Na rubu pameti

mi je dosadno!

evo ovako, nekada davno kad sam davala oglase, odmah bi izašli,a sada im treba 48 sati.
pošto se meni baš večeras ćakula s nekim bez sexualnih aluzija, ovdje pišem jer za 2 dana ko živ ko mrtav.
ima li netko?

KOLEGA MARIO, JAVI SE!

uh , kako mi je dosadno! imam toliko posla, a ne da mi se pokrenuti...
samo sam se došla izjadati!

Prije neki dan sam ćirnula u svoj web log, i baš mi se nekako svidjelo pročitati kako sam nekada razmišljala...
od tih dana sve se promijenilo, sada sam udana, sa malim djetetom, svojim najvećim zlatom i srećom, zaposlena, s prebukiranim vremenom.
radim ono što volim, sretna sam u braku, sretna sam u majčinstvu... ma imam sve što mi treba i što sam ikada željela.
vjerovatno isijavam nečim jer se ljudi ugodno osjećaju pokraj mene, stalno sam nasmiješena i kada navečer mrtva umorna legnem u krevet, ispružim se pokraj muža i sina, zaspem sa osmijehom na usnama uz bebino puhanje uz moj obraz!

Prije neki dan sam završila predbračni tečaj i nisam odoljela da svećenika nakon jednog predavanja ne zaustavim i podrobnije ga upitam neke stvari.
Tako je pričao o umjetnoj oplodnji, impotenciji, braku kao ljubavi i zajednici kojoj je svrha reprodukcija...
I kaže on da čovjek ne smije utjecati na život(umjetna oplodnja) ili smrt drugog živog bića.
Znam...znam...Crkva se protivi umjetnoj radi ostalih embrija koji čekaju u tekućem dušiku, ali...
Pitam ja njega misli li on da kirurg direktno ne utječe na čovjekov život spašavajući mu isti. Zašto toga kirurga smatraju produženom rukom Boga, u isto vrijeme onoga ginekologa Sotonom?
Pitam dalje kad već kaže da Crkva ne priznaje umjetnu oplodnju i kaže da to nije Božje djelo, misle li oni kasnije krstiti to dijete? Kaže on: "PA NARAVNO"!
A kako, ako to nije Božje djelo???
Ako ja kao žena apstiniram od sexa ( po Crkvi je to prihvatljivo, zar to ne znači da sam ja uzela sudbinu nerođenog djeteta u svoje ruke? zar se ja tu ne igram Boga? Jer, direktno ne dovoljavam djetetu da se začne, zbog nekih svojih razloga( karijere, slobode...)?
Pitam dalje da li se brak prvenstveno temelji na ljubavi dvaju supružnika ili na činjenici da moraju produljiti vrstu?
Odgovor: "LJUBAV JE PRIORITET"!
Ok, kao je tako zašto smatraju da se impotentan čovjek ne bi trebao ženiti??? Čujte, stavite se u situaciju da Ga volite i da vam nije važan sex, zar se ne biste vjenčali?
I pitam ja njega po kojoj onda logici to govore?
I još nešto sam ga pitala i naravno odmah se ogradila od vlastitog stajališta prema tome koje je jako liberalno: ako već zastupaju Crkvene zakone, zašto će dati sveti sakrament vjenčanja djevojci koja je na očigled "bludno zgriješila" jer joj je "trbuh do zuba"? Zar to nije grijeh po Crkvi?

... lijepo ih je gledati i vidjeti sebe u prošlosti...
Sjetim se ponekad sebe u tim godinama, kako sam neke stvari shvaćala toliko dramatično, patila, tugovala, ljutila se i primala k srcu do bola. Znam da i oni tako razmišljaju i u jednu ruku mi ih je žao,a opet u drugu- ne žaim ih ni malo. Ne žalim ih jer ne znaju koliko im je lijepo sada, kako će sve to što ih muči brzo proći, a te brige će zamijeniti ona "prave".
Lijepo mi ih je gledati i razmišljati kojim putem će odrastati, kad će početi izlaziti, iskreno se zaljubiti...
Kako će doživjeti svoje prve dane mladenaštva... I koje će ih pjesme na to razdoblje podsjećati.
Zaista sebe vidim u njima i u isto vrijeme me hvata nostalgija i sreća!

radila sam mjesec dana u jednoj osnovnoj školi kao profa hrvatskoga, na zamjeni, dakako!
I sada je problem što se ona koju sam mijenjala vraća na posao, a ja sam se u tako kratkom vremenu nevjerovatno vezala za tu djecu1
iako su me ponekad nervirala i najrađe bi ih sve poslala u aterinu, čini mi se da sam ih sve zavoljela!
I sada mi je teško...
:((
Nije dobro, ali konstatram da se previše dajem u poslu!
Pa tješim i urazumljavam sebe da sam znala da je to za kratko i u krajnjem slučaju da me takve zamjene čekaju još najmanje godinu dana i da je psihički i emotivno iscrpljujuće svaki put proživljavati ovakav osjećaj,a li ne pomaže!

...na svijetu postoji jedno carstvo,
u njemu caruje drugarstvo,
u njemu je sve lijepo,
u njemu je sve nježno,
u njemu se sve raduje...

tamo su kuće od čokolade,
prozori su od marmelade,
tamo svetko radi ono što hoće,
tamo raste svako voće...

COPY/PASTE, ali ipak...


Ovo je tema o kojoj se mnogo prica,a najvise cuti.Pricaju strucnjaci lekari i oni drugi,a cute najvise zene koje to boli.Cute,jer ih porodica i drustvo jos uvek smatraju za jedine odgovorne za sterilnost.Sta cini drustvo za zene?Dobijate bezbroj casopisa koji ce vam objasniti uzrok,nastanak i lecenje steriliteta.A sta imamo od toga?Jos uvek se srecemo sa bolno odvratnim stanjem u nasim bolnicama.Jos uvek dobijamo jako skupe i bolne analize da bi otkrili zasto ne mozemo da ispunimo ono sto nam je prirodom namenjeno.Pokusajte da koristite vestacku oplodnju i na prvom koraku ce vas sokirati i cena postupka koji verovatno morate ponoviti.

Evo jednog dela iz knjige Zenski rodoslov-Ljiljana Habjanovic:

"Nema tuznijeg mesta od bolnicke sobe u kojoj leze zene pokidanih utroba,kako bi saznale tajnu svoje neplodnosti.Dobrovoljno pristaju na ponizenja i bol.Bol nasilno otvorene materice i rovanja po njenoj mesnatoj supljini.Bol cupanja mekih purpurnih zidova.Bol vrele lave koja se probija kroz tesne jajovode i utire put buducem jajetu.Bol jos jedne neizvesnosti.
Iz bolnice izlaze na ista vrata.Porodilje sa svecem i porodicom i sa svojom bebom.One druge gotovo krisom.Sa stidom koji nose kao krst,sa svojom nadom.Ponekad i bez nje.
A nocna budjenja!Da bi se nahranilo svoje cedo,navukao pokrivac na krhko telo,umirivalo bolno grcenje trbuscica i nepodnosljivi svrab prvih zubica.Sve je to slatka nesanica.Sve je to radosni umor koji ima smisao o kome se prica bez nelagode.
One druge nesanice zjape kao crne rupe.Preteske su od bolne praznine.Truju ukusom nicega u dusi.U srcu te nesanice nepravda pece kao najstrasnija rana.U ocaju se place,i moli i vristi na Boga kao na krvnika!"

Sta je drustvo ucinilo za zenu-nista, samo je dodato na spisak onih koji osudjuju!

Koje vam je najdraže muško i žensko ime?

Prije nakoliko godina, baš u doba poslije rata, kad sam se upisivala na fakultet, tema eseja koji mi je trebao otvoriti vrata studentskoga života bila je "Moja nadanja u miru".
Kako živim u Splitu, a studij mi je bio u drugome gradu, ispaćenim ratom, prvo sam blokirala-trenutačno!
"Pa kakva nadanja u miru!? Jebo te, mislim se ja, dok su ljudi ovdje ginuli, gubili cijele obitelji, krovove nad glavom i mislili kako preživjeti trenutak, sat, dan... ja sam u Splitu birala koju čokoladu želim toga dana!
Kako ja mogu o toj temi išta napisati!?"
Ipak sam nekako ispisala nekoliko stranica, pokušavajući vizualizirati preko filmova, knjiga i ostalih medija, kako im je moglo biti, i - prođem taj pismeni!
Završim fax i do danas se nisam sjetila teme toga eseja.

Danas:

Zvoni netko na vratima, a moja cijela obitelj u kući, pogledam kroz špijunku, kad ono Odža! Ha!?
Nismo ga vidjeli godinama, a da vam malo približim osobu, reći ću vam da je to čovjek kojeg smo tako zvali iako mu to nije pravo ime. Muslimanske je vjeroispovjesti, pa smo valjda po hodži i njega nazvali. Mora biti da se zove nakko komplicirano.
No, da ne širim, Odža je bio fizikalac nadničar, rekli bi mi manovalac, ali jaaaaaako vrijedan. Pomagao je mome tati pri gradnji vikendice i ostali su u dobrim odnosima, pa bi tako svratio svakih nekoliko godina kad bi ga put iz rodne Bosne doveo do našega grada.
U ono vrijeme Odža je imao (ima i sada) ženu Fatu, trojicu sinova i jednu kćer. Živjeli su u malom mjestu u centralnoj Bosni kao sretna obitelj. Fata nije radila, ali je zato Odža kopao po hrvatskoj i sve novce ženi slao.
Podigli su svu djeci, i čak je uspio izgraditi dvije kuće i to na kat (na što je posebno bio ponosan)
Svi mi znamo kako su nekada Bosanci radili. Koliko su se trudili i koliko je svaki kamen te kuće bio natopljen znojem!

Danas je došao...Fata je imala moždani udar i izgubila moć govora, obje kuće su mu srušene, ima penziju od 300 maraka na njih oboje, a jedino što mu je ostalo od 50-ogodišnjega rada je štala!
Da, štala! I sada tamo on i Fata žive, bez vode, struje...
U bijeli svijet se prije dva dana Odža uputio u najboljim hlačama... a one su bile gotovo prozirne od rupa...
Mene je srce bolilo gledajući ga...
Nikako da mi izađe iz glave taj njegov život...
Sjećam se jednom, pozvao je moju obitel u posjet u svoje selo.Stigli smo "četvorkom" i još mi je u glavi slika:
Bosna zelena kkao samo ona može biti u proljeće, pokraj cestice potok, na rubu sjedi Odža sa dugim štapom u ruci, a krava pase do njega... Ima od toga i dvadesetak godina... Vidjevši nas, bio je tako sretan, otvorio nam je vrata svoje kuće, koje danas nema, i učinio da se osjećamo poput kraljeva!
A nije mnogo imao! A bio je tako sretan!
Danas Odža i Fata čekaju zimu u štali, bez grijanja, a koliko su bosanska proljeća lijepa, toliko su zime strašne...
Kako život sjebe.....a sve si mu dao......

sada slučajno pukli ili stalno o ljubavi pišete!?

Razmišljam o udaji. Imate li kakve konstruktivne savjete?

Što reći prijateljici koja muža i dvoje djece pošalje u vikendicu na dva dana da bi dovela kući ljubavnika, koji tu i prespava do jutra i zajedno odu na posao?