što sam uradila

Biste li se zadovoljili mojom isprikom zbog preozbiljnih blogova koje ponekad prospem pred vas, a sve u nadi da će biti interesantni. Točnije, da ću ja biti interesantna svojom sposobnošću uočavanja nekih važnih stvari.
Stvarno, ja zaposjednem prostor a iskričani blenu - očekivali ljudi zeku, ševu, ono došo crni gavran.
Sorry, ža mi, šta ćeš, taka sam, ko mi kriv. E, a sad bi stvarno bilo ok da mi bar kažete ma neee, samo ti piši, mi te ne čitamo.. to mi rekla jedna jučer:))
I uvažite molim moju obzirnost, blog sam puknula u termin kad je najmanje svijeta na iskrici za zeku, ševu, suze i ostalo.

kad te noću izda snaga
ja ću čuvat tvoje snove
skupa ćemo s našeg praga
otjerati pustolove
Sve će mirnim tokom teći
ove dane i godine
Sve je to što služi sreći oteto iz tmine
 
Sjetih se ovih lijepih stihova, nažalost zaboravih ime tog dubrovčanina, a inicijali su J. sigurno i nemam poima dalje

Onima koji ovuda prođu iz čiste navike, pregledat ću profile i zaustaviti im vrijeme pitanjem na koja će mi ljubazno odgovarati. Eh, tako ću se lijepo ispričati sa vama, malo vas bolje upoznati  i konačno, moram povremeno izmjeriti Iskricu. Uskoro će i tulum pa da vidim ima li uopće smisla tamo zalaziti.
 

Bilo bi baš dobro na ovo bjelilo samo pretočiti svoje misli, bez  otklona koji se javlja negdje na potezu od moje skrivene duše do tastature.
Jesam li ja dobro ko što mi se čini? Ili nemam samo kome reći, nemam zašto u glas pretvoriti svoje strepnje. Gdje su ti moji ljudi, moj svijet kojeg sam sanjala. Gdje je sklad i mir. Samo pomirba sa stvarima mi ostala. I gdje sam toliko, toliko pogriješila kad sam sebi birala.    

Večeras me ekipa iz big brother kuće stvarno nasmijala. Budući da mi je uskoro rođendan, potrudit ću se nekako već da i ja dobijem poklon s fino ispisanim slovima SRETAN ROČKAS:))

Uvijek sam, a nikad do kraja
Večer u gradu ti donese neki lijek
U nekom kutu gdje samoća se zbraja ...
Uvijek s malo, premalo para
Kad upale se svjetla, ode dim
A miris noći opet postane stvaran
Ko mnogo puta do sada
On sanja
Kako beskrajno pada ...
Bilo je rano jutro tada kad je ostavio sve
Čulo se samo kako ptice pjevaju
Onda je stajao još dugo s druge strane ulice
Pustio suze da se same slijevaju...
Ja bi mogo da mogu
Ja bi znao da znam
Ja bi mogo da mogu
Ja bi znao da znam...
 
Ajte dragi moji da vas čujem, o čemu govori ova pjesma. Please

Moram ovo pitati
Ravnopravnost spolova trebala bi značiti iste kriterije za sve pri zaposlenju, na sudovima, u školama i u svim ostalim životnim situacijama.
Budući da je odnedavno osnovana vladina udruga za ravnopravnost spolova, da li uopće mislite da je potrebna i da li bi joj se ikad obratili/savjetovali drugoga isto.
Gdje se vidi neravnopravnost spolova, znate li uopće?

Gledala sam u njega zanemarujući tako okoliš kojem je strana svaka ugoda. Kužite, naglasak je na okolišu.
Sve što se uspjelo dogoditi u tih petnaestak minuta našeg susreta, događalo nam se i kroz cijelu godinu, dakle ništa novog.
Osjetila sam zadivljenost njegovom muževnošću, osjetila sam nervozu zbog djetinjih čuda o kojima je govorio, osjetila sam ljubomoru onu glupu i nerazumnu jer ga želim za sebe u trenutku kad ga sigurno napuštam, osjetih i strast i onu meni dragu dragost prema njemu i slast.
I sad vi recite da nisam supersenzor
 

Jednom sam ovdje pisala kako me kemija odvede uvijek u slijepu ulicu iz koje se sama moram koprcati.
Zaista mi se to opet dogodilo. Kemija, što reći o njoj. Djeluje kad si blizu izvora (čitaj; njega) i to prilično jako i omamljujuće, razum se može derati koliko god hoće ali ne vrijedi. Zarazno djeluje na srce i druge nježne organe glatke muskulature, onesposobljava proces rezonskog postupanja, čini nas slabima s osjećajem da smo jaki, neodoljivi, poželjni, pa čak i voljeni.
I naravno, ono najpogubnije, prijatelji mogu pričati svašta i biti zabrinuti do mile volje. Ništa ne pomaže. Bar u mom slučaju. A pazite sad, važim za prilično razumnu i trezvenu osobu. Jedino što me tješi u  proživljavanjima jake strasti prema drugoj osobi je to što znam da ću po završetku sve račune sama podmiriti, bez žaljenja. Jer, stvar je u tome što sam sve to zapravo znala. I nisam odustala. Konačno, kemija je rijetka i treba ju znati uživati.
Dok traje, traje. A sad, trenutak je da se plati.

Kad kažemo da ne vjerujemo u nešto, zapravo iskazujemo da to nešto nismo doživjeli.
Tako ne vjerujemo u vječnu strast, u vječnost uopće ne vjerujemo, ne vjerujemo u sami sebe ali to ne priznajemo, ne vjerujemo ljudima a i zašto bi, ne vjerujemo ni u što u što se nismo uvjerili, što nismo sami osjetili.
Istovremeno, ako smo neotvoreni za svakojaka osjećanja, za eksperimente i doživljaje, za upuštanja u nepoznato, život će proći mimo nas. Prazno će nam biti i lako.
I samo ćemo blebetati o svojim ispravnostima, idealizirati umjesto voliti, čekati umjesto stvarati, pizditi umjesto bogatiti se razmjenom misli.
Vidite li vi uopće koliko griješite.
 
 

U mirno subotnje jutro ustajem i rušim taj sklad. Žurim na posao jer radim 10, slovima deset radnih sati subotom. Rušim i Zakon o radu koji ima posebne odrednice za rad subotom, obaram i zdravu logiku jer škole danas nemaju za koga raditi, rušim i svoja moralna načela jer se zalažem za ljudska prava očito samo u svojim mislima.
Jedino čvsto i tvrdo ove jadne subote je zadovoljstvko jednog luđaka koji nas tjera na ovo bogohuljenje. Tjera prijetnjom, snagom svog položaja i ogromnim ovlastima.
Ono pismo od sindikata, odgovor što sam ga dobila, nije riješilo ništa. Samo su zvali, provjerili jesam li lažljiva. Zamislite!! Njega su pitali jeli govorim istinu!
Tješim se, vi dragi moji sad ispijate lagano kavicu i pretražujete blogove u miru svoga doma, zar ne. Utješno bi bilo saznanje da takvih kao ja nema puno, ovdje nas je samo šest.

Od sutra, s početkom u 00:00 sati brišu se svi logovi koji ne znače ništa, kako ni čitateljima tako ni samim autorima, a pogotovo ne znače ništa da bi ostali i minutu za buduće generacije čitatelja.
Mole se vlasnici postojećih beznačajnih logova da uredno pobrišu iste, radi ubrzavanja rada administratorima.
Posebni poziv _________ da odmah započne sa spomenutom djelatnošću.
Nadopunite crtu!!!

Ovaj vrijedan nick svakodnevno čita Weblog i nastoji izdvojiti  karakteristične logove naše nevelike populacije(multipliciranih ko u priči).
Ja preko onih što njemu zapnu za oko sljepački preletim, jest da su česti, ali u potrazi sam za nečim drugačijim. Originali me privlače. Nemam inspiracije da sama upravo doprinesem takvim rijetkostima, ali bilo bi zgodno da mi netko malo nadopuni favorite listicu. I nije podugačka. Spomenut ću, u njoj su mi oni koje sam već odavno upoznala, all, gigi, Daywalker, charlize, traper, zlica, PaleRyder,kaleid...nekad je bila i blackbutterfly, a od jučer i alter ego.
Imate li kakvih prijedloga ako se uspijete suzdržati od reklamiranja? Koga čitate!
Šteta, neki su napisali tako divne stvari jednom i ostavili nas željnih još.

Najprije da se zna, ovdje sam već dvije godine. Vrime leti ko blesavo. Otkrila sam iskricu slučajno vrteći se po netu, skužila ju prvo kao mjesto gdje se traže partneri pa si dala očajan nick, da ne privlači muške napasnike. Namjera mi bila pričati, pričati i pričati. Klub pismenih bio je kao stvoren, tu su se svađali i pjenili - dakle o svačemu se raspravljalo s raznih pozicija. I to mi se svidjelo, zauzela sam neko svoje mjesto, izrazila svoj stav i pisala o svemu što me zanima. Tako sad imam popis svojih omiljenih tema, baš lijepo. Shvatih da sam zajebani zarolani nedojebani filozof nekog skučenog pravca, ali bar znam stvari razlikovati i zauzeti se za neku sredinu svega, ne biti jako lijevo ni desno. I to mi se svidjelo. A bila sam puna frustracija, baš sam iskru upoznala u svom najgorem životnom periodu. Hvala vam što ste me otrpili.
Onda su uslijedila poznanstva uživo s dragim nickovima. Bilo je lijepo, zanimljivo, iskreno, pošteno i otvoreno. Tu sam i dečka našla, onako u šali sve počelo, a vučemo se koliko toliko zajedno evo još uvijek. Nije da smo srodne duše, ono što iskričani traže, ali smo ljudi koji se trebaju, ponekad obostrano, uvijek iskreno.
Skinula se sa Iskrice kad sam osjetila da je bilo dosta, nekako me ovaj svijet previše uvukao u sebe, ljude sam mirisala i počeli su me, neki ženski nickovi vražji, polako kao gušiti. Svi su kao odjednom znali tko sam, a zapravo, što o meni znaju. Ono  virtualnog što sam dala, ono što su htjeli znati. Stvar je postala banalna i iscrpljena. Mislila sam da je gotovo.
Naravno da nije gotovo, imam i dalje potrebu za pisanjem, pod novim nickom naravno ovaj put običnog ženskog imena, ponekad komentiram, učlanjujem se i dalje u klubove, šaram svugdje, povremeno se dopisujem. Živim na iskrici, manje nego prije, ali mi je potrebna.
Tko pravilno shvati ovaj virtualni svijet, neće od njega odustati. Ovo je jedna od rijetkih prilika gdje možeš komunicirati o onome što ti je na pameti. Često neuspješno, često se sve pretvori u hrpu smajlića koje baš i ne volim, ali ponekad osjetim baš ono pravo. Ponekad sam potpuno ispunjena. Mislim da shvaćam potrebu i granice ovog svijeta. Nadasve, to je moj svijet. To je naš svijet. Upravo ga kreiramo.
 

Pažljivo slušam i naravno, pomažem.
Neznam koliko sam to u stanju, činjenica je da mi je dosadno. Tim povodom mi se slušaju vaši problemi. Aj baš da čujem što koga muči. Vidim samo da je gazda večeras prilično romantičan.