Cvijet kraj izvora...je sjena duše

Tvoje oči.... duboke i nejasne, a tako lijepe...

Neka buđenja su stvarno ponekad gruba...

Primjećujem, kad smo nesretno zaljubljeni, tada imamo inspiraciju za duboke riječi. Sreća nas čini - mirnima.....

Iz šaptanja sa tvog ramena polako progeldavam u taj novi svijet, koji mi nudiš na dlanu kao zrelo grožđe i otvaraš vrata tamo, gdje je vjetar već zapisao svoju pjesmu. Vrijeme ljetnih kiša prolazi nepovratno, a ti miluješ pregib između ramena i vrata i dozivaš zanesenjake neka se nagledaju nekih blaženih trenutaka, koje samo ljubav može stvarati. Bilo je to ovih dana... poslije me dodiruje tvoj pogled i mladi leptiri ispod struka nemirni su u kišnim noćima. Noć i kiša... uzburkane duše poklanjaš mi svoje srce i cijelog ga stavljaš do mog, kako bih sa sjećanjem na okus tvojih usana dočekala drugo novo jutro.

Nemoj me gledati dok te gledam, jer oni koji nas gledaju, mogli bi pomisliti da se volimo.

Uvijek ostaju tragovi tragova ....

Ispod mog balkona zašumila je niska trava na svježem noćnom vjetru, dok je snop svjetla pokrivao oblike tijela, koja su se kretala prema kartama sudbine. Ponoć. Ulazila sam u tamne vode snova i gledala tvoje oči kako klize niz moj vrat. Ove karte sudbine promiješala je nečija ruka i porazbacala ih po mojoj sobi, po kojoj hodaš samo ti. Nakon dugog vremena, opet se čuje zdravi smijeh i vidi  bljesak plavih očiju. Došao si iz obećane zemlje i odmaknuo grozdove pitanja, što su bila obješena oko mog vrata. Obukao si me u pjenu svog zamagljenog pogleda i poluzatvorenih očiju svojim usnama dotaknuo moje. Naravno, tijelo je došlo u stanje povišene temperature, a kroz osjetljive oči duša je vidjela točno ono što vidi.
 

Nakon mnogo godina, iz oka nije poletio ni jedan pogled, a da prije toga nije zaronio u sebe i u promašaju ostao potopljen na dnu. Tamo gdje iz izvora izranja nada, obučena u pjenu mjehurića, ostavlja iza sebe neke neispričane priče. Sa kristalima vode što se zaleđuju i stvaraju predivan nakit, to neoštećeno tkivo i dalje ostaje u prelamanju svjetlosti i sjene, u titraju sunca kroz živo tkivo. U davno sklopljenim očima, kristali svjetla lome neke čudne pravce, koji odvode prema tvojim očima što još uvijek ne vide to blago, kojeg su dobile na dar.

Lijena vjetrovita i lijepa nedjelja polagano mi protječe ...

Sreli smo se... riječi su potekle same... uzvratila sam šutnjom. Samo šutnjom u sebi mogu dotaći tebe u nekom trenutku otvaranja. Među nama nema zaleđenih rijeka varljivog leda preko kojeg se ne usuđujemo prijeći. Samo jedan plavi san u kojeg se umatamo i kojem vjerujemo. Kupio si jučer jedno poslijepodne i donio mi ga na dar. Obećao si pomaknuti zelene zavjese u mojoj sobi, koje je do sada pomicao samo vjetar. Nemiran, nepostojan završio si u vjerovanju kako se globus ipak vrti sam oko sebe, a ne oko tebe. Velikodušno si me ispratio u zemlju snova šaptom ispod Mjeseca i kao mrtvi zavodnik odšetao u noć, vođen nevidljivim kompasom, koji te uvijek i uvijek ponovno vraća k meni.

Svojim osmijehom doplutao si moju dušu na tvoje vedre obale i vezao me za dno svog koraka, dok u valovima tražiš obrise mog tijela i u pjeni tražiš odraz mog oka. Zakopane duše u pradavno dno izašla sam na svjetlo dana gdje me dočekala tvoja sigurna ruka. U podivljalom moru grudnog koša vidjeli su te kako se utapaš u toj vatri i izlaziš iz nje prema mojoj sjeni. Od početnog kamena uronjenog u dno, pod mladim suncem rodilo se nešto novo. Neka maslina je zadrhtala na jugu, dok si prilazio mom životu i polako otvarao sva zaboravljena vrata i rušio sve teške zidove. Postavio si pravac prema meni i u noćnoj pjeni zadrhtao od hladnog dodira moje duše, koja se ne snalazi zbog tih novih osjećanja. Kao jednostavna priča krenula je i ova naša, sa malo riječi u sumrak ljeta i zoru neke nove jeseni. Toplo sunce i blage noći obuhvatili su nas dvoje i bez puno riječi vezala sam svoju dušu uz tvoju. U zraku su ispisani titraji srca kao glazba iz nekih drugih sfera.

Nemir mi kaže, kako si razbacao svoje snove po mom horizontu i pristižeš me svojim mislima, umotavaš me u tanke niti paučinastih zraka, stvarajući čahuru oko nas, jer smo se tek pronašli. A tko si ti? Netko tko mi pokazuje kako još uvijek hladan vjetar obilazi tvoj mjesec. Netko tko upija moje riječi kao tople suze dlan i živo svjedoči svakom provedenom trenutku. A tko sam ja? Pronađena, bez sjena, klizim uz tebe i nakon blijedih dana provedenih u zavjetrini nečijeg davnog nemira, ponovo dolazim pred neke plave oči, idem u noći što održavaju svoja obećanja. Upoznao si me, lomio bolno moje zidove, srušio ih i razbacao po daljinama. Potopio si u vodi sve moje stare ideale, dotaknuo svemir i pomaknuo pramen kose sa čela. Sve moje nemire skupio si u jedan i otpuhnuo prema sjeveru, a tvoja ruka uvijek dočeka moju u svakom trenutku kad to poželim.

U trajanju od trajanja, u noći koja kao razgolićena tajna obavija tijelo na krevetu i odnosi ga u svijet bez snova,  zbližava me nešto toj noćnoj priči, toj razgolićenoj tajni. Znam da u drugom danu od nekad dočekuješ taj san, znam da na tvojim usnama nema osmijeha. Sudbina je opet promiješala naše životne karte i nekome oduzela nekog, nekome dodijelila nekog. Kome li je mene dodijelila? Neki prolaznik u mom životu daje svoj odraz u zrcalu mog oka i pokušava hodati tragom mojih stopa. Polako mi prilazi i podiže dlanove na kojima se ocrtavaju linije duše što je prošla svoj put. Mnogi prolaznici prolaze i zastanu, okrenu se i nestanu. Čekanje nema smisla, ako se ne zna koga se čeka. Zvijezde bi mogle pokazati put onom tko zna čitati znakove neba i tko je hodao nekim usamljenim cestama ovog globusa. Opet crtam u pjeni neke konture nekog lica za koje ne znam je li moje ili čije li je? Jutarnje Sunce, veće od mog uma, zasjenilo je tamno nebo i presjeklo osjetljive oči duše, koje gledaju i mudro šute. Ostajem tu, na istom mjestu...gdje me je pronašao neki prolaznik i možda kao pretposljednji čuva taj plamen srca što još uvijek gori istim sjajem.

JJ U snijegu su ostali moji zameteni tragovi, prekrilo ih je proljeće novog doba. Nisam spalila sve mostove iza sebe, a kroz šumu emocija koje obrastaju oko mog doma lijepo se vidi bršljan tvojih ruku kako se obavija oko mene i odvodi me u neke davno zaboravljene svjetove. Nakon divnih trenutaka u tami, zelene zavjese su lelujale od laganog noćnog lahora, dok su se usne zaklinjale na oltaru tvog pogleda, kako samo za tebe znaju. Neki leptir će obletjeti ovaj globus i uginuti. Kao da vidim taj let izdaleka, pratim ga i pružam mu ruku da prijeđe taj most, što stoji između mene i neba. Kasno ili rano saznajemo za darove, koji su bili pred vratima, a nitko ih nije uzeo. Zašto leptir nije uzeo ponuđene darove? Nije ih prepoznao kao svoje. Dok se nebo naginje pokazujući naklonost i ovog jutra, u nekom čudnom stanju moje misli dotiču tebe i pitam se, kako bi bilo da te nisam srela? JJ

Kad se Mjesec sinoć objavio u svom punom sjaju tebi i meni, od moje svijesti više nije ostalo ništa. Odnio si mi osmijeh daleko u zemlju ljubavi i pustio ga na dno morske školjke iz koje se čuju daleki šumovi oceana. U podivljalom moru grudnog koša, koje skriva srce zaboravljeno od vremena, poveo si me preko mosta što ga sagradih kad pronađoh svoju rijeku. Imao si pravo tri puta zazivati moje ime i odustati ili ostati. Ostao si i vratio taj osmijeh na usne, a na svoje lice zakitio ružu tišine i trnje bacio u beskraj tame. Jutro nam je donijelo naše prvo buđenje, nisam se usudila pogledati dok me nisi poljubio. Tako mi je započeo dan.