči, kako za sve postoji vrijeme. Iz nekog privida se izvukla i ponovo luta nepreglednim prostranstvima bezvremenskog beskraja. Lutat će još dugo.

Neke ptice nikad ne polete, cijeli život čekaju na to.

Igraj svoju igru, opusti se, uhvati ritam...

I onda je svanulo, popila sam kavicu i odšetala u novi dan.

... imaju svoja pravila neovisno o nama. Odvode nas i dovode tamo gdje oni žele... pa neka.

Pitala sam se uvijek, zbog čega me nisu poljubile nebeske usne i ostavile onaj blaženi trag na čelu. Pitala sam se uvijek, zbog čega me mjesečev trak zaobilazi i sva pitanja su mi lomila srce poput duge, koja lomi nebo poslije kiše. Gledala sam tvoje oči u kojima sam čitala neka imena... neka davna... neka zaboravljena... neka sadašnja. Moje ime je bilo samo na vrhu trepavica... još nije zasjenilo sjaj tvojih očiju... još nije ušlo u tvoj rječnik, još nije dodirnulo tvoje srce. To je neispitan teren, a iza nas konkretne gluposti i dalje vitlaju svoj besmisleni ples mrtvaca. Prelazim preko neprolivene suze što je zasjala u oku ovog jutra. Prelazim put koji od jednog mozaika treba stvoriti sliku tebe i mene. Kako? Možda jedino tako, kada prijeđeš rijeku bola, shvatiš da se živi i umire od usana. Srce opet preskače svoje poznate ritmove. Oči duše su osjetljive.

Oljušten život cijedi se niz grlo i kaplje na mekane rane od kuda ni prst sudbine ne može ponijeti kapljicu. Tim mračnim koridorima podsvijesti dolutala sam i spoznala kako se iz moje sobe ne vidi Mjesec. Sve se pamti, a zaborav ne donosi zadnji mir. Preko slomljenog krila ptice, koja nikad nije poletjela, vidim satkanu koprenu iluzija, a od njenih tokova i žubora ne diše ni trava ni nebo. U tragovima očiju nakupljene suze, na rubovima usana titra krinka osmijeha. Strana sam sama sebi. Pronašla sam se na trenutak i opet izgubila. Dah na srcu je zaustavljen. Zašutjelo se. Tišina. Ubila me.

''Za umirit' sebe vratit' bih se htjela da bar zadnju uru budem što sam bila''- ......

Kako su mi zvijezde smjestile! Stvarno, neke ptice nikad ne polete... cijeli život čekaju na to...

Na zapadu nešto novo, u centru se sve mijenja :)

Znam da bi se volio prepoznati u ovoj pjesmi od proze, koja je bez posvete, bez rime... znam da tražiš lomove mog bezbojnog pogleda kad me pitaš, je li to za tebe, znam kako znaš da si mi u modi ovih dana, znam i da mi se reklamiraš sa nesuvislim obećanjima i potpisuješ jednostran ugovor... znam da trguješ mojim očekivanjima i znam da zabavljaš ljude oko sebe darujući ih besmislenim pogledima.

Daleko si mi od zagrljaja, spajamo se u moru snova za par izlazaka mjeseca preko horizonta... lelujala bih na tvojim usnama, iz mraka bih dodirivala tvoju kosu, a za ostalo bih ti pisala po tijelu i vodila te nježno kroz noć. Znaš da ćemo jedne ranoproljetne noći podignuti dlanove i hodati gradom kao izgubljene sjene, daleko od svakog uma i past ćemo jedno drugom u zagrljaj kao dvije zvijezde koje nestaju na horizontu. U tebi rađam novog čovjeka, u meni probuđuješ davno zaspalu ženu. Sazrijevamo jedno u drugome, oporavljamo se od rana koje su nam zadali plavooki ratnici srca zbog kojih smo mjesecima patili i lutali, pričali mudre riječi, a bili ranjeni i takvi bačeni među neke okorjele duše, koje nas nisu prepoznavale. Svakoj ljubavi smo ostajali vjerni, ali smo odlazili sve dalje i dalje dok me nisi pronašao i dok te nisam pronašla u ... našim cjelinama.

Iznad nekih tamnih voda leti tvoja duša, ali kasniš na otkrivanje tajne. Pripremala sam se u samoći za tvoj dolazak, učila sam tajne iza zatvorenog oka, tumačila sam ključne dijelove i brzopleto bilježila odgovore, koje su mi tajne govorile. Vraćala sam se među žive. Bila sam umorna od umora i nekog neobjašnjivog hlada tih dana. Neke ptice su odnijele moje vrijeme kroz vrata koja se otvaraju sa dalekog zapada, istoka, sjevera i juga. Sjećanja su živo govorila neusklađenim mislima, a tvoje oči su me grijale iz nekih daljina iz kojih si mi pokucao na vrata. Opet me te daljine dozivaju u hladne dane, ali još toplije srce. Obećanje bez smisla ili smisao bez obećanja trguje riječima kao grožđem i važe ga na vagi života te zabavlja ljude na tržnici. Razmaženo hodaš kroz moj život i moj dom, vidiš najmanje potrese moje duše, ali te kriju sjenke disanja kojeg mi daješ na kapaljku. Pokrivaju me neke tamne oči iz prikajka, tajnovito se približavaju i stvaraju novi svijet bez ljudi. Osjećam se blaženo s tim očima na sebi i ne dam da tu raskoš pomuti netko tko stoji na izlazu prema stvarnosti. Niz kožu u noć odlazi med i zna da će jednog mladog jutra potopiti posljednji puta zamućeni izvor.

Unutar sebe osjećam tvoje prisustvo, zatvaram oči i uz gubitak osjećaja tjeram mrak zaborava. Duša je izabrala. Poput sjene slijedim pokretni most tih želja i uzimam kariku prve i zadnje želje, koje me odvode u zaleđene oblike. S krajnostima ti izmičem, nisi shvatio pravilo kretanja u jednom krugu. Oponašali smo moć spajanja između oba svijeta. Stežem se u sve dijelove snova i pokušavam dokučiti konture tvog lica, osjetiti tvoje riječi, koje me miluju i zaboraviti da pripadaš meni samo jednim svojim potopljenim dijelom.