crtice

Danas sam napravio kardinalnu gresku i odlucio procitati sto ima novoga u svijetu ali u lokalnim novinama dostupnim na webu. Pa sam krenuo od slobodne, preko jutarnjeg, vecernjeg i slicnih site-ova.
Necu komentirati kvalitetu vijesti, to nije bitno za ovu pricu, komentirat cu komentare na clanke. Koji su u vecini slucajeva bili, ako bas zelim biti politicki korektan, netolerantni. Bilo je tu svega, da ne citiram sada... uostalom pogledajte sami.

Znam da ljudi s kojima se svakodnevno druzim nisu takvi, ali sam davno zakljucio da oni ne cine vecinu. Vecina je upravo takva, zadrta i netolerantna a kada se empatija dijelila onda nisu bili prisutni. Nisu ni znali da se dijeli.

I nije mi jasan takav stav, kako netko moze biti toliko ogranicen.
Samo radi perpektive, zivimo u zemlju koja, budimo iskreni, ne predstavlja nikakav faktor ni u blizem susjedstvu a kamoli globalno. Noktima se drzimo za komadic tla trudeci se da nas vjetrovi vremena ne otpusu sa svjetske pozornice u zemlji gdje se prosjecna naklada knjiga mjeri u tisucu ili dvije, u kojoj je perspektivnije biti vlasnik kafica nego doktor nauka, gdje su nerad i nepostenje nacin zivota.

A cak i kada se maknemo van granica te zemlje iz djecije maste jos uvijek se nalazimo na planeti kojoj samo oko 30% povrsine cini kopno, ovo isto u koje se mi toliko zaklinjemo i koje je toliko nase. I daleko od toga da je svaki komadic pogodan za zivot, o ne, dapace.

Tada odemo jos dalje, maknemo se van planete. Znate da su odnosi velicina planeta, njihovih udaljenosti i sl. na vecni prikaza totalno pogresni? Sada znate. A znate li zasto? Zato jer su udaljenosti toliko velike da ne bi nista stalno na normalan list papira, ili ne bi bilo vidljivo, sto dovodi do istih problema. Dakle, ako bi velicina nase planete prikazana na karti bila promjera zrna graska Jupiter bi bio 300 m daleko a Pluton dva i pol km. I bio bi tako mali da bi ga morali traziti mikroskopom. Svemir je uglavnom prazan. Najbliza zvijezda bi bila 16 tisuca km od nas.

Naravno, mozemo ici i dalje od suncevog sustava, u nasoj galakiji postoji izmedju 100 i 400 milijardi zvijezda, ne zna se tocan broj a to je samo jedna od 140+ milijardi galaksija u svemiru.

Jel' se jos uvijek osjecate toliko vazni?

Sanjao sam te nocas... opet.

Nije to bio nikakv poseban sam, samo jedan u nizu slicnih u kojem nas dvoje imamo glavne uloge. Bila si u ljetnom izdanju, razigrana, vesela i kao uvijek pola koraka ispred mene. Nosila si crnu ljetnu haljinu koja se preljevala preko tvoje preplanule puti isticuci smedju boju tvojih ociju. Jos cujem tvoj grleni smijeh, onaj koji zaustavlja cijeli svijet, kako odzvanja palubom broda na kojem smo bili.

Sanjao sam te nocas... kako me vodis daleko, u neki jednostavniji svijet, gdje nema drugih, gdje su svi ostali samo beznacajni likovi kao iz djecije bajke, dvodimenzionalni i lose otisnutih boja. Drzala si me za ruku i gledala onako kako samo ti znas, pogled u kojem se istovremeno sagledava cijeli svemir te neke sasvim druge naizgled male stvari samo nama bitne.

Pokazivala si mi nesto na horizontu, smijala se mojim salama, pricala si mi o sebi kao nekad, opet si spominjala sve svoje strahove, nadanja, zelje, govorila si mi o nekom drugacijem zivotu a onda trazila utjehu u mom zagrljaju.

Sanjao sam te nocas... govorila si mi da se prepustim. Da je sve ionako prolazno, kako zivot nikada nije i nikada nece imati smisla, da imamo samo jedno drugo te da je sve ostalo bezvrijedno. Pokazivala si mi zvjezdano nebo i pricala o tome da smo samo mrvica snova u beskraju.

Nisam se zelio probuditi, nikada ne zelim kada sanjam tebe. Uvijek se nakon toga osjecam porazeno, dan ne donese nista dobro a ljudi su samo prazne ljuske. Iza svakog ugla ocekujem tebe, ispod svakog crnog pramena kose trazim tvoje lice, cekam da samouvjereno useces u moj zivot kao nekad u ranim vecernjim satima, nasmijana i vedra.
I sada, nakon sto je od tada prosao skoro cijeli dan jos uvijek se pitam, koji je dio u protekla 24 sata bio san.

Ponekad imam megalomansko utopijske faze, kao i svi mi uostalom, pa zamisljam kako bi izgledao svijet da ga mogu urediti po mom gustu. Pa krenu razmisljanja...

Prvo bi ukinuo modernu ekonomiju, sve besmislene i neproduktivne poslove. Vecina ih je takva. Ljudi zivot provedu po nekim uredima, trose resurse, vrijeme, zivot, a nikada ne ne stvore nista konkretno. Premecu papire, ispunjavaju obrasce, laktare se da bi napredovali unutar organizacije cija je jedina svrha da oni i svi mi oko njih potrosimo zivot bezveze. I da nikada ne postavimo pitanja.

Nakon toga bi ugasio sve organizacije koje proizvode i prenose vijesti. Njihova jedina svrha je sijanje straha i opravdavaju sve veceg gusenje ljudi te njihovih sloboda izmedju redova besmislene nametnute kvazizabave. Pitam se ima li itko normalan tko jos vjeruje danasnjim mainstream vijestima ili sluzbenim izvorima. Laz, laz i samo laz... i sajam tastine. To je sve sto se nudi. I definitivno nije potrebno.

A onda bi ukinuo zaposlenja. U mom svijetu ne bi bilo potrebe za zaposlenjem kao takvim. Vec sada smo toliko produktivni, u materijalnom smislu, kao drustvo da je potrebno vrlo malo ljudi da bi se sustav uopce odrzao i osigurao sve sto nam je potrebno. A kada ne bi postajala obaveza rada i glupi kalupi u koje nas drustvo stavlja svaki dan siguran sam da bi se naslo dovoljno onih kojima bi bilo stalo da svojim zalaganjem i radom odrze te unaprijede takvo drustvo.

Tako bi dosli polako do pravih promjena, recimo skolstvo. Cija je jedina svrha od pocetka industrijske revolucije da se mladi umovi ukalupe i nauce redu, da ne iskacu, da se nagradi poslusnost, djelovanje unutar sustava i sutnja. I opet da se nikada ne postavljaju pitanja. A ovo bi dovelo do eksplozije ideja, raznih skola, novih pravaca i razmisljanja. Poceli bi stvarati stvarno slobodne ljude, ljude koji ne bi bili optereceni kalupima, ljude koji bi razmisljali. I postavljali pitanja.

Tada bi mogli poceti slobodnije disati. Ukinuli smo vecinu onoga sto nas svaki dan gusi, sto nam ne dozvoljava da slobodno organiziramo ono najvrijednije sto imamo, vlastito vrijeme. I iz toga bi mogli poceti graditi jedno drugacije drustvo. Drustvo koje bi bilo mobilnije u svakom smislu, drustvo koje bi bilo slobodnije i u kojem bi se pojedinac stvarno mogao izraziti kako te kada mu to najvise odgovara.

A ja? Sto bi ja radio u takvom svijetu?

Pa sto se tzv. ozbiljnih stvari tice vjerovatno ovo sto i sada. Nisam usao u struku radi novca nego zato sto me zanima. Novac i sve sto ide uz to, organizacija, pohlepna prodaja, nesposobni manageri i slicni likovi iz djecije maste su razlog zasto ne volim struku kao posao.
Vecina ljudi odabire zanimanje na taj nacin, oni sto udju u neku struku negdje radi novca ili nekog drugog egoisticnog razloga uglavnom su napravili pogresan izbor ili imaju krive prioritete.

Ne bi se cak ni mislio sto se tice mjesta za zivot. Ta odluka je davno pala.

Ali vecinu vremena bi postavljao pitanja. I trazio odgovore. Jer bih napokon imao vremena za to.

Kako god okrenem moja pisanja su cesto o nekim proslim davno svrsenim vremenima, ljudima kojih vise nema u mom zivotu i nekim sjetnim sjecanjima za koja mi cesto kazu kako dobro izgledaju samo kroz prizmu proteklih 20+ godina.
Stjece se dojam o tome da zivim u naizgled boljoj i davno zavrsenoj proslosti. Istina je ima i toga, cesto me poneka sitnica podsjeti na nesto cega vise nema a ostalo je negdje zapisano. To ide tako kada se zivot zivi punim plucima a svaki dozivljaj je svijet za sebe.

Tako me miris mora prije nekoliko dana vratio u daleku proslost, jedno davno izgubljeno popodne osamdeset neke, ljeto, miris soli na kozi, mul pored mora i drustvo neoptereceno svime onim sto je buducnost donjela. I donese sjecanja na jednu zgodnu plavu koju sam tada jos samo simpatizirao a tom prilikom smo bili naslonjeni ledjima jedno na drugo. Pogled njenih svijetloplavih ociju koji je slijedio nagovjestio je vecinu onoga po cemu mi je to ljeto ostalo u sjecanju. Mogao bih napisati esej o tom pogledu. Ma mogao bih cijeli zivot svesti na taj pogled. I ne bih rekao sve.

Ali ne zelim da ispadne sada kako mi je zivot stao sa odrastanjem i pretvorio se u nesto skroz bezlicno i dosadno. Samo sto ne volim pisati o tome, imam nekakvu zadrsku prema tome da spominjem nedavne dogadjaje, ljude koji su mi bliski ili s kojima sam podijelio odredjena iskustva u nedavnoj nam proslosti.

A imao bih o cemu pisati, o da...
Mogao bih spomenuti jedan vikend proslog proljeca onako usput, sa iskrom u ocima i svime sto je donio.
Mozda bih spomenuo i jedno druzenje prosle jeseni koja mi je otvorilo jedan skroz drugi svijet, pocelo je sa kavom a zavrsilo crvenim vinom. Ili necim jacim, ne sjecam se sada tocno.
Mozda bih rekao i koju rijeci o poslu ili necem vezanim uz struku. Tu bi se nakupilo materijala ali uglavnom kroz anegdote i sve ono za sto nismo bili placeni.
A tek vojska... e tu bi se nakupilo prica. Kada se samo samo sjetim terena, snijeg, blata... mada mozda o tome ipak bolje ne. Neke stvari treba i zaboraviti.
Ponekad bi mogao napisati i nesto o necem skroz obicnom, recimo doceku prosle Nove godine, koji je usprkos svemu bio bas onakav kakav doceci trebaju biti.
Mogao bih spomenuti i neke ljude koji su mi usli u zivot na mala vrata a onda smo se prepoznali pa su postali vjecni dio mene. Spomenuo bih i neke koji su usli na velika vrata te istim putem izasli. Bilo bi tu svega, ozbiljnih tema i filozofije, rostilja i zabava, alkohola i mamurluka, simpatija, ljubavi, ljutnji, svadja, puno puno smijeha i svega onog sto jedan skroz obican zivot nosi.

Ali necu, ne jos. Sjecanja vrijede tek kada ih prekrije patina vremena a pogled na njih dodje kroz jantarnu prizmu.
A za to cete morati pricekati neki drugi nick i neko drugo vrijeme.

U danasnjim redovnim lutanjima po virtuali na jednom forumu pronadjoh temu sa naslovom 'Razmisljate li ikada da se skinete sa neta?'.

Pa.. da, sada skoro vec svaki dan. I ne samo s neta.

Nekad davno, dok sam jos bio mlad i dok mi je svaka igracka bila nova, nisam razumio kako prijasnje generacije nisu zainteresirane za tehnologiju, ne zele je upoznati ili jednostavno ignoriraju neke stvari i pojave. Ne mogu reci da im to sve skupa nije bilo zgodno, vidio sam na njima kako razumiju cemu sluzi ali imao sam osjecaj da u njihovim zivotima nije bilo mjesta za jos jednu stvar, komplikaciju.

Poznavao sam neke starije ljude koji su ukljucivali telefon samo kada zele s nekim razgovarati ili kada ih se smije zvati, recimo od 5 do 7 navecer, samo radnim danom. Ili neke koji se nikada nisu maknuli dalje od crno-bijelog televizora sa samo dva programa. A bile su vec rane devedesete. Sve to vrijeme ja sam, kao i vecina generacije, krupnim koracima osvajao svaku sitnicu koja bi se pojavila na trzistu, neke sam cak i rastavio na ovaj ili onaj nacin da bi shvatio kako radi, vezavsi se u konacnici i profesionalno za tehnologiju.

A sada fast forward u danasnje vrijeme.
Prije nekog vremena poceo sam iskljucivati sve mobitele kada ne zelim da me se smeta. Sto je sve cesce i na sve duze periode. Fiksni broj ne dajem vise skoro nikome (ok, nije ga problem naci u imeniku ali zanimljivo je kako malo ljudi to zna) tako da kada iskljucim mobitele nema poziva. Dakle nista od novog mobitela ni ove ni iduce godine. Posebno ne nekog skupog.

TV skoro uopce vise ne gledam, pocelo je time sto sam prestao pratiti informativne (koji oksimoron ali dobro) emisije a sada prodju dani a da ne pogledam skoro nista od redovnog programa, na bilo kojem od 30+ kanala koje imam. I onda mi hoce prodati jos i MaxTV... hvala ali nisam zainteresiran.

Nekada sam redovno pratio sve sto bi se naslo novo u videoteci ali nekako i toga sam se zasitio. Tesko je pronaci nesto originalno a jos jednu verziju 'pravdnog gnjeva', 'ubij sve i vrati se sam', 'nesretne ljubavi' ili 'cudjenja zivotu' ne mogu gledati. Lica su naizgled nova, dijalozi su malo drugaciji ali prica je uglavnom ista. I sada bi kao trebao kupiti najnovji DVD player... nece ici.

Knjige me jos uvijek odusevljavaju ali cesce pojedini pisci i dubina obrade nego teme, koje su rijetko kada originalne.

Sto se tice novih 'igracaka'... pa ima stvari koje moram pratiti radi posla ali nekako sve duze cekam da se nesto uhoda i da netko drugi razbija glavu nad djecijim bolestima pa onda uskocim na vlak. I da mogu naci posao koji ne bi bio vezan uz PC promjenio bi i to. Ali to ce vec ici malo teze.

Ne radi se o tome da sam se zasitio tehnologije kao takve, dapace, jos uvijek sam radoznao kao i prije n godina, kada su sijede u mojoj kosi bile daleka buducnost. Samo ne vidim vise svrhu svega toga. Jer sve cemu mi ta tehnologija sluzi je ili da bi bio u kontaktu sa drugim ljudima ili brze i vise saznao sto se negdje desava. A price ljudi su uglavnom uvijek iste a dogadjaji koji se desavaju negdje daleko, i jako rijetko mi utjecu na zivot, me stvarno vise ne zanimaju.

I tako ja danas razmisljam kako da se maknem s mreze, da pojednostavnim sve. Cekam dan kada necu morati koristiti sve to svaki dan. Znam, postao sam kao likovi sa pocetka moje price, crno bijeli TV sa samo dva programa. Ocito je to cijena odrastanja.

Zelio bih jednostavan zivot, jednu kucicu koju bi bila ispunjena mirisom svjezih kolaca i toplog kruha, sobu u kojoj bih drzao hrpu knjiga uredjenu rustikalno te veliku okucnicu prepunu zelenila. U zelenilu bih sakrio sjenicu oko koje bi rasle ruze penjacice i prekrivale je a imala bi taman mjesta za stol sa nekoliko stolica. Od ratana.

Zelio bih mirna suncana popodneva ispunjena citanjem ili normalnim razgovorom sa ljudima koji nemaju jednostavne i velike odgovore na sva pitanja. Od takvih se u zadnje vrijeme jezim.

Zelio bih i da ja zivot mirniji. Da tece svojim tokom, kao Dunav, da se zna redosljed i nekakav red. Znam, cak i velike rijeke ponekad podivljaju te se izliju van toka ali to je izuzetak a ne pravilo.

Zelio bih da se zivot ne svodi na vjecnu borbu i trcanje za vremenom, da su ljudi barem malo uvidjavniji, da ponekad priznaju da grijese te da nema savrsenih rjesenja. A kada se to desi, priznanje, da ih se prihvati kao takve, jer priznajmo, svi grijesimo.

Zelio bih da mi pogled seze do obzora a ne puno dalje a da vijesti iz dalekog svijeta citam sa barem nekoliko dana zakasnjenja na zadnjim stranicama lokalnih novina u rubrici 'Zanimljivosti'. I da u lokalnom ugostiteljskom objektu prevladavaju neke mirnije teme iz tih istih novina, recimo vremenska prognoza ili rezultat lokalnog rukometnog kluba. Ali onako nenametljivo, uz osmjeh i poneki prigovor na suca koji inace sjedi za susjednim stolom te pije na racun kuce. Jer do dobrih sudaca je tesko doci a uvijek ima prigovora i to svi shvacaju.

Zelio bih cuti ribicke price, one stare, o somovima koji su toliko stari da pojedini primjerci vec prelaze u legendu jer ih se oduvijek zeli uhvatiti ili o saranima koji su dovoljno veliki kako bi se od njih napravio fis za pola ulice.

Ukratko, umoran sam od velikih prica, konacnih rjesenja te ciljeva za koji se proljevaju krv, znoj i suze. Zelim zivot.

Jesen me uvijek vrati u neke davne dane kada je to oznacavalo povratak u skolske klupe i pocetak nove skolske godine. Proslo je jako puno vremena od kada je to stvarno bilo tako ali kako to obicno ide u zivotu, navika stecenih u mladosti tesko se rijesiti. Od 6 godine zivota radna godina mi je pocinjala u rujnu a zavrsavala u lipnju i tako je ostalo i nakon toga. Valjda se zato nisam nikada navikao na godisnji od nekoliko tjedana.

A kada bi sjeli u skolske klupe i kada bi krenula nastava obicno bi iz Hrvatskog bila zadacnica sa temom tipa 'Kako sam proveo ljeto' ili 'Jesen u mom gradu'. Eh, sto bi danas dao da mogu napisati nesto na tu temu u zadacnici. Izgledalo bi otprilike ovako:

Ljeto je pocelo borbom za godisnji koja se razvukla duboko u Srpanj. Nakon prijetnji otkazom i stanja uma koji je doveden na granicu ludila firma se smilovala i dopustila mi da ne dolazim na posao cijela dva tjedna. S obavezon da ne idem daleko i da mi mobitel bude stalno ukljucen. Godisnji sam proveo u svom gradu, nisam imao ni para ni volje otici negdje dalje. Ionako su me svaka dva dana zvrckali s posla da me pitaju nesto a kada sam vec tu i trazli da dodjem na neke sastanke. Godisnjeg se ne sjecam, ili sam spavao ili sam automatski odgovarao na pozive s posla. A kada sam se vratio rekli su mi da sam se sada odmorio pa sada mogu konacno poceti nesto raditi. Jedva cekam jesen, onda ce se svi vratiti sa godsnjih, firma ce opet uci u normalni ritam pa ce biti lakse. Moci cu se opustiti, druziti s ljudima, izaci mozda koji put.

I tako je stigla...
Jesen. Uzas jedan, jos jedna godina je iza mene. Gdje sam bio, nigdje, sto sam radio, nista. Po 20. put sam sebi obecajem da iduce ljeto necu docekati u ovoj firmi ili struci. Ali nemam sada vremena misliti na to, moram poceti skupljati lovu za obnoviti zimsku garderobu, knjige, pa onda doazi nova godina i pokloni svima... mozda ove godine napokon uspijem otici negdje na snijeg, slobodnih dana ionako imam za bacanje, barem teoretski. Jebem ti jesen, moram kupiti nove cipele, kaput se vec skroz olinjao a rukavice su toliko suplje da vec izgledaju kao nesto iz postapokalipticnih filmova. Jedva cekam ljeto, plazu, zene, sunce, more i alkohol.

I sada razmisljam, da sam ovako nesto napisao prije 20+ godina, da sam zapoceo temu sa recenicom tipa 'Pogled iz buducnosti' dali bi me shvatili ozbiljno ili bi pao? :)

OK, nije tako rijetko kako se cini iz naslova, dogadja mi se cesce, ali nad ovim od neki dan sam se zamislio.
Isao sam platiti neki racun, gospodja mi vraca ostatak i u procesu joj ispadne kovanica na pod, sagnem se da je podignem i vratim joj, kazem izvolite, a ona mi kaze 'Ah, Becka skola' i nasmjesi se. Onda smo razmjenili nekoliko kurtuaznih recenica i nastavili dalje sa svojim zivotima.

Sad si mislim nesto, kada smo se to pretvorili u drustvo u kojem se i najmanji trag pristojnosti smatra toliko neobicnim da ga treba naglasavati? Ne zelim sada pocinjati sa pricama 'u moje vrijeme' ili 'dok sam bio mlad' ali nekako mi se cini da je danas svako pristojno ponasanje toliko van norme da bude odmah uoceno. Sve mi se cesce dogadja kada kazem 'molim', 'hvala' ili 'izvolite' i u procesu pokazem osmjeh da dobijem vrlo zacudjen pogled, skoro da se ljudi pitaju sto cu iduce napraviti. Odmah mi na pamet padnu izjave o serijskim ubojicama u kojima susjedi kazu 'bio je tako pristojan'.

Ali da se vratim na temu, ne mislim tu samo na povrsne medjuljudske odnose koje imamo u svakodnevnom zivotu po trgovinama, na placu ili recimo u kaficima, ti su uglavnom katastrofalni. Mislim uglavnom na odnose medju ljudima s kojima se svakodnevno druzimo. Koliko puta od ljudi koji su nam deklarativno bliski dozivimo ponasanje kojem se najmanje nadamo, u negativnom smislu? A cesto bi se to sve preskocilo da je pokazano samo malo pristojnosti.

Prekinuo sam vise od nekoliko kontakata radi toga, jer su se ljudi koje sam smatrao bliskima poceli ponasati vrlo grubo, neuvidjavno i sa ocitim nedostatakom postovanja. Kako predugo sam placam svoje racune (i ne samo svoje) nemam bas previse strpljenja za takva ponasanja te se jednostavno maknem od takvih. U nekom od prethodnih zivota jos sam i pokusavao ukazati na to u cemu je problem ali sada to vise ne radim... ljudi se ionako jako rijetko mijenjaju na bolje, uglavnom klize prema dolje uvjereni u svoju apsolutnu pravednost i zatvoreni u svom krugu razmisljanja.

I mada imam osjecaj da je svako pozivanje na neke norme ponasanja ravno jurisanju na vjetrenjace ne mislim se mijenjati, bez obzira kako uzaludno izgledalo, jer zivot je putovanje radi putovanja samog a ne radi cilja. Ne broji se gdje si stigao... nego kako. Pa kada vec putujemo, barem putujmo sa stilom, zar ne?

Vidim da ovdje vlada opca nestasica ideja kod muskaraca o tome kako otjerati zene od sebe pa rekoh da sistematiziram to znanje, mozda nekome i posluzi.

Dakle, kada procitate neciji profil nemojte nikada komentirati nista osobno. Sto vas briga sto je doticna zena, recimo, napisala o tome sto voli, cita ili koje filmove gleda. To vas ne zanima i ne zasluzuje nikakvu paznju, pristupite joj direktno uzimajuci u obzir samo njene godine i po mogucnosti tezinu. To je ionako jedino sto vas zanima. Ista pristup primjenite i ako doticna ima blog, mislim, sto vas briga sto pise, kako se osjeca ili o cemu razmislja. Njene preokupacije su njene preokupacije i nemaju nikakve veze s vama. Ako vam dodje da komentirate blog onda nemojte koristiti interpunkciju, pisite sto jednostavnije i prizemnije, psovke su u tom smislu bas dobro dosle.

Kada im se obracate porukom pristupite direktno, nemojte nikada koristiti persiranja. Od pocetka budite na 'ti' a sto vise epiteta tipa 'mala' ili 'baby'. Naravno, posto ste vi musko onda se od vas zahtjeva akcija odmah i iz prve, nemojte je nikada pitati kako je ili cime se bavi da ne spominjem recenice tipa 'ne razumijem, mozes li mi objasniti malo'. Samo ce se raspricati o temama koje vam nisu zanimljive i cisti su gubitak vremena. Dakle, od prve poruke pa na dalje samo zahtjevajte i trazite, budite uporni u tome. I da, budite kratki, najbolje prolaze poruke koje imaju toliko malo rijeci da se od njih ne moze sastaviti ni postena recenica.

Naravno, jako je bitno sto doticna ima na sebi dok se tipkate, ali kako je ovo net a vi ste pod utjecajem raznoraznih edukativnih sadrzaja onda od pocetka trazite da ona to i dokaze, slikom ili videom, odmah i sad, po mogucnosti po vasim zeljama.

Upoznavanje i neobavezna prica je za luzere, kava kao drustveno prihvatljivo druzenje koje na nista ne obavezuje je za one koji nikada nista ne postizu. Taj dio preskocite, inzistirajte na druzenju negdje gdje cete od pocetka biti sami i vrlo intimni. I uporno forsirajte samo sadrzaje i zanimacije koje su vama zanimljivi ili napeti. Jednostavno, zena je vama zamjena za lutku, nema zelja, nema osobnosti i sluzi samo tome da vas zadovolji, u svakom obliku.

Naravno, ako prilikom nekih od ovih koraka prestanete komunicirati onda doticna istog trenutka postaje najgora na svijetu, vrijedna svih mogucih negativnih epiteta... nista vas ne sprijecava da sa istim pristupom krenete dalje. Samo napravite copy/paste iste poruke i saljite svima, kao da bacate mrezu, ionako nije bitno sto ce se uloviti, jel' tako?

Sjedim neki dan s jednom frendicom na kavi, prekrasan suncan dan, uzivamo u trenucima opustanja i neobavezno pricamo o civilizaciji te stanju u kojem se nalazi, tehnoloskom napretku i slicnim popularnim temama kad kaze ona 'Mislim da je sada pravo vrijeme da se vanzemaljci spuste na Zemlju'.

Sjetio sam se toga danas, obavljao sam neke obaveze i setao izmedju njih. I kako to obicno biva kada sam sam sa sobom kratio sam vrijeme razmisljajuci a misli naravno imaju svoje tokove koje se bas i ne moze kontrolirati.

Razmisljam tako o toj recenici i sve mi je nekako 'pa ok, nek se spuste'. Jer, nakon toliko godina zivota nema bas puno toga sto bi me moglo iznenaditi. To me je uvijek zivciralo u popularnoj kulturi, recimo filmovima, kao nesto se desi, spuste se vanzemaljci i svi se cude. Zasto? Sto je to tako tesko zamisliti? Ma da su vanzemaljci koji su recimo biljojedi, tehnoloski i bioloski toliko napredni da su predstavljeni samo kao oblacici plazme a komuniciraju telepatski i recimo usput nas izbrisu da bi biljke imale vise prostora ne bi se puno cudio.

Ili otkrije se neka velika zavjera i likovi pocnu sa pricom 'ovo je nemoguce' ili 'ma ne bi nikada ni pomislio'. Ides. Mislim, sta su zivjeli u nekom lalalandu do sada, pa im je tako nesto misaona nepoznanica. Zavjere ne postoje, to valjda svi znaju. Isto kao i vanzemaljci, jel' tako?

Da ne spominjem ostale pojave tipa genetske manipulacije, prevare i razne sheme za brza bogacenja, trgovinu svim mogucim zabranjenim stvarima, potkupljene policajce, sudove koji ne rade, novinare koji to nisu, razne monopole i manipulacije, dobre i lose ljude, ratove radi profita... Sve to gledamo svakodnevno i onda svaki puta kada se tako nesto otkrije svi su zacudjeni, kao 'ma ne mogu vjerovati'.

Ne razumijem to cudjenje svim i svacim, nekako mi ne ide u glavu da itko tko je odrastao i procitao vise od novinskog clanka u zivotu moze biti icim iznenadjen.

Sva sreca da ce iduci veliki rat biti totalni nuklearni. Sve ce biti gotovo brzo i skoro bezbolno, barem za vecinu populacije u razvijemim drzavama.
Svi mi koji zivimo u velikim centrima, gradovima, lukama, blizu prometnih cvorista, tvornica... svi smo primarne mete i bit cemo mrtvi sat vremena nakon pocetka nuklearne razmjene. Zaboravite price o prezivljavanju, zaboravite sve sto ste ikada vidjeli u filmovima, procitali u romanima... totalni nuklearni rat ce iza sebe ostaviti samo pustos i smrt.

Zasto je to dobro? Zato sto je vecina populacije, muske, one koja bi inace globalni konvencionalni rat trebala iznjeti na svojim nejakim plecima potpuno nesposobna za bilo kakvo odricanje, napor ili nesto vise sto globalni rat sa sobom nosi.
Gledam mukarce oko sebe i pokusavam ih zamisliti u svijetu ne tako dalekom, svijetu mojih djedova ili pradjedova. Zamisljam ih kako cekaju zvizduk oficira da izadju iz rova i krenu naprijed preko blatom opterecene zemlje, kroz rupe prepune raskomadanih leseva i hladne vode, nakon sto nekoliko dana nisu pojeli nista toplo, ako su uopce pojeli nesto, a posljednju puta su bili suhi prije dva tjedna. Pokusavam likove kojima je glava preokupacija krema protiv bora, novi mobitel ili novi model auta staviti u kontekst nocnog marsa kroz snijeg na -20, hladne, promrzle i bez nade da ce sutra, iduci tjedan, iduci mjesec ili iduce godine biti ista bolje. Pokusavam ih smjestiti na trasportni brod na sjevernom Atlantiku zimi kako se smrzavaju na hladnom vjetru mokri i bolesni od stalnog valjanja stalno promatrajuci ocean strepeci hoce li iduce jutro docekati na brodu ili u moru. Pokusavam ih zamisliti kako trpe operacije bez anestetika, kako otimaju topove goloruki naoruzani nicim osim voljom i zeljom, kako trpe glad, kisu, studen, vrucine, snijeg, pijesak. Zamisljam ih stalno uplasene, iscrpljene, neispavane ili gladne i to godinama... i ne mogu.
Ne mogu ih zamisliti u bilo kojem drugom kontekstu osim pokazivanja po kaficima i klubovima, gledanja zaglupljujucih TV programa, trcanja za zaradom ili moci, u stalnom prigovaranju te bjezanju od bilo kakve odgovoronosti. Ne mogu zamisliti da se radi icega odreknu svojih malih zivota radi ikakve zrtve a kamoli takve kakvu sa sobom nosi veliki globalni rat.

Zato je sva sreca da ce iduci veliki rat trajati kratko jer bi rezultat u konacnici ionako bio isti, samo bi patnja bila daleko veca.

... o djecaku koji je stalno uzbunjivao seljane povicima da je dosao vuk i na kraju kada je vuk stvarno dosao nitko mu vise nije vjerovao?
Ne znate? Pronadjite je negdje, vrlo poucna prica.

Sjetim je se svaki puta kada naidjem na ljude koji su stalno u problemima, stalno im se desavaju velike lose stvari. Iz njihovih prica stalno proizlazi kako ne mogu isplivati na obalu te da ih ocean problema stalno valja a odrzavaju se na povrsini samo zahvaljujuci tu i tamo pronadjenoj dasci ili icemu drugom sto pluta. I kada upoznam nekog takvog uvijek se uhvatim kako kako razmiljao o prici sa pocetka ovog zapisa.
Jer svatko od nas ima beznadnih perioda, svakome se moze posloziti nekoliko losih dijeljenja za redom u partiji zivota i za cas pocnemo tonuti. Ali nakon nekog vremena isplivamo, podignemo se i idemo dalje. Zivot je ionako samo vjezba u ustajanju, kao sto to pjesnik rece. Naravno, lakse nam je ako u tim trenucima imamo oko sebe ljude kojima je stalno do nas, koji su voljni pomoci i koji ce nam pruziti ruku kada nam je to najpotrebnije te nas izvuci na suho.

Ali ljudima o kojima pricam ne moze se pomoci, oni su stalno u losem filmu. Samo cekaju da ih upitamo kako su pa da nas zaspu gomilom losih prica od kojih je svaka veca od zivota. Ili ne mogu naci stalni posao, ili nemaju nikada dovoljno novca, ili ih sef ne podnosi, ili im kolege podmecu... a tek ljubav. E, to je posebna prica, nikako ne mogu naci pravu (ili pravoga) a kada se nekako i posloze karte pa nadju nekoga tek onda dolazi do pravih drama. Ili ih ne vole njegovi ili njezini, ili prijatelji i prijateljice stalno podmecu i pokusavaju ih razdvojiti a njihova ljubav je kao iz bajke, najveca na svijetu samo eto, ovaj svijet je previse pokvaren za njih.

Zato nemojte stalno plakati na tudjim ramenima, budite ljudi, sagledajte sve u pravom svjetlu. Vasi zivoti su vasi zivoti i bez obzira koliko vecina ljudi bila dobronamjerna ili srtrpljiva nije im zanimljivo vase stalno plakanje i prigovaranje. Dignite pogled, nabacite smjesak, potrudite se gledati stvari van vase osobne price i onda ce jednom, kada stvarno budete trebali pomoc, ta pomoc i doci.

Citam nesto usput o razvoju umjetne inteligencije. I razmisljam, dali nam je to bas potrebno? Mislim, vecina ljudi bjezi od icega sto je inteligentnije, pametnije ili iskusnije od njih samih. Rijetki su oni koji si mogu to priznati ali tako je. Ne znam sto je razlog, osjecaj manje vrijednosti ili mozda ocito naglasavanje vlastite slabosti, ali tako je. Poneki kada prepoznaju nesto sto je jace o njih samih, pokusaju razumjeti i produbiti svoja znanja ili iskustva, ali vecina ne.

I sad, zamislimo svijet za n godina, svijet u kojem je umjetna inteligencija svakodnevnica, prisutna svugdje oko nas. Pa mi se, recimo, frizider pocne javljati sa upozorenjima kako ga treba odmrznuti jer to nisam uradio od tada i tada, i pocne mi nabrajati sve sto se lose moze desiti ako to ne uradim, odmah. I zvrcka me na telefon, umiljatim glasom me obavjestava o svom jadnom stanju, salje SMS-ove, mailove...

A pegla svako malo uzdise kako je puna kamenca i kako joj pod hitno treba ciscenje i odmor negdje gdje vec inteligentne pegle idu kada su umorne. Masina za sudje mi se pocne zaliti kako je samo iskoristavam za najprljavije poslove i kako joj se ne posvecujem dovoljno. Kupaonica, koja je zasebni entitet, svako malo prica o tome kako je usamljena jer sam u njoj samo ujutro i navecer a ljubomorna je na dnevni boravak.

Uz to sve, moj vjerni robot (Ante za prijatelje) koji obavlja sve ono sto bi inace ja trebao po kuci, u zadnje vrijeme najcesce sjedi u kutu dnevnog boravka, gleda sapunice na TV-u i prica o tome kako nije dovoljno iskoristen te da ga zapostavljam i ne koristim kako treba.

E sad, pitanje je, s obzirom da se ne znamo nositi ni sa ovo malo inteligencije koja nas okruzuje, zasto uopce radimo na razvoju neceg sto ce kontinuirano biti oko nas i tako naglaseno svrsishodnije. Koliko ljudi ce moci izdrzati, recimo, stalno nositi sa sobom mobitel koji ce svako malo upadati u rijec i govoriti vam kako ono sto pricate bas i nema smisla, da ne spominje koliko je netocno ili izmisljeno?

Mali Ivica je bio sam, ili je barem mislio da je sam, i zudio je za velikom pravom ljubavlju. Onom koja bi njegovom zivotu dala smisao, njegovim akcijama i djelima pravac a njegovim snovima podlogu.

Ova zudnja mucila ga je cijeli zivot i provlacila se kroz sve njegove zivotne faze... kroz osnovnu kada su te zamisljene ljubavi bile romanticne, kroz srednju kada su bile izrazito seksualne, kroz faks kada je trazio suputnika i kasnije, kada je usao u zivot odraslih i shvatio da je prava ljubav vise od svega onoga sto je ikada prije trazio.

Ali nekako je svaka ta njegova potraga zavrsavala neuspjehom; ili ga nije privukla na prvi pogled ili je postala odbojna na drugi ili mu nije davala dovoljno slobode da ostane individua ili mu je davala previse slobode ili nije voljela istu hranu ili nije slusala istu glazbu ili se cudno smijala ili se krivo nosila... razloga je bilo mnogo i svi su mu bili jako stvarni. Jedino sto je bilo zajednicko svim njegovim potragama je da ni jedna nije bila Ona Prava.

I jednog dana u ocaju zbog svoje potrage i nagomilanih neuspjeha mali Ivica je otkrio Iskicu. Rekao je sam sebi 'to je mjesto za mene, tu do izrazaja mogu doci sve moje kvalitete i siguron cu tu naci ljubav svog zivota'. I tako je slozio profil, iskren koliko to vec profili koje pisu ljudi kada opisuju sebe mogu biti i krenuo je u potragu.

Dane i noci prolazio je kroz profile drugih zena, ponekoj bi se javio, komentirao tu i tamo neku sitnicu, imao nekoliko ozbiljnijih kontakata ali nista stalno i cekao je... cekao da dodje ona prava. Skoro je vec izgubio nadu, sve je rjedje provjeravao poruke i onda, jednog dana, iz skroz bezazlenog komentara razvila se prica koja ga je odrzala budnim cijelu noc. Prica koja je probudila ono nesto u njemu za sto je mislio da nikada nece biti probudjeno, koja mu je s vremenom okupirala svo slobodno vrijeme na javi, zbog koje je zanemario sve svoje prijatelje i poznanike a sve budno vrijeme provodio na omiljenom mu virtualno mjestu. S vremenom su otisli dalje, maknuli s prvo na mail a kasnije i na chat, koji im je omogucavao blizi i neposrediji kontakt, brzu i laksu pricu.

Uzivao je u svakom trenutku, svakom detalju. Smijali su se skupa, zabavljali jedno drugo pricama o ljudima iz blize i dalje okoline, tugovali skupa te bili sretni u svom malom virtualnom svijetu i tajni za koju su mislili da je tako jedinstvena da je samo njihova i da nitko nikada nije dozivio nista slicno. Saznao je sve o njoj, barem ono sto mu je zeljela reci, kao i sto je ona saznala sve o njemu, onaj dio koji joj je bio spreman priznati. I tako je to teklo svojim tokom i svaki danom postajalo sve bolje i bolje.

A onda, jednog dana, dogodila se prva svadja. Mozda nije bila prava svadja, tesko je sada za reci, kao ni sto ju je uzrokovalo, ali bitno je da se dogodila. Mozda je bio jednostavno los dan, njemu ili njoj, mozda nije bilo pravog povoda a mozda i je. Ali to vise nije bilo bitno jer je razbilo iluziju Prave i Jedine Ljubavi.

Nakon toga se kao po nekom pravilu pojavila druga, treca i cetvrta i sve ostale svadje i mali Ivica ih je prestao brojati. Postale su pravilo a ne izuzetak a svaka daljnja prica ili susret, jos uvijek virtualan, bio je nategnut, nervozan i plitak. Sva objasnjenja, ili pokusaji istih, zavrsavali su lose, svi razgovori dovodili bi samo do daljnjih analiza koji bi bili uvod u samo jos vecu i dublju svadju.
Tada su svi planovi redom poceli padati u vodu, price postale daleke ili nevazne i nisu vise izazivale 'Ono nesto' zbog cega je toliko vremena proveo ispred kompjutera koji je spletom okolnosti postao sinonim za Nju a njena ikonica u omiljenom mu chat klijentu njegova slika Nje.

Nakon posljednje svadje u nizu mali Ivica je ugasio kompjuter, podigao rolete i kroz prozor ugledao ljeto koje je nekako doslo u njegov grad a da ga uopce nije primjetio, njemu su godisnja doba u zadnje vrijeme ionako bila samo virtualna.
Izasao je na ulicu medju ljude koje isto tako dugo nije primjecivao, medju zene u ljetnim haljinama koje su naglasavale puno toga i polako se iducih tjedana javio svim zaboravljenim prijateljima. Ponovo je poceo ponovo zivjeti u stvarnom svijetu.

Spoznaja ga je zaskocila jedne kratke ljetne noci dok je lezao pored usnule pripadnice suprotnog spola. Ona nije bila 'Ona Prava' ali je bila opipljiva i fizicki pored njega. Shvatio je tada mali Ivica da prava ljubav nije u savrsenstvu nego u prihvacanju i davanju.

Tog trenutka je mali Ivica izgubio prefiks 'mali' iz svog imena, odrastajuci u trenu, gledajuci mjesecinu kroz otvoren prozor i usnulu zenu pored sebe. Od tada Ivica voli drugacije.

Ne znam kako mi je palo na pamet, sto je bilo okidac ali... Jel' se sjeca netko traubisode i reklame koja je isla uz nju? :)
E, kada se sjetim tog pica uvijek mi padne na pamet kako sam obicno narucivao jednu traubisodu i kolu, mjesao ih u omjeru pola/pola i tako pio. Bilo je vise osvjezavajuce, manje slatko...
A onda je krenulo, sa sjecanjima.
Sjecate li se Sandokana ili malo kasnije Otpisanih? E, koje su to serije bile, ili mi se samo takve cine kada ih se sjetim sada kroz prizmu mladjih dana. Naisao sam bio nedavno na sliku sebe u majci Sandokan, slikanu negdje pocetkom osamdesetih. Slika je crno bijela, slikana ljeti, na nogama borolete, sjecate se njih? Koje godine... eh.
A Eurovizije, dok je jos imala smisla i bila nesto sto bi se isplatilo pogledati, sjecate li se toga? Ili Karapandze i njegovih emisija o kuhanju? A kviskoteke, ali one prve, originalne. Kada je glavna nagrada bio Spacek?

Eh, a putovanja na more tamo negdje pocetkom osamdesetih, kada je to bio cjelodnevni dozivljaj? I kako je tada obala bila uglavnom neizgradjena i uvijek se mogla naci neka plaza sa strane i imati svoj mir?
Pada mi na pamet i voce koje je imalo okus i miris kao nesto sto je stvarno uzgojeno na zemlji pod vedrim nebom a ne kao da je raslo u stiroporom natopljenoj otopini? Jagoda koje su mirisale kao jagode, jabuka koje su trunule nakon stajanja ili rane tresnje, rosne jos, ubrane direkno sa stabla. Nema toga vise.

Kada gledam slike slikane prije dva i vise desetljeca cesto se iznenadim koliko se promjenio grad oko mene, prije nekog vremena sam naisao na jednu slikanu negdje sredinom osamdesetih sa prozora moje sobe, na parkiralistu iza zgrade su svega dva auta. Sada u cijelom kvartu nema dva slobodna parkirna mjesta.
A ljudi... sretnem nekoga iz osnovne i budem zapanjen koliko mi je generacija ostarila, potrosili se... pitam se dali i ja izgledam tako drugima? Tesko je procjeniti kada sam sebe vidim svaki dan u ogledalu a iza ociju jos uvijek stoji razigrani djecak.

Cudna stvar je nostalgija, dodje od nikuda i za cas imas osjecaj da vrijeme ne postoji, da je sve iz sjecanja odmah tu negdje iza ugla a ne davno proslo i potroseno.