Na rubu pameti

Danas sam bojala jaja, za ne falit komada 40!
Nije to sve za mene ;) ,treba namiriti tri obitelji,ali nisam zbog toga počela pisati blog.
Naime, dok sam odmarala pušeći cigaretu na prozoru,netremice sam gledala u dva goluba. Već na prvi pogled vidjelo se tko je tu muško i tko nosi hlače!
ON se napuhao, malo nagnuo i počeo skakutati,a ONA - damskog koraka ,uspravna i ponosna lagano šetka ispred njega...
ON se zatrči,ONA pobježe, ON skakuće, ONA uhvati crtu...
I sve tako , trajalo je par minuta, mala mu ne da ma koliko se ON trudio :))
Pala mi na pamet zločesta ideja eksperimentiranja životinjama, namočim krišku kruha u vodi i bacim je u dvorište.
Opet zatvorim prozor i gledam rezultate...
E, sada ne znam jel me to trebalo začuditi ili nije,ali oboje su dopilotali do kruha, smazali pokoji komadić ,a ON je još uvijek pokušavao,a ONA mu ,naravno, opet nije dala :))
Vidjela ja da je ON gladan i jede te mrvice,pa više ne obraća pažnju na nju,ali samo dok mu ne doše na puškomet,tada se opet zaleti i kad vidi da nema ništa -vrati se spizi!
ONA (žensko ko žensko) opet dođe do njega (malo izazivanja nikome nije naškodilo ;) ali kad ON krene u akciju opet odleti.
Sve je to trajalo jedno 15 minuta, dok njemu nije došlo do mozga da od nje neće ništa dobiti,pa se sasvim posvetio spizi!
ONA je još điravala oko njega,ali ON ni da trepne!
Najsimpatičnije od svega mi je bilo kad sam vidjela razliku u trudu prije i poslije kruha. Ranije je trčao po cijelom dvorištu,a kasnije samo u krugu jednog metra!
klasično muško, dođe spiza ili društvo ,pa im se više ne da, kažu: "Hoćeš - nećeš!? Ako nećeš-odoh ja"
:))

...Nedjelja, prokleta nedjelja
nigdje nikog...pustinja
u našim snovima još samo sjećanja...
čekamo, mi samo čekamo
kao da se više ne volimo,
al nije istina,
ja znam da nije istina...
Balerina zar si zaspala,
zar stvarno ne vidiš
na kako tankom ledu plešemo...
Dolazi duga, duga noć
al i ona mora proć
i kada kiše padaju , tvoje mi usne trebaju,
da me smire svojim nježnim dodirom...
Jer ljubav nije nestala
samo se sakrila,
otvori oči,
pogledaj što je iza oblaka
i kada kiše padaju
tvoje mi usne trebaju
da me smire svojim nježnim dodirom...

 
Ponekad kad samu sebe zapitam ono klasično pitanje-Zašto? , sjetim se riječi koje sam jednom davno negdje pročitala:
 
Za uspjeti preko noći, ponekad je potrebno i petnaestak godina...

Ležala sam u krevetu, valjala se s jedne na drugu stranu, buljila u TV, doslovno zurila, bez da išta vidim... Nisam znala što bi od sebe.
Tako je već nekoliko dana...Da objašnjavam zbog čega-nema smisla,ionako mi ne može nitko pomoći osim sama sebi,ali postoji jedna osoba koja me "digne" u sitnim noćnim satima.
Nevjerovatno,ali zaista me digne.
Ne, ne, ne znači to da mi je riješila probleme,ali da ih tada zaboravim, potisnem, da ne mislim o njima to da!
U nekom bivšem blogu sam napisala da sam uvijek,ali pazite: UVIJEK davala u prijateljstvu i realno gledajući,malo mi se vraćalo.
Mislim da sam objektivna kad to kažem i baš zato mi je sada čudno, do krajnosti neobično da je došao trenutak da On meni daje bez da išta traži za uzvrat.
Ne znam, možda i traži, možda i dobiva,ali to nisam primjetila.
Poznajemo se već neko vrijeme i još nisam skužila zašto je stao na moju stranu, zašto je tu kad nekoga trebam, zašto mi želi napraviti uslugu...
Toliko puta sam to priželjkivala tokom raznih poznanstava i prijateljstava, baš mi je to trebalo do boli i sada kad sam To i dobila- ne znam se postaviti.
Željela bi i ja nešto lijepo za Njega učiniti,ali ne znam što...
Nemam ideje i imam osjećaj da previše uzimam,a premalo dajem. Napokon se situacija obrnula ,nisam više ona koja je tu zbog nekoga ,nego ispada po svemu da je ON tu zbog mene,a ne ja zbog Njega.
Svjesna sam da sam sada ja ta kojoj je više potraban netko tko će je tetošiti kad uleti luna,ali stvarno nisam navikla da kad Ga nazovem ,da je uvijek tu i da šuti dok pričam, da me razumije ,da želi čuti moj problem i da me želi nasmijati!
Da Mu je stvarno stalo do toga.
Znate ono kad zaista imate osjećaj da ste nekome dragi i da su toj osobi trenuci koje zajedno provedete oni u kojima uživa.
Super je to što mi se dogodilo,još samo da se skuliram i da skužim kako su se uloge promijenile,ali bar jednu stvar znam: ne napraviti Mu ono što su meni drugi napravili kad sam igrala Njegovu rolu.
Eto, hvala ti što si tu !

Koja je prva riječ koja vam pada na pamet kad vidite slovo S?

"Svatko od nas dobiva blok mramora kada započinje svoj životni vijek i alat da ga uobliči u slupturu.
Možemo ga vući sa sobom nedodirnutog, možemo ga samljeti u šljunak, možemo ga uobličiti u slavu.
Iz svih drugih života su nam ostali primjeri, dovršena i nedovršena životna djela koja nas vode i upozoravaju.
Pri kraju, naša sklupturaje skoro dovršena i možemo dotjerivati ono što smo započeli prije mnogo godina. Tada možemo najviše napredovati, ali da bismo to učinili moramo prevazići privid zrelosti."

Richard Bach

Bio jednom davno jedan car... Imao je sina koji ga je trebao naslijediti na predstolju kad za to dođe vrijeme, kad otac umre...
Igrom slučaja, stari car je umro rano, vrlo rano...razbolio se, a iza sebe je ostavio dječaka, svoga sina ,koji je još bio maloljetan pa nije mogao po zakonu obavljati sve dužnosti koje bi mu se namećale kao nasljedniku.
U početku je upravljao uz pomoć savjetnika, ali trebalo je doći vrijeme da sve uzme u svoje ruke...
Ušao je u punoljetne godine, preuzeo prestolje i postao pravi vladar, pošten, revan, vjeran svom narodu...
Prije nego je preuzeo svoje dužnosti, savjetnik mu je pružio jednu malu kutijicu koju mu je otac ostavio kad je umro...
U njoj je bio prsten, lijep, zlatan...baš pravi carevski...
Kad je mladi vladar uzeo prsten u ruke, bilo mu je čudno što mu je to otac ostavio uz toliko bogatstva kojeg su posjedovali... Znao je da taj komad nakita nije jako vrijedan, vidjelo se to na prvi pogled,a znao je i da nije pokoljenjima u njegovoj obitelji...
U jednom trenutku ga je okrenuo i vidjeo da u unutrašnjosti njega nešto piše...
Bolje se zagledao i pročitao:

"I OVO ĆE JEDNOM PROĆI..."

Mladiću nije bilo jasno što mu je otac s tim htio poručiti ,pa je otišao do vijernog savjetika da se s njim konzultira...
Savjetnik mu je pružio i jednu ceduljicu, ispisanu očevim rukopisom:

"Dragi sine, kad ovo budeš čitao sjedit ćeš umjesto mene na čelu svog naroda. Znaj da je teško pravedno upravljati svim što te čeka. Bit će lijepih ,ali i teških trenutaka,ali uvijek moraš biti pravedan i pošten.
Kad bude jako teško, skini prsten s prsta i okreni ga, pročitaj:
I OVO ĆE JEDNOM PROĆI...

Znaš da sam večeras u fibri...i znaš da sam tužna...možda ne znaš prave razloge...možda ne znaš ovo što ću ti sada reći...

Sjećam se jednom davno,pa i nije bilo baš tako davno, prije nekih 7-8 godina...bila sam u disku i sasvim slučajno upoznala jednog momka...malo pripitog...dovoljno da mi se otvori za nepunih 10 minuta..
Nkada prije toga se nismo vidjeli,pogledao me i povukao za ruku ..izveo vani i...počeo pričati...sve što mu je palo na pamet...u jednom trenutku je zaplakao...bilo mi je čudno,jer ipak ga ne poznajem,ali kad sam ga pitala za razlog,iskreno ,iz dubine duše mi je ispovjedio svoje probleme.
Ni sama ne znam zašto,ali kao da mi je intuicija govorila da mu treba pomoć...bez razmišljanja, spontano sam mu napisala svoj broj mobitela i rekla da mi se sutra javi...
javio se, izašli smo na kavu , i potpuno nepoznatom mladiću sam pomogla da izađe iz toga što ga je mučilo...Bila sam sretna,ne možeš ni zamisliti koliko.
U njega nikada nisam sumnjala, nisam smatrala da je imao skrivene namjere i pokazalo se točnim.
družili smo se s vremena na vrijeme, baš kao pravi prijatelji,bez ikakvih erotskih zamisli,voljela sam ga...pomagala kad god bi zagustilo...
Nakon nekoliko godina pronašao je djevojku koja nije mogla podnijeti da ima dobru prijateljicu...sve je stalo...
I danas je s njom,a mi se ne čujemo više, čak se i ne sjećam kad sam ga zadnji put vidjela...

Još jednu dragu osobu sam upoznala na internetu,na rubu samoubojstva, i opet ,nekom čudnom silom, šestim čulom, ne znam ni sama, uz razgovor izašao je iz toga...
Nisam bila ni svjesna što se moglo dogoditi,razgovarali smo satima telefonom...tek kasnije, nakon dugo vremena priznao mi je da je mislio da je ta noć kad smo se upoznali njegova poslijednja...
Skoro nevjerovatno,ali i dan danas mi zahvaljuje...
Ostali smo u kontaktu, ali na nekoj distanci...

Bio je tu još jedan koji je tršio svoje i moje noćne sate na razgovore ,na svoju terapiju koju sam mu nesebično davala...Danas mi se više ni ne javlja kad se nađemo na netu...

Prije 6 mjeseci upoznala sam jednog dečka, 19 godina,an face, te mi je u hipu ispričao svoj život...nije stajao...sada mu je dobro, i-više se ne javlja...

Jš jednom zgodom ,opet u disku, u bivšeg Popaja, sjedila sam sa polupoznanikom na pramcu privezanog broda...pomorac, mama umrla, tata ga zaboravio, živi sam, prijatelji tu kad dođe s broda, a kad ide,kad potroši novac-nema ih...
Viđamo se u istom internom kafiću,nikada više sa mnom nije progovorio više od nekoliko riječi pozdrava...

Znam, sigurna sam, da nije bilo nikakve želje da me na tužnu priču obrlate za sex,ako si to pomislio...
Jednostavno čovjek osjeti kad netko iskreno priča...kad mu je zaista teško...kad mu treba netko za razgovor...da izbaci cijeli talog iz duše...

Ovo sma ti, Robi ispričala jer sam sa svima bila dobra, svima tu kad im je trebalo, ali većinom se sve mijenjalo kad više ne bi bili samci,kad bi upoznali nekoga tko bi zasjenio ono što smo imali...
Sada si ti taj od kojega me dijeli samo korak da kažem -prijatelj,ali plaši me pomisao da se ne dogodi isto kao i ranije.
Znaš, uvijek se cijela dajem, i sam znaš da ništa ne krijem, razgovaram potpuno otvorenog srca,a ono je često bilo povrijeđeno...
Ne mislim da sam ti psihoterapeut, da ne bude zabune, mislim da imamo nešto što ne bi željela da prestane...Mislim da imamo temelje...
Pitali su me ljudi zašto s toliko povjerenja pristupam ljudima,kad se gotovo uvijek dogodi da odu,a ja ostanem?
Znaš li, Robi, što sam im rekla?
Ako od sto ljudi kojima poklonim srce i dušu,ostane samo jedan pravi prijatelj,mislim da mogu biti presretna...
Ne znam dal da vjerujem u te svoje riječi...
Već su uhvatile patinu vremena koja ih je prekrila...
Čini mi se da polako odustajem...a ne bi željela...

Persona

Dođem u knjižnicu-skoro sve zbirke pjesama su neposuđene, dođem u knjižaru- zbirke pjesama su na rasprodaji, što govori da ih rijetki žele kupiti i čitati.
Razgovaram sa poznanicima, svi redom se izjašnjavaju da im je draža proza od poezije...
Ali!
Dođem na blog, kad tamo 80-90 posto sadržaja čine pjesme,raznih vrsta,najčešće ljubavne,ali ima ih opjevanih, napisanih,pročitanih nekad davno...Ima ih poznatih i nepoznatih autora...
Nije mi jasno, vi koji često pišete takve blogove, da li čitate poeziju ili se hvatate samo pojedinih stihova po principu-"sad mi je teško, pa to najbolje opisuje moju situaciju"?
I još nešto, jasno mi je kad netko napiše nešto u stilu eseja, dnevnika i sl. tako izbacuje svoje frustracije,ali kako vi tuđim stihovima izbacujete svoja nezadovoljstva kad se pjevajući ih ili pišući ne pomičete sa mrtve točke?

Apsurdno!

Sjećate li se one pjesme Đoleta "Toga jutra sam stigao putničkom klasom...",e ona mi je pala na pamet jučer kad mi je budilica okrutno zazvonila u 5 ujutro!
Autobus je polazio u 6,ali sam se dogovorila sa boljom polovicom da će me baciti na stanicu,a prije toga treba i kofi popiti,ali ne bilo koju! Ne, ne, skuhala sam je ja doma i termosicu sa ostalim torbama ponijela u 5.15 sa sobom. U taj ružni sat ona espresica me ne može razbuditi.

Prvo sam bila krajnje zavidna svojoj priji koja me trebala dočekati kad stignem busom jer je u taj sat spavala snom pravednika sa svojim dragim u zagrljaju ispod toplog jorgana,a ja ...:(
No, dobro, što je tu je.

Prije nepuna dva mjeseca sam položila pismeni i jučer je bio zakazan usmeni u 13 sati,a prije toga sam odlučila i obaviti prvu korekciju diplomskog.
Bez obzira što sam zaista mislila ponavljati u autobusu sam zaspala sat vremena,a ostatak mamurno gledala oko sebe i nevjerovatno dobro raspoloženog vozača.
Stigla sam oko 10 sati, i odmah natjerala prijateljicu da me odvede radi korekcije diplomskog,kojeg sam(važno je reći) do kraja zgotovila.
Profa mi je mrtav-hladan izjavio da moram odabrati novu temu jer je tu, moju-dao drugoj curi koja je već obranila, te da je sada nemoguće da ja diplomiam na njoj !
Ja zaista ne znam da li ste uopće svjesni koliko mi je snage i autosugestije trebalo da ga ne pošaljem u tri p***e materine !!!
Računam ja da će samo aneksirati nešto uz naslov teme da ispadne različita od prvobitne,ali da ipak dio mog truda ostane upotrebljiv,ali NE!
kaže:"KOLEGICE, MOŽETE IZABRATI DRUGU TEMU I SVE PONOVNO NAPISATI".
neću vam pričati koje je teme predlagao,kao da mislim obranjivati doktosku dizertaciju ,a ne jebeni diplomski!
Sve je prošlo tako da sam mu zadnjim atomima snage uspjela zaželjeti doviđenja,bez ikakvih komenatara.

Dok sam pila kavicu, mislim se,pa kako je krenulo još ću pasti i usmeni,pa onda stvarno u k..!

usmeni u 13 sati(ha! koji broj!),nas pet sjedimo,profa blagonaklona,ali nikad se ne zna,smrzle se mi ,gledamo je kao pred strijeljanje( ovo nije preuveličavanje),a ona jadna nas smiruje:
"Pa što se plašite, nije to problem,bla bla bla..."
Ja ne dižem očiju s nje i ona kad je vidjela da ništa verbalno ne pali,na svekoliko čuđenje ustane se i kaže meni:
"Molim vas kolegice, ja bi vas zagrlila da se smirite"
Nas pet ostale zavrteć!Bez teksta ,ona mene zagrli, drži me ko malo dijete u naručju, one dvije kraj mene zamalo se rasplakale...
Nismo navikle na to, na nešto tako ljudsko...
Sve u svemu,položila sam taj ispit i zamolila je da kod nje uzmem novu temu za diplomski.

Htjela sam vam reći ovo, ostao mi je još jedan ispit na faxu i nikada, NIKADA ,nisam doživjela reakciju poput ove ! Ni blizu, ma niti neku ohrabrujuću riječ kojoj bi se trema smanjila!
Zaista ,mislim da ću je pamtiti do kraja života!

Vraćajući se isti dan busom kući, okrenem se i vidim na jednom sjedalu neku bakicu od oko 80 godina ,odjevenu klasično seljački( ne mislim pogrdno), sa maramom na glavi,širokom suknjom i ostalim kako moli krunicu poluglasno.
Prvo mi je bilo malo smiješno što svi čuju njezine zdravomarije,ali računam,ajde ,žena je u godinama, tko zna da li je uopće svjesna glasa koji se čuje.
Sve bi to bilo ok, da u jednom trenu nije zazvonio mobite,a ona ga vadi ispod svih onih sukanja, i javlja se jačinom glasa kao preko brda!
:))))))

Kako je to bilo smiješno vidjeti!
No, ona se nije dala smesti! Lijepo priča ko da je sama,a smijeeeeeeeeeeešnoooooo!:))

Eto, nakon toga sam od iscrpljenosti zaspala, sretno stigla u svoj grad zadovoljna što sam bila u pravu kad sam tvrdila da "u svakom zlu ima nečeg dobrog", jer srećom da sam tada uhvatila tog profesora i da sam uzela novu temu, tko zna koliko bi mi se studij još odužio da sam to prolongirala, a i ispit koji sam pusto vremena polagala,napokon sam skinula s biljke!
bakica je bila šećer na kraju! :))

"Ljiljik!

Vidim da si neoprezno odlučila, znam da ti moja nametljivost nanosi bol.
Ali, Ljiljik, previše je strašno ovo što se desilo danas sa mnom da se ne bi uhvatio za poslijednju slamku, za pismo.
Tako teško mi nikada nije bilo -znači, zaista sam pretjerao.
Ranije kad bi me otjerala, vjerovao sam u sastanak. Sada osjećam da sam potpuno otrgnut od života. Uvijek sam to govorio, uvijek sam to znao. Sada to osjećam, osjećam svim svojim bićem. Sve, sve o čemu sam s prijatnošću mislio sada je bezvrijedno-odvratno.
Ja ne prijetim, ne tražim oproštaj.
Ništa, ništa neću učiniti samom sebi-previše se plašim za mamu i Ljudku. Također, sentimentalna odraslost!
Ne mogu ti ništa obećati. Znam, nema takvog načina da se vidim s tobom, nema pomirenja koje za tebe ne bi bilo mučenje.
No, i pored svega nisam u stanju da pišem, da te ne molim da mi oprostiš za sve.
Ako si odluku podnosila s naporom, boreći se, ako hoćeš pokušato poslijednji put-oprostit ćeš, napisat ćeš.
Ali ako čak ne odgovoriš-Ti si moja jedina misao.
Kako sam te voljeo prije sedam godina, tako te volim i u ovom trenutku. Ma što poželjela, ma što zatražila, učinit ću s uživanjem.
Kako je užasno rastajati se znajući da voliš i da si sam kriv zbog rastanka...
Sjedim u kavani i cmizdrim... Konobarice mi se smiju... Strah me je od pomisli da će od sada cijeli moj život biti takav.
Pišem samo o sebi, a ne o tebi, strašno mi je i da pomislim da si mirna i da se iz trenutka u trenutak udaljavaš od mene, još nekoliko trenutaka i bit ću potpuno zaboravljen.
Ako uslijed ovog pisma osjetiš nešto višeosim bola i gađenja, odgovori mi, zaboga, odgovori odmah, letim kući, čekat ću. Ali ako ne-onda je to strašna, strašna nesreća.

Ljubim.
Sav tvoj
Ja "

(Pismo V.V.Majakovskog Ljiji Brick,ženi josipa Bricka, u koju je bio godinama zaljubljen.)

Kažu mi da nazovem fakultet radi ispita...I ja zovem... Kažu mi da nazovem profesora radi diplomskog...I ja nazovem...Kao da ne bi i inače nazvala...Kao da nemam ni truna savjesti i želje da okončam taj dio svog života...
Ne znaju da se brinem oko toga...Ne znaju jer ih nije briga...
Zovem ja tako...Svaki dan jer ne mogu dobiti informaciju odmah...Drago im je...Ali kad dođe telefonski račun-drvljem i kamenjem po meni...

Kažu mi da ne jedem pomes frites...Kažu mi da ne pijem kavu...Kažu mi...Nije zdravo...Hm...A što je danas zdravo?
Zar ja to sve konzumiram u tolikim količinama da bi me se trebalo zaustavljati?
Ne...sigurna sam da ne...
Postoje i pitanja zašto odabirem određene knjige za čitane..Zašto ne čitam nešto "pamenije","bolje","ljepše"...

Zašto sam odabrala Njega?
Zašto se ne bi udala i živjela sa svojom mamom?Zašto bi željela biti sama?
Ha!
Zašto ću je ubrzo napustiti(odnosi se na vjenčanje)?

Zašto se svaki dan ne našminkam?
Zašto ne stavim pramenove?

Pitaju me zašto ležim u krevetu u sedam navečer...Ja odgovaram da mi je hladno...Ne,nije to nikakvo opravdanje!

Kad ja nešto slično zapitam, počne vika, svađa...Kao ja nisam na poziciji da tako nešto konstatiram...
Tko sam ja uopće?

Da, pitam se i ja ponekad...Tko sam?
I što je najvažnije do kada ću biti marioneta u rukama roditelja?
Završava li to mojom udajom?
Nekako mi se čini da tu nije kraj...

Danas sam na TV-u gledala emisiju o ovisnosti. Droga je bila tema,ali najavili su u slijedećoj alkoholizam.
Mene zanima jedna druga ovisnost-ovisnost o kockanju.
Naime, imam jednog jako dobrog prijatelja, divan momak,drag,pažljiv... ali strastveni je kockar!
Voli poker, aparate za kockanje, tzv."voće" i sve slično.
Ne znam na koji način ga natjerati da se zamisli nad tim,zapravo ne znam kako da se toga ostavi jer i on sam to želi ,ali je kocka jača od njega.

Molim vas ,dajte mi savjet kako da se ostavi te ovisnosti o kojoj se kod nas malo govori,ali je jako zastupljena.
jako puno novaca troši na to i zna da je to loše i da je to bolest,ali nikako da prestane iako bi želio... :(

Prije nekoliko dana mi je bilo dosadno, pa sam stavila na oglasnik dva oglasa.
Prvi je bio: "Ne tražim sex",
a drugi: "Tražim sex".
Oglasi su postavljeni iz čiste dosade i usput radi neke moje statistike. Na kraju je ispalo da mi je profili pogledan oko 800 puta, poruka sam dobila GOMILU i sama ne znam kako sam ih sve uspjela pročitati,a većina ih se bazirala na ovaj drugi oglas.
Sve bi to bilo ok, da nisam došla do hororičnog zaključka da ljudi (koji su mi se javili) nude sex,a da me nisu niti sliku pitali!
Hajde,ok što nisu sa mnom popričali jer u čistom sexu nema mjesta za inteligenciju (ako govorimo o animalnom sexu na brzaka koji su nudili), ali zar su toliko ugroženi da bi ga umočili ,a da ih apsolutno nije briga kako netko izgleda?!
Većina je napisala samo" Kad i gdje?"
To je apsurdno!!!

a kako vidim, s razlogom!
Pročitavši prije nekoliko dana jedan blog o duplim nickovima u svrhu hvatanja dotičnog koji ti govori da si jedina, da samo tebi piše i da samo na tebe misli kad to tipka,odlučila i ja uzeti još jedan nick!
I gle čuda! Jednake tekstove , potpuno, potpuno šalje na sve moguće adrese!
Naljutila se ja , i na kraju ispala kriva jer se on nešto kao počeo pravdati ,da je znao da sam to je i slične gluposti.
Ali !skinula sam ga sa platne liste"!