U PROLAZU

...dok sam imao sve, rijetko kada sam se sjetio dati nešto onome tko nema - (ipak se usudim reči da nikada nisam odbio onoga tko pita), ali osječaj percepcije za one koji nemaju je bio blokiran. Tek sada shvatam, da humanost je toliko rijetka, rijetka ko srača, a nju tražimo kroz ljubav...ljubav je znači "rijetka" pojava...ili? Ne, nije! več traje kraće no što bi smo željeli, a ćesto je i zamijenimo za obićnu strast - a ona nestane, ili joj se intenzitet smanji na tolko da pomislimo kako i ljubav nestaje. Ne! u tom slučaju, ljubavi jednostavno nije ni bilo.

NA ME SE NASLONI
Link

...dok se ne volimo, žudimo da ne bude tako!...da to stanje promijenimo, pa ma po koju cijenu. Onda, ili baš zato, uljuljkani u nekoj novoj romanci i pretjerano opušteni i samouvjereni, iz nova krenemo na podizanje zida između nas, ne primjećujuči paradoks da u tome zidu koji nas sve više dijeli su cigle koje, smo zajednički nabavljali.
U tome sam prepoznao sebe...prekasno ili na vrijeme???

Davno sam negdje ćuo da patnja kao, oplemenjuje karakter. To mi baš nekako ne ide u glavu uz saznanje da istu tu patnju sreća oplemenjuje zasigurno, te si postavljam pitanje, a ćemu onda uopće patnja? Kao ukras ili životna potreba? Samo bog zna!
Eh! Kad sam več kod toga, siguran sam da ljudi kroz patnju ako ništa drugo, a ono, postanu sitničavi, ali i osvetoljubivi. Znam, pouzdano.

...bože...koliko komentara oko par kuna! Koliko kuna ostavimo svaki dan u kavani, lidlu ili nekim drugim "otimačima", tržnici, taksiju i na drugim ne baš previše bitnim mjestima, a pitamo se da li tamo netko skuplja pomoć u dobrotvorne svrhe ili ne! Pa, pobogu, Kerum ili Todorić a niti Vidošević sigurno nisu u situaciji prikupljati dobrotvorne priloge, a što je još gore, navodno im je kobra u đepu. Stoga, par kuna nas neće osiromašiti, jer tako i tako smo na podu, a nekome to mnogo znaći bez obzira tko to bio, bitno je da mu treba pa nek je od srca.

Davno sam negdje ćuo da patnja kao, oplemenjuje karakter. To mi baš nekako ne ide u glavu uz saznanje da istu tu patnju sreća oplemenjuje zasigurno, te si postavljam pitanje, a ćemu onda uopće patnja? Kao ukras ili životna potreba? Samo bog zna!
Eh! Kad sam več kod toga, siguran sam da ljudi kroz patnju ako ništa drugo, a ono, postanu sitničavi, ali i osvetoljubivi. Znam, pouzdano.

MICHEL
Link

SVE DOK NAS TUGE PREVIŠE NE BOLE,
PRONAĐIMO MJESTA GDJE POĆIVA RADOST,
SPAŠAVAJMO ŽIVOT KROZ SPOREDNE ROLE,
OSVIJETLIMO DUŠU SVIM ZRAKAMA SREĆE...
ULJEPŠAJMO NAŠU, PRETUŽNU REALNOST.

U DUŠI JE STISKA KAD NAM SREĆU BRANE,
GORČINOM SE DIŠE DOK NEVJERA VLADA,
PREVIŠE TUGE U NAŠU LJUBAV STANE,
PA NAM ŽIVOT BUDE KO PUSTINJA VRELA...
JER POD ŽARKIM SUNCEM NIGDJE NEMA HLADA.

PUNO ĆE JOŠ DUGIH UMRIJETI DANA,
DOK SE NE IZGUBI TA BESKRAJNA STISKA,
ALI ĆE JOŠ VIŠE OLISTATI GRANA,
DA NAM SE U DUŠI SLEGNU OSJEČANJA...
A LJUBAV KO PRIJE POSTANE NAM BLISKA.

UZDIŽE SE NADA KROZ VREMENA TEŠKA,
SAZNAJEMO NAJZAD DA IMAMO ŠANSE,
NE SMIJE SE VIŠE PONOVITI GREŠKA,
ZALUPITI VRATA ĆEŽNJAMA IZ SNOVA...
NE SLUŠATI NOTE LJUBAVNE ROMANCE.

ZATO U TVOJ SAN TI STIŽEM POPUT DUHA,
DA VRATIMO JAVI IZGUBLJENA ĆULA,
SVIM STRUNAMA ĆEŽNJE SPOJITI SVE ČARI,
OSJETITI TO ŠTO NIKAD PRIJE NISMO...
DOK SPAŠAVAMO DUŠE ŽIVOTNOG RASULA.

JELENA
Link

...jutros sam bio u zvonimirovoj, (pogađajte zbog ćega), i prolazeći onim trgom što glorifikuje sve drugo samo ne demokratiju i slobodu, te u ulici dukljaninovoj vidim malu knjižnicu i u izlogu ovo:
JESEN DRAGA, BILA JE BLAGA...
PLODOVIMA PO SVOM REDU, OBRADOVALA DJECU...
ALI I MEDU.
MEDO BRUNO NAUĆIO PUNO...
ĆITAO I SLIKAO ZIMNICU...PA RADIO,
SLASNOM KRUŠKOM SE ZASLADIO.
DJECI I MEDI VESELJE JE STVARATI,
A DO NOVE IDEJE, MALO ĆE ODMARATI.
Medo bar nešto radi, a ja odoh dalje zvonimirovom i uđem tamo gdje sam bio, te stadoh za šalter "za svaki po jedan red",
da bih nakon tko zna koliko skrivenih misli o državi i trgovima raznoraznih imena, došao na red da mi zadovoljna službenica tresne onaj štembilj u karton...Sljedeći molim!

BARRY
Link

Mušku vodu vapijući slutiš,
dok u zdenac presahli curiš...
u optoćeni fosil bezizlazom se mutiš.
I mutiš se kišnicom...rastakana,
sa neba nemilostivog u grudima mojim...poroznim,
Izmaknuta do bola...sabrana do srži...
Po prvi puta stidim se,
Ali me ponos...uspravno drži.

SRCE MALO
Link

Svi mi, koji smo nekada mislili da nećemo „završiti“ na ovim, ili slićnim portalima, sada se pravimo pametni - naćitani...duhoviti; Pazimo da nam šalabahteri ne padnu skoljena, želimo biti onoliko dopadljivi i interesantni tamo nekim drugima, kako bi smo - (opet), pobudili nećiji interes i znatiželju nas prihvatiti i eventualno opet dobili status voljene osobe kao nekada.
Nećemo ni primjetiti da smo upravo prošli kroz scile i haribde, svako to doživljavajući na svoj naćin, al ipak u podsvijesti znajući da onaj tko nije trpio, ne može poznati , a niti razlućiti dobro od zla. Naravno, jasno je da je potrebno trpjeti da bi se voljela, ali i upoznala – vrlina.
Zato i dolazimo do najvećeg mogućeg saznanja, a to je, da se niti jedan karakter nikada nije uzdigao, a da predhodno nije proćišćen u ognju patnji.
Koliko nas, ovdje, smo upravo sada u nekakvom ognju?
Link

Link

TKO JE KRIV
Link

GODINAMA
Link

...poštovanje nije rođeno u trenu, da bi smo životu ideale krali...
putevima tuge izorali sjenu,
sve ljubavi prve bezbolno obišli,
prikupljali nevjerstva... pa ko nismo znali.

Stvarnosti draga, ostani za vjećnost, budi melem duši ostvarenog sna...
ne odlazi više tamo gdje nas nije,
gdje caruje vječno ta ledena pustoš,
sa koje je teško se dugnuti sa dna.
CRNI LEPTIRU
Link

Prilaziš očigledno!
Kružiš zamotavajuće...znatiželjno,
a ja šutim, pravim se lud...
djelujem kao da sve mi je smješno.

Nadmoćno,
sve dok niotkuda zagubljeni odjek tvoje plutajuće vibracije u zraku...pogađaju rezonancu pada,
a sklisko razmicanje između nas...u braku,
razdire zacijepljenu krutost...
po sredini...u poru svaku.

Poprijećni zaseci zaskoćenog nam uma...
batrgaju se...
a ideale izvrnute na leđa,
smještaš uzduž života...da životare...da snađu se.

Opet...ponovno... jasno,
da bude nam ljepo...i ljepo bi možda nam bilo,
pa rećeno "ne" vratiti htjedoh, al kasno.

Kako si ubijedila smrt...
Da te pusti tako brzo... i tako sada!

Kaži mi ljepotice nevjerna...
Kako ljube svi oni, što ljubiti me ne bi mogli...
Voli me... Ljubavi! u trenu bar, budi moja,

želim sanjati noći koje ne nose dan...
sjedinjeni... sami kao nekad,
samo kroz zoru izmaknimo tami...
Noseći u sebi sve ono... što daruje san.

GRAD BEZ LJUDI
Link

Duši je tužnije... jer živi ružnije...
dok se sa bolom svojim rastaje...
i u životu, jadna, posustaje.

Zato i tuga od nas se skriva...
jer samo je ona živa,
a samo za sebe sve boli ćuva...
za svoje pute i svog pastuva.

KAD ODU SVI
Uredi zapis

31.10.2012. u 20:59   |   Editirano: 05.11.2012. u 15:48   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar