komunikacijske vještine, moć i manipulacija

Povremeno primjećujem knjige i seminare koji se reklamiraju bombastičnim obećanjima kao što su: 'preuzmite kontrolu u svakoj komunikaciji', 'kako navesti ljude da čine ono što želite', 'kako razviti magnetsku privlačnost' i slično.
Svime što činimo utječemo na druge ljude čak i bez svog znanja ili namjere, pa će autori takvih knjiga reći: ako već to ionako činimo, zašto to ne činiti tako da iz toga proizađe nešto dobro za nas? U jednom članku o čovjeku koji vodi seminare za muškarce o zavođenju žena, čitala sam između ostalog njegovu izjavu da su to ionako načini na koje se potiče samopouzdanje kod žene koju se želi zavesti, ili joj se korištenjem određenih riječi i fraza sugerira da ona ima određene kvalitete kao što su spontanost, avanturistički duh, opuštenost i slično – te u tome nema ničeg negativnog.
Komunikacijske vještine su iznimno važne u ljudskim odnosima jer nepažljivom komunikacijom možemo stvoriti brojne nesporazume i probleme. Često je, međutim, vrlo tanka granica između svjesnog korištenja komunikacijskih tehnika u svrhu poboljšanja odnosa i komunikacije, te u svrhu utjecanja na drugu osobu da bi učinila nešto što mi želimo a što možda nije ono što ona istinski želi, ili, što je još češći slučaj, ako nije u potpunosti upoznata s našim namjerama. Primjerice, roditelji upoznati s tehnikama komuni­ci­ranja s djecom, nerijetko ih primjenjuju upravo u tu svrhu, umjesto iz želje da istinski razumiju što želi i osjeća njihovo dijete. U slučaju tehnika zavođenja iz prethodnog primjera, one se u pravilu koriste radi seksa i kratkotrajnih avantura bez da su te namjere obznanjene, ili da bi se drugu osobu navelo da se zaljubi prije nego što dovoljno dobro upozna našu pravu osobnost i bude u mogućnosti procijeniti koliko joj se ona stvarno sviđa.
Pobornici korištenja komunikacijskih vještina u svrhu upravljanja drugima rekli bi da ako postignemo da druga osoba stvarno želi tako se ponašati, ili da se osjeća bolje sa samom sobom, zapravo joj činimo dobro. Ova ideja, međutim, implicira stav nepoštovanja, odnosno da znamo bolje od druge osobe što je dobro za nju. To je čak i u odnosu roditelj – dijete često prilično egoističan i nezreo stav, a posebno ako se radi o odnosu s drugom odraslom osobom.
Čak i ako smo uvjereni da drugoj osobi činimo dobro, upitajmo se kome može činiti zadovoljstvo ili tko se može osjećati čisto sam sa sobom znajući da je utjecao na drugu osobu bez njezina znanja? Je li moguće činiti to s poštovanjem prema drugoj osobi, ako je svjesnom kontrolom automatski stavljamo u poziciju slabije, manipulirane osobe? U takvom odnosu iskrenost i bliskost postaje sve manje moguća. S druge strane, je li uopće moguće utjecati na drugu osobu s njezinim znanjem i pristankom, ako često niti sami ne znamo kako utječemo na druge?
Možda je jedno od pravila da što više pokušavamo drugoj osobi sakriti da pokuša­vamo utjecati na nju, to je vjerojatnije da to činimo iz pozicije nepoštovanja. Komunika­cijske tehnike najiskrenije su i najpoštenije ako ih možemo primijeniti bez da skrivamo da ih primjenjujemo. Osobno se radi vlastitog integriteta najradije priklanjam pristupima koji nisu dizajnirani da probude određene osjećaje ili način komunikacije, nego da pomognu drugoj osobi da svjesno i samostalno razmotri vlastite, odnosno moje stavove.
Potreba za moći prisutna je kod svakoga. Želimo blistati prema vani, biti privlačni drugima, osjećati se moćnima – za svakoga to su vrlo privlačne slike i lako je naći opravdanje da to pokušamo postići. Pitanje koje si pritom rijetko postavljamo jest, zbog čega osjećamo potrebu za time? Koji unutarnji osjećaj nam nedostaje, a želimo ga postići na taj način? Zbog čega se osjećamo dovoljno vrijedni jedino ako se možemo osjetiti posebni, bolji od drugih? Raditi na vlastitom samopoštovanju umjesto na vanjskom uspjehu može nam uštedjeti ne godine, nego desetljeća napora. Još i više: nikakav vanjski uspjeh ne može zamijeniti, niti izazvati, istinsku ljubav prema sebi. Ona mora doći iznutra umjesto izvana; osjećaj koji je neusporedivo bolji od osjećaja moći nad drugima – a tada ćete vjerojatno otkriti da će vas i drugi cijeniti i voljeti više i iskrenije nego što se to može postići bilo kakvim trikovima.
Kao pravilo, ako se u nekoj komunikaciji osjećate suptilno izmanipulirani čak i ako ne znate na koji način – prilično je vjerojatno da i jeste. Ključna je unutarnja namjera i percepcija druge osobe, dok vanjsko ponašanje može biti toliko slično da je vrlo teško razlikovati ono iskreno od neiskrenog – no gotovo je nemoguće na duži, pa i na kraći rok igrati tu igru a da nas ne odaju sitni neverbalni signali: minimalne promjene tona glasa, ukočenost mimike, sitne neusklađenosti ili korištenje fraza umjesto spontanog govora – signali koje svjesno često niti nećemo primijetiti kod druge osobe, ali hoćemo nesvjesno. Obično će to izazvati osjećaj koji ćemo protumačiti otprilike kao 'nešto mi je tu čudno, ali teško mi je odrediti što'. Što prije registriramo i protumačimo taj osjećaj, to bolje – a da bi to mogli činiti uspješno, po mogućnosti u samoj situaciji, a ne tek nakon nje, potrebno je uvježbati promatranje i prepoznavanje svojih osjećaja.
Daleko je lakše živjeti otvoreno i iskreno nego stalno se kontrolirati i glumiti nešto što ne osjećamo istinski, neprestano voditi računa o tome igramo li igru savršeno ili smo nešto propustili i postoji li mogućnost da nas drugi prozru, neprestano strahovati da će se to dogoditi – koliko je to vrijedno truda i energije, čak i ako ne smatramo da želja za moći ukazuje na unutarnji problem?
Ako smo svjesni da igru igramo na kraći rok, onda trebamo biti svjesni i da je to istinska manipulacija i da nam istinski nije stalo do druge osobe. Druga je, također česta mogućnost, da želimo na duži rok impresionirati druge kako bi se osjećali bolje sami sa sobom. U tom slučaju, nepoštovanje prema drugima je često više nesvjesno nego svjesno, kao i nepoštovanje samih sebe - unutarnji osjećaj nemoći ili nevažnosti kojeg prikrivamo utjecanjem na druge. Osoba koja ne cijeni dovoljno sebe bit će privučena tehnikama koje nude moć i utjecaj kako bi popunila unutarnju prazninu uz koju je vezano nesvjesno vjerovanje da ne možemo dobiti ljubav i poštovanje ako smo iskreni – ako pokažemo kakvi stvarno jesmo, odnosno kakvima se duboko u sebi osjećamo.
Kad se radi o zavođenju, često se koriste određeni naučeni načini zavođenja kao uobičajen ritual. Zbog toga može biti teško prepoznati manipulaciju. Uz to, osoba koju se zavodi često također želi uživati u igri, zadržati ugodne osjećaje koji se u njoj potiču i želi vjerovati da je druga osoba iskrena. To se događa čak i kad se radi o ponašanju koje je uobičajeno u načinima zavođenja, kao da je naučeno s televizije, pa čak i ako inače znamo prepoznati manipulaciju. Volimo se nadati da je druga osoba možda ipak iskrena, a naučene pristupe koristi zato jer želi biti romantična na način koji oboje poznamo.
To je, istini za volju, moguće, no smatram da, što je netko prirodniji i spontaniji u izražavanju sviđanja, to je vjerojatnije da se tako ponaša i inače, te da posjeduje zdravo samopouzdanje zbog kojeg se ne boji iskreno se izraziti. Ako želimo procijeniti osobu, najbolje je da je promatramo u komunikaciji s ljudima koji joj nisu toliko važni, posebno u sukobima i stresnim situacijama – vrlo vjerojatno će se i prema nama postavljati na sličan način kad zaljubljenost izblijedi.
Kad koristite komunikacijske tehnike, upitajte se koristite li ih da bi sakrili svoju pravu namjeru i prave osjećaje, ili da bi ih na pristupačan način izrazili. Svaki put kad koristimo određene komunikacijske vještine kako bi izbjegli biti prirodni i iskreni prema drugoj osobi, udaljujemo se i od vlastitog istinskog bića, istinskih osjećaja i mogućnosti da zavolimo sebe.
Cijena prividne moći nad drugima – čak i ako je postignemo – jest da nikad nismo u stanju opustiti se i biti ono što jesmo, jer smo pod pritiskom da nastavimo održavati privid, u pravilu ne samo u odnosu s drugima, nego i sa samima sobom. Uvijek smo na oprezu i u strahu da nas drugi ne bi prozreli. Ono što vam autori takvih knjiga neće reći, je da kontrola nad drugima podrazumijeva i mnogo drastičniju, bolnu kontrolu nad samima sobom, i to onim najizvornijim i najiskrenijim dijelovima sebe. Možda nema boljeg primjera 'bumerang – efekta' od tehnika pokušaja kontrole nad drugima.
Ako smo u iskušenju da koristimo ovakve pristupe, upitajmo se i sljedeće: želimo li opuštene i otvorene odnose s emocionalno zdravim ljudima koji ne podnose takvu vrstu igrica – ili želimo vidjeti ljude kao marionete, pokušavati ih oblikovati kao takve, te time privlačiti nezrele ljude koji su skloni igrama, glumi ili podložnosti manipulaciji.
U svom iskustvu s osobama koje su koristile slične načine komunikacije te čak i imale određenu moć i karizmu nad drugima – nikad nisam imala dojam da su istinski sretne, da vole i poštuju sebe. Cijena uspjeha u kontroli komunikacije je da će drugi ljudi voljeti i možda se diviti našoj masci, ali ne našem istinskom biću – a to je stav iz kojeg i sami krećemo i kojeg, što je veći uspjeh, postaje sve teže osvijestiti i promijeniti. S druge strane, poznajem i ljude koji zrače istinskom privlačnošću. Njihova karizma proizlazi iz zdrave ljubavi prema sebi - uživanja u vlastitom tijelu i vlastitom postojanju, bez potrebe da se takav stav nametne drugima.

Uredi zapis

27.12.2009. u 13:41   |   Komentari: 6   |   Dodaj komentar

primamljivost...

Evo što kažu o primamljivosti čovjeka za Istinu: Jedan reče: - Prodat ću Knjigu Mudrosti za 100 zlatnika, a neki će ljudi reći da je čak i jeftina.Drugi mu na to odgovori: - A ja ću pružiti ključ za njeno razumijevanje i zamalo ga nitko neće prihvatiti - čak ni besplatno.

Uredi zapis

26.12.2009. u 18:08   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

hrana - kao ovisnost?... :) samo za one debele, koji vole papati :) i one druge??? :)

U zadnje vrijeme teorija i pravila o prehrani ima toliko da se mnogi ljudi, obeshrabreni, vraćaju uobičajenom, nesvjesnom i neprirodnom načinu prehrane. Kao i u svakom drugom području, i u hrani nastojim izbjegavati previše sitničava pravila i slijediti neke jednostavne i općenite principe koji mi se čine logičnima. Jedan od ključnih što se tiče prehrane, jest da je mudro hraniti se što prirodnijom, svježijom i što manje na bilo koji način prerađenom hranom. Većina ljudi to ne smatra posebno važnim i ne želi se odreći užitka u hrani na koju su navikli. No činjenica je da su krvožilne bolesti - rezultat nepravilne prehrane - na prvom mjestu uzroka smrtnosti u zapadnim društvima, a većina ljudi prilično rano počinje patiti i od brojnih drugih degenerativnih procesa. Tu je na prvom mjestu opće rasprostranjeni i opće omraženi celulit, ali osim toga poznajem i značajan broj mladih ljudi (čak i studenata), koji pate od raznih kroničnih bolesti i patoloških procesa u tijelu, čak i ako su vitki i ne jedu previše. Mi smo ovisnička civilizacija. Koristimo sve moguće načine i aktivnosti radi odvraćanja pažnje od svojih stvarnih osjećaja i potreba. Kao ovisnost može poslužiti sve što nam privremeno može skrenuti pažnju s nas samih: od uobičajenih svakodnevnih aktivnosti do teških psihoaktivnih droga. Hrana je jedna od najraširenijih, ali i najsuptilnijih ovisnosti: u pravilu smo vrlo malo svjesni ne samo učinaka nekvalitetne hrane, nego i samog ovisničkog ponašanja. Razlog tome je što se hrana od malena povezuje s ljubavlju i emocionalnom ugodom. Za dojenčad to su neki od najugodnijih trenutaka, povezani s bliskošću i milovanjem, a za malo stariju djecu koja se počinju suočavati sa svim frustracijama, zabranama i društvenim ispiranjem mozga, podsjetnik na tu ugodu je vrlo često olakšanje. Hranu koju nam roditelji daju u najranijoj dobi na vrlo dubokoj razini doživljavamo kao nešto što ima emocionalnu vrijednost, i to je čini psihološki privlačnom.Kako većina roditelja ima samo vrlo površne ideje o prehrani, a i na njih se ne obazire previše, često je prva hrana koju djeca okuse nakon majčinog mlijeka potpuno neprirodna, industrijska hrana puna šećera i kemikalija. Usprkos savršeno neprirodnom i kemijskom mirisu i okusu npr. Čokolina i sličnih preparata, mnogi roditelji time bez razmišljanja hrane djecu, stvarajući time začetke ovisnosti. Kako dijete raste, sve mu se više i više nude slatkiši puni kemikalija kao izraz ljubavi, nagrada ili sredstvo za odvraćanje pažnje. Kao odrasle osobe, nastavljamo koristiti hranu u iste te svrhe, sa samima sobom i vlastitom djecom. Većina ljudi mnogo se više brine za čistoću i pravilan rad svog automobila nego vlastitog tijela.Znanstvena istraživanja pokazala su da djeca nakon konzumiranja šećera i druge brze hrane pokazuju povećanu agresivnost, razdražljivost i hiperaktivnost. U članku nedavno objavljenom u Vjesniku, navedeno je da, nakon što je britanska vlada odobrila povećanje izdataka za zdraviju prehranu djece u školama (prelazak s brze hrane na domaću kuhinju), učitelji javljaju o lakšem radu i boljoj koncentraciji djece.Osim kemijske ovisnosti, industrijska hrana izaziva i emocionalnu. Ugodnim okusom i poticanjem proizvodnje endorfina, određena hrana od malena se počinje povezivati s emocionalnom ugodom i ublažavanjem stresa. Mnogima je poznata žudnja za slatkim ili nekom drugom vrstom hrane kad su pod stresom, ili jednostavno radi emocionalne ugode. Mnogi ljudi čak smatraju da je ta žudnja nešto zdravo i prirodno. Kod blažih razina ovisnosti, umjereno konzumiranje hrane za kojom se žudi dovoljno je da se postigne željeni učinak. Kod jačih emocija i veće emocionalne praznine, osoba će biti svjesna da ni velike količine hrane ni izdaleka ne zadovoljavaju stvarne emocionalne potrebe, nego ih samo otupljuju. No zbog različitih razloga, najčešće se ponašamo kao da smo prelijeni da istražimo te emocije. Na taj način ne samo što sve više i više pretrpavamo tijelo toksinima i drugim kumulativnim učincima nekvalitetne prehrane, nego propuštamo mogućnost iscjeljivanja emocija i otkrivanja vlastite sposobnosti da na spontan i prirodan način stvaramo osjećaj emocionalnog užitka unutar sebe. Čak i ako se kroz suzdržavanje riješimo kemijske ovisnosti, ono što će nas vrlo brzo potaknuti na vraćanje takvoj hrani ili na prijelaz na neku drugu ovisnost, emocionalne su potrebe koje nismo naučili zadovoljavati na zdrav način. Iluzija je nadati se da se emocionalnih ovisnosti možemo riješiti samom upotrebom volje. Emocije su energija koja se ne može riješiti potiskivanjem i odbacivanjem, a posebno ne emocije koje su toliko jake da nas potiču na stvaranje ovisnosti. To u pravilu nisu samo emocije same po sebi, nego cijeli dijelovi našeg bića. Njih ne možemo iscijeliti ignoriranjem, potiskivanjem ili čekanjem da se to nekim čudom riješi samo od sebe. Razlozi zbog kojih smo ih potisnuli su izvorno bili jaki, ali isto je tako jaka težnja tih dijelova nas da dopru do svijesti i ispune svoje potrebe. Što više ih potiskujemo, to su više oni prisiljeni ojačati i uložiti još više energije u svoje poruke. To je razlog što većina dijeta ili drugih oblika odvikavanja od ovisnosti završava vraćanjem na staro ili prelaskom na neku drugu ovisnost. izvor podataka: http://www.centar-angel.hr/HR/articles/hrana-kao-ovisnost.php

Uredi zapis

26.12.2009. u 15:21   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

TAJNA BETLEHEMSKE ZVIJEZDE


bilo je predavanje vođeno od strane gsp. ANTE RADONIĆA (voditelja Planetarija): "Tajna Betlehemske zvijezde" u Tehničkom muzeju u Savskoj 18. Žao mi je što nisam mogla otići..... Ovo je 1 od copy/paste tekstova, što ću rijetko činiti, jer mi se to ne sviđa, ali.... ponekad je ok.. ne često, ali ponekad ... why not? :)  
Neizbježan dio božićne ikonografije jest zvijezda koja sja na nebu iznad štalice u koju se sklonila Sveta obitelj. Priča o ovoj zvijezdi poznata nam je iz Evanđelja po Mateju i o njoj nemamo drugih izvora. Matej kaže kako su u vrijeme kralja Heroda sa istoka u Jeruzalem došli magi i najavljivali kako su vidjeli da izlazi zvijezda novoga kralja Židova te su mu se došli pokloniti. To je silno uplašilo kralja Heroda. Kad su napustili Jeruzalem, zvijezda je išla pred njima, da bi se na kraju zaustavila nad mjestom gdje se rodio Isus.Mnogo toga u ovoj lijepoj božićnoj priči ostaje nejasno. Tko su bili magi ili mudraci koji su došli sa istoka? Zašto ih se Herod, tiranin koji je željeznom rukom vladao Judejom, uplašio, a nije ih zatvorio kada su najavljivali dolazak novoga kralja? I, više od svega, koja je zvijezda sjala na nebu iznad Betlehema najavljujući Isusovo rođenje? Možemo li otkriti povijesni temelj božićne priče?Magi su, prema klasičnim izvorima, bili aristokratska svećenička kasta u staroj Perziji, nasljednici kaldejskih mudraca drevne Babilonije, koji su razvili začuđujuće naprednu astronomsku znanost. Magi su, kao mudraci i čudotvorci, izazivali strahopoštovanje u svim zemljama od Sredozemlja do Inda. Kasnije su činili jedno od dva Vijeća Partskog kraljevstva (Perzije), koje je započelo dugu borbu s Rimljanima za kontrolu nad manjim državama Bliskog istoka.Judeja, strateški smještena na trgovačkim putovima između istoka i zapada, bila je prostor osobitog zanimanja i Partije i Rima. Godine 39. pr. n. e. partska vojska opljačkala je Jeruzalem i protjerala mladog i ambicioznog Heroda koji se ne vlast vratio tri godine kasnije, uz pomoć velike rimske vojske, ali je održavao diplomatske odnose i s Partima. Promatrana u ovim okvirima, neobična priča o tri mudraca koju navodi Matej ima jasan povijesni smisao. Magi, koji su došli sa istoka - iz Partije - mogli su biti izvrsni špijuni Partskog carstva. Religija maga, zoroastrizam, uživala je određeni stupanj poštovanja kod Židova, pa su magi, za razliku od svećenika većine drugih religija, bili dobrodošli u Judeji. Magi su u samom Herodovu kraljevstvu, vjerojatno u vrijeme primirja između Rima i Partije, javno govorili kako traže novog kralja Židova pravdajući to tvrdnjom da su u čisto znanstvenoj misiji, kako bi potvrdili astronomske znakove koje su zamijetili. Očito je zašto se Herod uplašio.Ali, zvijezda je veći problem. Ona se, čini se, pojavljuje dvaput – prvi put kao znak magima u njihovoj zemlji, a potom kao oznaka nad Betlehemom na kraju njihovog puta. Dakle, očito je da se tu ne radi o običnoj zvijezdi, jer se one ne kreću, niti mogu pokazivati na neko određeno mjesto. Jedino bi se komet mogao uklopiti u sve detalje ove priče jer se on, putujući oko Sunca, može pojaviti dva puta, kreće se nebom, a ovisno o točki gledanja može »stajati« na nebu i repom pokazivati na neko mjesto.Iako se to može činiti logičnim, Isus se nije rodio 25. prosinca 1. godine prije nove ere. Prema činjenicama koje se navode u evanđeljima, godine 7. do 4. pr. n. e. (prije Krista) tradicionalno se smatraju vjerojatnim godinama njegova rođenja. Nažalost, za teoriju kometa, ni jedan grčki, rimski ili babilonski zapis tijekom ovih godina ne spominje pojavu nekog kometa.Rješenje ove zagonetke možda je pronašao dr. Nikos Kokkinos koji je predložio potpuno novu kronologiju Kristova života. Njegova rasprava nastoji dokazati kako Krist nije bio razapet kao mladić, u svojim tridesetima, već u dobi od gotovo pedeset godina. Ovaj stav temelji na navodima Evanđelja po Ivanu i na nizu povijesnih činjenica koje izvanjski podupiru ovakvo tumačenje Evanđelja. Prema ovoj teoriji Krist se rodio 12. godine pr. n. e.Ova godina odgovara i teoriji o kometu. Naime, godine 12. - 11. pr. n. e. na nebu se pojavio Halleyjev komet, čija je pojava sa strahom zamijećena posvuda oko Sredozemnog mora. Jedan suvremeni opis kaže kako je komet »visio« nad Rimom. Sljedeću pojavu u sedamdesetšestogodišnjem ciklusu ovog kometa zabilježio je židovski povjesničar Josip, opisujući ga kao divovski mač na nebu koji zlokobno visi nad Jeruzalemom. Prihvatimo li ovakvu kronologiju Kristova života, tajna betlehemske zvijezde je riješena.Halleyjev komet spektakularno se pojavio na nebu 1301. godine, kada ga je vidio slikar Giotto di Bondone. Nakon toga nastala je njegova čuvena slika »Poklonstvo maga«, gdje je Halleyjev komet precizno prikazan na nebu iznad štalice. Možda je Giotto, ovako slikajući betlehemsku zvijezdu, nesvjesno prikazao upravo onu koja je sjala na nebu iznad skromne štalice u noći Isusova rođenja.http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=36525

Uredi zapis

24.12.2009. u 8:39   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar