Crvena ruža.. samo cvijet i ništa više (tko ima prijatelje kao ja - što će mu neprijatelji?)

http://www.youtube.com/watch?v=2V3HTQzklpE

http://www.youtube.com/watch?v=fX5USg8_1gA

Persone su kompleksna karmička podpolja koja izražavaju svoju volju i individualne kvalitete nefizičkih bića unutar njih. Iako persone postoje unutar individualnog uma i ega, jedno ih ljudsko biće može kroz makrokozmos projicirati u drugo ljudsko biće. Sve persone sadrže barem jedno nefizičko biće, a većina persona ih ima i po nekoliko. Premda pozicija nefizičkih bića unutar persona može varirati, sva nefizička bića unutar individualne persone mogu biti integrirana u individualni um i ego. Persone mogu varirati u veličini, obliku, stanju, gustoći, polarnosti, razini aktivnosti i površinskoj teksturi. U većini slučajeva persone dolaze u skupinama i  imaju slične karakteristike.
Iako na personu mogu utjecati druge persone iz njenog bližnjeg okoliša, većina persona je poprilično stabilna iz dva razloga: prvo, integrirane su u individualni um i ego, te drugo, stabilizira ih pritisak iz okolnog karmičkog sedimenta. Persone imaju stupanj života što znači da mogu manifestirati individualnu volju, konačnu svjesnost, želju, te ograničeni spektar neautentičnih emocija, osjećaja i senzacija. U ekstremnim slučajevima (kada su nefizička bića u personama iznimno tamasična) one će manifestirati neke od slijedećih kvaliteta: potrebu, opsesiju, čežnju, žudnju ili gađenje. To se može manifestirati kao teror, strava, tjeskoba, nervoza i panika. Uz nabrojane kvalitete persone mogu dodatno manifestirati samo-ograničavajuće karakteristike: umor, konfuziju, nepažnju i nedoraslost.
Kvalitete persona u svjesnu svijest proizlaze na četiri načina. Mogu se pojaviti kada samskare (vidi „rječnik pojmova“) prodiru u prostor osobnog tijela. Također i kada se proširuju vanjski slojevi samskara i vasana. Proširenje se odvija kada je pritisak na podpolja  s karmičkim sedimentom oslabio i podpolje dobiva više prostora za izražavanje volje, svijesti, emocija, osjećaja i senzacija nefizičkih bića unutar njih. Persone se mogu pojaviti i kada njihov domaćin postane svjestan ostalih svjetova i dimenzija gdje su podpolja karmičke energije bila nataložena kao karmički sediment.

I konačno persone se mogu pojaviti kada strano podpolje, koje je nasilno prodrlo u mikrokozmos, počne izražavati svoje kvalitete kroz individualni um i ego. Persone, posebno one koje se nalaze unutar prostora osobnog tijela, jedan pojedinac može projicirati na drugog. Kada je persona projicirana, ona se može zaglaviti u energetskom polju mete.
 .

 Ako meta prihvati kvalitete persone, persona će se integrirati u njen individualni um i ego. Iako persone projicirane na ovaj način mogu postati dio  karmičkog tereta mete, pa čak i integrirane u njen individualni um i ego, persona će ostati povezana uz počinitelja kroz vezu karmičke energije i bit će pod utjecajem i predmetom njegovih hirova, volje, želja i sklonosti. Projicirane persone koje ostanu povezane sa počiniteljem zovu se spone (vidi u jednom od ranijih postova).
Dominantna i podređena persona
Individualni um, kao funkcionalna jedinica, sadrži dominantnu personu i jednu ili više podređenih persona.

Dominantna persona je najstarija i najprivlačnija u energetskom polju pojedinca. Sadrži najveći broj nefizičkih bića i podpolja karmičke energije i s njom se pojedinac najčešće identificira tako da ona dominira osobnošću.  Sastavljena je gotovo u potpunosti od samskara prenošenih iz života u život. Ego podržava dominantnu personu djelujući kao leća kroz koju dominantna persona može fokusirati svoju pažnju i filtrirati informacije primane kroz centre svjesnosti u autentičnom umu. Podređene persone mogu ili podržavati ili se protiviti dominantnoj personi i nije neuobičajeno da proiziđu u svjesnu svijest kroz snove, fobije i zamišljen život ( posebno seksualne fantazije). Kada se podređena persona pojavi i odupre dominantnoj personi konflikt destabilizira domaćina.
U nekim slučajevima (posebno onim koji su opasni po život), ili kada domaćin pod utjecajem alkohola ili stimulansa privremeno otpušta svoja ograničenja i sputanosti, podređena persona može se pojaviti neočekivano i dramatično. Pripadnici iste obitelji često imaju persone koje su poprilično slične, čak identične, najčešće projicirane od strane autoriteta u porodici. Prihvaćanje kulture pokazuje sličan proces na djelu. Sve kulture kroz svoje tradicije i institucije stavljaju pred djecu (i one koji ovise o pomoći zajednice), takve zahtjeve koji će neminovno ograničiti tok prane kroz djetetov energetski sistem u razvoju. Na taj način proces kulturalizacije postojano uključuje, tolerira i ohrabruje projekcije persona i nastale spone između autoriteta i podređenih.
Otpuštanje persona

Kada persona prodre u ljudsko energetsko polje ili proiziđe iz karmičkog sedimenta u svjesnu svijest, domaćin može na nju reagirati na jedan od tri načina. Prvo, može je poreći i zgrčiti se s ciljem da je odvede u svoju nesvjesnost kako ne bi potpao pod utjecaj njenih kvaliteta. Iako grčenje i poricanje mogu spriječiti personu da zrači svoje kvalitete kroz domaćinovu svjesnu svijest to će poremetiti tok prane i sinkronističke funkcije ljudskog energetskog sustava. Dodatno, grčenje može prouzročiti da nefizička bića u personi reagiraju i počnu projicirati karmičku energiju u vanjski okoliš. Projekcije ove vrste imat će loš utjecaj na ljude s kojima domaćin ima interakciju.
Domaćinov drugi izbor jest da preda svoju volju volji nefizičkih bića unutar persone i da u svoj individualni um i ego integrira kvalitete koje proizlaze iz persone. To se najčešće dešava kada je persona ekstremno nametljiva i izuzetno zavodljiva. Ovaj izbor je iznimno opasan obzirom da integrirana podređena persona može biti dovoljno jaka da s dominantnom personom uđe u borbu za kontrolu i dominaciju. Konflikt ove vrste može dovesti do opsesivno-kompulzivnog ponašanja te pasivnog ili agresivnog anti-Sebstvo ponašanja.
Posljednji domaćinov izbor jest da ostane centriran u autentičnom umu i da preuzme odgovornost za personu i promatra je. Ako domaćin odabere ostati centriran u autentičnom umu persona će se proširiti i činit će se da jača, stvarajući lažni dojam da će prevladati i dominatnu personu i autentični um. Naravno, to je energetski nemoguće obzirom da će se odgovarajuće polje prane proširiti zajedno s personom. Kako se oba polja šire bit će prisiljena na interakciju. I upravo ta interakcija omogućava da se persona otpusti iz ljudskog energetskog polja.

Kako domaćin dopusti personi da se proširi kroz njegovo energetsko polje, karmička energija u personi postat će manje gusta i pore na površinskim granicama će se povećati. Kada pore postanu dovoljno velike prana iz polja autentičnog uma će poteći kroz površinske membrane persone. Jednom kada prana prodre u personu sva karmička energija kao i sve funkcije persone (individualna volja, konačna svijest, emocije, osjećaji i senzacije) trajno će biti otpušteni iz domaćinovog energetskog polja, a prazan prostor će se ispuniti pranom koja ih je otpustila.
Detaljan proces i tehnika otpuštanja persone kroz „sedam koraka“ opširno je opisan u knjigama K. Sherwooda „Prevladavanje karme“ i „Seks i transcendencija“. Ovdje koristimo priliku da najavimo istu tehniku „otpuštanja persona u sedam koraka“ na radionici na otoku Ižu tokom ovog ljeta, s time da će ciljano biti otpuštane persone koje remete autentičnu seksualnost u sklopu radionice „Transcendentalna veza i seks“ koju vodi Petar Vojvodić. 

Nađite slova od kojih je sastavljeno vaše ime i otkrijte kakva ste osoba !
A - duša si
B - sexi si
C - brzo vas povrijediti (a)
D - dobar (a) vi ste u krevetu
E - mnogima si drag (a) kao osoba
F - dobra na plesnom polju
G - za zagovaranje njihovih prava
H - nesigurna (a) I - malo luda
J - egoist K - dobro, ljubav
L - oprez
M - spekulativna
N - prekrasan pogled
O - ne odobravaš da ti netko naredi što trebaš učiniti
P - uvijek spreman za akciju
R - dobio sam istinu
S - komunikativna osoba
W - nije teško zaljubiti se u vas
T - uvijek kažem ljudima što žele čuti
U - dobio sam raditi u središtu pozornosti
V - snalažljiva osoba
Z - izgleda dobro
Ž - živjeti život kao što mislite da je najbolje za vas

http://www.youtube.com/watch?v=34pRgDPYsvk

''ruke koje pomažu svetije su od usana koje mole....''

Sv. Antun Padovanski (Lisabon, 1195. - Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.)
Kršćanski svetac. Spomendan mu je 13. lipnja.
Mladost sv. Antuna do svećeništva
Sv. Ante Padovanski rodio se 1195. godine u Lisabonu, glavnom gradu Portugala. Krsno mu je ime bilo Fernando Martins de Bulhões ili Fernando Martim de Bulhões e Taveira Azevedo (ovisno o izvorima). Ostavivši svijet i stupivši u red sv. Franje, dobio je ime Ante, a jer je umro u talijanskom gradu Padovi i tu počivaju njegovi ostaci, dobio je naslov Padovanski. U rodnom Portugalu je štovan kao sv. Antun Lisabonski (Santo António de Lisboa) .
Njegovi roditelji, otac Martin i majka Marija, bili su plemićkog koljena, no kako su bili pravi bogobojazni kršćani, više su cijenili krjepost nego plemstvo. Krjepost, to pravo duševno plemstvo, koja nas sve više čini sličnima Bogu, nastojali su da svome sinu ucijepe u srce revnije nego išta drugo. Mladi Ferdinand u ranoj svojoj mladosti učio se znanju i nabožnom životu u svećenika stolne lisabonske crkve. Već u petnaestoj godini odlučio je posvetiti se Bogu, pa stupi u samostan Augustinaca kraj Lisabona. Budući da radi čestih posjeta rodbine nije mogao naći pravi mir i u miru Boga svoga, kako je želio, premjeste ga na njegovu molbu u Koimbru u samostan sv. Križa istih redovnika. Koliko je god nastojao svim marom, da što više znanja steče iz knjiga sv. Pisma i crkvenih Otaca, toliko je opet svom dušom bio prionuo uz usrdnu molitvu i samozataju. Nakon osam godina svoga boravka u Koimbri zarediše ga za svećenika.
 Sv. Ante franjevac i vjerovjesnik
U to se nešto dogodi, što je okrenulo smjer njegova života. Don Pedro, infant portugalski, donese u Koimbru ostatke petorice misionara iz reda sv. Franje, sv. Bernarda i njegovih drugova, koji su početkom godine 1220. poginuli mučeničkom smrću u Maroku. Ugledavši naš svetac ove sv. ostatke usplamti željom, da postane redovnkom sv. Franje te da i on prolije svoju krv i podnese mučeničku smrt za sv. vjeru. Zaludu ga odvraćala braća njegovog samostana. Već u ljetu 1220. god. stupi u samostan Manje braće u Olivares kod Koimbre. Iz poštovanja spram sv. Ante pustinjaka, komu je tamošnja kapelica bila posvećena, uze si sada on, redovnik franjevac, ime Ante. U poniznosti i jednostavnosti srca otpoče sv. Ante svoj novicijat, a uz to je brižljivo krio svoju učenost. Kako si je uzeo za uzor sv. Antu pustinjaka, obavljao je uz svoje molitve i pokornička djela.
U to opet usplamti željom, da ode k nevjernicima i da im naviješta sv. vjeru. Za tebe je - govorio si je - tvoj Spasitelj prolio svoju krv i dao život svoj, a što si ti do sada učinio za njega! O da bih postao žrtvom ljubavi i bio mučenik! Klečeći molio je svoje glavare, neka ga puste k Maurima u Afriku, da im pripovijeda. U prosincu 1220. god. dobije dozvolu od svoga provincijala. Odmah se ukrca na brod s nekoliko svojih drugova. Nu istom što je stao na obalu afričku i počeo propovijedati, oboli tako, te je mora natrag u Španjolsku.
Sv. Ante u ItalijiLađu, na kojoj je htio natrag, odnesoše vjetrovi drugim putem; lađa stade na sicilijanskoj obali kod grada Mesine. Groznica kroz četiri mjeseca i silni napori na uzburkanom moru posvema oslabiše sv. Antu, ali po malo se oporavljao kod svoje braće; osobito ga veselila nada, da će oko Duhova 1221. god. vidjeti svog duhovnog oca sv. Franju u Asisu, kamo je ovaj svetac sazvao skupštinu svojih sinova franjevaca. Iza Uskrsa krene sv. Ante na put iz Mesine u Asis.
Tom zgodom puno je razgovarao sa sv. Franjom. Ovi razgovori napuniše ga utjehom i pouzdanjem; osobito ga se dojmila jednostavnost i usrdna ljubav spram Boga u sv. Franje. S toga odluči ostati posvema u Italiji i ne vraćati se u Španjolsku.
Ali u kojem samostanu da ostane? Radi dugotrajne bolesti i naporna puta izgledao je veoma slabo; na skupštini ničim nije pokazao svoje naobrazbe; tako ga držali i boležljivim i neukim. Zaludu je molio razne glavare samostana, neka ga prime makar na najniže poslove. Napokon se sažali bratu Gracijanu, provincijalu u Romagni, pristupi sv. Anti i zapita ga, je li svećenik. Svetac odvrati da jest; na to ga uze sebi k sebi i stavi u mali samostan Montepaolo, neka ondje šestorici braće laika čita sv. misu. Tu je ostao devet mjeseci u strogoj pokori, a vazda je krio i svoje znanje i vanredna Božja nadahnuća.
 Sv. Ante izlazi na glas
U to se sastadoše franjevci sa sličnim mladim redovnicima dominikancima u samostanu Forli blizu Montepaolo. Gvardijan naredi sv. Anti, neka otvori govorom skupštinu. On ponizno posluša nalog, uspe se i govori tako rječito i učeno, da se svi zadiviše. Bio je tu i provincijal, pa kad upozna u svecu divne sposobnosti, učenost i poniznost, imenuje ga propovjednikom u Romagni. Dočuo to i sv. Franjo radovao se i počeo cijeniti sv. Antu tako, te mu dao punomoć, da po čitavoj Italiji propovijeda. A i bio je sv. Ante stvoren za propovjednika. Uz dostojanstvenu i ugodnu vanjštinu, uz jak i mio glas dao mu Bog izvrsnu pamet; naukom i molitvom tako je bio prodro u sv. Pismo, da je pravi smisao sv. knjiga lako i snažno razvijao. Samim svojim životom živio je Evanđelje.
U ono doba širila se krivovjera manihejska pod raznim imenima Valdenza, Albigenza, Patarena, Katara. Svetu i oduševljenu riječ sv. Ante pratio je Gospodin vanrednim znakovima, rijetkim čudesima. Sjeverna Italija i južna Francuska bile su polje djelovanja svečeva. Na tisuće bi se zgrnulo oko njegove propovjedaonice, tako te je često pod vedrim nebom naviještao riječ Božju. Bezbroj ih je obratio što u propovijedi, što u ispovjedaonici, što u razgovoru.
Koncem 1222. posla ga sv. Franjo u Verceli, da tamo kod slavnog opata Tome uči mistično bogoslovlje. Iza pet mjeseci pozva ga isti svetac u Bolognu kao učitelja bogoslovije; tako je prvi učitelj bogoslovije iz reda sv. Franje baš sv. Ante. U istoj službi bi poslan 1224. god. u Montepellier. Tu napisa svoje govore o poslanicima 278 na broju. Kasnije je djelovao protiv krivovjeraca u Tulusi, u Puy-u kao gvardijan, u Limogeru kao čuvar provincije za južnu Francusku, svuda predavajući bogosloviju i propovijedajući s. Evanđelje.
U to umre 4.10.1226. sv. Franjo. Na Duhove slijedeće godine bi sazvana opća skupština franjevaca, da izaberu vrhovnoga glavara. Na njoj je bio i sv. Ante. Red dobi vrsnoga glavara u osobi Ivana Parenti, a sv. Ante u svojoj 32. godini postade provincijalom proširene bolognske provincije u sjevernoj Italiji; povjerene krajeve revno je obilazio, u njima žarko propovijedao, čudesa tvorio i red proširio.
God. 1230 bi opet sazvana opća skupština svih franjevaca, da se posavjetuju o obavezi nekih pravila reda sv. Franje. Bi odlučeno, da se pošalje izaslanstvo papi Grguru IX., neka on o tome svoje izrekne. Papa Grgur IX odredi tri mjeseca do odluke. Kako je i sv. Ante bio odabran za to izaslanstvo, ostade u Rimu 4 mjeseca.
Smrt sv. Ante u PadoviMjeseca studenog 1230. god., kad se stvar riješila, vrati se sv. Ante iz Rima s blagoslovom sv. Oca u svoj omiljeni grad Padovu, da nastavi svoj apostolski rad.
Ali već 13. 6. 1231. svrši on svoj blagoslovni rad. Umre u Arcelli kod Padove u svojoj 36. godini. Braća njegova pokopaše ga na njegovu želju u padovanskoj crkvi svete Marije Veće. Već u svibnju 1232. godine uvrsti ga papa Grgur IX. u Svece. Redovnici sv. Franje odmah počeše pripreme oko gradnje crkve u Padovi na čast sv. Anti Padovanskom. Crkva se dogradi 1263. godine; u travnju iste godine bude posvećena i u nju moći sv. Ante prenesene. Ovu je svečanost uzveličao svojom prisutnošću tadanji general reda sv. Bonaventura. Ovaj dade otvoriti lijes sv. Ante i svi se zadiviše, kad vidješe istrulo tijelo samo jezik cio i rumen, kako je ostao sve do dana današnjega.
Razna čudesaMalo je svetaca u katoličkoj Crkvi, po kojima je Bog tvorio tolika i tako vanredna čudesa kao što je tvorio po sv. Anti i na njegov zagovor. Sv. Ante proživio je svoju mladost u Portugalu i nije se bavio učenjem jezika. Ipak je u svojim propovijedima tako lijepo govorio talijanski i francuski te se činilo, da je te jezike učio od mladosti. Jedna gospođa je jednom željela slušati propovijedi sv. Ante, a to joj nije dozvolio njezin opaki muž. Ona ode na gornji kat na prozor i tu je čula propovijed posve jasno, iako je sv. Ante propovijedao cio sat daleko. Kad je to kazala svome mužu i on se svojim ušima o tome osvjedočio, obrati se i rado je slušao riječ Božju.
Druga jedna gospođa htjede na svaki način slušati propovijed sv. Ante i ostavi svoje dijete samo kod kuće. Dijete kao dijete upade u kotao pun vrele vode. Kad se vratila kući nađe dijete u vreloj vodi, gdje se igra. Očito je sam Bog po svome ugodniku očuvao dijete o sigurne smrti.
Opet druga gospođa vrativši se s propovijedi svečeve nađe u bešici mrtvo dijete. Odmah otrči k svecu i zavapi za pomoć. Sv. Ante reče joj gospodinove riječi iz sv. Evanđelja: Idi, sin tvoj živi. I doista nađe kod kuće dijete, kako se sa svojim drugovima igra.
Iza jedne propovijedi sv. Ante tako se raskaja jedan grješnik, te je stao glasno plakati. Ode sv. Anti, da se ispovijedi, ali ne može od suza. Kad to vidje svetac, reče mu, neka ode, napiše svoje grijehe i njemu ih donese. Čim svetac pogleda napisane grijehe, isčeznuše sva slova. Po tom su i on i grješnik upoznali, da su grijesi oprošteni.
Radi silnog svijeta propovijedao jednom sv. Ante pod vedrim nebom, kad se u čas pojave crni oblaci uz grmljavinu i gromove. Slušatelji su gledali kako da izmaknu oluji, a svetac ih sve zaustavi i reče im, neka se ništa ne boje, jer oni neće pokisnuti. I doista cijela okolina bi natopljena jakom kišom, a na slušatelje ne padne ni kap.
Sv. Ante propovijeda ribama
Kako je bilo rečeno u doba sv. Ante haralo je manihejsko krivovjerje pod raznim imenima, koje je već sv. Augustin sjajno pobijao. U toj nevolji podiže Bog u Crkvi svojoj sv. Franju i sv. Dominika i njihovim redovima jake stupove; oni su krivovjerce snažno pobijali učenošću, propovijedanjem i molitvom. Tu se osobito isticao sv. Ante. Osobito je od toga krivovjerja bio zaražen grad Rimini. Revni biskupi ovoga grada molili su u pape revnih misionara. Kad je u tom poslu tamo prispio sv. Ante, pobojaše se krivovjerci i nagovoriše puk, neka ga ne slušaju. I doista kod propovijedi sv. Ante nije bilo drugih do nekoliko žena i staraca. Uza sve to svom revnošću je propovijedao naš svetac, tako te kad to začuše odmetnici, odluče da ga pogube. Čuvši za to sv. Ante povuče se u samoću, molio je i postio, ne bi li Bog omekšao srce zavedenog puka. Okrijepljen molitvom i postom ode na obalu, te vikne ribama iz sveg glasa: Dođite, nerazumne ribe, da čujete riječ Gospodina, koji vas je stvorio, na sramotu ljudima, koji zatvaraju uši i srce glasu Božjem i ostaju u bludnji. Mnogo se bilo sabralo i ljudi, što iz radoznalosti, što da se narugaju. A gle! Istom što je svetac progovorio, uzbiba se more i silan broj riba svake vrsti i veličine dopliva k obali i uzdiže po koji put glavu, poreda se mirno u polukrugu sve dalje i dalje pa pozorno i mirno slušaše riječ sv. Ante. Svijet je bio kao zapanjen i gledao, što će se sada zbiti. Na to prozbori svetac: Hvalite, ribe, Gospodina, slavite svoga stvoritelja, zahvaljujte mu, što vam je za stan dao neizmjernu vodu s mnogim zakloništima protiv nepogoda, što vam je dao jasnu i prozirnu vodu, da vidite svoje putove te izbjegnete neprijateljima svojim. Taj Bog blagoslovio vas je kod stvorenja i pripravio vam izobilja hrane, nadario vas plodonošću za umnožavanje vašega potomstva. Hvalite Bogu nad tolikim izvrsnostima i slobodi, koju vam je poklonio. Vas je stvoritelj od svakog gospodstva živih, u općem potopu vas je uzdržao na životu. Vašom pomoću je Bog svome proroku Joni dao trodnevni boravak i iscijelio slijepoga Tobiju. Vi ste dale Gospodinu porez za njega i njegove učenike. Vi ste hrana pokornicima, koji se uzdržavaju od mesa. Vašeg mesa htjede Gospodin jesti, da tako neoborivo dokaže istinitost svoje ljudske naravi i svoga uskrsnuća. Da, sam je Gospodin hodao po vašoj vodi povrh vaših glava; on je od ribara učinio svoje apostole i ribare ljudi; s toga vas je toliko ugnao u njihove mreže.
Čudoviti putovi sv. Antuna
Često puta, pojavio se, sv. Ante na dalekim mjestima tako, da nije ostavio mjesta, na kojem je bio. Mnoge su osobe izjavile, da im je se svetac u snu pojavio i opomenuo ih, neka ispovijede grijehe, za koje je samo Bog znao. Jednom je propovijedao u glavnoj crkvi u Montpelieru i sjeto se, da nije nikoga bio odredio mjesto sebe kod braće, da pjeva svečani gradual. Žalostan radi toga nasloni se glavom na propovjedaonicu i u isti čas bio je među braćom svojom i pjevao. Tako je Bog na sv. Anti obnovio čudo što se zbilo i sa sv. Ambrozijem. O ovom svecu pripovijeda se, da je jednom kod mise na oltaru u Milanu kao usnuo i u isto doba bio kod sprovoda sv. Martina u Tursu.
Dok je sv. Ante bio u Padovi, okriviše njegova oca Martina radi umorstva, te bi on s cijelom obitelji odveden u tamnicu i stavljen pred sud, a to s toga, jer se u njegovom vrtu našlo jedno mrtvo tijelo, koje su razbojnici tamo bacili. Svetac po objavi Božjoj saznade za pogibelj, u kojoj mu se otac nalazio, te zamoli glavare svoje, da ga puste iz samostana, a anđeo ga odnese u Lisabon. Odmah sutradan ode pred suca i zamoli ga, neka mu oca oslobode, jer nije nipošto kriv za umorstvo. Kad ga sudac ne htjede poslušati, zatraži lješinu ubijenoga. Sluga Božji zapovjedi mrtvome u ime Isusa, neka ustane i pred svima kaže, da nije njegovoj smrti kriv ni otac ni itko iz obitelji očeve. U taj čas ustade mrtvac i izjavi, da Martin i njegova družina nije ni u čemu skrivila njegovoj smrti. Iza ovih riječi mrtvac opet usne. Tako je sv. Ante povratio dobar glas ocu i obitelji. Na to je sv. Ante ostao jedan dan u Lisabonu i onda ga u noći anđeo opet odnese u Padovu.
Još jednom je naš svetac ovako čudno putovao u Lisabon poradi svoga oca. Kako je ovaj bio poštenjak, vjerovao je svijetu i kroz više godina upravljajući kraljevskim novcem nije tražio svake namire. S toga bi protiv njega podignuta istraga. Budući da nije mogao o svemu položiti točnih računa, bio je u pogibelji, da plati silne svote. Svetac je i ovo saznao po objavljenju Božjem i opet je po anđelu preko noći otišao u Lisabon te kazao, kuda je sve rabio kraljevski novac otac njegov tako točno jasno, te je ovaj bio riješen optužbe. Svetac se opet vrati u istim načinom u svoj samostan.
Sv. Ante s malim IsusomSvoju snagu pri obraćanju grješnika crpio je sv. Ante od Boga vanrednim načinom. Jednoga dana propovijedaše u nekom gradiću. Onda ga k sebi pozove jedan građanin i dade mu sobicu na sami, da može mirno razmatrati i znanosti se baviti. Svetac je svu noć probdio u molitvi. Kad je taj građanin obilazio kuću, da razvidi, da li je sve u redu, pogleda iz radoznalosti u sobicu sv. Ante kroz prozor i vidje ga, kako u rukama drži i grli krasno djetešce. Tu pojavu ne mogaše građanin sebi objasniti. Djetešce se javi sv. Anti i reče, da je Isus. Iza molitve opazi sv. Ante onog građanina i zabrani mu govoriti o tome, što je vidio i čuo, dokle god on živi. Taj dobri građanin održa svoju riječ i istom iza smrti svečeve razglasi to viđenje maloga Isusa, kako se sad obično islika sv. Ante.
Sv. Ante proričeKao gvardijan u samostanu u Puy-u susretne sv. Ante nekog bilježnika, poznata kao raskalašenog grješnika. Sv. Ante skine kapicu pred njim i pokloni mu se s velikim poštovanjem. Bilježnik misleći, da mu se svetac ruga, zaprijeti mu se mačem radi uvrede. Svetac odvrati, da mu nije ni na kraj pameti bilo, da ga naruži, nego da ga iskreno poštiva, jer će on jednom biti mučenik za vjeru Isusovu; ujedno ga zamoli, ne bi li se i njega sjetio u svojim mukama. Bilježnik se hladno osmjehnu, ali uskoro se ispuni proročanstvo sv. Ante. Jedan biskup zaputi se u Palestinu, da propovijeda saracenima, a onaj bilježnik u pratnji biskupa tako se oduševi u revnosti, da je i sam počeo propovijedati našu sv. vjeru. Radi toga raspale se tvrdoglavi saraceni, uhvate ga i tri dana grozno mučiše, dok u mukama ne svrši život. Na samrti ispripovjedi što mu je sv. Ante prorekao i izjavi, da ga moraju držati za velikog proroka.
Jednom zamole sv. Antu da reče nadgrobno slovo na sprovodu nekog lihvara, koji je krivičnim načinom bio stekao silno bogatstvo. Svoj govor otpoče riječima iz sv. Evanđelja; Gdje je vaše blago tamo će biti i vaše srce. Na koncu govora reče pokojnikovoj rodbini, neka otvore sanduke pokojnika i tamo će naći njegovo srce. I doista otišavši kući i otvorivši sanduke nađu među novcima još vruće srce pokojnog lihvara.
Sv. Ante strah nečistih duhova Jednoga dana propovijedaše sv. Ante u Puy-u. Za propovijedi pristupi sotona u liku glasonoše k jednoj gospođi i reče joj, neka odmah ode s propovijedi, jer da su joj sina dušmani napali i ubili. Ali svetac odmah opazi varku sotone, dovikne gospođi, neka se ne uznemiruje, jer joj je sin potpuno zdrav i taj glasonoša da je nečisti duh. Tako je i bilo, ter ovaj iščezne kao dim.
Kako je naš vanredni ugodnik Božji svakom riječi neumorno kršio vlast nečistoga duha na zemlji, upotrijebio je nečisti duh svako sredstvo, da sv. Antu uništi. Jednom ga prihvati za vrat i htjede ga udaviti. Ali svetac ga otjera riječima pjesme bl. Gospi. O slavna djevice, uzvišena na sve zvijezde.
Drugi put slomi sotona propovjedaonicu, na kojoj je govorio sv. Ante. Tim je mislio utjerati strah i sveca i slušatelje te prekinuti propovijed. Ali svecu, koga su anđeli štitili, ništa se ne dogodi i puk, koga je on već prije sjetio na sotoninu zlobu, ostade posve miran. Narod donese drugi stol za propovijed, a sv. Ante nastavi oduševljeno riječ Božju.

o, počinje period mojih 90 minuta dnevno :)

 http://www.youtube.com/watch?v=5ESqcg6jPCA

http://www.youtube.com/watch?v=mLXQltR7vUQ

http://www.youtube.com/watch?v=-FZsbZ_1WQw

http://www.youtube.com/watch?v=-oaHHrNQVrg

http://www.youtube.com/watch?v=ooEugD79YJY

"Bolje je da odemo prilike su nove
Ulozi u povijesti došao je kraj
U pola četiri ujutro sa perona pet
Radnička klasa odlazi raj" -->piše 1 bloger :)
i nadalje piše: "Usprkos svemu, bila je to jako žilava vrsta. Njen izravni predak kmetus nomadicus dugo je lutao po ovom planetu, tražeći svoje robovsko mjesto pod suncem, a onda je u zoru industrijske revolucije mjesto konačno prepustio čvršćoj i društveno prilagodljivoj vrsti. Svaka evolucija čini svoje, pa je ova otporna, robusna i prilagodljiva vrsta dugo vremena bila jedna od najvitalnijih na planeti, a u nekim predjelima čak je bila dominirajuća i vladajuća. No kako svemu dođe kraj tako je šljaker domesticus vulgaris ipak na kraju zauvijek istrebljen, a to izumiranje nije bilo naglo i nenajavljeno, nego bolna i polagana agonija, uzrokovana mnogim faktorima. Zamijenile su ga nove, međusobno srodne i znatno prilagodljivije vrste poput menagerusa mlatislamusa, politicusa lopinuma i bancarusa predatorusa.
Od ŠDV- ostadoše samo sjećanja, fosilni ostaci i kosturi koji se mogu razgledati u multimedijskim muzejima, nekoliko praktičnih artefakata rabljenih u svakodnevnom životu (srp, čekić i demižon) te ponešto fotografija i filmova koje svjedoče o jednoj svojedobno živahnoj vrsti, ali ipak nedovoljno prilagođenoj novom vremenu, po nju izutetno okrutnom.
Pogledajmo neke od glavnih razloga koji su doveli do postupnog izumiranja vrste.Nedostatak prirodnih staništa. ŠDV je obitavao veći dio vremena, kao izrazito stajalačka vrsta, u svom prirodnom staništu koje se zove radno mjesto i gdje se najbolje osjećao.
Naglom promjenom klimatskih uvjeta sa zapada je došla do tada manje poznata vrsta trgovcic pohlepus u potrazi za toplijom klimom, i ubrzo zahvaljući prirodnom prirastu nove vrste-poduzeća i tvorničke hale pretvorene su u shoping centre i mallove(ma što to značilo). ŠDV je kao miroljubiva vrsta neko vrijeme mirno pokušavao egzistirati u suživotu, no nije ništa mogao učiniti s izrazito agresivnom barbarskom vrstom koja se gnijezdila gdje god stigne, prazneći tvornice kako bi gradila betonske trgovačke komplekse.
Vremenom su šljakerska staništa postala sve manja, te zauvijek nestala, a nove generacije ŠDV-a su počele živjeti nomadski na što nisu navikle, vukući se besmisleno s jednog mjesta na drugo, tek povremeno izvikujući parole.
Kažu da ih se i dan danas može tu i tamo (i to tek nekoliko njih), vidjeti onkraj zidina koje su sagradili trgovci, kako lutaju kao neki novovjeki cigani ni ne usuđujući se ući unutar ovih zatrašujućih betonskih zdanja koja ih plaše. A ŠDV sve dotada nije poznavao strah.Izum digitalnog oruđa.ŠDV je navikao na jednostavnija oruđa iz željezno-papirnog doba kao što su čekić, lemilica i u slučaju naprednijih pojedinica osmotomna enciklopedija JLZ-a.
Agresivnije vrste donijele su nova oruđa koja su se mogla između ostalog spremiti u džep, čime su znatno dobila na mobilnosti. ŠDV ionako do mobilnosti nije puno držao jer je uvijek znao put od kuće do posla, koji je godinama bio isti, a telefon mu ionako nije trebao, osim da javi ženki koju juhu da mu spremi.
U ranoj ludističkoj fazi kad se ŠDV prvi put osjetio ugroženim zabilježeni su slučajevi napada čekićem na kompjutere, ali od toga se brzo odustao, jer su se ovi množili geometrijskom progresijom.
Na koncu su i ŠDV nabavili mobitele, što je bio prvi pokazatelj transfomacije vrste prema drugoj prilagodljivijoj, iako neka istraživanja tvrde da im je time smanjenja inteligencija za 5 do 12 %, no već je činjenično dokazano da za preživljavanje sama inteligencija nije ključan faktor.
Smrt klasične birtije
Klasična antroplogija govori da svaka vrsta mora imati neko sveto mjesto, gdje njena društvena struktura postaje koherentnija. To je neka vrsta hrama, ali ne u strogom smilslu svetišta, nego i mjesta za druženje s drugim pripadnicima vrsteKod ŠDV-a nije bilo dileme, tu funkciju je imala staromodna krčma sa šankom, konobaricom u borosanama, kariranim stolnjacima i čašama gemištarkama.
Kako je vremenom djelovanjem elementarnih nepogoda u taj prostor sve više ulazio mramor, mesing i fine šalice, ŠDV je polako gubio vezanost sa svojim drevnim hranom, osjećajući se u njemu nelagodno.
To je izazvalo veliku društevnu disperziju i rasap jer su mužjaci sve više slabili svoju međusobnu povezanost, te prestali pjevati "Kaj nam pak moreju"- vrlo važan borbeni poklič nekoliko generacija ŠDV-a koji ih je održavao.
U današnjim novobnovljenim hramovima rijetko možete vidjeti ŠDV-a koji je svoje bogove ionako davno prestao obožavati, a ovih nešto malo što je ostalo ili piju na ulici ili su prešli na new age filozofiju koja zazire od alkohola.
Propast sindikalnih odmarališta
ŠDV kao vrsta je jednom godišnje kolektivno crpio svoju energiju vitale iz takozvanog hodočašća u južne krajeve. Sindikalni izleti imali su sličnu funkciju kao birtije, no nisu bile namijenjene isključivo mužjacima nego cijeloj proširenoj obitelji i široj zajednici.
Tako su tu išle i ženske, djeca, rođaci, znanci, a sve se pretvaralo u veliku pučku svečanost kojom se slavio bog dobre zajebancije i raskalašenosti.
Naime, na sindiklanim izletima, ŠDV inače kao pomalo asketska i vjerna vrsta predava se uživanciji i hedonizmu svake vrste time tražeći sponu sa svojim davnim izgubljenim primordijalnim pretkom.
Nestankom ovog tipa svečanosti, ŠDV je sputan regulama počeo pokazavati znakove depresije, malaksalosti i malodušja, čime je počeo gubiti korak pred novim vrstama sklonije teambulidinzima i eventima.
Izumiranje jezika
ŠDV je počeo gubiti bitku s novopridošlim vrstama kada ih više naprosto nije mogao razumjeti. Kako je jezik jedan od glavnih faktora u opstanku vrste, ali i ključan za njen daljnji razvoj, tako se ŠDV nikako nije mogao snaći u novim riječima kao što su showbizz, lifestyle, gadget, reality, myspace i account manager.
Navikao na jednostavnije oblike riječi kao što su kurac-palac, konjak, praznik, spajanje i poriluk nikako se nije mogao snaći s tom količinom silnih čudnih riječi koji su novopridošlice izgovarali, pa mu je sve izgledalo kao kula babilonska, naime nitko više nije razumio ono "Daj mi dohvati šarafciger".
Pokušao je učiti i nove riječi ali umjesto da se lakše sporazumijeva s drugima, više nije mogao razumjeti ni sebe.
Vjerovanje plemenskim starješinama
U prastara vremena biti plemenski starješina kod prvih ŠDV-a je bilo pitanje časti. Ako bi se tek poneki pokazao lažljiv, častohlepan ili prevrtrljiv naprosto bi ga objesili i izabrali drugog.
U kasnija vremena institut starješine se prebacio na nešto širu funkciju- druga generalnog. Drug generalni imao je pravo zadržati jedan mali dio resursa za sebe, ali je morao paziti da se sve ravnomjerno rasporedi ostalima. Tako se gubitak kojeg šlepera pijeska preusmjeren za drugovu vikendicu nije smatrao bitnim, ako su i šljakeru ostale dve vreće.
No pojavila se nova generacija "drugova" koja je obećala da će svi dobiti po šleper pijeska. No ti su, umjesto da sebi zadrže prešutno dogovoreni jedan šleper, uzeli cijelo crpilište pijeska, dok šljakerima naravno nisu dali ni najgori šljunak.
Iz misterioznih i nama danas neshvatljivih razloga ŠDV su i dalje na svojim godišnjim saborima birali one koje ih potkradaju samo što se ovi više nisu zvali dugovi nego gospoda, a kad su ŠDV-i shvatili da ih ovi zapravo uništavaju, bilo je debelo prekasno. Pijeska više nije bilo za nikoga.
Opća apatija
Svaka vrsta mora imati temeljni smisao svog postojanja, jer ga to razlikuje od druge vrste.
Cvrčak pjeva, a mrav i ŠDV veći dio života rade. Kako su nove vrste došle s idejom da je rad štetan, da smeta i da je potpuno neproduktivan (iako je znanost o evoluciji pokazala skroz suprotno), tako je i ŠDV pao u svojevrsnu vrstu kolektivnog malodušja-prestao je raditi, ali naprosto nije znao što bi drugo mogao činiti sa sobom osim toga.
Probao je s tenisom, nastupom u lovu na talente, konceptualnom umjetnošću i pisanjem biografija, ali mu naprosto nije išlo.
Šljaker domesticus vulgaris je to što jest isključivo kad radi, no u međuvremenu je zbog svega toga zaboravio raditi, pa je pao u depresiju i prestao je jesti, piti(iako su se neki pak posvetili isključivo tome) i razmnožavati se.
To je dovelo do toga je ta vrsta na samom rubu izumiranja, tek ćete vidjeti ponekad nekog čudo preživjelog u plavom kombinezonu besciljno luta gradom ili poljima, dok ga druge vrste prezrivo izbjegavaju, a poneki čak i djeci skrivaju oči od tog nemilog prizora ili eventulno pokazuju kao davno nestao prizor poput medvjeda koji pleše.
Neki su se pak zaposlili kao živi eksponati u muzeju rada, no projekt nije zaživio, jer bi im onako depresivnima i bezvoljnima brzo dosadilo besmisleno lupati čekićem po nakovnju, iza izloga od od pleksiglasa. Srećom je taj izlog bio zvučno izoliran jer bi i te preživjele i zatočene primjerke vjerovatno dokrakčila najčešća rečenica koja bi se mogal čuti s druge strane izloga."Vidiš sine ovako je nekada izgledao obični šljaker. Nije se znao prilagoditi pa je zato izumro. Zato dijete, nemoj nikada ni pokušavati raditi".""